Zadaća je angažiranog katolika ući i u politiku


Novi varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak ustoličen je u subotu 31. ožujka u varaždinskoj katedrali, nakon što je jedanaest dana prije toga u Vatikanu objavljena vijest da ga je papa Benedikt XVI. imenovao na novu dužnost. Biskup Mrzljak potječe iz istog kraja kao i dvojica velikih kardinala bl. Alojzije Stepinac i Franjo Kuharić, ali je rođen u Vukovaru 19. siječnja 1944. gdje mu je otac bio državni službenik. Međutim, već u svibnju 1945. otac je nestao. Vjerojatno su ga komunisti ubili kao i mnoge druge tada u Vukovaru i diljem Hrvatske. Odmah nakon očeva nestanka vratio se s majkom i sestrom u Krašić, gdje je išao u osnovnu školu i ministrirao zatočenom kardinalu Stepincu. Poslije Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati i studija teologije na KBF u Zagrebu, 16. studenoga 1969. nadbiskup Franjo Kuharić zaređuje ga za svećenika...

 

Je li Vas imenovanje varaždinskim biskupom iznenadilo i koliko će nova služba promijeniti vaš svećenički angažman?

Ništa što se u Crkvi događa za mene zapravo i nije neko iznenađenje. Od onoga trenutka kada sam se stavio na raspolaganje Crkvi prihvaćam svaku službu koja mi se ne samo nudi nego se na neki način od mene i traži. Pri tome uvijek imam na pameti jedno geslo našega blaženika Alojzija Stepinca koji je rekao. „Ništa ne tražiti, ništa ne odbiti". Dakle, osim svećeničkog ređenja ja od Crkve ništa nisam tražio, nego sam jednostavno prihvaćao svoje službe koje sam imao, počevši od kapelana, župnika, dekana, kanonika prvostolnog Kaptola, pomoćnog biskupa i sada varaždinskog biskupa. Sve su to stvari koje su od mene tražene, a ja sam ih prihvatio svjestan da su zahtjevne, ali tu je na djelu Božja pomoć i milost koja mi pomaže da mogu te službe prihvatiti.

lako je Varaždinska biskupija relativno mala u odnosu na Zagrebačku, ovime ipak na određeni način dobivate zahtjevniju zadaću od dosadašnje. Kao najbliži suradnik kardinala Josipa Bozanića posljednih nekoliko godina u velikoj Zagrebačkoj nadbiskupiji imali ste vrlo odgovornu ne samo pastoralnu dužnost; ne će li stoga premještaj u Varaždin biti ujedno i svojevrsno rasterećenje?

To bi se tako moglo reći da će u nekim stvarima možda biti rasterećenje jer Varaždinska biskupija ima oko 400.000 vjernika, a Zagrebačka ima 1.600.000. Osim tog Zagreb je grad u kojem ima najviše mladih, studenata, srednjoškolaca i tu je stjecište mnogih stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Varaždin kao kulturno središte ima i visoko školstvo, a od većih središta tu su Čakovec, Koprivnica , Đurđevac, Pitomača, svi oni pripadaju biskupiji. Možda će nešto biti lakše, ali rekao bih odgovornije. U Zagrebu nisam bio do kraja odgovoran za sve, jer je tu iznad uvijek bio zagrebački nadbiskup, a u Varaždinu je biskup odgovoran za sve što se događa u biskupiji.

Vašeg prethodnika, prvoga biskupa (1997. -2006.), Marka Culeja mnogi zovu "svetim čovjekom". Kako na to gledate?

Biskup Marko Culej je, rekao bih, gotovo moj prijatelj, iako je on bio stariji pet-šest godina. S njim sam se davno upoznao još kad smo obojica bili župnici i često smo se susretali i razgovarali, a posebno otkada smo postali biskupi. U njemu sam doista vidio svetoga i dobroga pastira Crkve koji je cijeloga sebe dao u svojoj službi. I onda kada je bio župnik, potom poglavar u sjemeništu ili pomoćni zagrebački biskup i na kraju kada je bio varaždinski biskup. Evo, na neki ga način u svemu tome slijedim. I on je bio kapelan, župnik, odgojitelj, a ja jedino nisam bio odgojitelj na bogosloviji. Imali smo približno jednake nazore i gledišta i to nas je povezivalo.

Jako malo vremena imate za pripremu prije ustoličenja. Jeste li mogli „snimiti" stanje u Biskupiji i koji su Vaši prvi potezi u tom smislu?

Od blagopokojnog biskupa Marka sam čuo za mnoge stvari koje se događaju u Varaždinskoj biskupiji i sigurno gdje je on stao ja ću nastaviti. Najvažnije mi je sada zapravo jedno zajedništvo medu svećenicima i osjećaj povezanosti na razini cijele biskupije.

