Iako je još od 27. travnja Branimir Glavaš opet u štrajku glađu zbog, "nepovjerenja u hrvatsko pravosuđe i nemogućnosti obrane sa slobode", teško je pretpostaviti kojom će se dinamikom proces dalje odvijati. U svakom slučaju Glavašev osječki branitelj odvjetnik Dražen Matijević bez trunke sumnje otklanja svaku mogućnost umiješanosti svoga klijenta u navodni ratni zločin koji mu se stavlja na teret te kao i većina javnog mišljenja ovaj proces smatra ponajprije političkim obračunom.

Poštuje li se i u kojoj mjeri zakonska procedura u procesima vašem branjeniku?

Oba kaznena postupka pokrenuta protiv Branimira Glavaša od samih svojih početaka utemeljena su na brojnim povredama Zakona o kaznenom postupku, a i Ustava RH. Prije svega, oba postupka nisu pokrenuta na temelju bilo kakvih novih spoznaja o događajima za koje se dugo znalo već isključivo na temelju smišljenog i sinkroniziranog medijskog linča u kojem su određeni događaji, koji moguće predstavljaju i kaznena djela, unaprijed proglašeni ratnim zločinima, a Glavaš je unaprijed proglašen počiniteljem tih tobožnjih ratnih zločina.

Kada se to dogodilo?

To se dogodilo onoga časa kada je nakon razlaza s vodstvom HDZ-a i Glavaševa izlaska iz te stranke te njegova polaska vlastitim političkim putem, toj stranci postalo jasno da se u Slavoniji, ali predvidivo i u cijeloj Hrvatskoj rađa nova politička snaga koja će na budućim izborima ozbiljno ugroziti dotadašnji primat te stranke. Stanovnici ovoga dijela Hrvatske vrlo dobro znaju da je na svim dosadašnjim izborima HDZ pobjeđivao na ovom području isključivo zahvaljujući više nego uspješnom političkom djelovanju Glavaša i njegovoj karizmi. On je svojim djelovanjem u pripremanju i provedbi obrane Osijeka, a time i cijele Hrvatske, postao simbolom uspješnog otpora, neprobojne obrane i konačne pobjede nad snagama koje su namjeravale Hrvatsku izbrisati i sa zemljovida i iz povijesti. Posve je jasno da je bio i ostao trn u oku snagama poraženim u ratu, ali snagama koje se nisu pomirile s porazom već su promijenile taktiku pa sada putem različitih "Veritasa", "Vlada RSK u izbjeglištvu" i sličnih ustanova i pojedinaca, a uz svesrdnu pomoć nekih novinara i nekih tobožnjih boraca za ljudska prava u Hrvatskoj, šire tvrdnju o Domovinskom ratu kao o zločinačkom pothvatu te o hrvatskim braniteljima kao ratnim zločincima.

Je li Glavaš smetao i drugim političkim strankama?

Ostale političke stranke, počevši od SDP-a, preko HSLS-a, HSS-a do HNS-a i SDSS-a bilježile su na ovom području uglavnom katastrofalne izborne rezultate pa je i njima Branimir Glavaš jako smetao. Mogućnost da ga u suradnji s vladajućom strankom i neprijateljskim snagama odstrane s političke pozornice i po mogućnosti zatvore na dulje vrijeme, objeručke su prihvatile.

U svijesti hrvatskih ljudi, oblikovanoj po modelu onih medija koji imaju najveći utjecaj, samo određivanje pritvora siguran je znak da je pritvorena osoba počinitelj zločina za koji ga se optužuje. Ako je netko stavljen u pritvor, više se ne postavlja pitanje je li to za što je optužen doista počinio ratni zločin, ima li protiv njega ikakvih dokaza, je li sama odluka o pritvoru zakonita i sl. Onaj koji je pritvoren u očima dobrog dijela javnosti je kriv i samo se čeka koliku će kaznu dobiti.

Je li to bio povod ponovljenom stupanju u štrajk glađu?

