U jednom od komentara ovog tjedna na Portalu skrenuta nam je pažnja na propovijed pomoćnog biskupa zagrebačkog dr. Valentina Pozaića na blagdan Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Propovijed je objavio Hrvatski list, a mi je prenosimo s bloga hrhb.blog.hr. U nastavku smo dodali i razgovor s dr. Valentinom Pozaićem objavljen za Božić 2007. u Glasu Koncila. U propovjedi se bez okolišanja i vrlo dojmljivo govori o problemima hrvatskog društva, te se jasno osuđuju odgovorni za takvo stanje.

 

 

Iz propovijedi biskupa Valentina Pozaića, na blagdan Majke Božje Lurdske u Zagrebu

«Slavili smo u prosincu 2008. šezdeset godina Povelje ljudskih prava. I zaboravili – i na pojedinca i na narod. Programeri kaosa i zla, i njihovi sateliti, kao da bi rado od cijele Lijepe Naše napravili jedan poligon: gdje bi oni moćni tuđinci bez savjesti, bez obzira na ljudska prava, bez obzira na povijest, bez obzira na stoljetni dijakronični identitet, gdje bi mogli propisanim batinama napucavati male Hrvate, s jednog kraja na drugi, po svojim prohtjevima! Počelo je vrlo jednostavno, vrlo bezazleno, tzv. value free science – znanost bez vrednota, i dosljedno bez morala kao : čovjek je nerazumno biće, on ne zna što je to izbor, što je to sloboda, što je to odgovornost – pred Bogom i pred ljudima. I propade sve, i izvrsnost i čestitost, i poštenje; škola je igra, nema pravila, zahtjeva, osim u sportu. Ako nam se ne uči, izađemo na ulicu, kupimo diplomu. Važno da smo popularni. Ubrzo je nastupila druga faza: value free society – društvo bez vrednota, bez morala. I otvraju se vrata svim bezumnostima. Pravo na sve ima samo Sodoma i Gomora. Logično slijedi: value free politics. Kao da je od umijeća mogućega postala umijeće nemoralnoga.

Najvažniji životni stav je onaj podanički, puzajući – pred zlatnim teletom.

Vapaj djetinji, od prije sto godina, odjekuje i danas:

'Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše
Za volju ne znam kome, žir u uzama.
(A. G. Matoš, 1909.)

U Saboru se složili svi: i crni i crveni, i žuti i zeleni, da osude istinu i Isusa. U onim bolnim i slavnim danima hrvanja za Dom i Domovinu uvjeravali su nas da je vrhovno tijelo u RH Hrvatski državni sabor. A iznad njega samo – Bog. Sada, pokušava nas uvjeriti da je Sabor kazalište lutaka, nestašna ponašanja, košara pognutih glava, na priliku Centralnog komiteta. Kao da se ponavljaju biblijska vremena kad su se jedan pomirili stari neprijatelji Herod i Pilat, samo da bi u onaj dan osudili Istinu, Isusa. Složili su se svi: i crni i crveni, i žuti i zeleni. Usvojen je protuustavni, protunacionalni diskriminacijski zakon diskriminacijskim putem. Jesu li u Sabor izabrani samo de.de.o katolici – za potrebe popisa; de-korativni katolici – za prve svečane klupe; o-zebli katolici – nemoćni da podignu javno glas za istinu, za čovjeka, za Boga?

Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)

U Saboru – lava ni jednoga. Samo jedna – lavica. (o.p. Marijana Petir) Običnom normalnom vjerniku jasno je, u skladu s Evanđeljem: sve što ste učinili u Saboru, u Vladi, u Gradu – meni ste učinili! I sve ono što niste učinili, što ste prešutjeli, meni ste prešutjeli (Mt. 2, 40).

