Iz portala Vokativ.hr prenosimo razgovor s Ferencom Almassyem, glavnim urednikom portala Visegrad Post. (hkv)

Ferenc Almassy: Srednja Europa zaostaje za Zapadom zbog izostanka kulture poduzetništva i predatorskoga odnosa Njemačke

Ferenc Almassy je francusko-mađarski novinar i glavni urednik portala Visegrad Post, koji objavljuje vijesti i analize o srednjoj i istočnoj Europi na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku iz nacionalno-konzervativne perspektive. Razgovarali smo s Ferencom o nedavnim izborima u Francuskoj i Mađarskoj, o političkoj i gospodarskoj situaciji u srednjoj Europi, o političkim emigrantima sa Zapada koji su se skrasili u našoj regiji i o njegovom medijskom projektu Visegrad Post.

Ferenc1

LEO MARIĆ: Nedavno smo svjedočili nekolicini važnih političkih događaja u Francuskoj, Mađarskoj i u srednjoj Europi općenito. S obzirom na Tvoje francusko-mađarsko podrijetlo i iskustvo života i u Francuskoj i Mađarskoj, činiš se idealnim sugovornikom za razgovor o tim temama. Koja je Tvoja priča, ukratko? Kakav je osjećaj imati takvo iskustvo pripadnosti dvama narodima?

FERENC ALMASSY: Da, ja sam zaista napola Francuz (s očeve strane) i napola Mađar (s majčine strane). Rođen sam u Francuskoj, odrastao u Parizu, ali provodio sam ljeta u Mađarskoj. Odgojen sam i kao Francuz i kao Mađar, za što sam vrlo zahvalan. Imao sam priliku učiti od obje moje kulturne baštine, rano naučiti kako postaviti stvari u perspektivu, s obzirom da sam iskusio i život Zapadnjaka i život nekoga iz Istočne Europe. Taj dvojni odgoj – učio sam čitati i pisati oba jezika – brzo je postao temelj za pitanja vezana uz moj identitet koja me određuju i danas kao „konzervativca“.

Preselio sam se iz Pariza u Budimpeštu 2010., kad sam imao 22 godine, i tu započeo novi život. Nisam vidio budućnost za sebe u Parizu i želio sam provoditi više vremena u svojem drugom domu. Naposljetku sam ostao ovdje u Mađarskoj i našao način da izgradim svoj sadašnji život, koji naravno i dalje uključuje i Francusku, koju još volim i zauvijek ću voljeti, ali izabirem život u Mađarskoj.

Emmanuel Macron osvojio je nedavno drugi mandat na izborima u Francuskoj. Što to znači za srednju i istočnu Europu, a što posebno za Mađarsku?

Naravno, kada su u pitanju društvene teme poput LGBT prava, migracija i religije, srednjoeuropske zemlje i Macronov režim na suprotnim su stranama. No, u drugim temama, unatoč svemu, suradnja je ipak moguća. Gdje ima zajedničkih interesa, Macron i Orban, konkretno, vrlo su pragmatični – kao što dobar političar i treba biti. Na primjer, u temama poput nuklearne energije i poljoprivrede Francuska i Mađarska imaju zajedničke interese i surađuju unutar EU, osobito protiv Njemačke.

No, isto tako Macron će pritiskati srednjoeuropske zemlje da provedu određene promjene, kao što samo Francuzi znaju, motivirani svojim univerzalizmom i kompleksom nadmoći. Ali, budimo iskreni, Francuska je manja prijetnja na toj razini nego Nijemci ili američka administracija i njihovi proxyji.

Imajući na umu koliko je nepopularna bila njegova vladavina, mnoge prosvjede koji su vođeni protiv njegove vlasti, itd., kako je moguće da je Macron osvojio izbore s tako velikom razlikom u odnosu na Marine Le Pen? Čak i pobjeda Charlesa de Gaullea nad socijalistom Françoisom Mitterandom 1965. godina bila je s manjom razlikom.

