Razgovor s predsjednikom Hrvatskog kulturnog vijeća Hrvojem Hitrecom u Hrvatskom slovu 

 Krčimo šikaru za novi put

Hrvatsko kulturno vijeće, kojemu ste predsjednik, navršilo je prvu godinu djelovanja. Kako biste ocijenili rad HKV-a u tom razdoblju?

Da budem točan, Hrvatsko kulturno vijeće postoji dulje od svoga formalnog osnutka. Mi smo, naime, neformalno djelovali već od kasne zime 2005.,kada smo definirali naša stajališta u izjavi, koja je podigla dosta prašine. Na neki način, bio je to izlazak iz nove hrvatske šutnje, artikuliranje stanja nacije i posebno kulture. Državna vlast se pravila da ne čuje dobro, jer je i sama već duboko umočila prste u kaljužu svjetonazora koji je duboko suprotan hrvatskoj kulturnoj tradiciji, jer se nije opirala krivotvorenju novije hrvatske povijesti, jer je ponižavala Hrvatsku, dovodeći u pitanje njezin suverenitet i njezinu budućnost.

Jesu li načini djelovanja HKV-a ispravni, i kako predviđate njegovu daljnju aktivnost?

Mi smo krenuli iz gotovo nemoguće pozicije, bez ikakve potpore, oslanjajući se samo na sebe i svoje instinkte. Protiv sebe smo imali (i imamo) u međuvremenu stvorenu veliku koaliciju vlasti i medija. Borimo se tekstovima, kao nekada Aretino, nadajući se da će neki sažetak biti objavljen i u visokotiražnim novinama, što se ponekad i događa. U cijelosti nas objavljuje tek "Hrvatsko slovo", a odnedavno se naši tekstovi mogu naći i na portalu hakave@org, koji je dobro posjećen. Kao što smo obećali u programu, zahvaćamo široko u hrvatsku zbilju, s težnjom da afirmiramo vrijednosti koje čine izvorište hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta. Održavamo tribine, stručno-znanstvene skupove, itd., a sve što je do sada učinjeno može biti duhovna podloga za neku moguću političku snagu, koja bi trebala ostvariti narasle hrvatske težnje za trećim putem.

Znači li to da će Hrvatsko kulturno vijeće prerasti u političku stranku?

Ne. HKV će ostati nestranačka udruga, ali nadam se da će oni naši članovi (a ima ih više od tisuću) koji se budu politički angažirali, promovirati ideje Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Ponekad čujemo upozorenja da se hrvatsko društvo sve manje razvija u demokratskom smjeru, a u nekim segmentima poprima oblik totalitarnog modela. Kako na to gledate?

Demokracija je u nas na niskim granama. Takozvane velike stranke koriste izborne liste za negativnu selekciju, koja odgovara vođi stranke, a ne narodu. Pogledajte samo ovaj sastav Hrvatskoga sabora, i sve je jasno. Vrlo uska "politička elita", svedena praktički na nekoliko ljudi, vuče poteze u kojima su hrvatski interesi negdje zagubljeni. S političkim protivnicima obračunava se brutalno, uhićuju se i pritvaraju narodni zastupnici, izručuju hrvatski novinari Sudu koji je utemeljen da sudi za ratne zločine, izručuju se generali koje je narod putem svoje države ovlastio (zapovjedio im) da ga brane u doba nevolje. Pravna država ne funkcionira. Kada bi funkcionirala, na Pantovčaku ne bi mogao sjediti (okružen svojim udbašima) čovjek koji je na svoju ruku raspolagao dokumentima koji su državna tajna.

Zašto u tranzicijskoj Hrvatskoj predvodničku ulogu tzv. liberalnih demokrata imaju oni koji su slijepo služili komunističkoj vlasti u polustoljetnom totalitarizmu?

Oni su tu gdje jesu zahvaljujući tome što smo kršćani, što smo naivni i zaboravni, s jednom poznatom crtom upravo perverznog mazohizma. Oni su tu i kao dio sindroma koji je bio zahvatio sve tranzicijske zemlje, dio zabluda i lutanja. Oni su tu i zahvaljujući potpori (i novčanoj ) i potpori onih sila kojima male nacionalne države idu na živce, a Hrvatska osobito. 0ni su tu jer predstavljaju jedini oslonac zapadnobalkanske (jugoslavenske) ideje, i jer ne žele samostalnu Hrvatsku. Oni su stupovi novoga totalitarizma koji se još zove imperijalni liberalizam, jer jedino u totalitarnom okružju bivaju sretni.

