Iz Hrvatskoga lista prenosimo ispovijest Velibora Bračića koji je preživio srpsko zatočeništvo tokom Domovinskog rata u kninskom zatvoru, kao jednog od ključnih svjedoka protiv Dragana Vasiljkovića (kapetana Dragana). Bračić je nakon zarobljavanja u lipnju 1991. prebačen u zatvor na kninsku tvrđavu, pri čemu se nad njim iživljavao i kapetan Dragan za kojeg kaže: "Ne samo da nije spriječio torture koje su činili njegovi ljudi, nego je i sam u njima sudjelovao". Što se tiče iskustava s hrvatskim pravosuđem Bračić svjedoči o diletantizmu na koji je naišao petnaestak godina kasnije: "Prije neko vremena smo jedan moj prijatelj i ja u Zagrebu sjedili sa suprugom ministrice Vesne Škare Ožbolt. Tada se aktualizirao slučaj hrvatskoga zahtjeva za izručenjem kapetana Dragana, a on sam iz Australije je preko novina bahato poručivao ministrici da će doći u Zagreb ako mu ministrica Ožbolt kupi povratnu kartu. Komentirajući sve to, ministričinu mužu sam tada rekao kako sam bio na tvrđavi zatvoren i da je kapetan Dragan baš mene tukao, naravno, ne samo mene nego i ostale. A gospodin Ožbolt je prije toga spomenuo kako ministrica, njegova supruga, nema baš nekih dokaza ni svjedočenja protiv kapetana Dragana.".

 

Hrvatski list:  Velibor Bračić- kjlučni svjedok protiv kapetana Dragana

Najviše su me tukli oni koji su sa mnom odrasli i išli sa mnom u školu!

Prije rata sam živio u Biskupiji kod Knina gdje sam i rođen. Meni je to samo otežalo poziciju u kninskom zatvoru jer su me s posebnim zadovoljstvom tukli, i oni su bili najsuroviji, četnici koji su sa mnom odrasli i sa mnom išli u školu. Inače, Knin sam napustio u vrijeme njihovih barikada vidjevši da se nama manjinskim Hrvatima ništa dobro ne sprema. Otišao sam u Sinj odakle mi je, inače, supruga. Kuću u Vodicama otac je zamijenio za onu u Biskupiji. Nakon rata sam opet otkupio svoju kuću od tog Srbina, isplatio ga tako da opet imamo svoju djedovinu. Danas odemo na selo, živimo u Vodicama i zahvaljujem Bogu što mi je dao snage da sve to izdržim i ostanem psihički stabilan te se nakon svega posvetim poslu i obitelji. Na žalost, nisu se svi oporavili, a nisu ni preživjeli. Trojice iz moje skupine na kninskoj tvrđavi kasnije su poginula, neki danas osjećaju trajne psihičke i fizičke posljedice i u teškom su stanju. Ja imam problema sa šećerom, bubrezima, ali psihički gledano, izvukao sam se.

Kroz kninske zatvore prošlo 1.500 Hrvata!

Od početka pa do kraja srpske agresije i okupacije Knina, kroz srpske zatvore na kninskoj tvrđavi i na prostoru stare bolnice prošlo je oko 1.500 hrvatskih građana, branitelja i civila. Po riječima jednog od zatočenika, Radoslava Bobanovića, jedanaest ih je podleglo stravičnim mučenjima, te su umrli u samim zatvorima. No, broj onih koji su preminuli kasnije od posljedica mučenja znatno je veći, tvrdi Bobanović. Tu tematiku istražuje Udruga zatočenika srpskih koncetracijskih logora, utemeljena prije nekoliko godina, a kojoj je na čelu Danijel Rehak.

Ispričao sam priču suprugu ministrice Vesne Škare Ožbolt, a on ju je prenio njoj i tako je sve počelo!

Prije neko vremena smo jedan moj prijatelj i ja u Zagrebu sjedili sa suprugom ministrice Vesne Škare Ožbolt. Tada se aktualizirao slučaj hrvatskoga zahtjeva za izručenjem kapetana Dragana, a on sam iz Australije je preko novina bahato poručivao ministrici da će doći u Zagreb ako mu ministrica Ožbolt kupi povratnu kartu. Komentirajući sve to, ministričinu mužu sam tada rekao kako sam bio na tvrđavi zatvoren i da je kapetan Dragan baš mene tukao, naravno, ne samo mene nego i ostale. A gospodin Ožbolt je prije toga spomenuo kako ministrica, njegova supruga, nema baš nekih dokaza ni svjedočenja protiv kapetana Dragana.