Marine Le Pen plaća cijenu za činjenicu da se zemlja desetljećima hranila obmanom o „antifašizmu“. Iako je ona konzervativna političarka, ipak je u medijima vezivana uz „krajnju desnicu“ i „nacizam“. Istodobno, zahvaljujući Macronu skoro 30 Francuza ostali su bez očiju, preko 1000 ih je zatvoreno, nečije bake i novinari dobivali su batine od policije, francuski nacionalni resursi prodani su SAD-u. No, unatoč tomu, velik dio pučanstva još uvijek gaji predodžbu o njemu kao dobromu predsjedniku. Bogati umirovljenici (ogromna društvena skupina na Zapadu), globo-homo klasa iz gradskih središta i novi naraštaji imigranata uživaju u njegovim reformama. S druge strane, dvije trećine zemlje mrzi njega i njegove politike. No, oni su podijeljeni, i naposljetku, „krajnja ljevica“ poziva svoje birače da glasuju za Macrona kako bi se suprotstavili „fašizmu“…

 Ferenc2

Ferenc Almassy i Marine Le Pen

A što bi se dogodilo da je Marine Le Pen pobijedila? Naravno, šanse za tako nešto bile su vrlo male, no recimo hipotetski da je to bio slučaj. S obzirom da je ona odbacila svoje prijašnje euroskeptične politike, bi li njezina pobjeda uopće imala za ishod veliki zaokret u francuskoj vanjskoj politici, kao što su lijevo-liberalni mediji najavljivali, ili ne? Usto, uzevši u obzir dobre odnose koje je gajila s Putinovom Rusijom i prošlosti, što bi sve to značilo za našu regiju?

Vrlo vjerojatno ona ne bi mogla sastaviti većinu u parlamentu. Parlamentarni izbori su u lipnju i očekuje se da će Macron dobili oko 400 zastupnika od ukupno 577, dok nije sigurno ni da će Marine Le Pen dobiti njih petoricu! Dakle, u tom scenariju ona bi morala surađivati s oporbenom vladom, što znači da vjerojatno ne bi mogla uvesti nijednu veću promjenu. Najviše što bi mogla učiniti jest inicirati referendum o imigraciji, kao što je obećala, i možda bolji dijalog s Putinom kako bi se Francuskoj dalo više na snazi u Europi i među članicama NATO-a, ali prvenstveno kako bi ojačala svoj položaj u budućnosti.

No, u tom slučaju barem bismo mi (pod „mi“ mislim na nas iz srednje Europe) mogli uživati u više prijateljskom odnosu prema našim zemljama, posebno jer bismo mogli biti smatrani saveznicima s kojima bi se napravio sendvič u kojem bi Njemačka bila šunka – i tako konačno riješio problem njemačke prevlasti u EU.

Iz današnjega motrišta, sa znanjem kojem imamo o rezultatima prvoga kruga izbora, čini se da bi u slučaju da je Eric Zemmour dobio samo 2% glasova više Marine Le Pen propustila šansu da uđe u drugi krug, a umjesto toga Macron bi se u drugom krugu suočio s Mélenchonom, kandidatom radikalne ljevice. Na sreću, to se nije dogodilo, no kako je moguće da nitko od francuskih desnih analitičara nije predvidio tu opasnost? Zemmourova kandidatura zamalo je dovela do toga da desnica uopće nema svojega kandidata u drugom krugu.

Mélenchona su podcijenili skoro svi. Podijeljenost ljevice, sa šest različitih kandidata, navela je lijeve birače da naposljetku daju potporu Mélenchonu jer je on jedini imao priliku za ulazak u drugi krug. Istodobno je desnica, zaluđena kao inače, trošila vrijeme na međusobne sukobe između kandidata i pokušaje da ukradu glasove jedni drugima. Zemmourovi podupiratelji bili su uvjereni da će ostvariti puno viši rezultat (očekivalo se 10-15%) te da Marine Le Pen ne će imati ovoliko visok rezultat. No, iako je do toga došlo u manjoj mjeri i kasnije, desni birači ipak su glasovali uglavnom za Marine Le Pen kako bi se dobila prilika za drugi krug. I to je uspjelo.

Ferenc3

Ferenc Almassy i Eric Zemmour

Kao što si spomenuo, pred nama su sad još parlamentarni izbori u lipnju. Kakve su po Tvojem mišljenju šanse za stvaranje zajedničke desne koalicije između Nacionalnoga zbora (RN) Marine Le Pen, stranke „Rekonkvista!“ Erica Zemmoura i „Ustani, Francusko!“ (DLF) Nicolasa Dupont-Aignana?

Nikakve. Marine Le Pen u poziciji je moći i ne će činiti nikakve ustupke svojim suparnicima, znajući da svejedno ne može dobiti više od pet do deset zastupnika. Istodobno, ljevica gradi koaliciju koja bi mogla postati glavna oporbena snaga protiv Macrona. Eric Zemmour mogao bi ostati bez ijednoga zastupnika, a DLF može dobiti njih nekoliko ili samo jednoga. To je totalna katastrofa za francusku desnicu, kad je u pitanju parlamentarna politika. No, desnica je ovaj put ipak u javnu raspravu uspjela ubaciti teme poput velike zamjene stanovništva i remigracije.

