Kontinuitet otrovnih gljiva hrvatske politike

Počeci HDZ-a u iseljeništvu i danas izazivaju pozornost javnosti, kako je zapravo počelo?

Čim je došlo do prvih demokratskih pokreta u smislu višestranačja u državama Istočnog bloka, što se posebice odnosi na Solidarnost u Poljskoj, znalo se da takav proces ne može zaobići i bivšu Jugoslaviju. Tada se već, prilikom Tuđmanovih posjeta Hrvatima na sjeverno američkom kontinentu, radilo na osnivanju jedne demokratske stranke u Hrvatskoj, koja će u višestranačju početi demokratsku preobrazbu hrvatskoga društva, kako bi se stvorili uvjeti za obnovu hrvatske države. Logično je da je taj proces trebao biti pokrenut i zaživjeti u Hrvatskoj, tako da je odmah 1989. poslije osnivačke sjednice HDZ-a u lipnju, uslijedio niz utemeljiteljskih skupova HDZ diljem SAD-a i Kanade, sa svrhom da se pomogne stranci u Hrvatskoj u oživotvorenju njezina programa.

Kako je dr. Franjo Tuđman tada nastupao među hrvatskim iseljeništvom?

On je bio čovjek koji je točno znao što želi, i što je moguće postići u okolnostima u kojima se tada Hrvatska nalazila, i zbog toga je dobio nepodijeljenu potporu hrvatskog iseljeništva. Iseljeništvo je jako dobro znalo sve zamke koje su radile jugodiplomatska predstavništva i udbine agenture u iseljeništvu. Prva im je zadaća bila razbijanje hrvatskog jedinstva, zajedništva, kako bi se onemogućilo iseljeništvo u tada izuzetno potrebnim jedinstvenim nastupima. Provokacije su bile učestale, ubacivali su svoje ljude u hrvatske organizacije i udruge, s ciljem da ih se povezuje s ustaštvom kao nejefikasnijim načinom diskreditacije. Tuđman je sve to jako dobro poznavao. U tim danima bilo je izuzetno važno da se onemogući ta destrukcija, kako u domovini tako i u iseljeništvu.

Je li Tuđman među iseljenicima veličao Pavelića, 10. travanj, ustaštvo?

Kao što je vidljivo iz njegovih govora, od kojih je ogledan primjer onaj koji ste objavili u prošlome broju vašega lista, Tuđman je govorio o "otrovnim gljivama" koje se pojavljuju u tim demokratskim procesima i govorio je o napadima "koji su dolazili iz unitarističkih i velikosrpskih redova", što je bilo i razumljivo, "ali kad je to dolazilo iz redova onih ljudi koji bi trebali biti hrvatski političari onda je to manje razumljivo".

U čemu je razlika između Tuđmanova i Mesićeva nastupa među hrvatskim iseljeništvom početkom devedesetih?

Mesić je u komentarima na svoj australski govor kazao da je govorio samo ono što je nabrijana emigracija željela čuti. Ta emigracija nije bila nabrijana , niti je željela čuti njegov način govora. Danas se može postaviti pitanje: Koja je bila svrha takvih Mesićevih govora iz onoga vremena? Nasuprot njemu, Tuđmanovi su govori sjedali na plodno tlo hrvatskog iseljeništva, jer su bili dovoljno razboriti i racionalni. Iseljeništvo strepilo od toga da bilo što napravi a što bi moglo štetiti interesima hrvatskog naroda u tom presudnom vremenu. To je iseljeništvo i pokazalo kako svojim doprinosom stvaranju države tako i svojim ugledom u zemljama u kojima žive, jer tamo gdje ih je najviše - upravo su te zemlje prve priznale hrvatsku državu. O koristi ili šteti Mesićeva australskog govora neka čitatelji prosude sami na temelju Mesićeva političkog nastupa i djelovanja iz onog doba i kasnije od 1994. pa do danas.

Na koga je Tuđman mislio kad je spominjao otrovne gljive?

U devedesetoj godini Jugoslavija je još postojala i sve su njezine institucije funkcionirale. Tuđman je u svojim govorima koristio prispodobe. Otrovne gljive iz hrvatskih redova zasigurno su bile one političke snage koje su rješenje hrvatskoga pitanja tražile u okviru Jugoslavije, a to znači da nisu bili za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, a mnogi od njih nisu ni danas.

Jeste li pročitali Hudelistova Tuđmana i Bekavčev odgovor na tu knjigu?

Pročitao sam jednu i drugu. O Hudelistovoj knjizi već sam u hrvatskom tisku objavio svoje primjedbe i osvrt. Njegova knjiga je zapravo antibiografija stvarnog Tuđmana, u kojoj su određeni nadnevci, događaji i sudionici događaja korektno navedeni, ali sve ostalo je za sto osamdeset stupnjeva okrenuto od istine. Pojavom odgovora na tu knjigu, Izmišljeni Tuđman , autora gospodina Bekavca - kojemu treba odati priznanje što je uložio toliko truda, možemo reći da je Hudelistov Tuđman demontiran i demantiran. U tom kontekstu dobro je došla i knjiga Ankice Tuđman Moj život s Francekom .