Ako su mediji i informacije u rukama male, ali moćne, skupine preobraćanih komunista, kako je moguće očekivati stvarnu demokratizaciju hrvatskog društva?

Mediji su svakako zrcalo demokracije ili njezine suprotnosti. Doista su moćni, ali ne i presudni. Imamo u tome iskustva. Nesreća je što se vlast u Hrvatskoj priklonila opisanim medijima, a udaljila od naroda. Pred očima publike koja se još nije oporavila od jednoga dogmatskog sustava, rođen je novi. Dogme samo imaju druge kratice. U tom smislu je i sanaderizam zapravo dogmatizam. Demokracija se u ovom trenutku nalazi jedino u hrvatskim srcima, onako matoševski. Hrvati su oduvijek bili demokrati. Nisu trpjeli autoritete, posebno domaće.

Vidim da o Sanaderu ne mislite dobro. Što mu predbacujete?

Naprotiv, smatram da je Sanader povijesna osoba u rangu Magellana. Dokazao je da se putujući na zapad može doći na istok.

Da se vratimo HKV-u. Mediji vas prešućuju koliko mogu, a neki vas etiketiraju kao "skupinu od dvjestotinjak nacionalističkih intelektualaca kojima je zajedničko jedino što su izgubili privilegiranu bliskost s državnom kasom"?

Mi jesmo domoljubi iliti patrioti. Oni koji pred riječ nacionalno stavljaju negativan predznak duhovno su raseljene osobe koje teže novoj internacionali, a ona se u biti ne razlikuje od komunističke. Glede državne blagajne: kad smo nas nekolicina zbog sličnih objeda u drugoj polovici devedesetih tužili sudu jedan tjednik, taj je brzo otvorio novu firmu i izvukao se nekažnjen. Već tada su ti isti bili obilno financirani iz inozemstva, a dolaskom kriptokomunista na vlast početkom 21. stoljeća jednostavno su uskočili u državne jasle, odakle se hrane i danas.

Dakle, nacionalni krugovi uspjeli su se nametnuti?

To dokazuje da je stanje opet normalno. Ideološki kompaserij bivše jugoslavenske republike Hrvatske potpuno je sačuvan, zamijenjene su tek kratice, po Hrvatskoj i Hrvatima opet se pijucka s komitetskih visina i kontroliranih medija, iz institucija su izbačeni pripadnici državotvorne struje, a skupina moralnih nakaza proglasila se arbitrima u društvenom životu. Trijumfalno tvrde da su oni mainstream. To je i točno. Ali mi smo matica.

Suprotstavljate se krivotvorenju povijesti. Koja razdoblja su najviše na udaru?

A koja nisu? Od prapovijesti do jučer na udaru su povijesne činjenice koje se ne uklapaju u sliku svijeta netom opisanih arbitara, sve što se ne uklapa u veliku "svadbu naroda" na južnoslavenskom tlu. Povijesni falsifikati najnovijega razdoblja mogu se sjajno iščitati u izmijenjenoj optužnici Tužiteljstva Haaškoga suda protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, gdje se spominje "regija Krajina", koje nije bilo ni u jednoj rezoluciji UN iz tih godina. Štoviše, širi se na Sinj i Zadar. Hrvatsko kulturno vijeće je održalo već dva stručno-znanstvena skupa na temu Haaškoga suda i objavilo tekstove u zbornicima. Ti skupovi, pod ravnanjem dr. Milana Vukovića i s vrlo uglednim govornicima bjelodano su dokazali da je optužnica obična karikatura u pravnom smislu, politička konstrukcija u opasnom sukobu s Ustavom Republike Hrvatske.

Slažete se s tvrdnjama da se radi o "najvažnijem procesu u novijoj hrvatskoj povijesti"?

Da. Kvalifikacija o "zajedničkom zločinačkom pothvatu" je dalekosežna, prijeti destabiliziranju hrvatske države.

Na polju kulture opirete se poglavito krivotvorinama u književnosti. Jeste li reagirali na svježi pokušaj iz Italije, da se Gundulić proglasi srpsko-hrvatskim piscem?

Da nedavno nije na talijanski prevedena "Povijest hrvatske književnost" Dubravka Jelčića, možda bih i reagirao. U spomenutom slučaju radi se o rubnoj pojavi, s tim da treba reći kako Talijani svojataju mnoge naše, poglavito renesansne umjetnike. Više me zabrinjava da je u Hrvatskoj tiskana knjiga u kojoj se Ivo Vojnović svrstava u srpsku književnost. A najviše me zabrinjava što je knjigu uredio i objelodanio pomoćnik ministra kulture, prononsirani velikosrpski kadar, o čemu sam pisao u više navrata.