Misliš li da će to onda značiti kraj Erica Zemmoura kao političkoga projekta ili bi ipak mogao preživjeti nekako do sljedećih izbora?

Zemmour je rekao da želi nastaviti svoje djelovanje kao političar. Mnogima se čini da je on zapravo lansirao novu političku snagu koju bi Marion Maréchal poslije mogla preuzeti i nastaviti. Što god se dogodilo, on je unio dobre promjene u francusku politiku i prisilio desnicu da govori o tabu temama. To je već dosta.

U redu, još samo jedno pitanje o francuskoj politici. I Zemmour i Le Pen bili su prethodno izrazito pro-ruski orijentirani, kao i velika većina francuske desne političke scene. Kao outsideru s nešto znanja o francuskoj politici, čini mi se da je snaga rusofilije na francuskoj desnici usporediva samo s onom u Srbiji. No, dok je srpska rusofilija posve razumljiva, imajući na umu rusko-srpsku kulturnu bliskost i srpski sukob sa SAD-om 1990-ih, ne mogu dokučiti koji su razlozi toliko snažne prisutnosti rusofilije u Francuskoj. Možeš li reći više o tome?

Susreo sam se sa snažnom rusofilijom i u Njemačkoj i Austriji u određenim krugovima. Što se tiče Francuske, mislim da ima mnogo razloga za rusofiliju. Ona je često, da započnem s time, puno više putinofilija.

Francuska nije bila u ugrozi od Rusije ili u ratu s njom već stoljeće i pol. Dakle, za početak, Rusija nije smatrana prijetnjom već zaista dugo vrijeme. Također, Francuska je bila ruski saveznik u oba svjetska rata. Nakon boljševičke revolucije mnogo je ruskih antikomunista našlo utočište u Francuskoj.

Zatim, nakon Drugoga svjetskoga rata Francuska se našla gurnuta u stranu u novom svjetskom poretku, kao i druge europske sile. Charles de Gaulle nije to mogao prihvatiti. Koristeći francusku diplomaciju i veze, njezin prestiž i povjerenje koje su mnoge zemlje imale prema Francuskoj (a ne i prema SAD-u i SSSR-u), Charles de Gaulle uspio je učiniti od Francuske, iako je ona bila dio zapadnoga bloka, svojevrsnu zemlju trećega puta, zemlju koja nije u savezništvu ni sa SAD-om, ni sa SSSR-om. Na taj način pokušavao je učiniti Francusku iznova velikom i obraniti francuske nacionalne interese.

S obzirom da je Francuska bila dio zapadnoga bloka, ali i imala snažan komunistički pokret, održavanje pristojnih odnosa sa SSSR-om bilo je bitno kako bi se zadobio poseban položaj kao zemlje posrednice između Istoka i Zapada. Ta politika diplomatske otvorenosti i prijateljskih odnosa koje je Francuska kao zapadna zemlja gajila prema svima drugima bio je vrlo važan resurs za Francusku. Nicolas Sarkozy odustao je od toga i zato ga se često naziva Nicolas L’Américain. (hrv. Nicolas Amerikanac).

Dakle, antiamerički stavovi u Francuskoj zapravo su proizašli iz pro-ruskoga stava – iako je i on uvijek bio vrlo umjeren. Nešto poput makartizma nije nikad bilo moguće u Francuskoj. U Francuskoj su i SAD i SSSR smatrani neželjenim velesilama, neovisno o ideologiji, samo zbog ideje nacionalnih interesa i suvereniteta.

Iz tih razloga, kod nas nikad nije bilo snažne anti-ruske propagande, a većina Francuza nikad nije Rusiju smatrala stvarnom prijetnjom.

No, tada je došao Putin. Slika snažnoga vođe, sposobnoga da kaže „ne“ SAD-u (osobito Demokratskoj stranci) i da obrani nacionalne interese obnavljajući borbenu snagu Rusije, izazvala je snažnu zavist kod mnogih Francuza koji su očajavali nad trenutnim stanjem stvari. Jednostavno rečeno: francuska desnica želi francuskoga Putina. Ne Vladimira Putina per se nego ono što predstavlja predodžba o njemu: nekoga tko će Francuskoj vratiti njezin ponos i poštovanje u svijetu.

