Beograd financira Štrbca, a Zagreb Puhovskog

Redatelj Pavle Vranjican od samih početaka demokratskih promjena aktivno sudjeluje u dokumentiranju i video snimanju raznih događaja kao što je bilo istraživanje jame Jazovke u Sošicama i potom velikosrpske agresije i Domovinskoga rata. Vranjican je u posjedu velike količine autentičnog materijala, osobito onoga snimljenoga srpskim objektivom. Razgovarali smo, međutim, u okolnostima kad je hrvatsku javnost ponizio film Lora -svjedočanstva prikazan na HTV-u. Vranjicanijevi uradci, međutim, ne mogu se probiti do HTV-a...

Kada je zapravo sve počelo?

Od ljeta 1990. s uspostavom demokracije u Hrvatskoj aktivno dokumentiram vrijeme i prostor oko sebe. Kad je došao rat nastavio sam rad na toj dokumentaciji što kroz postrojbe HV-a što kao nezavisni snimatelj i evo traje nekako do danas. Središte moga zanimanja je Domovinski rat i razlozi početka sukoba, te dio mirne reintegracije i uspostava suvereniteta RH u svojim granicama. To je moj predmet zanimanja. U gruboj podjeli tu su dvije vrste snimaka: snimci nastali s hrvatske strane i oni nastali sa srpske strane.

O kakvom opsegu dokumentacije je riječ?

Radi se o tisućama i tisućama sati realnih događaja tijekom rata zabilježenih što s naše što sa srpske strane. To je jedna vrsta prijenosa uživo. Ukupno 90 posto snimaka je na VHS standardu, znači na tada najslabijem analognom video signalu. Manji dio su radile profesioinalne ekipe, a najveći dio su snimali amateri koji su slučajno imali kameru. U nekoliko navrata ja sam naišao kako se Srbi hvale da su zapljenili kameru od ustaša pa su nastavili snimati. Hvala im na tome što su nastavili snimati jer se time ta hrvatska kamera uvjetno "osvetila". Snimci pokazuju stvarno stanje u srpskim redovima kako su se ponašali i čime su se bavili od 1991.-95. Do sada je možda javno poznato od pet do deset posto od ukupno snimljena materijala.

Zašto je tomu tako?

Prvo treba pitati HTV koja u svom arhivu ima na stotine i stotine sati neobjavljenih snimaka iz Domovinskog rata pa do svih drugih medija koji i nemaju nekog naročitog interesa da bi otvorili prostor takvoj produkciji. Iz svoga iskustva mogu reći da sam ja došao od 30 do 40 posto od ukupno snimljenog materijala vezano uz Hrvatsku i Domovinski rat. Najkvalitetnija dokazna snimka sigurno se negdje krije na prostoru Srbije a vezana je za ustrojbeni lanac tadašnje JNA koja je po svim bitnim garnizonima i svojim vojnim postrojbama imala svog ratnog snimatelja i već zaduženu kameru. JNA je imala tu poziciju rekao bih holivudskog redatelja pogotovo u početku ljeta i rane jeseni 1991.

Koje su događaje najpozornije snimali?

Sukob između MUP-a i pobunjenih Srba i to vrlo detaljno. Snimili su Kijevo, Lovinac, Ćelije i druga mjesta. Vjerujem da o tome imaju vrlo precizan filmski materijal jer je riječ o ranom ratnom razdoblju ljeta 1991. i sve do negdje 15. rujna iste godine. Po zapovjednom lancu koji je išao iz Beograda to vrijeme se smatralo vrijeme obuke teritorijalnih snaga za rat koji će uslijediti. Zato je Kijevo bile njihova, recimo, školska akcija u kojoj su planirali isprobati i uskladiti se za buduće veće ciljeve. Po mojim podatcima cijeli je sastav njihove brigade odnosno kninskog korpusa sudjelovao u napadu na Kijevo. A to je približno četiri tisuće angažiranih osoba. Na selo kao što je Kijevo napad je izveden zrakoplovima, tenkovima, artiljerijom i sve je to bilo u cilju etničkog čišćenja, odnosno genocida. Ali oni su to imali u glavama kao da je riječ o vojnoj vježbi ponajprije zato kako bi se lokalne paravojne srpske postrojbe uvježbale pucati i navikle na sve ono što u ratu očekuje svaku vojnu postrojbu. Ono što su oni tada nazivali vojnom vježbom za nas je bio početak rata. Znači oni su vježbali na realnim ciljevima, selima, imovini i ubijali realne ljude u ime nekakve "vojne vežbe".

Možete li još više prikupiti ratnih snimaka?