Odmah je obavijestio ministricu, a ona me sutradan nazvala i zamolila da stupim vezu s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem. Uskoro sam se čuo i s glavnim državnim odvjetnikom koji mi je rekao da dadem iskaz državnom odvjetništvu u Šibenik. Tako sam i napravio. Rekao sam tko je sve bio sa mnom u zatočeništvu i priča se otvorila i pokrenula. Ima nas, čini mi se, petero svjedoka. Ja sam, dakle, dao iskaz, a ponovit ću sve na suđenju kada ga uskoro, nadam se, Australija izruči Hrvatskoj.

Velibor Bračić preživio 80 dana srpskoga pakla u Kninu
Kapetan Daragan me tukao isprobavajući svoje karate udarce

Velibor Bračić danas je, u cjelini uzevši, sretan čovjek. Ne samo zato što ima suprugu i četvero djece, žive roditelje, uspješnu tvrtku s 50 zaposlenih, lijepu i veliku kuću u Vodicama, obiteljsku kuću u rodnoj Biskupiji kod Knina, nego prije svega zbog činjenice da je preživio pakao četničkoga zatvora u Kninu u trajanju od oko 80 dana. On je jedan od oko 1.500 hrvatskih građana koji su prošli srpsko zatočeništvo u Kninu tijekom ratnih godina, no mnogi su podlegli svakodnevnim i nezamislivim torturama. O tomu se danas u hrvatskoj javnosti rijetko, ili gotovo nikad ne priča s obzirom da baš i nije uputno vlastodršcima remetiti političku idilu koja se gradi na zasadama nekoga novoga bratstva i jedinstva. Velibor Bračić jedan je, dakle, od onih koji nije imao sreću izbjeći strahote kninskoga zatvora, ali je danas sretna formalno-pravna okolnost da je jedan od rijetkih koji može izravno svjedočiti protiv čuvenoga srpskoga desperadosa Dragana Vasiljkovića, zvanog kapetan Dragan, čije izručenje iz Australije očekuje uskoro Hrvatska koja vodi istragu protiv njega zbog ratnih zločina. Najviši australski sud ovih je dana odlučio izručiti ga Hrvatskoj, preostaje kraći rok za žalbu na tu odluku. Bračić se raduje njegovu izručenju i trenutku kada će na sudu ponoviti iskaz koji je nedavno već dao istražnim organima. Ne samo što je kapetan Dragan sa svojim ljudima držao hrvatske zarobljenike na kninskoj tvrđavi, među kojima je bio i Bračić, nego se izravno batinama iživljavao nad Veliborom Bračićem. On je ključni svjedok protiv Dragana Vasiljkovića, zajedno s još samo trojicom ili četvoricom koji su s njim u skupini preživjeli mučenje na kninskoj tvrđavi u istoj ćeliji. Hrvatski list u formi ispovijesti ekskluzivno donosi iskaz Velibora Bračića.

- Uhićen sam u lipnju 1991. godine, na području BiH, na potezu od Bosanskog Grahova do Livna. Bili smo na izviđanju njihovih položaja kada su uhitili nas četvoricu. Prvo su nas dovezli u Golubić gdje su imali svoj obučni centar i zatvorili nas u nekakvu garažu. Tamo smo ostali četiri dana, nakon čega su mene prebacili u zatvor na kninsku tvrđavu, a ostalu trojicu zatvor u njihovu milicijsku stanicu. Kad su me dovezli na tvrđavu, u toj mračnoj prostoriji već je bilo zatočeno šest naših vojnika. Ja sam došao kao sedmi, a nakon mene, u danima koji su uslijedili, još su dovezli jednog ili dvojicu.