U protunarodnom zločinačkom komunističkom režimu sudilo se zbog verbalnog delikta. Sada se otvaraju novi horizonti gdje će biti moguć mentalni delikt: posjedovanje krive predodžbe o krivim skupinama. Novi će stari udbaši naći načina da otkriju i saznaju tko to ima i koje, koje krive predodžbe u mislima, i to će biti mentalni delikt; a delikt podliježe sudu i kaznenom progonu. Zločinački komunistički režim – ili kako ga danas vole bezazleno nazivati 'antifašizam' – urušio se. Diktatura proletarijata – caruje. Sjećaš li se Ti, Gospo Lourdska: branitelji su pošli da brane Dom i Domovinu, s križem i krunicom o vratu, dok su oni kod kuće, u crkvama, na javnim trgovima, molili s krunicom i križem u ruci – i na koljenima. Svi zajedno su izvojevali pobjedu, ostvarili slobodu. A sada, živimo li doista u besramnim vremenima: one kojima dugujemo ponos i slobodu ne želimo pokopati časno i dostojno; istodobno ispovijedamo da je to sveto djelo milosrđa (KKC 2447)! Gospe Lourdska, na njivi Gospodnjoj posijano je plemenito sjeme, ali je ubačen i kukolj. U ovome narodu živi rod pravednog Abela, a i abelovaca: onih što žive i stvaraju kulturu dobra i ponosa; u ovome narodu živi i rod bratoubojice Kaina, i kainovaca; onih što šire nekulturu mržnje, sramoćenja, zla; generatori mržnje govore o govoru mržnju. Na Božić ratne 1941. godine, kada se cijelim svijetom širila mučna tjeskoba krvoprolića, blaženi je Alojzije Stepinac hrabrio vjernike: ovako vjeran kršćanin znade da nema veličine na ovome svijetu pred kojom bi strjepio Gospod Bog, niti sitnice koja bi izmakla oku Njegovu, niti skrušena srca kojemu se ne bi htio smilovati, niti zločina koji ne bi mogao kazniti…

Ima li koga tko voli ovaj mali dio svemira?

Mudrost života, kultura života ući se u obitelji, odmalena: 'Temelj na kojem počivaju narod i čovječanstvo jest bez sumnje obitelj. Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji' – tako zbori bl. Alojzije Stepinac (Prop. 1934. –40, 480). Samo ona obitelj koja zajedno moli – zajedno ostaje, može biti sretna i jaka, i blagoslov za pojedince i za cijeli narod: za njegovu društvenu i crkvenu budućnost. Početkom mjeseca rujna 2008., kad je započela nova školska godina, od već loših vijesti stigle su još gore: ove školske godine 2008/09. u školama je 150 razreda manje negoli prijašnje godine. Narušena je prirodna ravnoteža: normalno je da u jednoj obitelji, u jednom narodu, bude više mladih nego starih – u Hrvatskoj je obratno. Još malo, i nestat će rod Hrvata.

Ovoj našoj civilizaciji potrebna je majčinska ljubav. Najveće siromaštvo Hrvatske danas se očituje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve praznije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske' – teške su to riječi, istinite, našega nadbiskupa Josipa Bozanića (1. 1. 2009.). Ima li nekoga u ovoj zemlji Hrvatskoj da se pita: Tko sije virus autodestrukcije lijepom našom domovinom!? Ima li koga u ovoj zemlji da misli da voli ovaj sveti mali dio svemira? Ljude ubijaju mrzitelji čovjeka: jedni mačem, drugi perom. Ishod je isti: ubojstvo čovjeka. Isus nas je poučio da je 'otac laži, lažac i čovjekoubojica' (Iv 8, 44) Sotona, i po zemlji njegovi sateliti. Prije su se pisala literarna djela kao 'Nečastivi na Filozofskom fakultetu' (I. Brešan). Sada nečastivi šeće po stubištu i parkiralištu, po uredima i dvorima, po ordinacijama i salama, po ekranima i tiskovinama, kreće se u društvu uglednih i moćnih, sjedi za upravljačem. Eurofobi druge nazivaju euroskepticima i predlažu, zahtijevaju da se zatvori knjiga Drugoga svjetskoga rata. Vuku naime, za sobom dugački rep zala, boje se lica pravde kad, i ako Hrvatska jednom uđe u EU. Čudno je da se u programiranom kaosu Lijepa Naša naziva Balkan, Region, Bejrut. U svijetu krivokletnika i izdajnika, kvislinga i podanika, zavidnika i željnih osvete, grobalizacije=korupcije, gdje sami sebe odličjima odlikuju – i još se nazivaju moralna vertikala, tu ona neugasiva žeđ za harmonijom bića budi i podržava čežnju za životom istine u ljubavi.