Upravo takvom nakaznom postupanju suprotstavio se Glavaš proteklih dana već po drugi put štrajkom glađu. Prvi njegov štrajk glađu bio je, od onih istih medija koji su zagovarah i zahtijevali njegovo pritvaranje, popraćen nezamislivo gadljivim i neljudskim komentarima. Oni su imali jednu jedinu svrhu - skrenuti razmišljanje ljudi na krivi put i tako spriječiti da se pokaže i da dođe na vidjelo istina. Temeljna tvrdnja zagovaratelja pritvaranja B. Glavaša bila je u tomu da je on svojim štrajkom glađu ugrozio čitav pravni sustav! Sudjelujući u jednoj emisiji "Otvoreno" na HTV rekao sam da bi bio sretan kada bi tim štrajkom glađu bio ugrožen, pa i slomljen pravni sustav koji u 21. stoljeću omogućuje pokretanje i vođenje političkih procesa kojima bi se ponosio i otac te vrste sudskih igrokaza A.J. Visinski. Taj politički (a ne pravni) sustav samo se malo preplašio stanovitog negativnog odjeka koji bi imala smrt Glavaša u pritvoru, pa ga je "velikodušno" na kratko vrijeme pustio iz pritvora.

Što se tiče pitanja poštivanja Zakona o kaznenom postupku može se slobodno reći da sam tijekom ovih postupaka često stjecao dojam da Zakon o kaznenom postupku više nije na snazi, a ja sam propustio primijetiti kada je to stavljen izvan snage. Ovoga časa bi bilo teško sastaviti popis izravno protuzakonitih, ili samo jednostavno nezakonitih postupaka ih propusta kojima vrve oba predmeta. Čitateljima i nije moguće u okviru ovog razgovora rastumačiti pojedine odredbe zakona i sve načine i obuke na koje su se te odredbe kršile, zapostavljale i zaobilazile. Takvo nepoštivanje zakona prati ovaj postupak od tzv. pretkaznenih radnji, tijekom čitava tijeka istrage pa preko ponovljenog određivanja pritvora za koje nema zakonskih pretpostavki, preko pretvaranja okrivljenika (Krunoslava Fehira) u tzv. krunskog svjedoka suprotno izričitim odredbama zakona sve do podizanja optužnice (za sada samo jedne, ako sutra ili prekosutra ne bude podignuta i druga) koja je podignuta suprotno ishodu istrage, umjesto na temelju ishoda istrage, kako to Zakon o kaznenom postupku nalaže.

Od 147 svjedoka u procesu "selotejp" nitko osim svjedokinje-okrivljenice Getoš-Magdić nije teretio Glavaša. Gdje su ti svjedoci o kojima su brujali mediji i tužiteljstvo?

U predmetu pred Županijskim sudom u Osijeku popularno nazvanom "slučaj selotejp" doista je preslušano 147 svjedoka. Pretpostavke i tvrdnje sadržane u zahtjevu za provođenje istrage, kao i u rješenju o provođenju istrage, a sada već sadržane i u podignutoj optužnici, nije potvrdio niti jedan od preslušanih svjedoka. Unatoč tomu što je dio svjedoka potvrdio činjenice koje su izravno suprotne pretpostavkama optužbe, kao i unatoč tomu što se u spisu nalazi izvorna, vjerodostojna isprava koja opovrgava bitnu tvrdnju optužbe, optužnica je podignuta.

Gordana Getoš-Magdić nije svjedok u postupku već je okrivljenica, a sada već i optuženica. Razlika između okrivljenika ili optuženika i svjedoka vrlo je velika, jer okrivljenik ili optuženik nije dužan u postupku govoriti istinu, već se može braniti na bilo koji način, što znači da može iskazivati i neistinu ako drži da bi to moglo koristiti njegovoj obrani.

U čemu je sporan iskaz?