Dok smo bili zatvoreni u Golubiću, bili smo podvrgnuti njihovom vojničkom režimu. Rano ujutro ustajanje, svirao se Marš na Drinu, dizala se srpska zastava... Nakon njihova postrojavanja, dolazili su nas tući i iživljavati se. Tako je već prvu večer došao jedan koji je sav bazdio po alkoholu, izvukao nož i rekao mi: "Koje oko želiš da ti izvadim?" Nakon njega, došlo bi njih nekoliko, uperili su jake baterijske lampe nama u oči i počeli nas udarati nogama, rukama, kundacima. I to je bilo svakodnevno. Mene su proglasili najgorim pa su me kao takvog za nagradu odveli na tvrđavu. Prije nego što su me utrpali u zemunicu na tvrđavi, dao sam podatke u jednoj posebnoj prostoriji na tvrđavi. Tad sam prvi put vidio kapetana Dragana i njegove zamjenike. Nakon toga su me, dakle, bacili u jednu okruglu prostoriju u kojoj je bilo njih šest. Nije bilo kreveta, samo jedna daska, nekakva šperploča na kojoj je jedan mogao priteći. Osim te daske, bio je još jedan poljski krevet na kojemu je spavao jedan od zatočenih koji je bio sav pretučen, polomljenih rebara. Zvao se Nikica Plivelić iz Nikšića kod Slunja. Budući da sam ja iz Knina, stražari su posebno dolazili vidjeti tko sam ja koji sam doveden i odmah od prvoga dana počeli s fizički prebijanjem. Ostali zatvorenici su mi rekli da ih čak toliko nisu ni tukli dok ja nisam došao. Naravno, tukli su ih i prije mog dolaska, ali ne dan i noć kao što su počeli otkad sam ja došao. Dok su nas odvodili na ispitivanje u drugu prostoriju, a to je bilo zapovjedništvo jedinice kapetana Dragana, svi su se nad nama iživljavali, udarali nas palicama, bokserima, čizmama. Dolazili bi čak i neki civili pa su nas pokazivali njima. Sve su redovito popratili riječima da su se ustaše digle, da će klati srpsku decu... uvijek isti izgovor. Tukli su nas najčešće jednoga po jednoga. Najprije bi nas izveli vani na sunce pa bi nas vratili u tu mračnu prostoriju tako da ne vidite ništa. Svi smo bili prekriveni modricama. Jednom zatvoreniku iz Lepura kod Benkovca, mislim da je bio Mijić, su polomili su rebra. No, to nije bilo najgore što sam vidio. Naime, doveli su toliko prebijenog čovjeka iz Šopota kod Benkovca da je on već bio praktički polumrtav. Bio je to Ivica Knez. Bacili su ga među nas.

Vidjeli smo da čovjek umire u najstrašnijim mukama i samo povremeno dolazi k svijesti. U pola noći smo lupali po vratima, zvali ih da dođu po njega i da mu pokušaju pomoći. Doveli su tobože hitnu pomoć i odvezli ga. Više nismo ništa ni čuli ni vidjeli, ali nam je jedan od stražara rekao: "Nemojte i vi pokušavati bježati kao onaj malo prije pa je pao niz liticu." Oni su polumrtvog Kneza bacili niz liticu s kninske tvrđave i tako je čovjek ubijen. Naravno da on nije mogao bježati jer je već bio, kao što sam rekao, polumrtav, prije nego što su ga dovezli nama u ćeliju.

Nas su na kninskoj tvrđavi čuvali kapetan Dragan i njegovi ljudi. Oni su išli u akcije samo noću i kako su se sami hvalisali, to su bile diverzantske akcije na Ljubovo, u Glinu... Tog sam kapetana Dragana vidio gore na kninskoj tvrđavi dvadesetak puta. Nije točno da on nije sudjelovao u zlostavljanju i mučenju zatvorenika. Tukao je baš mene!

Prilikom jednog ispitivanja tražio je da mu kažem gdje smo bili, gdje su naši, koliko nas ima. U to vrijeme već je bila utemeljena jedna bojna 4. gardijske brigade. Oni su imali sve informacije o tomu i tražili su od nas potvrdu. Kapetan Dragan je posprdno govorio o Hrvatskoj vojsci, da se samo šporkava. "A, ako već tučete, evo ovako se to radi...", rekao je i onda svom snagom zamahnuo karate udarcem i nogom me pogodio u glavu. Tukao je, dakako, i ostale. Ne samo da nije spriječio torture koje su činili njegovi ljudi, njego je i sam u njima sudjelovao.