Vi ste jedan od osnivača HDZ-a, bivši glavni tajnik stranke iz 1990., sada više niste član te stranke. Zašto?

Zato što od Tuđmanova HDZ nije ostalo gotovo ništa osim imena stranke. Svi oni koji su bili protiv Tuđmanova HDZ-a znali su da se ta politička stranka može detuđmanizirati jedino iznutra, što se je i dogodilo jer HDZ nisu mogli razoriti izvana. HDZ ne samo da je ostala bez Tuđmanove državotvorne niti, nego je na Sedmom općem saboru u travnju 2002. razbijena točno po sredini. Slijedom toga prije prošlogodišnjih izbora u Bosni i Hercegovini, razbijen je po istom načelu i tamošnji HDZ. Posljednji slučaj koji potvrđuje moju tezu jest i slučaj izbacivanja s posla i iz stranke gospođe Jadranke Cigelj, koja je bila jedna od prvih aktivista HDZ-a u Prijedoru i žrtva u velikosrpskoj agresiji na BiH.

Niste li trebali ostati u stranci i pokušati mijenjati odnose s kojima niste zadovoljni?

Ja sam bio u stranci vrlo aktivan sve do osmog sabora stranke, koji je po mom mišljenju nelegalno sazvan i održan je u Ciboninoj dvorani. Na njemu je bez prethodnih rasprava promijenjen statut, na način da predsjedništvo stranke može svaki ogranak rasformirati i formirati novi, isključiti bilo kojeg pojedinca iz članstva, te su time uništeni svi mehanizmi demokratskog odlučivanja u stranci. Moje daljnje djelovanje u tim okolnostima bilo bi samo odobravanje tog i takvog stanja, ja na takav vid "demokracije" nikada nisam bio spreman pristati.

Cilj moje životne bitke uvijek je bio demokratska i neovisna Hrvatska. A ako se u pravilima isključuje jedno ili drugo, ili oboje, a u praksi još i daleko rigoroznije, onda ne pristajem biti ničiji pijun, nego ću tražiti druge vidove ostvarenja svojih životnih zadaća.

Gdje biste vi u Zagrebu postavili spomenik Prvom hrvatskom predsjedniku?

Kad je u pitanju djelo Franje Tuđmana i odnos prema njemu u hrvatskom društvu, onda se to najbolje ocrtava u pristupima postavljanja spomenika njemu u čast. Kroz taj pristup se jasno vidi i odnos prema demokraciji i prema hrvatskoj samostalnosti. Tu se jasno očituju sve te otrovne gljive i sitne gljivice iz početka devedesetih godina i one će nas pratiti najmanje kroz još jedan hrvatski naraštaj. Djelo Franje Tuđmana, međutim, ostat će trajno - hrvatska država njegov je najveći spomenik. Budući naraštaji će sigurno u znak zahvalnosti tom velikom čovjeku pronaći dostojna mjesta njemu u čast. Slažem se s prijedlozima da se u Zagrebu postavi spomenik Franji Tuđmanu ispred muzeja Mimara. I da se po njemu nazove zračna luka na Plesu.

Angažirali ste se u udruzi Hrvatsko kulturno vijeće? Koje su vaše sadašnje preokupacije?

Član sam predsjedništva Hrvatskog kulturnog vijeća i u njemu vodim sekciju za Hrvate izvan Hrvatske, upravitelj sam Hrvatskog informativnog centra, gdje radim na širenju istine o Hrvatskoj u svijetu, te prikupljanju i obradi dokumentacije o velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu. Tu dokumentaciju, nažalost, unatoč svih optužaba Haaga i domaćeg sudstva, malo tko treba. Ona potvrđuje nešto sasvim drugo od sadržaja mnogih optužnica i lažnih svjedočenja. Radim sve ono što mislim da je potrebno kako bi se u Hrvatskoj sačuvalo ono što je krajem prošloga stoljeća ova moja generacija izborila za hrvatski narod. Nastojim raditi na tome planu kako se budući naraštaji ne bi morali opetovano boriti za ono što smo već izborili, nego da njima preostane dovoljno prostora da od Hrvatske naprave modernu i prosperitetnu državu, domovinu na dobrobit i ponos svih Hrvata i onih koji s njima žive. 

Svojedobno ste istraživali bleiburške žrtve i napisali knjigu Yu genocid. Zabrinjava li Vas činjenica da su poratni zločini jugokomunističkog režima i danas ostali bez imenovanih krivaca?

