Novi dubrovački biskup Roko Glasnović za Glas Koncila: Svi bismo se u Crkvi trebali osjećati sigurno, prihvaćeno i ljubljeno

Ređenje dijecezanskoga biskupa poseban je događaj ne samo za život mjesne Crkve. Stoga će se radost zbog novoga biskupa s juga Hrvatske, Dubrovačke biskupije, preliti i na ostatak zemlje u subotu 22. siječnja, na dan najavljenoga biskupskoga ređenja Roka Glasnovića. U danima prije nego što se preselio u sjedište Roko Glasnovicnove biskupije, još iz Šibenika, rado je odgovorio na pitanja Glasa Koncila, otkrivši kako je doživio imenovanje pape Franje i na koji će način služiti povjerenoj mu Dubrovačkoj biskupiji.

U obraćanju vjernicima Dubrovačke biskupije rekli ste: »Sigurno niste očekivali mene.« A jeste li očekivali biskupsku službu, odnosno kako ste doživjeli imenovanje? Osjećate li bojazan, jer se za biskupstvo ne poučava niti se posebno priprema…

Dubrovačka je biskupija oko godinu dana molila i čekala imenovanje novoga biskupa nakon što je mons. Mate Uzinić imenovan za riječkoga nadbiskupa koadjutora. Poznato je da kroz svu povijest spasenja Bog zove. On poziva patrijarhe, proroke, apostole, svećenike, redovnike i redovnice, a to su onda često i iznenađenja. Svakako da sam imenovanje dubrovačkim biskupom doživio kao iznenađenje, zateklo me, gledano ljudskim očima. Osjećao sam se, i osjećam se, mlad, nepripremljen, nedostojan. S druge pak strane neki moji prethodnici na katedri dubrovačkih biskupa bili su približno mojih godina kada su imenovani za biskupe. Nađe se u životu mnogo toga ispred čega bi čovjek mogao osjećati bojazan. Međutim, svijest da sve polazi od Boga, da je uz nas, da nas krijepi u euharistiji i u svojoj riječi, daje snagu i sigurnost da će nam pomoći svojim Duhom. To je ono što ohrabruje u svakoj novoj službi, a posebno biskupskoj. Duboko u sebi osjećam mir i Gospodinovu prisutnost u svom životu, da on sve vodi, da je izvor svakoga dobra i nadahnuće za svako naše dobro djelo. Nadalje, biskup u biti nije sam u svojoj službi. Uz snagu odozgor, uz njega su i savjetnici i suradnici koji pomažu u zajedničkom traženju odgovora na brojna pitanja koja se pojavljuju u konkretnom pastoralu i u životu biskupije. Osim njih, i brojni vjernici laici kao stručne osobe, svatko na svoj način, surađuju i pomažu u evanđeoskom rasuđivanju.

Vjerujem da ima puno ljudi koji imaju vjeru, znanje i dobrotu da se stave u službu Crkve i njezina poslanja, osobito prema potrebitima.

Što je bilo ključno da preuzmete od pape Franje povjerenu Vam službu dubrovačkoga ordinarija, jer danas ima onih koji tvrde da biskupska služba nije nimalo privlačna?