Osobno se ne mogu angažirati u prikupljanju takve vrste snimaka jer ja nemam nikakve ovlasti od države a kamoli financijskih sredstava da bih se mogao upustiti u takvu avanturu jer mislim kad bi se upustio da bi to tragično završilo po mene.

Jeste li u tom smjeru imali kakvih kontakata s nekim od državnih predstavnika kojima bi ponudili usluge?

U takvoj varijanti ne mogu raditi posao za dragoga jer ako su oni državno tijelo onda ja mogu biti paratijelo. Postoje institucije koje se time bave i oni ljudi koji su ovjereni i plaćeni za taj posao i ja time nisam obuhvaćen. Ja sam u tome prije poludjeli pojedinac koji ako negdje zaglavi kod Sida ili Prijedora nitko ne će zaplakati nego će reći: evo budala išla pa je dobila što je tražila. Ne smijem se dovesti u takvu poziciju. Imam relativno poznato ime i mogućnost da to bude namještaljka u kojoj bi ja osobno bio cilj. Prema tome to je stvar trenutne, bivše ili buduće vlasti u Hrvatskoj.

A dosadašnje iskustvo s vlašću?

Od svih institucija koje se bave time, od MUP-a, odnosno odjela za ratne zločine, kad god bi me kontaktirali izrazio sam spremnost pomoći u bilo kojoj istražnoj radnji, a to se isto odnosi i na državno odvjetništvo i slično. Za najmanji događaj potreban je golemi posao za koji se traže određena sredstva preko raznih znanstvenih istraživanja, međutim kad se to prevede na razumljiv jezik godišnjeg budžeta tek onda uvidimo koliko je znanost u nas malo cijenjena. Umjesto odgovarajućeg honorara mi se prečesto moramo zadovoljiti iznosom koji je na razini nekakve taksene marke a ne stvarno potrebne količine novca koji bi se platio za pojedini rad, za kvalitetnu raščlambu. A u svakoj toj raščlambi redovito nedostaje onaj dio vezan uz suprotnu, neprijateljsku, stranu i situaciju tko je na drugoj strani bio na kakvoj poziciji. Raščlambi ima toliko malo i povjesničari koji su se aktivirali u toj varijanti, kao, primjerice, Josip Jurčević, na neki način uđu u međusobni sukob zbog različitog pristupa čime se znatan dio energije posve krivo usmjerava jer nisu stvoreni preduvjeti za sustavno istraživanje.

Je li se barem započelo?

Osnovan je memorijalni centar za Domovinski rat čiji je ravnatelj Ante Nazor koji ima puno volje i entuzijazma ali nažalost vrlo ograničena financijska sredstva. Bilo bi idealno da je takva institucija mogla paralelno raditi od 1991. naovamo. Međutim, unatoč svemu hvale je vrijedno da to postoji. S druge strane postoji i internetska stranica www.domovinskirat.com koja opet na jedan potpuno nezavisni način prikuplja podatke i izlaže ih javnosti. Tu stranicu vodi Ratko Dragović Klet, pukovnik HV-a u mirovini. Po meni vrlo značajna osoba koja je sudjelovala u obrani Hrvatske, a pripadao je Prvoj i Sedmoj gardijskoj brigadi. Ima bogato iskustvo i kvalitetnu mogućnost procjene za razliku od običnog čovjeka koji nije prošao rat

Kako gledate na filmske zapise koje koriste u Haagu?

Ono što se događa u Haagu mene osobno ne impresionira jer to prolazi teren na koji ja izravno uopće ne mogu utjecati. Haaški sud je institucija koja bira sebi dokazni materijal po njihovu umjetničkom viđenju i sad što se krije iza tog nazovimo umjetničkog viđenja ne bih ulazio, ali vidim kakav je efekt. Kao pojedinac u Haagu ne mogu ništa predstavljati jedino kada bi oni mene tražili onda bi moja dokumentacija mogla biti relevantna. Ovako ja nisam u stanju na njih bilo čime utjecati osim svojim javnim djelovanjem. Vlada RH ima svoj ured za suradnju s Haaškim sudom i ja s tim Uredom nisam imao nikakav kontakt, niti sam ja kucao na njihova vrata, a ni oni na moja. Uostalom taj Ured nema baš neku kreativnu djelatnost. On kao birokratska kancelarija, ako Carli nešto treba - ona javi njima, pa oni onda prenesu drugima. Značaj tog ureda je na vrlo niskoj razini.

Zašto mi nemamo našeg Savu Štrbca?