Što se tiče zbivanja koje zajedničkim imenom zovemo Bleiburg, s njima se bavim i danas. Ta zbivanja bila su u bivšoj državi tabu tema, a u obnovljenoj Hrvatskoj velikosrpska agresija donijela je nove žrtve od gotovo istih počinitelja. Sada su mi prioritet, istina, ove najnovije žrtve, pa je pitanje Bleiburga samo po sebi došlo u drugi plan. I jedne i druge žrtve posljedica su nedjela i zločina onih istih otrovnih gljiva, izvana i iznutra. Žrtvama se treba odati određeni pijetet koji te žrtva i zaslužuju. Taj posao bi trebao biti prvenstveno zadaća hrvatske države. Međutim, saborska komisija za žrtve rata i poraća imala je zadaću prikupljanja dokumentacije vezane uz te žrtve, no poslije desetak godina rada iako je prikupila puno podataka o žrtvama i počiniteljima zločina, 2000. godine komisija je prestala s radom i danas se taj golemi materijal nalazi pod ključem i nedostupan je istražiteljima. Za taj materijal nisu zainteresirane državne ustanove čija je zadaća u demokratskom društvu i pravnoj državi da procesuiraju počinitelje tih zločina. Određena neorganiziranost potomaka tih žrtava koje po svemu sudeći još i danas u slobodnoj Hrvatskoj nose ožiljke progona, zbog svojih roditelja koji su bili žrtve, nisu dovoljno glasni u traženju prije svega istine o njihovim najbližima. Još ih se i danas obilježava raznim imenima, koja tim žrtvama nameću njihovi krvnici. Istina se može zasnivati jedino na objektivnom prikazu zbivanja. Da bi istina došla do oka i uha javnosti i do svijesti pojedinaca potrebno je mnogo truda i zalaganja, pogotovo ako imamo u vidu stanje u medijima u Hrvatskoj i veliki broj onih kojima istina ne odgovara. Kod nas je, međutim, prevladala kobna teorija iskrivljene pomirbe i zaborava. To je plodno tlo za razmnožavanje otrovnih gljiva i stvaranje preduvjeta za nove tragedije. Organizam koji ne izgrađuje konstantno svoj imunološki sustav podložan je neprestanim pogibeljima od raznih, ali nažalost često i od istih bolesti. Znamo što narod kaže za onoga koga zmija ugrize po drugi put iz iste rupe!

Podupirete li ideju o osnivanju Memorijalnog centra hrvatskog stradanja o kojemu je inicijativu pokrenuo dr. Milan Vuković i kojega je poduprlo predsjedništvo Hrvatskog sabora na čelu s Tomčićem, ali je ipak sve stalo i završilo u bespućima hrvatske zbilje?

Svakako da bi bio potreban jedan takav memorijalni centar u znak sjećanja na sve hrvatske žrtve, ali i kao povijesna opomena. Takve memorijalne centre imaju manje-više sve države i ništa nije logičnije napraviti ga i u Hrvatskoj, jer su stradanja Hrvata kroz čitavu poznatu povijest bila izuzetno velika i ostavila tragične posljedice.

Bili ste od 1990. u svim svojim dužnostima vezani uz hrvatsko iseljeništvo. Bavite li se i danas tom problematikom?

Da. Međutim, jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, na čijim je plodovima izrasla hrvatska država, danas je na niskim granama. Ne postoje institucije koje bi se tom vezom intenzivno bavile. Činjenica je da smo dosta puta mogli čuti kako su iseljenici mnogo doprinijeli svojoj staroj domovini, primjerice, irsko iseljeništvo koje je podiglo modernu Irsku. Naši politički predstavnici idu u Irsku tražeći irska ulaganja u Hrvatsku, umjesto da primjene irsku formulu uspjeha. Uviđajući tu nebrigu današnjih institucija vlasti, hrvatsko se iseljeništvo našlo u poprilično neugodnoj situaciji, što se najočitije vidi u odnosu hrvatskih diplomatskih predstavnika u zemljama u kojima žive naši iseljenici i onih Hrvata koji su se založili prilikom stvaranja države. Hrvati su vani kupovali građevine ili gradili zgrade veleposlanstva i konzulata i darovali ih državi, a danas u njima sjedi osoblje koje je u većini slučajeva nastavak bivše Lončereve jugodiplomacije, što nije ni čudo, kad znamo da je on danas savjetnik predsjednika Mesića za vanjsku politiku. To Hrvate vani izuzetno iritira. A kad dođu u Hrvatsku, većina institucije hrvatske države ponašaju se prema njima na sličan način. Mnogima su živci pri kraju. Ovakva situacija ih demotivira, tako da se smanjuje želja za povratkom u Hrvatsku, ali i investiranje iseljenika u domovinu. Čak je i bivša država kad se govorilo o gospodarstvu, uvijek izlazila sa statistikama o inozemnim doznakama, a danas u hrvatskoj državi nemamo ni tih podataka. Iseljeništvo se nastoji konstantno kriminalizirati, primjerice, govorom o raznim tajnim računima, a sve se manje spominje velika uloga i zasluga hrvatskog iseljeništva u uspostavi, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države.

Mirko Slunjski
Hrvatsko slovo

{mxc}