Kako danas gledate na sve one okolnosti i herojsko držanje dvojice velikih hrvatskih kardinala, Stepinca i Kuharića?

Uvijek istina. Istina o Drugom svjetskom ratu, o križnom putu, o poraću. Istina o Bleiburgu do stradanja u Vukovaru. Istina o tome što je bl. Alojzije Stepinac zastupao tek sada se zapravo probija, ta istina iz njegovih spisa i dokumenata, proučava se. Franjo Kuharić je znao tu istinu i on je nju svjedočio u svakom vremenu tako da je on zaista bio jedan dostojan nasljednik Alojzija Stepinca i tumač njegovih misli i ideja. On ide tim putem svetosti, a hoće li biti proglašen blaženim i svetim to je sada pitanje vremena, ali je sigurno da je on jedna vertikala u povijesti Crkve i hrvatskog naroda. Još smo uvijek opterećeni komunizmom na svim razinama. Bojimo se s nekim stvarima izaći u javnost jer smo tako usmjeravani. Desetljećima sam odgajan u tome da neke stvari treba prešutjeti i da se ne smije o njima u javnosti govoriti. Teško se toga osloboditi.

Kada se može očekivati dovršenje samostana u Lepoglavi?

Teško je to reći, to su velike investicije i sigurno će trajati godinama. Ministarstvo kulture to prepoznaje i pomaže sa svoje strane. Mi ćemo nastojati da oni koji su tamo na boravku, preko zida, osjete tu jednu duhovnu blizinu. Mislim da je Lepoglava najveći zatvor u Hrvatskoj pa je red da u blizini bude jedna duhovna oaza. Kao što znate u kaznionici postoji svećenik koji se posebno bavi samo zatvorenicima, on tamo ima misu i duhovne razgovore s njima. Tamo se nalazi i kapela, nalazi se i spomen soba gdje je bio uznik bl. Alojzije Stepinac. Mnogi koji dobiju dopuštenje dolaze na to, možemo reći, skoro sveto mjesto, gdje je taj naš svetac trpio i molio. A molio je u zatvoru za nas koji smo bili izvan zatvora i vjerujem da se ta molitva i žrtva i te kako osjetila, da smo izdržali za vrijeme komunističke diktature. Ta je žrtva sigurno donijela svoj plod, a događala se upravo u Lepoglavi.

Zašto je posljednjih godina izrazito pojačan negativan trend u kojem mediji prikazuju našu Crkvu? Kako to tumačite u zemlji s deklariranih oko 90 posto katolika?

Taj podatak od 90 posto katolika nimalo nas ne zavarava. Mnogi su deklarativno katolici koji čak niti u Boga ne vjeruju, ali po nekoj tradiciji oni su navodno katolici. Mediji zapravo ruše sve vrijednosti, sve autoritete i u Crkvi, ali isto tako i neke druge autoritete od vojske do recimo medicine. Oni iznose uvijek ono što je negativno, a događa se puno toga pozitivnoga.

Što znače zamjerke kako se Crkva nije prilagodila modernom vremenu nego je zadržala konzervativna stajališta?

To je jedna floskula i znam o tome često propovijedati. Crkva se nema što prilagođavati. jer Crkva je ona koja čuva vrijednosti. Crkva ne može mijenjati ono što je zacrtao njezin učitelj prije dvije tisuće godina. Ona to ljubomorno čuva i u tom smislu ona je konzervativna, jer conservare znači čuvati. Konzervativno ne znači zaostalo, ono može biti puno bolje za čovjeka od onoga što se naziva modernim ili progresivnim. Crkva se ne može prilagođavati u tom smislu da ruši vrijednosti kao što su brak, obitelj, život; nešto što je u čovjeka usađeno u prirodi.

Koliko su bile realne neke najave o osnivanju katoličke televizije?

Ne znam bi li bila potrebna katolička televizija. Ako postoji 90 posto deklariranih katolika onda bi javna televizija, koju najviše plaćaju katolici, trebala biti u neku ruku „katolička", to znači da promovira vrijednosti kršćanstva, a ne da bude destruktivna. Tu ja gledam taj medijski prostor kojega bi Crkva trebala nekako osvojiti, dakako što se tiče tiskovina one su uglavnom u privatnim rukama i tu teško možemo utjecati, ali ono što je javno, društveno, ono što naši porezni obveznici plaćaju to nam mora biti prioritet i Crkva u tome treba biti malo agresivnija. Ali ne biskupi svećenici, nego laici moraju pokazati više agresivnosti u zauzimanju za neke vrjednote koje se ruše, a koje bi trebale biti svetinja.