Kristova služba Dobroga Pastira, koju imam pred očima, bila je ključna da prihvatim imenovanje. Dakle, povjerenje u Krista i autoritet Crkve. Ako je to volja Božja za mene, prihvaćam je jer se po službama ostvarujemo i posvećujemo. Grb GlsnovicDanas je, a bilo je i prije kroz povijest, na biskupskoj službi velika odgovornost jer se život Crkve i onih koji su povjereni brizi biskupa nalazi pred brojnim izazovima, pa i teškoćama, koje suvremeni svijet nosi sa sobom. Crkva je kao lađa koja, ploveći uzburkanim morem, pušta na puno strana, a po nekima se i sporo kreće. Lakše je ne prihvatiti odgovornost nego se nositi sa svim teškoćama, lakše je ne »mirisati po ovcama« ili ne »imati miris ovaca« i ostati po strani. Međutim, upravo kad je teško, treba ostati i biti uz Crkvu, uz ljude, prihvatiti službu, odgovornost i učiniti što se može, dati sebe u vjeri da je Krist onaj koji, usprkos svemu nepovoljnomu, ide s nama, nalazi se u našoj životnoj lađi, pomaže nam veslati, prkositi vjetrovima. I kad se umorimo i teška nam vesla padnu iz ruku, Krist čini ono što mi više ne možemo, kako je to lijepo izrekao dominikanac Rajmund Kupareo u pjesmi »Isus u mojoj lađi«. Mnogo govorimo i o poslušnosti i služenju i možda mislimo da se to više odnosi na druge negoli na nas same, ali i mi trebamo to pokazivati konkretno. Ljudima je potrebna blizina Crkve, svećenika i biskupa kako bi rasli u vjeri, izgrađivali se u bolje ljude, vjernike i građane društva u kojem žive i svjedočili svoje temeljno kršćansko opredjeljenje. Ljudi su danas opterećeni mnogočime. Nose tolike križeve, umorni su od brojnih stranputica i tereta života. Crkva služiteljica i slušateljica poslana je upravo takvima. Isus nas uči da nosimo terete jedni drugima, služimo i ljubimo Krista u bratu čovjeku, u svima. Često želimo postići vidljiv uspjeh, međutim naše je da budemo vjerni pastiri, zauzeti i poslušni, a uspjeh je Božji.

Posljednjih godina bili ste blizu dvojici šibenskih biskupa kao tajnik i na taj ste način surađivali s hrvatskim episkopatom, a sada postajete dio HBK-a kao drugi najmlađi član. Pred Vama su najmanje tri desetljeća aktivne biskupske službe. Kakva su u tom pogledu Vaša promišljanja o novoj službi?

Nebrojeno puta, dugi niz godina, u različitim prigodama, susretao sam se s hrvatskim biskupima i, mogu reći, uvijek DUnailazio na otvorenost i suradnju. Živio sam, surađivao i gledao izbliza biskupe Badurinu, Ivasa i Rogića te čitao i pisao o Stepincu, Mileti, Arneriću, Tamarutu, Baniću i drugim biskupima. Kad se govorilo da sam prilično mlad za službu biskupa, neki su mi rekli da ta »bolest« s vremenom prolazi. Bog je gospodar života i vremena i samo on zna koliko će moja biskupska služba trajati. Njemu se stavljam na raspolaganje i molim da mi bude nadahnuće, snaga i pomoćnik u svakom danu koji mi u svojoj dobroti, milosrđu i ljubavi daruje. Moje je sada da se srcem i pameću, molitvom i iskustvom stavim u službu kao biskup Dubrovačke biskupije svim vjernicima i svim ljudima, da zajednički hodamo i dijelimo radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Pogled uvijek upravljamo prema Kristu, koji je naš Put, Istina i Život, kako bismo došli do cilja, živjeli radosno i imali život u izobilju. Današnje vrijeme puno je izazova i pitanje je kako kao biskup na sve to odgovoriti, kakvoga biskupa danas Crkva treba? U našem zajedničkom hodu potrebna mi je suradnja i pomoć svih članova dubrovačke Crkve, ureda i vijeća, suradnika, ali i svih ljudi jer se uvijek radi o zajedničkom dobru. Jedan je naš profesor govorio da je poslanje nas kršćana, prezbitera, a onda i biskupa: biti u svijetu za svijet u službi kraljevstva Božjega.

Od Janjeva preko Šibenika prema Dubrovniku. Kako gledate na odlazak na novu postaju?

