Razgovor s Robertom Valdecom - Pojedince u politici očito "svrbi" što se bavimo srpskim zločinima nad Hrvatima 

Najprije čestitam na nagradi koju ste dobili, točnije dobila ju je emisija Istraga, ali, kako je to već uobičajeno, kad je riječ o televiziji, emisiju gledatelji često poistovjećuju s vama kao voditeljem...

Zahvaljujem na čestitki - to je nagrada koju je dobila emisija Istraga, a ja sam u toj emisiji tek voditelj i povremeno reporter i autor pojedinih priloga. Riječ je o timu ljudi na čelu s urednikom Andrejem Rorom, koji je i autor te emisije. Tu su novinari, snimatelji, montažeri... Ja sam zapravo samo jedan segment koji se, doduše, vidi na ekranu, stoga gledatelji Istragu poistovjećuju s mojim likom. To je ta moć televizije koja je u početku i mene iznenadila.

U emisiji Istraga bavimo se 'mračnom stranom Hrvatske', što je slogan koji ja ponavljam iz tjedna u tjedan. Na toj 'mračnoj strani Hrvatske' velik je broj istraženih i neistraženih, procesuiranih i neprocesuiranih, poznatih i široj javnosti nepoznatih zločina. Za nas je zločin i kad netko maltretira dijete, kad prebije ženu, opljačka mjenjačnicu, banku... Obrađujemo zločine, pa tako i ratne zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj. Činjenica je da je tijekom Domovinskom rata i srpske agresije na Hrvatsku počinjeno mnogo zločina nad hrvatskim civilima koji nisu procesuirani i mi ih istražujemo, podsjećamo na njih. Taj dio posla maestralno odrađuje naša Ivana Mandić koja je cijelu sebe dala u taj posao. Ako je nakon tih emisija bilo reakcija iz Državnog odvjetništva i javnosti, mi smo sretni. U rasvjetljavanju tih događaja neizmjernu pomoć pružaju nam stvarni sudionici, hrvatski civili i branitelji koji su često frustrirani činjenicom da je pravna država prespora ili neučinkovita u rasvjetljavanju tih zbivanja. Tu moram spomenuti branitelje s Banovine na čelu s umirovljenim pukovnikom Ivicom Pandžom Orkanom bez kojih teško da bismo odradili ovakve rekonstrukcije.

Veći dio hrvatske javnosti u emisiji Istraga gleda kao na neku vrstu patriotizma, što smo već zaboravili, nakon godina kada se kroz srpsku agresiju stvarala hrvatska država.

Mene zapravo žalosti što ispada da je to nešto posebno i što se nekima čini kako bi to sve trebalo zaboraviti. Čudi me i da se drugi mediji time rijetko bave, da zaboravljaju na Domovinski rat i njegove žrtve. U tim našim prilozima ne vidim ništa neuobičajeno, smatram da ne bi trebalo biti neuobičajeno.

Kad je Istraga krenula, u njezinim počecima, nije bilo takvih priloga o Domovinskom ratu, o zločinima srpskih agresora. Je li do toga došlo temeljem vašega posla ili je to rezultat neke nove politike?

Želim odmah naglasiti kako se mi bavimo novinarstvom, a ne politikom. U Hrvatskoj postoji jedna tiha većina, ja se nadam da jest većina, a ako je tiha, mislim da nije dobro da je tako tiha.

Dakle, to su ljudi možda malo zdvojni glede medija i glede predstavljanja i Domovinskog rata i osamostaljenja Hrvatske, a koji imaju i informacija i određenih materijala, ali su to arhivirali za sebe i možda nisu rado o tome razgovarali. Iako se mi ne bavimo samo time, bavimo se i drugom tematikom i to u većoj mjeri, ljudi su vrlo brzo prepoznali da se mi pošteno bavimo svojim poslom, da ne radimo kompromise i da nam mogu vjerovati. I kad su počeli pribavljati razne video materijale i dokumente i slati nam ih, počeli smo se baviti i tom tematikom. Ne želimo se dati uvući ni u kakvu klopku politikantstva, radimo priče o stvarnim događajima na temelju činjenica, trudimo se nabaviti i video materijale i izjave živih svjedoka, imenom i prezimenom. Svaka se informacija provjerava više puta... Bez činjenica i provjerenih informacija u novinarstvu se ne može raditi.