Strašna i nekažnjena zla iz prošlosti

I dok nam šošteri i šloseri, laureati kumrovečki i šoroševečki, pišu: pravopis, gramatiku, leksikon, povijest – navodna Hrvatska akademija znanosti ili umjetnosti uvježbava strogu šutnju – šutnju izdaje. Opet je u modi 'poštena inteligencija'. Usred bijela grada Zagreba šalju nam poruke, urlajući: 'Po šumama i gorama…'. Očito, premalo im je masovnih grobnica po parkovima grada, po šumama i gorama i livadama od Gračana i preko Sljemena i Macelja… A lustracije nije bilo. Nama su dragi trgovi zločinaca. Suza za zagorske brege još nije isprala prolivenu krv nedužnu, još nije osušila potoke suza. A oni bi valjda opet u akciju. Treba istrijebiti rod Hrvata – poručuje davno njihov učitelj, Karl Marx. Strašna zla iz prošlosti, bez obzira na boju, ne mogu biti zaboravljena. Ne smije se zaboraviti nepredvidiva moć zla, kad zlo osvoji srce čovjeka (Benedikt XVI, 2008.). Nekada su se komunisti rugali Zapadu i zvali ga 'truli kapitalizam'. Kapitalizam se, pak, rugao komunizmu zbog ideološke ekonomije. Sada nam daju na znanje: trulo je sve! U jednom danu. Tko ne poštuje naravni moralni zakon, ne poštuje ni Boga ni čovjeka. Koliko je daleko jedna korupcija od druge? Ili je, pak, sve to još jedna velika laž i podvala? A tolike političke igre, nisu li samo zavaravanje lakovjernih. Ipak, zlo se ne može činiti unedogled nekažnjeno.

I Lourdes, i današnji blagdan, upućuju na neku drugu ljestvicu vrednota, od materijalističke, profitne, sebične. Ovdje je sve ljudsko biće – slika Božja. Ovdje se gleda na bolesne s poštovanjem koje zaslužuje svaka ljudska osoba, bez obzira na njezino trenutačno bolje ili lošije zdravstveno stanje. Marijini štovatelji po molitvi i njezinu zagovoru ulaze u svijet ravnovjesja vrjednota i potreba. Bezgrješna Djevica, Majka živih, ulijeva u čista srca novu kulturu – kulturu života shvaćajući da je ljudski život najčudesnija stvarnost na zemlji. A duhovni bolesnici, raskajani, na putu traženja slobode duha i duše, zadobivaju oproštenje i milosrđe; mole i hrane se Kruhom života i pravednosti i svetosti; mijenjaju srca i stil života; napuštaju očaj, i upijaju nadu; oslobađaju se egoizma i kulture smrti, i u solidarnoj ljubavi, u svetoj procesiji, mijenjajući sadašnji, hrle prema boljem svijetu. Pod plaštem Gospe Lourdske i vojna sila postaje sila mira, otmjenosti i ljepote – u služenju bližnjima, u obrani Doma i Domovina. Molitva, kroz pjesmu i pokoru, ima snagu ljubavi mijenjati svijet nabolje. Svojim imenom, 'Ja sam Bezgrješno začeće', Marija nam otkriva svoju uzvišenost, ljepotu i svetost poslanja. Slobodna svakoga zla, i nakaznosti zla, vjerna Bogu i Čovjeku. Ona sjaji pred Bogom i čovječanstvom kao izvorna slika Božja u ljuskom liku, u svem skladu svog bića. Ti, Gospe Lurdska, Bezgrješno začeće, dok slušaš sve te djelomice nabrojene radosti i nade, žalosti i tjeskobe:

Morti bu mene Ti milo,
Pak vračtva /lijeka/ -
Il mira mi daš.