Iskaz o kojem se u postupku govori je čedo nezakonitog postupka policijskih tijela u dogovoru s tadašnjim braniteljem G. G. Magdić. Ona je bila nezakonito zadržana i praktički neprekidno ispitivana u policiji preko 50 sati! S tim činjenicama u svezi moraju se postaviti dva pitanja. Prvo - s obzirom na to da je G.G. Magdić došla u policiju dana 18. 10. 06. u 20,30 sati, zašto je njezino ispitivanje započelo tek dva dana kasnije i što se s njom događalo kroz ta dva dana? Drugo - s obzirom da zapisnik sadrži jedva 8 stranica teksta, zašto je pisanje tog zapisnika trajalo punih 6 sati, kada je za pisanje zapisnika koji se diktira načinom tzv. sukcesivnog diktata, potrebno svega od 1 do 1,5 sat? Odgovore na ta pitanja dala je sam G.G. Magdić kada se poslije dugog vremena malo oporavila od onog što je doživjela.

Najbolju ilustraciju vremena i načina pribave iskaza G. G. Magdić dao je sam načelnik PU Osječko-baranjske V. Faber u kaznenoj prijavi podnesenoj dana 20. 10. 2006. protiv Glavaša i ostalih. U toj kaznenoj prijavi najprije se poziva na iskaz G. G. Magdić i navodi da se taj dokaz prilaže prijavi pod brojem priloga 3. Međutim, na kraju prijave stoji dodatak u kojem piše da prilog pod rednim brojem 3 nije priložen prijavi jer je davanje iskaza G. G. Magdić još u tijeku i da će taj iskaz biti priložen prijavi najkasnije do 21. 10. u 1.30. sati! Očigledno podnositelj kaznene prijave unaprijed zna točno što će pisati u zapisniku o preslušanju G. G. Magdić i koje će se činjenice iz prijave dokazivati tim dokazom, iako sam taj dokaz još uopće ne postoji. Sapienti sat.

Ima li tužitelj u procesu "garaža" još nekog zvučnog svjedoka osim Krunoslava Fehira?

Pravi odgovor na to pitanje dao je sam Glavni državni odvjetnik. Naime, u svojem zahtjevu Županijskom sudu u Zagrebu u kojem traži da K. Fehir od okrivljenika bude preveden u tzv. krunskog svjedoka, ističe da nakon završene istrage optužba nema drugih dokaza protiv B. Glavaša i da je zbog toga nužno da Fehir bude svjedok. To je jasna potvrda da je istraga završila potpunim neuspjehom državnog odvjetništva koje je na svaki način željelo dokazati da je Glavaš počinitelj ratnog zločina. U toj istrazi preslušano je preko 120 svjedoka, a provedeno je i sudsko-medicinsko i balističko vještačenje i niti jednim od provedenih dokaza nije potvrđeno ni da je počinjen ratni zločin, a pogotovo nije potvrđeno da bi u bilo kakvoj nezakonitoj ili nedopuštenoj djelatnosti sudjelovao Glavaš u bilo kakvoj ulozi. Time osim svega postaje očigledno da je i cijeli taj postupak bio pokrenut bez ikakvog valjanog dokaza, iako se stalno baratalo tvrdnjama o postojanju nekakvih tajnih, zaštićenih i sličnih svjedoka. Na kraju se, kako se vidi, knjiga svela na jedno slovo, a i to slovo ne pripada u abecedu zakonitog kaznenog postupka.

Otkad je u hrvatskom zakonodavstvu uveden institut pokajnika i kako će u konkretnom slučaju izgledati suradnja s tužiteljstvom?