Cijeli je svijet i kroz sve vrijeme u stalnoj migraciji. To vidimo posebno danas. Seobe su nešto što označava čovjeka i čovječanstvo. Za čovjeka kažemo da je putnik, homo viator. Ako je netko negdje i stranac, u prvom je redu moj bližnji. To je stajalište Isusa Krista, a onda i Crkve. Pomalo sam se naviknuo na preseljenja jer sam promijenio nekoliko prebivališta, a najviše sam živio u Šibeniku, gdje sam i rođen. Svećenici su na neki način spremni na premještaje iako nije uvijek lako promijeniti okolinu i sve drugo. Na jednom mjestu rekao sam da se sada vraćam kući, u dom svojih predaka, jer su Janjevci došli iz Dubrovnika i okolice u Janjevo. Spomenuo sam također da se u Crkvi uvijek osjećam kao kod kuće, i kamo god da dođeš ili pođeš, u Crkvi si uvijek doma jer Crkva je majka. Možda se netko ne osjeća uvijek tako, ali je to zaista tako i trebali bismo sve učiniti da se svi u Crkvi osjećaju kao doma. Netko je rekao da je Crkva lađa koja, unatoč mnogim problemima, ne će potonuti, ali je važno i kako se tko u njoj osjeća. Svi bismo se trebali osjećati sigurno, prihvaćeno i ljubljeno.

Kroz službe koje ste obavljali kao svećenik Šibenske biskupije surađivali ste na razini Splitske metropolije, čiji je dio i Dubrovačka biskupija, kamo sada odlazite. Sigurno poznajete situaciju u toj biskupiji. Kako biste je opisali?

Dubrovačka biskupija kao partikularna Crkva dio je Splitske metropolije, koju čine Splitsko-makarska nadbiskupija te Šibenska, Hvarska, Dubrovačka i Kotorska biskupija. Od njih pet Dubrovačka je biskupija po veličini srednja i živi svoju vjeru, duhovnost i kulturu na kopnu i na otocima. Kroz redovita župna, blagdanska i nedjeljna liturgijska slavlja vjernici ostvaruju zajedništvo s Gospodinom Isusom Kristom i međusobno. Dubrovačka biskupija bogata je poznatim ljudima, tradicijom i kulturom. U svojoj povijesti dugo je bila i nadbiskupija. Dobro je strukturirana kroz dekanate i župe te urede i vijeća. Bogata je u svojim obiteljima te mnogim muškim i ženskim redovničkim zajednicama. Crkva je živa, velika je zauzetost i aktivnost te se ostvaruju brojni planovi i programi, kako sam i vidio u nekim pastoralnim izvješćima. Mnoga su područja djelovanja: katehizacija i nova evangelizacija, Caritas i savjetovališta, kultura i znanost, mladi i zvanja, život i obitelj, posvećeni život, bolnice i domovi, škole, misije, pravo, ekonomija, mediji i dr. Na području biskupije prisutne su i Srpska pravoslavna Crkva te židovska i muslimanska zajednica, s kojima se zajedno surađuje i radi na ekumenizmu i međureligijskom dijalogu. Dubrovačka biskupija, kao i mnoge druge biskupije Crkve u Hrvata, nosi breme demografskih problema i nedostatka svećeničkih zvanja. Postavljanje, određivanje i ostvarenje ciljeva, kao i međuljudski odnosi, nešto je na čemu trebamo trajno raditi ostajući uvijek vjerni Bogu i čovjeku u njegovim konkretnim stvarnostima.

Kada je riječ o Dubrovniku, uz turizam mnogi ga vežu i uz sv. Vlaha, veličanstvenu tradiciju slavljenja Feste, u kojoj ćete sudjelovati, prvi put kao dubrovački biskup, za desetak dana u njezinu 1050. izdanju. Vidite li tu oslonjenost na tradiciju kao prednost ili opterećenje za okruženje u koje dolazite?