Zato što takav mora imati potporu središnje vlasti, a kod nas toga nema. Istodobno Savo Štrbac u Beogradu ima veliku potporu unutar njihova budžeta i na neki je način ovlaštena institucija Srbije za odnose s Haaškim sudom i on je dobio takvu dimenziju. A dok u obrnutom slučaju ako se radi o Ivici Pandži Orkanu ili meni onda smo mi marginalni pojedinci jer iza nas ne stoji država.

Zašto kod nas video snimka nije i dokaz na sudu?

To je posve neprihvatljivo za razliku od nekog papira koji se smatra izravnim dokazom na sudu. Papir može i dijete krivotvoriti. Poznata nam je priča o transkriptima iz Ureda predsjednika. Tamo je bez izvornika svatko mogao dokucati još dvije tri stranice ili zamijeniti pojedine rečenice jer nije postojala nikakva verifikacija i to se smatralo originalom, što je izvan pameti. Ja tvrdim da je nemoguće krivotvoriti video snimku, a da osoba koja je za to educirana ne bi uočila određene preinake. Može se napraviti montaža ali ona je svakom poznavatelju filmske tehnike lako uočljiva. Ni najskuplja Spielbergova produkcija nije u stanju takvo nešto napraviti, a da se ne bi primijetilo.

Zašto se mi premalo bavimo dokumentacijskom građom?

Tek u posljednje dvije godine počela se razvrstavati zatečena pisana građa vezana uz politiku tzv. republike srpske krajine. Nažalost u ovoj zemlji sve kreće putem pritiska. Kada smo Pandža Orkan i ja krenuli u zajednički rad 2000. onda smo nekako progurali naše filmove koje smo realizirali. Tako smo po gradovima i selima širili informaciju koja je za vrijeme rata postojala u Hrvatskoj. Medije smo donekle prisilili da pišu za nas ili protiv nas i to se onda nekako počelo micati. Danas Orkan u suradnji s Novom TV u emisiji Istraga radi fantastične rekonstrukcije na temelju kojih je prikazano tadašnje realno stanje i sve je to onda prisililo državne institucije da reagiraju. Nažalost naše institucije ako netko, s oproštenjem, ne primi za jaja i triput ne okrene, ne će reagirati.

Imate li vi osjećaj da su hrvatski branitelji progonjeni?

To je dobrim dijelom i zato što ova druga strana radi od početka tako koristeći medijski pritisak na institucije države pa se oni moraju oglasiti, a braniteljske udruge ako djeluju to rade u smislu prosvjedovanja zbog nečega.

Sramni film o Lori dio je montiranog procesa?

Ono što smo neki dan vidjeli na HTV-u pod nazivom „Lora-svjedočanstva" i to uoči donošenja odluke Vrhovnoga suda o dotičnim presudama, običan je aktivistički film vezan uz pojedinu političku opciju u režiji Nenada Puhovskog. Radnja koja se tamo hoće prikazati nema nikakve veze s realnim vremenom. Ovime je nažalost još jednom potvrđeno kako naše Ministarstvo kulture ulazi u nedopustive akcije financirajući takve aktivističke filmove i to iz Fonda za dokumentarne filmove čime se društvu u cjelini, kao i hrvatskoj državi, nanosi trajna i nepopravljiva šteta.

Što se tiče autora ovog filma kao i ostalih uradaka koje smo imali prilike vidjeti u produkciji njegove tvrtke "Factum", cijela ova priča među ostalim naglašava ulogu obitelji Puhovski i njezin utjecaj i spregu s politikom. Onaj tko voli računati lako će zaključiti redateljevu bezbrižnost u razmišljanjima o budžetu kada se zna da od Ministarstva dobije avans od dvjesto do tristo tisuća kuna po filmu za razliku od nas ostalih, koji ne možemo dobiti ni kunu od države i sami se moramo snalaziti. Tragično je i to što politička vlast financiranjem takvih filmova kod njihovih autora i istomišljenika trenutačno otupljuje oštricu napada na sebe i tako prividno kupnje mir u kući.

Ukupno uzevši slučaj Lora poprimio je sve konotacije montiranog procesa i po tome što su na njemu sudjelovali instruirani svjedoci zbog kojih bi se trebali sramiti svi oni koji su u njihovu angažiranju imali i najmanjeg udjela. Svatko onaj tko je istinski sudjelovao u ratu, a pogotovo naši branitelji koji su nažalost na vlastitoj koži iskusili pakao srbijanskih koncentracijskih logora lako su mogli primjetiti drsku prijevaru koju su u ponovljenom sudskom procesu Lora odigrali takozvani svjedoci, fingirajući "proživljene strahote". Lora je morala ostati u domeni pravosuđa, nažalost odlučeno je drukčije. Ne znam što će sve trebati poduzeti i u kojem vremenskom razdoblju da se vrati izgubljeno povjerenje koje nam toliko nedostaje.