To čime se bavite očito je nešto posebno u ovom našem, s jedne strane učmalom, a s druge senzacionalističkom novinarstvu, što se vidi i po reakcijama onih drugih. Primate različite prijetnje u redakciju i vi osobno i reporteri koji takve reportaže rade, kao i emisija u cjelini. Smatrate li da takve prijetnje dolaze samo od određenih reportažama pogođenih pojedinaca ili se tu krije nekakva organizacija, pa čak i službena politika da se od javnosti mnogo toga skrije?

Po onome što sam ja vidio, zaključujem da su to prijetnje frustriranih pojedinaca, možda stvarnih, izravnih sudionika tih događaja, pa ih to, naravno, 'svrbi' i misle da bi se sve zaboravilo da nema naše emisije. Ili je riječ o određenim pojedincima koji nisu izravno povezani s tim događajima, ali im to smeta i bijesni su što takve stvari izbijaju na vidjelo. Mislim i nadam se da to nije ništa organizirano jer bi u tom slučaju bilo prilično ozbiljno. A kad je riječ o pismima, bilo elektroničnom ili običnom poštom, daleko je veći broj onih koji nas podržavaju. Primamo na tisuće pisama podrške da ustrajemo u ovakvoj koncepciji emisije.

Kakva je reakcija tijela koja su dužni pokrenuti istragu - policije, Državnog odvjetništva?

Reakcija je bila, barem u nekoliko posljednjih slučajeva, jako brza. Reagiralo je Državno odvjetništvo, podignute su prijave, pokrenute neke istražne radnje, čak su neki ljudi i uhićeni, dakle, reagira se. Je li to zbog medijskog pritiska, ne znam, ali nama je stalo samo do pravde i istine.

A odnosi s policijom? Često je kritizirate zbog kašnjenja ili neadekvatnih postupaka...

Mi smo od početka zauzeli određeni stav: nismo mi Odjel za odnose s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova, mi smo novinarska redakcija koja radi emisiju određene tematike i tako se ponašamo. Ako policija radi krivo, mi ćemo to objaviti. Isto tako, ako radi dobro, to ćemo istaknuti i pohvaliti ih. Uostalom, policija je na strani pravde i zakona, zar ne? Institucionaliziranoga pritiska iz policije nije bilo. Pojedinci ponekad nisu sretni zbog nekih priloga u emisiji pa to izravno ili neizravno dođe do nas, ali Bože dragi, život nije bajka, zar ne?

Nekoliko riječi i o vama kao novinaru, osobito ratnom reporteru. Kako ste osjetili rat, primjerice, u Iraku i Afganistanu?

Prošao sam praktički cijeli Bliski i Srednji istok. I znam da je nešto sasvim drugo kad gledaš ta zbivanja kod kuće na TV-u, kad si konzument informacija, a nešto sasvim drugo kad u njima na neki način sudjeluješ. Ja si zaista mogu dopustiti da budem neutralan promatrač nekakvoga sukoba na Bliskom istoku, recimo između Palestinaca i Izraelaca. To nikako ne bih mogao biti kad je riječ o ratu u našoj domovini. Radi li se o zbivanjima na tom uzavrelom Bliskom i Srednjem istoku – evo najsvježijega primjera Iraka. Bio sam tamo neposredno prije nego što je napad, onaj drugi, za vrijeme Busha - sina, započeo. I to kao jedini hrvatski novinar, i ne samo novinar, nego valjda i jedini Hrvat koji je u to vrijeme bio u Bagdadu. Rano je proljeće 2003. godine, znalo se da će Amerika krenuti, tenkovi su se već zagrijavali na kuvajtsko-iračkoj granici. U to je vrijeme Bagdad bio grad gdje smo moja supruga i ja, koja je izvješćivala za svoje novine, taksijem odlazili iz hotela u restoran večerali uz butelje francuskoga vina. Mogao si prošetati ulicom i otići na tržnicu. Žene su bile odjevene kao u Zagrebu, Zadru ili Parizu. Ono što se dogodilo, iz temelja je promijenilo i Bagdad i cijelu zemlju. Američka okupacija ili slobođenje, kako već tko na to gleda, Iraka, nažalost je upropastila jedan način života koji je polako kretao prema demokraciji. Tamo sigurno nije bilo demokracije, Saddam je ubijao svoje političke protivnike i pojedine nacionalne manjine, ali da je taktičnije odrađen posao, Irak bi danas bio demokratska zemlja, možda ne danas, ali za pet godina. Sada ne vjerujem da će to biti ni za pedeset godina..