Kad smo kod Talijana, nedavno se zakuhalo na relaciji Napolitano - Mesić. Vaš komentar?

Privukao me je onaj prijedlog o forenzičarima, ali s mislima na stotine tisuća Hrvata koji su prije i poslije fojba poubijani od istih partizanskih jugokomunističkih horda. Ili usporedo. Nedavno je HKV uputio javnosti i državnim tijelima Izjavu o potrebi djelotvornije (stvarne, a ne deklaratorne) osude komunističkih zločina. Između ostalih, tražimo osnivanje instituta ili sličnog tijela, koje će sistematizirati podatke o žrtvama i krivcima, razbacane sada u mnogim dokumentima. Dakle, da se uradi ono što je učinjeno sa fašističkim zločinima. Forenzična znanost je napredovala, još treba samo politička volja da se iskopaju kosti žrtava iz oko tisuću grobišta u Hrvatskoj , Sloveniji i BiH. Slovenci to već godinama predlažu, hrvatska Vlada šuti. No, u međuvremenu su nastale, u srpskoj agresiji na Hrvatsku, nove masovne grobnice, pa ni one još nisu u cijelosti istražene. Eto, kako se odnosimo prema mrtvima. Od antičkih vremena i Homera, predaja tijela srodnicima i sunarodnjacima bila je znak civiliziranosti.

Kada ste spomenuli Bosnu i Hercegovinu, kako gledate na odnos politike u Hrvatskoj prema BiH, posebno prema hrvatskom pitanju?

U odnosu prema Hrvatima u BiH vidi se sva užasna bijeda aktualne hrvatske politike. Hrvatima u BiH pomaže se, doduše, na kulturnom i prosvjetnom polju, gotovo oprezno, ali nema glasnoga političkog razmišljanja o njihovu statusu i njihovoj budućnosti. I tu je Hrvatsko kulturno vijeće vrlo jasno: objavili smo prije godinu dana rezoluciju o BiH, u kojoj tražimo ili kantonizaciju (županizaciju) cijeloga teritorija BiH, ili (ako se tako ne učini) hrvatski entitet, koji bi obuhvaćao i dijelove Posavine, bez obzira na teritorijalnu nepovezanost. Da je takvu ideju o hrvatskom entitetu izložio Dodik iz RS-a, onda bih mu i ja aplaudirao, ovako je jasno da se radi o nutkanju Hrvata, koje bi zacementiralo tu "Republiku Srpsku" nastalu na genocidu.

HKV se dosta jasno odredio prema Europskoj uniji. Međutim, ne znam koliko ljudi poznaje stajališta Hrvatskog kulturnog vijeća.

Ljudi su zbunjeni, njihova naklonost EU varira od slučaja do slučaja. Pada kad u određenom času neki europski birokrat postane neoprezan, pa kaže što doista misli. Raste kada taj neoprez izostane dulje vremena. Stajalište HKV-a jest: europsko zajednišvo da, ulazak Hrvatske u ovakvu Europsku uniju možda, ulazak u Europsku uniju koja bi se u skoroj budućnosti pretvorila u superdržavu - ne! Mi smo za savez samostalnih i suverenih europskih država, što objašnjava onaj moj "možda": sadašnja Europska unija ima previše elemenata koji se ukazuju kao opasni za Republiku Hrvatsku, što ne znači da - uz pomoć novih članica - ne može doći do poželjne transformacije upravo na našoj ideji.

Građanima je sada već jasnije da bi Hrvatska ulaskom u EU izgubila najveći dio suvereniteta, i dobar dio je vrlo nezadovoljan.

Naravno, tek smo stekli suverenitet, i već ga gubimo. Ako oštro postavimo stvari, a zašto ne, mogli bismo reći da oni koji pregovaraju oko ulaska u EU čine nešto nezakonito, suprotno Ustavu RH, koji kaže da je suverenitet neprenosiv. Kao što je i bilo koji korak prema formalizaciji "Zapadnog Balkana" protuustavan čin. A takvi koraci su već učinjeni.

Je li temeljna zadaća HKV-a, očuvanje identiteta, možda nepotrebna, jer mnogi kažu da identitet ne će doći u pitanje ni u EU?

Ima mislećih ljudi i u nas i na samom Zapadu, koji govore drukčije: da će identitet EU biti u budućnosti identitet velikih sila. To bi značilo definitivni nestanak Hrvata kao nacije. Ima i drugih koji nas tješe i kažu da će se europski identitet sastojati od demokratskih i ljudskih prava, radnoga prava, solidarnosti itd. Bilo bi dobro da bude tako, jer će inače biti loše, pa i pogubno po samu tu tvorevinu.