Čuj nas, Nado naša! Čuj nas Fidelissima Advocata Croatiae – Najvjenija Zagovornice Hrvatske. Čuj! Amen.» 

pomoćni biskup zagrebački dr. Valentin Pozaić

 

 

Razgovor u Glasu Koncila s dr. Valentinom Pozaićem, pomoćnim biskupom zagrebačkim

 

»Gloria Dei vivens homo - Slava je Božja živi čovjek«, zapisao je sv. Irenej Lionski (130-202) u kršćanskoj starini. Na istom je tom tragu papa Ivan Pavao II. sedamnaest stoljeća kasnije, u enciklici »Centesimus annus«, ustvrdio da je »čovjek put Crkve«. Osobito u božićno vrijeme uvjerljivo zvuče te riječi. Nedavno je iz tiska izišlo treće izdanje knjige »Medicinska etika« (u prva dva izdanja pojavljivala se kao skripta za studente te imala posve interni značaj). Riječ je o službenom priručniku za obvezni kolegij Medicinska etika na Medicinskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tri je priloga u knjizi (o kršćanskome viđenju čovjeka, o etici ljudskoga rađanja te o etici etičkih komiteta - povjerenstava) napisao dr. Valentin Pozaić, poznat kao moralist i bioetičar s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu, još poznatiji kao pomoćni biskup zagrebački. Čitatelj će se uvjeriti kako u tim člancima ima mnogo toga »božićnoga«... 

Pokušavajući budućim liječnicima objasniti kršćansku sliku o čovjeku, citirate jednoga velikana kršćanske misli. Pišete: »Razmatrajući nad božićnim otajstvom, sv. Leon Veliki zanosno kliče: 'Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo i kad si postao dionik božanske naravi, nemoj se grešnim životom vraćati na prijašnju podlost...'« Što nam Božić govori o čovjeku o njegovu životu?

Taj citat, i općenito pitanje ljudskoga dostojanstva u svjetlu božićnoga otajstva, tiče se svih područja ljudskoga života. Posebno to vrijedi za medicinu, čije je polazište i krajnji cilj čovjek. To je naprosto antropološko pitanje. U Božiću nam Bog priopćava svoju antropologiju, objavljuje nam kako on gleda na čovjeka. Kad se htio približiti čovjeku, Bog je to učinio tako da je sam postao čovjekom. Time je potvrđen Ps 8 («Tko je čovjek da ga se spominješ?«) i Knjiga postanka. Biti čovjek je nešto tako uzvišeno da to nije bilo ni najmanje prenisko da Druga božanska osoba, Riječ, Sin Božji postane čovjekom.

Između ostaloga pišete i ovo: »Isus je bio zigota.« Nije li to eminentno božićna tvrdnja?

Krist je utjelovljenjem prihvatio sve stadije ljudskosti. Ako idemo »uzvodno«, bio je odrasli čovjek, bio je dijete, bio je nerođeno dijete, bio je fetus, bio je embrij... Ako gledamo »nizvodno«, bio je začet kao jednostanični embrij, pa se razvijao kao fetus, rodio se kao novorođenče, potom je rastao i razvijao se u dobi i mudrosti pred Bogom i pred ljudima. 