Dosta s francuskom politikom. Pratio si također i nedavne mađarske parlamentarne izbore. Opet, Fideszovu pobjedu predviđali su brojni analitičari i ispitivanja javnoga mnijenja, ali nitko nije predvidio tako veliku razliku između Fidesza i oporbene koalicije. Kako je to bilo moguće? Oporba je dobila manje glasova nego što su socijalisti samostalno dobivali 2000-ih.

Možda je Orban to i očekivao. U listopadu 2021. izjavio je u jednom razgovoru da on uopće ne mora zaustaviti postupak ujedinjenja oporbe jer bi njihovo jedinstvo dovelo i do njihova jasnoga poraza. Bio je u pravu, a možda je i imao pristup boljim ispitivanjima javnoga mnijenja nego oporba.

Po mojemu mišljenju, dva razloga objašnjavaju tako katastrofalan poraz progresivnoga bloka. Prvo, usredotočili su se na urbane birače, a Mađarska je i dalje ruralna zemlja. Predizborna kampanja s temama poput vladavine prava, korupcije ili izjavama da ljudi postaju siromašniji zbog Orbana – što je očito netočno jer je Mađarska u posljednjih deset godina iskusila najveći gospodarski rast u svojoj povijesti – bile su strateške pogrješke.

Drugi je razlog osoba Pétera Márki-Zaya, vođe oporbenoga bloka koji je na taj položaj izabran na predizborima u rujnu 2021. Márki-Zay pokazao se neprikladnim premijerskim kandidatom i vođom, bivajući previše neiskusnim i ponekad nespremnim, čudnim ili čak uvrjedljivim. Ovo posljednje bilo je osobito vidljivo kad je radio video-prijenose uživo na Facebooku bez da se posavjetuje sa svojim suradnicima, kao i kad je tijekom predizborne kampanje prozvao neke od svojih koalicijskih partnera izdajnicima.

Stvari su postajale samo gorima po oporbu s izbijanjem rata u susjednoj Ukrajini. Orban je brzo i djelotvorno skrenuo kampanju prema dvjema glavnim idejama: zadržavanju zemlje izvan rata i obrani nacionalnih interesa. S druge strane, Márki-Zay slao je zbunjujuće i protuslovne poruke, izjavljujući da je spreman poslati i vojnike ako NATO bude tako tražio, ili objašnjavajući da trebamo prihvatiti da koristimo manje plina (i to dok je još bila zima, u zemlji u kojoj je mnoštvo siromašnih, a 65% mađarskih kućanstava grije se na plin).

 Ferenc4

Ferenc Almassy i Laszlo Köver, predsjednik mađarskoga parlamenta i drugi čovjek Fidesza

Što Fideszova pobjeda znači za srednju i istočnu Europu, osobito s obzirom na njihovo udaljavanje od ostatka regije po pitanju odnosa prema Ukrajini? Čak je i Jaroslaw Kaczynski, vođa poljske desnice i Orbanov saveznik, iznio kritiku na račun Orbanove politike prema Ukrajini. Ima li nekih znakova pogoršavanja mađarsko-poljskih odnosa?

Ne bih rekao da ima. Osim službene komunikacije u ovom kriznom vremenu, u kojem Poljska ima posebnu agendu, koliko ja znam, odnosi su i dalje dobri i pragmatični. Naši zajednički interesi nisu se izmijenili u mnogim temama.

Orban je izabrao što duže braniti trenutnu dobavu plina, koji uglavnom dolazi iz Rusije, nadajući se da će biti u mogućnosti imati plin za mađarsko pučanstvo i gospodarstvo po razumnim cijenama. Istodobno, mnogo drugih srednjoeuropskih zemalja odlučilo se iskoristiti ovu situaciju da se riješe ruskoga plina oslanjajući se na druge izvore (Norvešku, SAD, arapske zemlje). To je riskantnije i zasigurno će ih puno koštati. No, pođe li im to za rukom bez velikoga rasta cijena, bit će to hrabar, ali dobar potez. Orban preferira igrati na sigurno.

No, ni tâ politika nije bez rizika. Zapad bi mogao prisiliti Mađarsku da ustukne po tom pitanju. Tada, tko zna… Živimo u ludim vremenima. Zapad je sve više i više histeričan te postaje sve teže normalno raspravljati sa Zapadnjacima o bilo kojoj temi.