Mogućnost da se osumnjičenik, ili okrivljenik pretvori u tzv. krunskog svjedoka uspostavljena je donošenjem Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, koji je stupio na snagu u studenom 2003. Taj zakon omogućuje da se u postupcima za ratne zločine primijene odredbe Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, posebno one koje predviđaju mogućnost da okrivljenik pod određenim okolnostima postane krunski svjedok. Suradnja tzv. krunskog svjedoka s tužiteljstvom, tj. državnim odvjetništvom vrlo je potanko propisana odredbama čl. 30 Zakona o USKOK-u, a u čl. 37 predviđene su i propisane posljedice koje će snaći krunskog svjedoka ako ne ispuni zadaću zbog koje je postao svjedokom. Tako mu za cijelo vrijeme trajanja postupka, a i dugo nakon završetka postupka u kojem je postao svjedokom i nadalje nad glavom visi Damoklov mač jer mu i dalje prijeti da će protiv njega biti nastavljen kazneni postupak kao protiv okrivljenika. Jednostavno rečeno to znači da ukoliko svojim iskazom kao svjedok zadovolji potrebe državnog odvjetništva i taj njegov iskaz dovede do osude okrivljenika protiv kojega svjedoči, izvući će se od daljnjeg kaznenog progona i proći nekažnjen. Naprotiv, ako njegov iskaz ne bude zadovoljavajući i ne proizvede očekivani učinak bit će i dalje progonjen kao okrivljenik.

Koliko on kao svjedok objektivno može biti uvjerljiv?

Vrlo je lako ocijeniti kolika je vjerodostojnost takvoga svjedoka. Ako nekomu prijeti višegodišnja zatvorska kazna za kaznena djela koja je priznao da je počinio, a pruži mu se prilika da bude nagrađen oprostom od kaznenog progona i kazne ukoliko svojim iskazom optereti onog okrivljenika koji je državnom odvjetništvu zanimljiviji, malo tko ne će prihvatiti takvu priliku. Vjerodostojnost se pogotovo ne može očekivati od osobe koja sama sebe opisuje kao hladnokrvnog zlostavljača i višestrukog ubojicu.

U kojoj mjeri će ta spoznaja preobrazbe okrivljenika u svjedoka olakšati ili otežati posao braniteljskom timu?

Što se tiče položaja obrane B. Glavaša okolnost da će se K. Fehir pojaviti u nastavku postupka kao svjedok zapravo je povoljna. Takvog svjedoka bit će razmjerno lako raskrinkati ako dođe do raspravljanja pred sudskim vijećem, jer njegov iskaz sadrži niz podataka koji isključuju sami sebe i koji proturječe materijalnim dokazima, ispravama i nalazima i mišljenjima vještaka, a ako bude provedena rekonstrukcija događaja sudsko vijeće će na vrlo zoran način vidjeti o kakvom besmislenom i neutemeljenom iskazuje riječ.

Zbog toga Glavaša i mene kao njegova branitelja ni najmanje ne zabrinjava činjenica da se Fehir preobrazio u svjedoka, već nas zabrinjava to što je do toga došlo na način koji je suprotan zakonu.

Iako bi bilo logično očekivati da će vam posao obrane biti olakšan zbog problematične vjerodostojnosti dotičnog svjedoka, pribojavate li se mogućnosti da je vašem branjeniku unaprijed presuđeno?

Odbijam svaku pomisao na to da bi bilo unaprijed presuđeno B. Glavašu. Iako me cijeli dosadašnji tijek postupka, kako sam to već rekao i opisao, ni malo ne može ohrabriti, svaki daljnji korak postupka zahtijeva donošenje sve važnijih odluka. Zato očekujem da će i pravosudna tijela koja 'će takve odluke morati donositi ipak povesti računa o odredbama zakona, o vjerodostojnosti dokaza i o odgovornosti pred vlastitom savješću za odluke koje će donijeti. Vjerujem da u visokim pravosudnim tijelima postoje kvalificirani i moralni suci koji ne prihvaćaju diktat nikakve vlasti i nikakvih tobožnji političkih interesa, već odlučuju u skladu s odredbama zakona i po svojoj savjesti.

Koliko je po vašem mišljenju uoči i tijekom suđenja Glavašu s raznih strana pravljen pritisak na sud i tko je u svemu tome prednjačio - mediji ili politika?