U pitanju identiteta, samo se po sebi nameće i jezični. Kakva je budućnost hrvatskoga jezika?

Lijepa, ali teška. Tu ima nekoliko razina, a jedna je i u svezi s EU. Naime, forsiranje nekakvog SBH jezika, valjda zajedničkoga jezika "zapadnog Balkana", već je poprimilo ozbiljne razmjere. Vidite, kad dođe (ako dođe) do takvih diktata, onda će sve nestati u velikom lomu, jer su Hrvati osjetljivi na svoju jezičnu posebnost. Druga razina je domaća, prvenstveno medijska, gdje pretežiti dio tiskovina namjerno unosi kaos, kao i projugoslavenski lingvisti. Hrvatski jezikoslovci su vrlo obzirno iz izdanja u izdanje "Hrvatskoga pravopisa" poništavali rezultate srpske i srbijanske agresije na hrvatski jezik u 20. stoljeću (Božo Kundak i drugi), što naši suvremenici očito još teško shvaćaju.

Prije godinu dana stradao je u atentatu potpredsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća, akademik Slaven Barišić. Je li do danas pronađen počinitelj?

Nije, što znači da može mirno dalje planirati. Je li napravljen neki "akcijski plan" da se počinitelj pronađe, to više što se radi o prvom slučaju u povijesti Sveučilišta, unutar njegovih prostora? Nije.

Jesu li se oglasili predsjednik i premijer? Nisu. Ne mogu se ne sjetiti one eksplozije u britanskom veleposlanstvu, kada se premijer dao pozvati na televiziju i izjaviti kako se ne može oteti dojmu da su tu umiješani prsti euroskeptika. Kada se vidjelo da je eksploziju prouzročio neki upitni tip unutar kuće, premijer je naglo zašutio. No, u tih dva dana novine su već vrvile etiketama "radikalni euroskeptici", pa "militantni euroskeptici", itd. Spremala se haranga. A zatim su posramljeno zašutjeli. Eksplozija u kojoj je teško stradao akademik Barišić, ostala je na rubu interesa. Članovi HKV-a su (opet) drugorazredni građani.

Unatoč sve dubljim i gotovo nepremostivim podjelama u hrvatskom društvu, vidite li načine na koji bi se postojeći rascjepi sanirali i jesu li toga u ovoj izbornoj godini svjesne naše političke elite?

Postoje načini, ali ne postoje elite. Kako se, ipak, može nešto učiniti na prevladavanju rascjepa, dokaz je svojedobna Deklaracija o Domovinskom ratu koju je donio Hrvatski sabor. Obvezujuća deklaracija, koju, naravno, dio anacionale bagre pokušava poništiti, ali će ju teško promijeniti. Isto tako treba učiniti sa svim povijesnim razdobljima oko kojih postoje racjepi. Treba zatvoriti knjigu dvadesetoga stoljeća, iz kojega kuljaju sve današnje tenzije. Takve, obvezujuće dokumente treba štititi zakonima, pazeći pritom da se ne uguši kritičko razmišljanje na temelju možebitnih novih dokumenata. Uopće, u preuzimanju europskoga zakonodavstva, zaboravili smo na hrvatsko. Recimo, dobar i pametan Zakon o hrvatskom jeziku bio bi dragocjen, i na liniji prevladavanja podjela.

Kao književnik, ali i bivši, visokorangirani političar, ministar informiranja, ravnatelj HRT-a i saborski zastupnik, kako ocjenjujete aktualnu hrvatsku politiku kada su u pitanju integracije?

Jednom sam se sukobio s Tuđmanom, kada je govorio o "književnicima i farizejima".Sada bih bio nešto blaži, ali i opet protiv generaliziranja. Na mjestima na kojima sam bio, bio sam zato jer ih je netko trebao privremeno popuniti. A o aktualnim integracijama mislim ovo: mi smo slobodni ljudi koji su se borili za slobodu, za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku, a ne za integriranu, usisanu i bespomoćnu Hrvatsku, nesamostalnu koloniju koja se svija pod teretom diktata i ucjena. Budući da se bliže izbori, mogu poručiti samo jedno: u najkraćem vremenu mora biti stvorena nova politička snaga, jer su birači izbezumljeni. Za komuniste ne žele glasovati, a tzv. desni centar ih je iznevjerio. Sve više ljudi jednoglasno pita: pa za koga ćemo glasovati?" Mislim da će do izbora imati za koga.

 Hrvatsko slovo

{mxc}