Ako je Mađarska donijela pogrješnu odluku, to će imati posljedice i po susjedne zemlje, zasigurno, i Mađarska će u tom slučaju trebati njihovu potporu. No, ako je Orban donio ispravnu odluku, to bi moglo biti od koristi i za druge srednjoeuropske zemlje jer bi u tom slučaju Mađarska mogla biti tâ koja će im u budućnosti dobavljati ruski plin kad drugi ne će biti u mogućnosti.

Visegrad Post prošle je godine objavio odličan članak o ovisnom kapitalizmu u srednjoj Europi (Vokativ.hr objavio je hrvatski prijevod članka), koji je danas još i važniji. Ljevičari i liberali ne kriju svoju spremnost da u cijelosti integriraju našu regiju u zapadnoeuropsko gospodarstvo, dok desnica, koja često govori o suverenitetu i neovisnosti naših zemalja, obično pod time misli na diverzifikaciju stranih ulaganja, ili u političkoj sferi – na diverzifikaciju političkih gospodara. Umjesto stvaranja snažnoga domaćega gospodarstva i političke neovisnosti, oni zapravo zagovaraju samo zamjenu jednoga „gospodara“ za njih nekoliko. Zašto je tomu tako? Kako je moguće da u tri desetljeća od pada komunizma mi i dalje tapkamo u mjestu?

To je vrlo važna tema. Trenutno, važnost gospodarskih čimbenika u politici iznimno je velika. To znači da je bez nacionalnoga kapitalizma, odnosno bez nacionalne poduzetničke klase i bez nacionalnoga kapitala, besmisleno sanjati o ikakvoj neovisnosti. De iure, naravno, sve naše zemlje neovisne su. No, de facto, vrlo dobro znamo da mi nemamo nadzor nad našim gospodarstvima i, dakle, nemamo ni punu političku neovisnost.

Mislim da su glavni razlozi toga sljedeći. Prvo, cijela regija srednje i istočne Europe, uključujući i Balkan, nema kulturu poduzetništva. Mi smo većinom imali feudalnu kulturu, a zatim smo iskusili razne oblike socijalizma. No, nikad nismo imali razvijenu industriju, niti urbano gospodarstvo. Ne govorim o tome je li to dobro ili loše, samo kažem kako jest.

Razdoblje između 1867. i 1920. u Habsburškom carstvu bilo je vjerojatno najzanimljivije iskustvo u evoluciji naše regije. Postojala je vizija preobrazbe Carstva u federaciju i parlamentarnu demokraciju sa snažnom industrijom i mogućnošću za razvoj lokalnoga kapitalizma. No, kao što znamo, jedina zemlja koja je potpuno uništena Velikim ratom bilo je baš Habsburško carstvo, i tako nije bilo ničega od te evolucije te ne ćemo nikad znati bi li ona donijela kakve plodove.

Nakon pada komunizma, nacionalne su elite sve bile povezane s elitama bivšega režima, naravno, kao što je uvijek slučaj. To su bili ljudi s kronističkim mentalitetom, korumpirani i naviknuti da iskorištavaju državu za osobnu korist. Bez ikakvih lokalnih kapitalista s vlastitim sredstvima, i dodatno, s predatorskim odnosom Njemačke prema sredstvima za proizvodnju u regiji, nismo imali ni priliku da razvijemo neovisno, bogato gospodarstvo.

Danas smo u dugotrajnom stanju kapitalizma ovisnosti, i ne mislim da će se to skoro promijeniti. Ipak, Poljska i Mađarska već godinama pokušavaju izgraditi svoju nacionalnu kapitalističku elitu kako bi politika imala većega utjecaja na gospodarstvo, pa bi se udio stranih izravnih ulaganja mogao donekle smanjiti.

Dok se mnogi od naših sunarodnjaka iseljavaju u zapadnu Europu i SAD zbog gospodarskih razloga, istodobno mnogo ljudi od tamo doseljavaju se u našu regiju zbog političkih razloga. U posljednjih desetak godina Budimpešta je postala svojevrsna prijestolnica zapadnih političkih emigranata u srednjoj i istočnoj Europi, a Ti si na neki način dio te skupine. Možeš li reći više o motivaciji tih ljudi da se dosele ovdje?

Činjenica da sam ja napola Mađar čini moj slučaj ponešto drukčijim, ali točno je da sam se i ja preselio u Mađarsku 2010. uglavnom zbog političkih razloga. Ludio sam u Parizu zbog liberalne atmosfere i rastućega društvenoga pritiska. Nisam mogao živjeti slobodno, sigurno i imati pristojan životni standard. Mnogi se osjećaju jednako tako, ali malo njih ima volju preseliti se u stranu zemlju, što je posve normalno.