Bilo je trenutaka kada je bilo neizdrživo i tada bi se netko iz naše skupine požalio kapetanu Draganu. Na žalost, poslije toga bi uslijedile još žešće batine od svih njih, uključujući i njega samoga. Kapetan Dragan ništa nije poduzeo da spriječi okrutnu smrt Ivice Kneza iz Šopota kod Benkovca. Kad je bio malo bolje volje, hvalio se svojim legionarskim iskustvom na brojnim ratištima u svijetu. Najokrutniji su prema nama bili kada bi im nastradao suborac u nekoj akciji. E, onda smo praktički 24 sata primali batine. Nogama, čizmama, volovskom žilom...stavljali su nas na struju, vodili na strijeljanje, pa vraćali, ubijali nas fizički i psihički. Nijedan dan nije prošao da nije bilo iživljavanja nad nama, a na kninskoj tvrđavi smo bili zatvoreni 50 dana. Znalo se događati da nam po tri dana ne daju hranu, a onda bace slaninu i jaja. Mučili su nas i žeđu. Nitko se od nas za svih pedesetak dana boravka u toj prostoriji nije, naravno, okupao, umio, nije bilo sanitarnih prostorija, u jednoj ćeliji smo bili zatvoreni i obavljali nuždu. Grozno.

U jednom od trenutaka bavili smo se mišlju da kad uđe jedan stražar da ga svladamo i pokušamo bježati jer se više nije moglo izdržati. U takvim trenucima zaista nije bilo nade da ćemo preživjeti. Pa ipak nismo poduzimali išta. Tek nakon 50 dana tvrđave prebacili su nas u zatvorske prostorije stare bolnice. Angažirali su nas da čistimo taj prostor i da ga pripremimo za prihvat novih zarobljenika iz Gline, s Petrove Gore. Stara kninska bolnica bila je totalno zapuštena, rukama smo morali čupati draču, a pritom su nas još i tukli posvuda po tijelu. Dok smo nosili smeće, išli bi za nama i udarali palicama. Kad su dovezli zarobljenike iz Gline, bilo nas je ukupno pedesetak. Ovaj su zatvor držali martićevci, a oni su bili isti kao i oni gore. Tek na kraju, zadnjih pet dana, kada nas je preuzela teritorijalna obrana, stariji ljudi, bilo nam je nešto lakše. Nije bilo batina dan i noć, nego samo preko dana. Bilo je nešto lakše, a pojavila se i nekakva nada da ćemo preživjeti tek kad je u prostor stare bolnice došao Međunarodni crveni križ i popisao nas. Još kad je među osobljem MCK-a bio jedan koji se predstavljao da je podrijetlom iz Hercegovine te obećavao da će prenijeti našima sve što se događa kako bi se što prije organizirala razmjena, a usput i dao nekakvu mast za mazanje rana, bilo je podnošljivije. Ali, dok smo bili zatvoreni u prostoru stare bolnice, dolazili su njihovi civili, žene. Pljuvali su nas, maltretirali psihički i fizički. Oko Velike Gospe 1991. godine napokon je dogovorena razmjena. S četničke strane tom je razmjenom rukovodio Ratko Mladić. Ušao je u autobus i rekao: "ako ko pokuša da pobegne ja ću da ga ubijem. " Prije nego što bi nas uveli u autobus, postrojili bi nas ispred stare bolnice i tada bi čitali tko ide na razmjenu. Koga ne pročitamo, taj ne ide, kazivali su. Pa bi pročitali dvadesetak imena, ostali neka se vrate nazad. Ja nisam pročitan. Pa poslije dva sata, opet prozivaju druge.

Na kraju su nas prozvali, u biti, sve, ali su nas tako psihički ubijali. Autobus je konačno krenuo u Tepljuh kod Drniša. Onda bismo tu čekali do devet sati navečer pa bi nas vraćali natrag u Knin govoreći da nas naši neće. Zatim su rekli da su se naši javili, opet su nas vraćali prema Tepljuhu. Pa su opet sve ponovili, odvozili i vraćali, sve do ponoć i pol kada se konačno dogodila razmjena. Razmijenjeno je oko 50 ljudi sa svake strane. Došli smo u Vodice, imali večeru i obavili preglede, dali našim sigurnosnim službama sva imena mučitelja jer smo tada sve znali.

Upravitelj zatvora u staroj bolnici je bio Stevo Plejo u staroj bolnici, a na tvrđavi kapetan Dragan. Osim kninskih četnika, bilo je to stražara iz Bukovice, Ravnih Kotara, neka ženska s Korduna. Nakon oporavka, ja sam se vratio u Hrvatsku vojsku u kojoj sam bio do Oluje i nešto nakon nje.

Ivica Marijačić

{mxc}

Čet, 28-05-2020, 09:32:35

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.