U sustavnom i do sada u Hrvatskoj neviđenom pritisku na sud prednjačili su mediji upravljani politikom. Iznimku su činili samo poneki manji, lokalni ili posebni mediji, koji zbog malog dosega, ili niske naklade nisu mogli ni malo poremetiti zaglušujuću i jedinstvenu halabuku koju su podizali veliki i utjecajni mediji. Bit će zanimljivo jednog dana raščlaniti razloge i uzroke takvog ponašanja prevladavajućeg dijela hrvatskih medija. Pokazalo se da njih ne zanimaju činjenice, već samo žele da se dogodi ono što su najavljivali, za što su se zalagali i što su prognozirali.

Kako vi osobno izlazite na kraj s pokušajima nekih medija da vas prikažu u negativnom svjetlu, kao stoje bio slučaj s prijevozom do Zagreba u županovu automobilu?

Nisam dopustio da me, kako su planirali, uvuku u polemiku oko tog smiješnog pitanja jer je svrha toga da se javno ne pokrenu bitna pitanja povezana s ovim postupcima. Time se sprječava ili barem odgađa stavljanje na dnevni red pitanja -je li još ikada igdje u civiliziranom svijetu vlast progonila svoje branitelje i osloboditelje optužujući ih za ratne zločine učinjene na štetu okupatora i njima pridruženih terorista i zločinaca? S obzirom na to da je odgovor poznat, tj. da to u povijesti nije zabilježeno, neizbježivo slijedi pitanje - s kojim ciljem i u koju svrhu se to radi u Republici Hrvatskoj, koja je inače temeljem tri različita Zakona o oprostu i uz pomoć političko-pravnih akrobacija obustavila oko 14.000 postupaka za ratne zločine pokrenutih protiv pripadnika okupatorske JA i njihovih pomagača. Da bi me se spriječilo u iznošenju tih pitanja i u zahtijevanju odgovora na ta pitanja, pokušava me se prizemnim insinuacijama uvući u polemiku o besmislicama.

Mogu samo dometnuti da su me gospoda koja potežu to pitanje mogla na primjer pitati kojim i čijim automobilom sam tijekom 1992. i 1993. ukupno 68 puta putovao iz Osijeka u Zagreb, dvaput u Varaždin, jednom u Graz i deset puta u Pečuh, kada sam bio na čelu Odbora za pravnu pomoć braniteljima Republike Hrvatske, koji je organizirao pravnu pomoć našim zarobljenim braniteljima kojima se tada sudilo u Srbiji i od kojih su neki bili osuđeni na smrt. Svi su se oni još tijekom 1993. i 1994. vratili svojim kućama pri čemu je zasluga toga Odbora bila, skromno rečeno, vrlo značajna. Laureat novinarskih nagrada koji je pokrenuo pitanje automobila očigledno je zaboravio na svoje slavne dane kada su ga u kasnu jesen 1991. pripadnici ZNG-a pronašli u vlaku koji je trebao krenuti prema Zagrebu preodjevenog u žensku odjeću. No s tom svojom prošlošću neka on sam izađe na kraj. Mene se ne tiče.

Postoji li mogućnost da, kao što pokazuje slučaj Fehir, i Glavaš postane pokajnik. svaljujući krivnju na svoga pretpostavljenoga, Vladimira Šeksa, a ovaj opet na onoga iznad sebe - predsjednika Franju Tuđmana?

Ne postoji nikakva bojazan da bi Glavaš mogao svaljivati krivnju za bilo što ni na koga drugog. Obrana Osijeka, obrana Vukovara, obrana Zadra, Šibenika. Gospića. Karlovca i obrana Hrvatske bili su i ostali najslavniji događaji ukupne hrvatske povijesti. Za to nitko i nikada ne može snositi nikakvu krivnju, pa nitko i ne će ni na koga bilo što svaljivati. Glavaš je s pravom ponosan na svoj posebno velik i posebno značajan udio u toj obrani i jedino od čega se on sada mora braniti jest logika političkih procesa u kojima se presude ne donose na temelju činjenica, već na temelju političke odluke onih koji su takve postupke pokrenuli. Što predlagatelji, promicatelji, pokretači i prevoditelji takvih postupaka žele postići ne može se reći jednom riječju. Svatko od njih ima pred sobom neki drugi cilj, ili neku drugu svrhu, zavisno o tomu zbog čega mu Glavaš smeta.