Dubrovnik se raduje sa svojim sv. Vlahom i zbog vjere koju živi i tradicije koju prenosi. Primamo nešto i to što smo Blažprimili predajemo dalje, to bi bila tradicija. Mnogo je toga što smo primili, pa tako i slavljenje Feste sv. Vlaha. Vrijednost je to velika, vjerska i duhovna, i to treba biti u prvom smislu, a onda i kulturna, turistička vrijednost. Crkva je uvijek nastojala živjeti s narodom i za narod, inkulturirati se, donijeti ljudima svoga vremena kršćanske vrijednosti i Kristov pogled na život i stvarnost. Važno je naći mjeru ili ravnotežu te pravilno postaviti prioritete, biti uključiv i imati razumijevanja za različitost. Najvažnije je da su vrata naših života uvijek otvorena za dijalog i za dobro. Kršćanin je čovjek kojega Duh Sveti potiče na dobro. Sve ima svoje prednosti i nedostatke, a važno je da se ono što prepoznajemo kao nedostatke, površnosti, pa i u proslavi sv. Vlaha, produhovi, oplemeni vjerom i prenese u život.

Poznato je da je najjužnija hrvatska biskupija suočena s nedostatkom svećenika, pa i depopulacijom stanovništva, posebice na otocima. Dubrovačka Crkva već je počela »spajati župe«. Vidite li još neki poseban pastoralni izazov? Na koje se područje želite usredotočiti kao biskup?

S nedostatkom svećenika i depopulacijom stanovništva suočene su sve ili gotovo sve biskupije u Hrvatskoj i Europi. Takvo stanje traje već neko vrijeme. Papa Franjo nazvao ga je demografskom zimom koja ide protiv obitelji, domovine, budućnosti. S time je onda povezano i to »spajanje župa«, a to samo znači da neki svećenici poslužuju dvije ili više župa. Ako nema života, ljudi, djece, nema ni zvanja koje se rađa u obitelji.

Pastoralnih je izazova mnogo, a pastoral je cjelokupno djelovanje Crkve, pa su tako područja crkvenoga djelovanja široka. Prisutna je kriza identiteta, naglašeni individualizam, hedonizam, kriza vjere, nespremnost na žrtvu, zloupotreba ljubavi, izgubljena želja za obraćenjem i usavršavanjem, nedostatak samokritičnosti i poniznosti. Crkva u prvom redu stavlja naglasak na novu evangelizaciju da svi čuju i prihvate Isusa Krista Spasiteljem. Ne zaboravimo, čovjek je put Crkve. Važno je i da se mi obratimo kako bismo potaknuli druge da promijene način razmišljanja. Liturgija je odgovor na pitanje na što se usredotočiti, euharistija koja je izvor i vrhunac poslanja i života Crkve, izvor i vrhunac svega kršćanskoga života. Liturgija pridonosi da vjernici životom izraze i drugima očituju otajstvo Kristovo i istinsku narav Crkve. Itekako je potrebno i osobno svjedočanstvo o susretu s Kristom koje nam je promijenilo život. Naviještati Isusa Krista najbolje mogu oni koji su ga susreli. Neizostavna je i kateheza kao odgoj u vjeri, uvijek naviještajući osobu Isusa Krista radom sa svim uzrastima. Nalazimo se u Godini obitelji »Amoris Laetitia« (radost ljubavi), kojom je obitelj stavljena u središte svakoga zalaganja i brige cjelokupne pastoralne aktivnosti. U ovoj godini molim za obitelji da budu u vjeri, nadi i ljubavi mjesta gdje se slavi život te ostvaruje radost, mir, dobrota, strpljivost, solidarnost i odgovornost i gdje svatko ispunjava svoje potrebe i osjeća se ljubljenim. U tijeku je i trogodišnji sinodski hod koji je u Dubrovačkoj biskupiji sada u fazi savjetovanja kroz upitnik koji svi mogu preuzeti i ispuniti jer je važno da se svakoga sasluša.

Dolazite u područje bogato redovničkim zajednicama u njihovoj raznolikosti. Samo u Gradu djeluje više muških redovničkih zajednica. Kako vidite njihovu ulogu u procesu nove evangelizacije u dubrovačkoj Crkvi?