Treba li malo provjetriti udruge civilnoga društva?

Tako je, kao što su se sada za zdravstveni i seksualni odgoj u školama zauzeli laici roditelji. U tom smislu je i najnovija izjava koju je potpisalo 263 hrvatska intelektualaca za zaštitu vrijednosti, a taj je program na tragu vrijednosti općega morala. Taj su program upravo promovirali laici i roditelji. Danas se govori samo o tome kako treba puno znati, učiti; ali kako to znanje upotrijebiti i što iz tog znanja proizlazi, kako će čovjek to znanje upotrijebiti, ne vodi se računa.

Dokle se došlo s ustrojem katoličkog sveučilišta?

Ima nekih teškoća ali nadamo se da bi to moglo zaživjeti. To je zaista jedan projekt od velikog značenja jer mi, nažalost, desetljećima nismo mogli izgrađivati katoličke intelektualce u smislu ne samo da oni budu pobožni, nego da mogu u društvu djelovati s katoličkih pozicija. To sveučilište ima veliku ulogu koju će se možda tek vidjeti za deset, petnaest ili dvadeset godina, ono zapravo znači da možemo izgraditi katoličke intelektualce, političare, znanstvenike, pedagoge i u prvom redu povjesničare.

Tko nama u Hrvatskoj danas tumači povijest?

Povijest nam tumače neki koji, blago rečeno, imaju neobičan odnos prema našim vrijednostima, prema hrvatskom narodu i prema državi. Istodobno istinoljubivi povjesničari se vrlo teško probijaju i njih se jako rijetko čuje. Isto je s pravnicima, pedagozima, odgojiteljima. To su područja gdje treba odgajati katoličke intelektualce. Mi smo još uvijek pod nekim opterećenjem vjere gdje Crkva znači - sakristija! To je kuća, obitelj, dom, znači nešto privatno. Ono što su komunisti tumačili kao - vjera je privatna stvar. Crkva se ne bavi politikom niti strančarenjem, ali Drugi vatikanski sabor naglašava da je zadaća jednoga angažiranoga kršćanina katolika ući u politiku i tu ne smije biti pogađanja. Važan je politički angažman s katoličkim nazorom, a kod nas baš to nedostaje. Zato je evidentan onaj nerazmjer šutljive katoličke većine u odnosu na eksponiranu manjinu.

Kao prvi čovjek Hrvatskog Caritasa kako doživljavate napade na tu instituciju?

Samo jedan mali dio onoga što Caritas čini može se svrstati u negativnosti, a onaj veliki, najveći dio plemenitog rada i zalaganja prešućuje se. Preko Caritasa zapravo se napada Crkvu. Žao mi je što su mnogi koji su tada bili osumnjičeni, kao, recimo, časne sestre koje su danonoćno bile uz tu djecu prognanu i hendikepiranu, pripisano im je nešto čega nema i zbog toga se nitko ne želi ispričati. Mi prihvaćamo gledište suda, a ne napade koji su prerasli okvire jedne kritike i pretvorili se u kritizerstvo.

Treba li Crkva energičnije nastupati u zastupanju prava na nedjeljni odmor?

Kada se Crkva zauzima za slobodnu nedjelju ona to ne čini radi sebe nego radi čovjeka i obitelji. Mi želimo da nedjelja bude dan obitelij, dan kada roditelji mogu bit sa svojom djecom i da i one trgovkinje mogu biti sa svojom djecom. To su vrijednosti koje bi ta nedjelja trebala zaštiti kao neki okvir. Kršćani će nedjeljom doći na svetu misu, što je njihova obveza i dužnost, a rekao bih još više i potreba. U tom zauzimanju Crkva ne ide za tim da sve ljude natjera u crkvu nego više ide za tim da ljude zaštiti i dade im neka njihova prava.

Neki kažu da je problem samo adekvatnog plaćanja za rad nedjeljom?

Kako to da se onda ne zauzmu i za rad nedjeljom državnih službi od mjesne zajednice do Vlade i Sabora. Uvijek smo zato da rada nedjeljom bude što manje i da radi samo samo ono najnužnije, a to znači liječnici, vozači javnoga prijevoza, policija. Tu nikako ne spadaju trgovci, pogotovo ne veliki trgovački centri kakvih je u Hrvatskoj sve više.

U nezaustavljivoj eri globalizacije veliki dio tihe hrvatske javnosti sa zabrinutošću i bespomoćno promatra situaciju u kojoj cijela zemlja "gubi tlo pod nogama". Zašto se olako odričemo mnogih vrijednosti, nacionalnog identiteta i tomu slično?