Posebno bih upozorio na jednu stvar. Naime, kad govorimo o dolasku Sina Božjega na ovaj svijet, onda govorimo o začeću. Riječ je o normalnom putu nastanka ljudskoga bića, o normalnom putu poziva ljudske osobe u ovaj ljudski svijet. Danas se puno govori o oplodnji i o reprodukciji. Već sami ti izrazi nisu dostojni čovjeka. Izraz »oplodnja« naglašava samo tehnički, fizički aspekt nastanka ljudskog života te iz njega isključuje ljubav. A u svakom nastanku novog života prisutna je ljubav. Ako i nema ljudske ljubavi, onda je novi život uvijek plod Božje ljubavi. Izraz »reprodukcija« pak sugerira kao da roditelji stvaraju dijete »reproducirajući« sebe. Ne! Dijete je od samoga početka novo ljudsko biće, nova osoba. U tom sam smislu u jednome od članaka citirao poznatog libanonskog pjesnika Khalila Gibrana: »Vaša djeca nisu vaša djeca«. Puno je bolji izraz »prokreacija«, jer sugerira da roditelji sudjeluju u stvaranju novoga života, ali mu nisu stvoritelji!

Posebno bih se osvrnuo na umjetnu oplodnju. Tu je čovjek, posebno u nekim postupcima, izručen silnim manipulacijama, nepotrebnim žrtvama i embriocidu. Uz te su postupke vezane tolike manipulacije da su neki od tih postupaka i zakonom zabranjeni. Božić bi za sve nas trebao biti blagdan koji će nas vratiti otajstvu ljudskoga bića stvorenog od Boga na ljudsku sliku. U tom je smislu ljudski život, ama baš svaki ljudski život Božji dar. Roditelji su tek suradnici. Oni čine sve sa svoje strane i onda se predaju u Božje ruke. Ako dar dođe, neka budu silno zahvalni. Mnogi se danas silno vesele djetetu. No ima također mnogo onih koji se ustraše. Dijete nikoga ne straši. Djeteta se ne treba bojati.

Današnji zapadni svijet često se čini kao da je tek »nasađen« na kršćanske korijene, kao da iz njih više ne crpe sokove, pa božansko dostojanstvo čovjeka više kao da ne prepoznaje. Ili nije u tome dosljedan. Naveli ste neke primjere takve nedosljednosti. Više se, primjerice, smatra neprihvatljivom smrtna kazna, ali se istodobno legalizira pobačaj i eutanazija...

Ta situacija danas dramatično dolazi do izražaja, posebno u Europi kakva se danas stvara. Nažalost, danas politika oblikuje etiku, a trebalo bi biti obrnuto, etika bi trebala oblikovati politiku. A budući da je politika utilitaristička, budući da se zasniva na kompromisima, budući da joj je prije svega na umu kratkoročni cilj preuzimanja vlasti i ostanka na vlasti, a ne promicanje temeljnih, trajnih, presudnih načela na temelju kojih čovjek može živjeti i trajno graditi svoju budućnost, politika se najčešće ravna prema etici situacije. Ne priznaju se univerzalne, trajne, moralne, kršćanske vrednote. Tu je ključ problema. S jedne strane afirmiramo čovjeka i njegovo dostojanstvo jer nam to trenutačno odgovara. Na drugoj strani gazimo čovjeka, također zato što nam to trenutačno odgovara. Proturječni smo, ne poštujemo istinu. Koliko su za to odgovorni političari, kod nas i u Europi, to je teško reći. Ima među njima i onih koji su stradali zbog istine.

U novoj enciklici Papa poziva na kritički dijalog između kršćanstva i suvremenog svijeta. Pritom obje strane poziva na kritičnost. Nisu li i sami kršćani dobrim dijelom odgovorni za »stranputice« modernoga doba, zbog svoje nedosljednosti? Kako suvremenom svijetu ponuditi kršćansku nadu? Drugim riječima, je li moguća nova inkulturacija evanđelja, nešto što je uspjelo prvim kršćanima koji su evangelizirali poganski helenistički svijet? Što se na tom polju može učiniti? Može li se Krist ponovo roditi u štalicama naših bolnica, klinika parlamenata, kazališta, ulica...?

Istina jest da su kršćani ljudi koji uvijek mogu i moraju biti bolji, dosljedniji. Zajednica Kristovih vjernika nije zajednica anđela nebeskih, nego grešnih pozemljara koji žele biti sveti i koji se trude biti svjetlo Kristovo.