Imamo lijep broj muških i ženskih redovničkih zajednica u našoj Dubrovačkoj biskupiji. Sve su one imale i imaju svoje karizme kojima su odgovarale na izazove vremena i bile u službi Crkvi svjedočeći i nasljedujući Isusa Krista kako su to činili njihovi sveti utemeljitelji. Oni su se odlučili u slobodi na savršeniji način života. Njihova je povijest bogata, slavna, često i mučenička, vjerna Kristu, Crkvi i čovjeku. Mnogo je svjedoka vjere znanih i neznanih. Zajedno nam je i ubuduće hodati u pastoralu i apostolatu uzajamno se pomažući i osluškujući znakove vremena. Mnogi su redovnici i župnici koji sebe daruju kako bi ljudi imali svoga svećenika koji se brine za njih. Isto tako i časne sestre, mnoge su u različitim pastoralnim službama, na župama kao katehistice ili u odgoju i obrazovanju te nekim drugim službama. Molim se i podržavam njihov rad i nadahnuća za obnovu, za prepoznavanje znakova vremena i služba koje se stavljaju pred njih. Spominjem se i bl. Marije Propetoga Isusa Petković, moleći zagovor za cijelu dubrovačku Crkvu da nas njezin primjer nadahnjuje u služenju najpotrebitijima.

Neki od pastoralnih naglasaka kojima ste se bavili u svojoj dosadašnjoj biskupiji bili su pitanje obitelji, kao i katoličkih škola. Što će se od toga iskustva moći prenijeti u Dubrovnik?

Svako iskustvo koje je čovjek stekao dobro mu dođe, pa vjerujem da će tako i meni moja dosadašnja iskustva i službe koje sam vršio u obiteljskom pastoralu i u Katoličkom školskom centru. Najvažnije je prenijeti iskustvo vjere i učiniti sve da se čovjek susretne s Isusom Kristom kroz različite aktivnosti i djelovanja, kroz pastoral. Sve što radimo važno je da s Bogom započne i da se s Bogom dovrši, jer on sve uvijek milošću prati. Za Crkvu kažemo da je zajednica zajednicâ, gdje bi svatko trebao naći svoje mjesto, i u nekoj zajednici u župi. Za muža i ženu tu je mogućnost u župnoj obiteljskoj zajednici. Na srcu mi je primjer iz Bovolonea, mjesta u Italiji gdje je župnik osnovao 50-ak zajednica, u kojima se zajedno brinu jedni za druge, mole i obitelj živi radost vjere. Govori se o dva stola: jedan je oltar gdje se okupljamo nedjeljom, a drugi obiteljski stol, gdje se okupljamo svakoga dana. Lijepo je i Bogu drago vidjeti da i odrasli služe u liturgiji, kao odrasli ministranti. To mogu biti i »bratstva« ili nekadašnje bratovštine, jer čovjek ima potrebu nekomu pripadati i duhovno rasti u zajedništvu vjere. Jedan od modela su i obiteljske škole koje se održavaju i u Dubrovačkoj biskupiji jednom godišnje, na kojima sudjeluje određeni broj obitelji. Što se tiče katoličkih škola, u Hrvatskoj imamo dvadesetak katoličkih osnovnih i srednjih škola, koje su dar i bogatstvo Crkvi i društvu. U Šibeniku djeluje jedna osnovna katolička škola, a u Dubrovniku klasična gimnazija. Važno je naglasiti identitet tih škola i što je ono specifično čime one mogu obogatiti vjernike i društvo.

BIOGRAFIJA

Roko Glasnović rođen je 2. srpnja 1978. godine u Šibeniku. Osnovnu školu pohađao je u Janjevu i Šibeniku, a srednju tehničku školu u Šibeniku. Studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. U rodnom gradu zaređen je za đakona 2004., a za svećenika godinu kasnije. Pastoralnu teologiju studirao je na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu (2005.-2008.). Do imenovanja biskupom obnašao je više službi u Šibenskoj biskupiji: ekonom, ravnatelj Katoličkoga školskoga centra, predstojnik Biskupijskoga ureda za škole, povjerenik za pastoral braka i obitelji, biskupov tajnik, a u HBK-a bio je član Vijeća za život i obitelj.

Ivan Tašev
Glas Koncila

Pon, 5-12-2022, 22:56:48

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.