Je li problem u sustavu?

Sustav je kod nas takav da naprimjer na Državno odvjetništvo, MUP, Sud, na sve adrese relevantne u Hrvatskoj i izvan nje, od Haaškoga suda i UN-a i bilo kojih institucija vezanih za ljude i ljudska prava stigne anonimna predstavka, neko izvješće, recimo do anonimnog časnika HV-a. A on tvrdi da je HV negdje počinila zločin. Onda ta naonimna predstavka, obzirom na to da je poslana na sve adrese u svijetu gdje god da se to može poslati, postaej predmetom interesa. Država se uključuje u samu istragu jer će je s pitanjima o tom slučaju mrcvariti svaki političar ili delegacija koja ovamo dođe. Stalno se zanimaju što se napravilo i koliki je pomak ostvaren bez obzira na to što se navedeni slučaj vjerojatno nije ni dogodio. Policija dolazi u situaciju da ispituje branitelje o događaju koji se nikada nije dogodio. Nakon toga slijedi reakcija branitelja. Oni naravno zbog nepotrebnog maltretiranja na tim obavijesnim razgovorima izgube živce i počnu psovati i policiju i državu, nastane velika gungula i ne dobije se nikakav odgovor. Takve stvari ostaju otvorene a ljudi znatnim dijelom izluđeni te stoga dolazi do nepovjerenja u državne institucije iz čega nastane kaos koji je uostalom i bio cilj takvih doajva.

U posljednje ste vrijeme na Tribini Hrvatskoga slov kao i na OTV-u prikazali neke zanimljive detalje iz godien 1991. Među ostalima o Miloradu Pupovcu kao bliskom prijatelju Veljka Džakule. O čemu je riječ?

Ponukalo me je to što utjecajni mediji iz Domovinskog rata i oslobodilačke akcije Oluja izvlače mahom ono što može kompromitirati hrvatske vojnike i tadašnju vlast, a prešućuje se sve pozitivno kao da se nije ni dogodilo. Najpozitivnije je zapravo to što se Hrvatska uspjela obraniti i što je HV onako briljantno izvela akciju Oluja. Kad je riječ o Pupovcu kao aktivnom sudioniku svih važnijih događaja koji su se od rata do danas događali na ovim prostorima zainteresirao me nastup Veljka Džakule 1994. na beogradskoj TV „Studio B" analizirajući situaciju iz ratne 1991. i stanje u fantomskoj RSK te koječemu drugom. Posebno je zanimljiva njegova izjava koja se odnosi na rujan 1991. kada je rat uvelike buknuo na svim prostorima Hrvatske. On poziva milorada Pupavca u Bučje, poznati konclogor za Hrvate, gdje će s njim kao pokušati smiriti situaciju. Pupovac dolazi u ime Vlade RH i pred Džakulom, njegovim političkim istomišljenicima u zapadnoj Slavoniji i svim komandantima njihove teritorijalne obrane, nudi srpskim selima samostalnu policiju koju će oni izabrati, tako da Srbi imaju svoju policiju. A u miješanim mjestima, odnsno gradovima kao što su Grubišno Polje, Pakrac, Lipik međusobno biraju zajedničku policiju s pravom veta. Time im je nuđena ne autonomija, već država u državi, samo ne bi li prestali sa sukobima. Po izjavi Veljka Džakule oni odbijaju bilo kakav sporazum i idu u rat do kraja, a Tuđmanova mirovna inicijativa propada.

Kako na to gledate danas, šesnaest godina poslije?

Tako što samo konstatiram da u Hrvatskoj danas živi i Džakula i Pupovac, Stanimirović i Gajica i bezbroj onih koji su prikriveno ili aktivno svim raspoloživim sredstvima rušili hrvatsku državu. Sve su imali, s hrvatske strane nitko ih nije niti pokušavao provocirati a kamoli uvući u sukob. Nuđeno im je sve na pladnju, doslovce su bili povlašteni, međutim oni su sve odbili planirajući ratnim osvajanjima osvojiti što veći prostor u Hrvatskoj. To nas ne bi trebalo iznenaditi kad je već godinama u Srbiji najjača politička stranka četničkoga predznaka s konstantnim osvajačkim težnjama prema Hrvatskoj.

Andrija Bauer
Hrvatsko slovo

{mxc}