No dopustite mi da ovdje izrazim svoju ogradu prema načinu razmišljanja koje je sklono optuživati kršćane za neuspjeh. Nisu kršćani krivi za sva zla u svijetu. Mislim da ne ovisi sve samo o njima. Postavlja se pitanje: Koliko im se priznaje da žele biti svjetlo? Koliko im drugi smetaju da to budu? Koliko ih se isključuje iz društva, kulture, umjetnosti, politike, znanosti, ekonomije? O tome bi trebalo razmišljati i govoriti te napraviti neke raščlambe i prosudbe. Odviše negativan govor demoralizira dobre ljude i vjernike. Koliko ima dobrih, prekrasnih ljudi za koje uopće ne znamo!

Možda bi bilo dobro kad bi se netko potrudio učiniti ono što je učinio papa Ivan Pavao II. u enciklici »Fides et ratio«. On je, naime, tamo naveo primjere velikana. Tako bi trebalo izvući na svjetlo primjere velikana nade i pokazati što je ta nada značila za konkretni ljudski život pojedinca, obitelji, nacije, Europe. Znamo da su današnju Europu iz pepela podigli katolici, Schuman, Adenauer, De Gasperi... I danas se traže takvi katolici, integralne ličnosti koje će svojim integritetom djelovati na druge ljude. Neki su kritizirali papu Ivana Pavla II. što je proglašavao tolike svece. A drugi su se radovali. Jer svaki svetac je jedna nova nada, nova dobrota, nova ljepota. On viče svijetu: Evo dobrote! »Objavila se dobrota našega Boga!« Ne samo u Betlehemu, nego svaki dan oko nas. Koja li nada izvire iz jedne Majke Terezije, koja li nada izlazi iz jedne Edith Stein, iz jednoga Ivana Pavla II! Primjeri privlače.

Možda bi tu nešto mogao učiniti i vaš tjednik, ali i katolička učilišta putem seminara i slično: pronaći i javnosti predstaviti ljude nade. Ili, netko bi si mogao dati truda te s tog aspekta analizirati suvremene mislioce, filozofe. Koji od njih svijetu nude nadu? Jer ako ne nude nadu, što onda nude i koje li od njih koristi?

No pitanje istine ostaje temeljno pitanje. »Ja sam se zato rodio i došao na svijet da posvjedočim za istinu«, rekao je Isus pred Pilatom. A Pilat ga je pomalo podrugljivo a pomalo rezignirano pitao: »Što je istina?« Za mnoge je naše suvremenike istina u tome da stvore karijeru, da zgrnu novac, da razvratno uživaju, da imaju vlast i moć nad drugima. Koliko to čovjeku donosi mir, mir savjesti - to je drugo pitanje. Već je konstatirano da je 20. stoljeće bilo stoljeće depresije, a 21. će zacijelo o tom pitanju biti još i gore. Depresija je dobrim dijelom plod neetičkog, nemoralnog života. Morali bismo se upitati: je li nam doista stalo do čovjeka? Ako je doista tako, onda to ne bi smjelo ovisiti o situaciji, o tome odgovara li nam to trenutno ili ne odgovara.

Jedan je katolički časopis objavio tekst intrigantnog naslova, koji otprilike ovako glasi: »Ne« kolinju - »da« pobačaju! Odakle takva nedosljednost? Zar doista neki životi (pa i životinja!) vrijede više, drugi manje? Ili je riječ samo o iskrivljenoj samilosti? Ili naprosto o tome da neki mogu vikati, dok je krik drugih odviše nijem, jer se događa daleko od očiju javnosti, u majčinoj utrobi ili iza zidova bolnice?