S Afganistanom je drukčije. Tamo je situacija bila takva da je međunarodna zajednica trebala odavno žestoko reagirati. Strašno je što su : talibani (a to su, u prijevodu, studenti vjerskih škola i to u zapadnom Pakistanu) radili tom narodu. Naslušao sam se stravičnih priča. Reagirali su Amerikanci tek nakon 11. rujna i tu su bili temeljitiji i uspješniji negoli u Iraku i to zato što se većina stanovništva željela riješiti talibanskoga režima. Ali, u zadnje vrijeme situacija se opet mijenja, i tamo, kako izgleda i u velikom dijelu svijeta, Amerikanci su sve manje popularni iako sami Amerikanci, a bio sam tamo i imam dosta prijatelja, zaista vjeruju da su njihov sustav vrijednosti i njihova demokracija najbolji na svijetu. Jako se čude što drugi narodi to jednostavno ne prihvaćaju.

Kakvi su vam daljnji planovi, i u emisiji Istraga, ali i inače jer, koliko vas poznajem, teško se možete smiriti na jednome mjestu...

Imam dogovor s producentskom kućom za ovu sezonu, ne znam što će biti sljedeće, iako ne vidim razloga da Istraga ne ide i dalje...

Angažman u Istrazi ipak mi ostavlja nešto vremena da se bavim i nekim drugim stvarima... Pišem neke scenarije, smišljam projekte, pripremam svoj blog... Dovršavam i knjigu koja će izaći početkom lipnja - o razdoblju od 11. rujna do pada Bagdada, gledanom očima reportera. Kao reporter sam morao biti objektivni izvjestitelj dok je knjiga vrlo intimni doživljaj. Bit će tu ne samo Bliskog istoka nego i mnogih drugih odredišta s kojih sam u tome razdoblju izvještavao, mojih vrlo osobnih viđenja tog posla i odnosa prema njemu, pozitivaca i negativaca... I dosta nostalgije prema putovanjima po tim zemljama na koja sada nemam prilike ići.

A da se otvori jedno novo ratno žarište...

Jedino da bude ograničenoga trajanja. Od 15. srpnja do, recimo, 10. kolovoza. Jer za Veliku

Gospu bih želio biti ili u Mariji Bistrici ili u Sinju. A volio bih se malo i kupati u najljepšem moru na svijetu. Šalim se, naravno, tako nešto je nemoguće isplanirati. Kad nešto radim, posvećen sam tome. Sada je to Istraga. Što bude, bit će…vidjet ćemo.

Još jedno pitanje koje zadire u vas novinarski ali i privatni imidž. Bili ste na jednoj specijalnoj obuci u Izraelu. O čemu se zapravo radi?

Riječ je o specijalnoj obuci koja se održala jednim dijelom u Švicarskoj, a jednim u Izraelu, koju organizira International Security Academv iz Izraela, a do toga je došlo na inicijativu moga prijatelja Žonija Maksana, koji je i bio u pregovorima da se jedna podružnica te izraelske akademije, organizira i u Hrvatskoj. Predložio sam mu da jedan segment te obuke, školovanja za zaštitare ljudi i imovine (što Amerikanci zovu bodygard) prođem i ja. Naime, po svom sam novinarskom habitusu takav da želim i sam biti sudionikom ili bar dobrim znalcem onoga o čemu pišem. Kad bih pisao o beskućnicima, živio bih s njima na njihov način, a ne da s dobroga ručka u Esplanadi zavirim među beskućnike, snimim tri izjave i o tomu napišem esej.

Dakle, prošao sam tu obuku, najprije u Švicarskoj, što je bilo vrlo teško i fizički izuzetno naporno - to je bio tzv. izlučni dio: trčanje, sklekovi, borilačke vježbe, gađanje iz vatrenoga oružja, sve u švicarskim Alpama. Taj dio vježbe zove se "Izraelski odgovor oružjem ili bez njega".

Nakon toga sam bio u Izraelu i prošao četiri stupnja druge obuke, za VIP operativca i zaštitara i vođe tima bodygarda. Ostali naši dečki prošli su i najzahtjevniji dio obuke za instruktore. Meni je, da bih vjerodostojno pisao o tomu, bilo dovoljno i ovo. Nakon svega ostao sam još u Izraelu da bih prošao i obuku „zaštite u zonama visokog rizika", a takvih zona, kao što su Irak, Afganistan, Kosovo ima praktički u cijelom svijetu. Koliko je kvalitetna ta obuka govori i podatak da je glavni instruktor bio dugogodišnji šef osiguranja izraelskoga premijera, zračnih kompanija i veleposlanstava, a danas je, mislim, šef osiguranja izraelskoga parlamenta.

Miljenko Pajalić
Hrvatski list

{mxc}