Nažalost to se događa, gubi se nacionalni identitet kao što se gube sve one vrijednosti izgrađivane stoljećima, a na njima počiva civilizacija kojoj pripadamo. Ovih dana gledamo i Europu kojoj Papa i europski biskupi prigovaraju zašto se boji priznati svojih temelja kršćanstva i korijena na kojima je rasla. Ali kao da se ti korijeni žele iščupati.

Došli ste u grad i županiju čiji je gradonačelnik jedan od glavnih zagovornika rada nedjeljom. Isto tako i župan slovi za poznatog anticrkvenog pristaša. Kakvu suradnju predviđate?

Ne bih o tome puno mogao reći dok se ne susretnem s tim ljudima, ali duboko vjerujem da se mogu naći rješenja za pojedine probleme i da su možda neki problemi previše naglašeni u medijima, a da u stvarnosti tako uopće ne izgledaju.

Zašto nas je komunizam toliko paralizirao?

Nevjerojatno. Prošle godine sam u Bleiburgu načeo tu temu, koja se i danas prešućuje, o osudi komunizma i komunističkih zločina. O tome se ne može govoriti. Ja ni danas ne znam gdje je moj otac ubijen, kao i drugi članovi moje rodbine koji su završili negdje na Križnom putu. To je kao neki uteg koji nam ne da naprijed i uvijek će biti sukoba dok god se ne kaže ta istina, istina o zločinima bilo koje strane. Mene su kao dijete štitili od tih spoznaja. Otac je nestao, nema ga i gotovo, dalje se nije smjelo pitati. Ali bez istine ne će ići. Nema tu zaborava, ne smije se reći to ćemo sada zaboraviti, jer Isus je rekao da istina oslobađa. Da danas znam tko je ubio mog oca ne bih mu uzvratio nego oprostio, ali bilo bi lakše da znam gdje je i tko je to učinio i na kraju da mogu doći na grob upaliti svijeću kao i danas tolikim našim ljudima iz Domovinskog rata najteže je što ne znaju gdje su njihovi najbliži.

Kako gledate na problem neprovođenja lustracije?

To je sigurno veliki problem i pitanje je na koji bi se način lustracija mogla provesti. Bio bih zato da onaj koji je i danas zadojen komunizmom ne može vršiti neku javnu službu. Ne bi smio biti odgajatelj, predavati povijest i slično, ako je bio protagonist komunističke diktature. Ne bih htio da neki stradaju. Prije desetak godina lustracija se mogla provesti, no bojim se da je danas kasno.

Koliko Crkvi štete pojedini lijevo orijentirani svećenici i teolozi koji lako dospijevaju u javnost, redovito se predstavljajući kao oponenti crkvenom vrhu?

Ima nekih koji jednostavno vole biti u medijima. Vidi se koga mediji pozivaju iz naših redova. Imamo vrlih intelektualaca u Crkvi, doktora, profesora teologije, ali zašto se pozivaju samo neki to je pitanje. Imamo tisuće svećenika, pametnih ljudi koji svake nedjelje govore i poučavju, a zašto se samo neki pozivaju, ili zašto se samo neki odazivaju to je pitanje.

Osjeća li se u vašoj biskupiji nedostatak svećenika kao i u većini Hrvatske?

Varaždinska biskupija je od onih u kojoj se previše ne osjeća nedostatak svećenika za razliku od, recimo, Zagrebačke nadbiskupije gdje je ta potreba velika. Varaždinska biskupija ima, mislim, 103 župe s oko 120 svećenika. Dakako, neki su u mirovini ili kao profesori obavljaju i druge službe. U zadnjih nekoliko godina osnovano je nekoliko novih župa u većini gradovima kao što su Varaždin, Čakovec i Koprivnica, a ono što me posebno veseli je to što ne ću naići na neki akutni problem nedostatka svećenika. Dakako da je sve veća potreba za svećenicima jer se otvaraju neka nova područja. Imamo ugovor s državom da bi svaki zatvor mogao imati svog posebnog dušobrižnika jer ljudi osjećaju potrebu za svećenikom. Potom vojska, bolnice, športski klubovi, domovi - studentski, đački ili pogotovo starački. Tamo bi svećenik posebno bio zauzet jer prosječan čovjek posve drugačije razmišlja o smislu života dok je mlad, zdrav od onoga na zalazu kada povlači crtu i u većini postavlja si pitanje gdje je bio i kamo nakon svega ide. Vrata su nam, dakle, otvorena samo je na nama da nađemo ljude koji će ići na ta mjesta i pomagati bližnjem.

Andrija Bauer
Hrvatsko slovo

{mxc} 

Čet, 28-05-2020, 09:01:09

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.