Riječ je o suvremenom farizejstvu. Čovjek u etičkom supermarketu bira što mu se sviđa. Što leži u dubini svega toga, koje su propagande na djelu, čime su ljudi zadojeni, zašto su zbunjeni - to je teško pitanje i nije lako na nj odgovoriti. Zašto se toliki mladi ljudi ne mogu ni za što odlučiti? S jedne strane imamo prezrelu mladež. S deset, dvanaest godina u Belgiji se može odlučiti za vlastitu eutanaziju. Može pozvati policiju i tužiti svoje roditelje, učitelje... A s trideset godina mladi su nezreli, ne mogu donijeti nijednu ozbiljnu životnu odluku. Posebno na razini vrednota. Mislim da tu presudnu ulogu ima silna propaganda hedonizma i individualizma. Kad sam jednom tumačio delikatne stvari na medicinskom fakultetu, spomenuo sam upravo to kako se ljudi ne ravnaju prema vrednotama i načelima nego prema nekom svom nahođenju. Ustao je jedan student i rekao: »Da, ja tako hoću. Nema drugog razloga.« Užasan individualizam, moglo bi se reći i terorizam. Jer to »ja tako hoću« netko nužno mora platiti, netko mora biti žrtva te samovolje. Ta živimo jedni pored drugih, ako već ne jedni s drugima. Zato Papa s pravom govori o diktaturi relativizma. To je teror nad čovjekom. Malo je onih koji se uspijevaju odijeliti od toga javnog terora. I kad je netko od malena pod tim utjecajem, kako će se snaći u presudnim životnim trenucima?

Mislite li da je politika uistinu za to najviše odgovorna. Ne snose li veću odgovornost mediji?

Istina jest da mediji često teroriziraju sve pa i politiku. No ne slažem se baš s time da mediji vladaju društvom. Barem to ne bi smjelo biti tako. Jer nitko ih nije izabrao, nitko im nije dao to pravo, nemaju nikakvoga temelja da njime upravljaju. To bi pitanje trebalo otvoreno postaviti. Smiju li mediji terorizirati društvo? Ipak bih rekao da najveća odgovornost leži u politici. Nažalost, danas politika odlučuje o svemu. Konačno, ona putem zakona i određenih mehanizama daje medijima slobodu, pozitivnu slobodu da služe društvu ili negativnu slobodu da ga teroriziraju. Koliko je sama politika uvjetovana ekonomijom, koliko su političari uvjetovani novcem - to je drugo pitanje. No politika je mjesto na kojemu se odlučuje o medicini, školstvu, o društvenome životu. Ona treba voditi brigu o općem dobru, a u opće dobro spadaju temeljna načela na kojima se jedno društvo gradi, razvija i napreduje. Ako to ne čini, ako ne štiti pripadnike nekog društva od bilo kojeg oblika terorizma, pa i od terorizma medija, onda je u pitanju sam njezin smisao. Te odgovornosti ona mora biti svjesna i od nje ne smije bježati.

Za Isusa »ne bijaše mjesta u svratištu«, pa se rodio u štali. Od prvoga trenutka, uime višega »političkog« cilja radilo mu se u glavi, morao je bježati... Nisu li paralele sa sadašnjošću očite?

Postavši čovjekom Isus je uzeo svu našu ljudsku sudbinu. Upustio se i u tu avanturu Betlehema, rođenja u štali, izbjeglištva, progona. »Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio.« No idući tim putovima, on je posvetio sve te putove i dao je primjer i uzor da nas Bog vodi i da je sve mudro i s ljubavlju učinio, pa i onda kad treba izdržati teškoće toga puta. Zato Božić i jest čaroban. Premda govorimo o silnom siromaštvu, nerazumijevanju, nepravdi, trpljenju, oskudici - Betlehem je silna radost. Nevjerojatno je koliko je to hrvatska duša uspjela shvatiti i izraziti u svojim božićnim i adventskim pjesmama. Neka nas taj čar slobodno ponese! Jer, kao što kaže sv. Pavao, sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema onome nebeskome prema kojemu težimo.