No, među onima koji su spremni poduzeti taj korak i pokušati započeti novi život negdje drugdje, tada se pojavljuje drugi problem: srednjoeuropske zemlje nisu samo bjelačke zemlje bez ikakvoga drugoga sadržaja. One imaju svoju vlastitu kulturu, običaje, također i svoje mane, a mnogi od tih ljudi ne shvaćaju koliko teško može biti živjeti u zemlji koja nije tvoja. Čak i malene pojedinosti mogu potaknuti osjećaj nesigurnosti ili nostalgije, na primjer. Neki ljudi to ne mogu podnijeti. Drugi mogu, i njima je ovdje dobro. No, prema mojemu iskustvu, ljudi koji se uspiju smjestiti u srednjoj Europi, čak i ako je njihovo doseljavanje bilo uglavnom motivirano političkim razlozima, pretežno više nisu uključeni u politiku i više se usredotočuju na svoj novi život, često obilježen s obitelji koju napokon mogu zasnovati ili podupirati u sigurnom okruženju.

Istodobno, sve više i više stanovnika srednje Europe vraća se – nakon deset ili dvadeset godina na Zapadu – kako na Zapadu život postaje sve teži, osobito s Covid-politikama, afro-arapskom imigracijom, padom životnoga standarda, itd. Trebali bismo razviti više programa kako bi se motiviralo naše ljude da se vraćaju doma, po mogućnosti s novcem i znanjem, ali i motivacijom da se izbjegne pogrješke Zapada.

Odakle ti Zapadnjaci većinom dolaze? Što misliš koliko ih trenutno živi u našoj regiji, i misliš li da će te brojke rasti u bližoj budućnosti?

Rekao bih da je riječ o nekoliko stotina Francuza u zemljama Višegradske skupine, većinom u Poljskoj i Mađarskoj. Ima i mnogo Nijemaca i Austrijanaca, koji su možda i većina među strancima zbog kulturnih i zemljopisnih razloga. Ima također i ponešto Skandinavaca, Nizozemaca i Amerikanaca. Ukupno gledajući, čini mi se da možemo govoriti o nekoliko tisuća ljudi u srednjoj i istočnoj Europi koji su ovamo stigli zbog političkih razloga. Nekoliko skupina među sobom se organiziralo u zajednice, ali ne žele privlačiti pozornost na sebe pa su zato većinom nepoznati. No, nemoj zamišljati nekakve paravojne, terorističke, pa čak ni aktivističke skupine. Te skupine većinom su neka vrsta novih zajednica temeljenih na prijateljstvu i zajedničkim političkim vrijednostima, a svrha im je međusobna pomoć unutar tih malih doseljeničkih skupina.

U sljedećim godinama vjerojatno će i više Zapadnjaka dolaziti živjeti u srednju i istočnu Europu, ali sumnjam da će to ikad postati neki demografski uočljiv trend.

Za kraj, Tvoj medijski projekt, Visegrad Post, nedavno je proslavio svoj šesti rođendan. Kako ti je pošlo za rukom izgraditi ga bez ikakvih javnih sredstava i prihoda od oglašavanja? Kakvi su planovi za budućnost?

Vrlo smo ponosni na pokretanje toga medija. No, nije lako jer mi smo potpuno neovisni i ne oslanjamo se ni na javno financiranje, ni na oglašavanje. Mrežna stranica posve je slobodna i ja sam njezin vlasnik. Projekt nas košta mnogo vremena, energije i našega vlastitoga novca.

No, trudimo se razviti poslovni model koji će nam omogućiti da nastavimo s radom i ostanemo neovisni. Naša mrežna stranica koristan je alat uglavnom Zapadnjacima zainteresiranima za srednju Europu. Čitajući ju, saznaju da im možemo pomoći u boljem razumijevaju regije. Uz novinarsku djelatnost, mi također radimo prijevode i studije. Pokušavamo održati naš projekt uz pomoć zarade od naših drugih poslova. Teško je, posebno sada kad svi vide da se bliži velika gospodarska kriza pa je i manje onih spremnih na ulaganje ili korištenje svojega novca za sekundarne projekte. No, zasad nekako uspijevamo i vjerujemo da ćemo tako i nastaviti.

Leo Marić
Vokativ.hr

Pon, 5-12-2022, 22:39:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.