Najavljeno je vaše skoro sudjelovanje na skupu Hrvatskog kulturnog vijeća gdje će se među ostalim raspravljati o temi „zajedničkog zločinačkog pothvata" koji je kao termin haaškoga tužiteljstva već postao uobičajen i prepoznatljiv za potpunu negaciju vojno-redarstvene akcije "Oluja". Je li tako moralo biti?

Republika Hrvatska je kao država načinila nekoliko vrlo pogrješnih koraka od samog osnutka Haaškog suda do danas. U okviru ovog razgovora teško je sustavno pobrojati takve pogrješne korake, ali spomenut ću samo dva. Određivanjem Vlade RH kao primatelja optužnica iz Haaga i njihova dostavljača okrivljenicima Hrvatska je preuzela političku odgovornost za takvu "suradnju", umjesto da je to regulirano na način zbog kojeg nam nitko ne bi ništa mogao prigovoriti, a to je sudska kontrola optužnica. Drugi je prihvaćanje mjerodavnosti toga suda i za oslobodilačke pothvate 1995. Kao država u kojoj je ustavnim odredbama utvrđena trodioba vlasti Hrvatska je trebala i morala odrediti sudska tijela mjerodavnim za primitak, pregled i odluku o optužnicama. Ako bi visoka pravosudna tijela obavila svoj posao na zakonit način, a vjerujem da bi, bile bi takve optužnice odbačene ili vraćene tužiteljstvu Haaškog suda na popravak, ili na ponovno odlučivanje o njima. Tako se ne bi moglo dogoditi da Hrvatska prihvati optužnice i svoje najzaslužnije generale izruči sudu na temelju takvih optužnica koje državu praktički proglašuju državom utemeljenom na zločinačkom pothvatu. Naravno da bi uslijed našeg odbijanja da prihvatimo takvu optužnicu došlo do burnih rekacija haaškog tužiteljstva, pa možda i nekih drugih međunarodnih čimbenika, ali sve su to kratke nepogode koje bi lako pretrpjeli i na kraju ostali dostojanstveni i ponosni. Ovako poltronstvu, podaništvu, sluganstvu i ulagivanju nema kraja, a za uzvrat dobivamo sve teže uvjete i sve dulje odgađanje našeg ulaska u te toliko željene "euro-atlantske integracije". Doista, narod čiji čelnici lako i bez pogovora prihvaćaju takvu kvalifikaciju po kojoj je najslavnija bitka u povijesti toga naroda proglašena zločinačkim pothvatom, dok su istodobno ljudi najzaslužniji za pobjedonosni ishod te bitke optuženi da su ratni zločinci, mora se dobro zamisliti nad svojom sudbinom i budućnosti. Zločinačkim narodima i državama nastalim na temelju provedbe zločinačkih planova nema mjesta među uljuđenim europskim narodima i državama. Zato, nakon što smo prihvatili i priznali svoju zločinačku prirodu i svoje zločinačko podrijetlo, da bi nas ti europski narodi ipak milostivo primili u svoje društvo moramo progutati još nešto žaba, moramo još više liberalizirati rasprodaju narodnog blaga, tla i mora i svakako sve to još više pojeftiniti, pa ćemo možda 2010., 2011. ili neke od sljedećih godina biti primljeni u to društvo, ali svakako zajedno s onima koji su nas pokušali izbrisati s lica zemlje.

Andrija Bauer
Hrvatsko slovo

{mxc}