Mi ljudi željeli bismo fenomenološku pobjedu dobra. A Aristotel je davno upozorio: fenomeni zavaravaju. Zlo fenomenološki pobjeđuje. I Isus je fenomenološki doživio poraz. Svi su vidjeli poraz. Malo ih je vidjelo pobjedu uskrsnuća. Ali ta nekolicina osvojila je cijeli svijet. To je naša sudbina: zrno mora umrijeti da bi se rascvao život. Božić nam svjedoči da je sjeme dobra tako jako da u konačnici ne može izgubiti. Iza fenomena slabog siromašnog Djeteta krije se svemoćni sudac svijeta i povijesti.

U jednome članku iznosite potresne riječi Majke Terezije kojoj rijetko tko pokušava zanijekati status globalnoga moralnoga autoriteta... Ona predbacuje Zapadu ozakonjenje pobačaja i sugerira da time gubi osjećaj za istinu, za svjetlo, u konačnici za Boga. Nije li to strašno upozorenje, svojevrsna prijetnja smrću civilizacije? Može li bez Boga biti istinskoga humanizma?

Majka Terezija, kao temeljni humanist, altruist, filantrop, temeljni vjernik, shvatila je svu opasnost te podvojenosti suvremenoga svijeta. I zato je kao žena, kao svetica išla upozoriti. Upozorila je da je na Zapadu siromaštvo Duha strahovito. Najprije su roditelji ozakonili ubijanje svoje djece, pobačaj. Sada pak djeca ozakonjuju ubijanje svojih roditelja - eutanaziju. Na to je davno bilo upozoreno, ali se govorilo da je riječ o pretjerivanju, zastrašivanju. Njezin je glas, nažalost, glas vapijućega u pustinji.

Proces gubitka duše ima svoje zakonitosti, svoju psihologiju. Kad nekog čovjeka netko nagna da jednom ubije, on je kadar nastaviti s ubijanjem. Uvjetovan je i samo pada sve dublje. Tako je to sa stanjem duha. Kad čovjek počne u sebi ubijati ono što je lijepo i plemenito, po čemu je uistinu čovjek i uzvišen, onda je kadar činiti sve proturječnosti i sve zločine. Čudimo se ratu, terorizmu, nasilju, a iste te stvari činimo u krugu najuže obitelji, ubijajući nerođene i ubijajući nemoćne, stare, ljude u agoniji. Potrebno se okrenuti temeljnim vrednotama da bismo ozdravili čovjeka iznutra.

Najteža opasnost je uistinu zatvorenost transcendenciji. To je ona tragedija prvih ljudi koji su se sakrili od Boga kad su od raja zemaljskog išli stvarati svoj raj. Poznati su režimi i ideologije koji su željeli stvarati raj na zemlji bez Boga, pa su stvorili pakao na zemlji. Doista je perspektiva čovječanstva užasna ako se dade zarobiti od takvih ideologija i njihovih nositelja za koje je čovjek samo ono što se može staviti na vagu. Ta zatvorenost transcendenciji može roditi i rađa strahovitim situacijama nihilizma, pesimizma, nasilja, očaja.

Sveti otac Benedikt XVI. sjajno je »pročitao« tu opasnost i pružio u svojoj posljednjoj enciklici na nju odgovor - krepost nade. Možda je upravo nada, svjedočanstvo nade, prvi korak prema ozdravljenju gore spomenutog gubitka duše. »Spe salvi« - spašeni smo u nadi. Jer nada nas, usprkos svim poteškoćama, potiče da ustrajemo i idemo naprijed dok ne prispijemo do konačnog, cilja, do zajedništva s Bogom. Zatvorenost transcendenciji zatvara svaku nadu. To je poruka tih nakaznih ideologija: Izgubite svaku nadu! Poruka evanđelja je, naprotiv, radost, ohrabrenje, nada. Božić je izvanredna prilika da se na to podsjetimo. Betlehemska poruka je tako humana, tako dražesna, tako osvajačka: možemo primiti Boga kao Dijete i pozvani smo otvoriti mu širom svoje srce. 

Darko Grden
Glas Koncila

 

{mxc}

Čet, 29-10-2020, 00:17:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.