Razgovor s mons. dr. Milom Bogovićem, biskupom gospićko-senjskim

Hvala svima, koji su križ nosili i onda kad se nije znalo na kojoj smo postaji!

 

biskup mons. dr. Mile BogovićPreuzvišeni gospodine biskupe, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika djeluje od osnutka samostalne Republike Hrvatske. Okuplja one koji su radi svojih političkih uvjerenja, političkoga ili oružanog otpora za neovisnu Hrvatsku bili lišeni slobode. To su bivši uznici jugoslavenskih kaznionica i zarobljenici partizanskih logora. Naša udruga od osnivanja, dakle, već punih sedamnaest godina, izdaje svoj mjesečnik, Politički zatvorenik, te Vas u ime svekolikog članstva naše brojne udruge molim za razgovor, koji će pobuditi svakako veliki interes naših čitatelja s obzirom da Vas iz javnih nastupa prepoznaju kao uglednu i naglašeno domoljubnu osobu.

Pozdravljam članstvo i čitateljstvo. Rado ću odgovoriti na Vaša pitanja.  

Jeste li imali priliku pročitati koji broj našeg časopisa? Naime, mi smo ponosni na kvalitetu tekstova našeg mjesečnika, na redovito izlaženje i svakako na financiranje koje je uglavnom od pretplate i nešto od pomoći naših simpatizera. Kompletno dosadašnje izdanje našeg mjesečnika smatramo kapitalnim djelom naše udruge i bankom podataka za buduća istraživanja, pošto su na tisućama stranica sadržana svjedočanstva o stradanju Hrvata, koja bi bila nepovratno zaboravljena i uništena, da nije bilo redovitog izlaženja našega lista. 

Politički zatvorenik pratim ali ne mogu reći da pročitam sve od korica do korica. Objavljeni su mnogi podatci, formulirane vrijedne prosudbe i našoj javnosti predočena mnoga važna svjedočanstva, pa se može reći da je PZ uvelike pridonio „spašavanju“ naše povijesti. Svakako, treba uvijek imati na umu da je PZ glasilo ljudi koji su već dokazali spremnost podnijeti žrtvu za svoj narod i za svoju domovinu. Zaslužuju kredibilitet koji drugima pripada samo kad to dokažu. Oni su to već dokazali. Posebno su osjetljivi na iskrivljavanja naše prošlosti i na konstrukcije propagandne i udbaške literature o komunističkom razdoblju hrvatske povijesti. Naime, naši su arhivi i knjižnice prepuni udbaške i partizanske građe i literature, gdje je istina o našoj prošlosti namjerno iskrivljavana. To znači, lažne prosudbe proširene su u tolikoj mjeri da je prijetila opasnost nepovratnog gubitka istine. PZ je mnogo pridonio da se to ne dogodi. Sada se osjeća druga opasnost: imamo mnogo valjanog gradiva, ali ono ne uspijeva doprijeti do šire javnosti. Prije smo se suočavali s teškoćama što potrebne informacije nisu bile dostupne javnosti. Danas se suočavamo s drugim teškoćama. Imamo pisanih dokumenata i brojnih svjedočanstava o partizanskim, četničkim i komunističkim zločinima, ali brojni mediji, koji su izborili jaki utjecaj na formiranje javnog mnijenja, jednostavno sve to prešućuju kao da i ne postoji. Takav postupak može proizlaziti iz toga što nisu u stanju nositi se s novim podatcima, ili se namjerno radi po onoj: što nije u medijima, nije ga ni bilo (quod non est in scriptis, non est in mundo). Negirati prešućivanjem! Nažalost, ta metoda ima dosta uspjeha. Dakako, ono što je zabilježeno, makar ga ne koristili suvremeni mediji, ostaje zapisano i čeka svog čitatelja.  

Gospićko-senjska biskupija, kojoj ste Vi na čelu, pokriva područje koje je od svih hrvatskih krajeva imalo najburniju i najsuroviju prošlost. Spominjem 1493. godinu, bitku na Krbavskom polju, sve patnje i žrtve tijekom Osmanlijskog carstva, vrijeme Habsburga odnosno Austro-Ugarske, Napoleonova carstva, monarhističke Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, komunističke Jugoslavije i najnovija stradanja u Domovinskom ratu. Možete li za koju od spomenutih vladavina reći da je za Liku i Ličane bila država dobrote i blagostanja? 

Ja imam sjedište u Lici (Gospiću), ali kao povjesničar znam da ovaj kraj u povijesti hrvatskog naroda nije samo jedna pokrajina. On je most između hrvatskog sjevera i hrvatskog juga. Mineri toga mosta uvijek su išli za tim da miniraju Hrvatsku. Ličani, Kordunaši i Ogulinci nisu skloni lokalnom patriotizmu. Oni svoj kraj gledaju uvijek u općehrvatskom kontekstu. Kad je ovaj kraj bio u miru i blagostanju, onda je bila najjača integracija hrvatskog prostora. Bilo je to u razvijenome srednjem vijeku, kad su ovdje stvorena djela na razini najviših dometa europske kulture. Ovdje su nastale i naše najstarije tiskare. Poslije toga dolazi najprije turska okupacija, pa vrijeme Vojne krajine. U vrijeme obiju Jugoslavija umnažale su se napetosti i sukobljavanja, a za vrijeme NDH teško se može govoriti o nekom povoljnom vremenu, jer je to bilo ratno vrijeme. Na ovim prostorima ratni strojevi uvijek su najjače razarali i tresli.  

Protiv uspostave NDH 1941.godine i protiv osamostaljenja Republike Hrvatske 1991. ustalo je srpsko stanovništvo u etnički miješanim krajevima, pa tako i ovdje u Lici. No, ipak ima razlike: u vrijeme Drugoga svjetskog rata protivnici su nam bili Talijani, četnici i partizani, dakle i jedan dio hrvatskog naroda. Sada, u Domovinskom ratu, izostali su Talijani, no bili su četnici i JNA kao sljednici partizana, ali sada bez Hrvata. Kako to komentirate? 

Budući da nismo devet stoljeća imali samostalnu državu, nego smo bili u sastavu stranih dinastija i vlasti, jasno je da u takvim okolnostima vlastodršci nisu blagonaklono gledali na ideju samostalne hrvatske države. Možemo reći da je ta ideja uvijek bila kriminalizirana. Imamo poznatih slučajeva iz vremena stare Monarhije (Bečko Novo Mjesto 1671. i Rakovica 200 godina poslije). Posebno je ta ideja kriminalizirana u obje Jugoslavije i u Drugome svjetskom ratu. Ako poznate Novakovu knjigu „Magnum crimen“ (Veliki zločin), možete pratiti tu kriminalizaciju od početka dvadesetog stoljeća. Novak u taj „crimen“ neprestano uvlači i Katoličku crkvu. Ona je pridonijela da taj „crimen“ preraste u ratu u „Magnum crimen“. Nije slučajno ta knjiga objavljena u Beogradu kao prethodnica napada na ideju hrvatske samostalne države. To je podloga koju su kao svoju prihvatili masoni, komunisti i velikosrbi, a paktirali su s njome i drugi kojima bi smetala samostalna hrvatska država. Kada se to shvati, onda je lako shvatiti tko se i zašto suprotstavljao (i suprotstavlja i danas) ideji i stvarnosti samostalne hrvatske države. Ona nije ni od stranih sila bila lako prihvatljiva. Nametnula im se silom prilika u ratu, ali je za to svojim instrumentarijem (sudovima) nastoje vratiti na za njih prihvatljive mjere. „Zločinački pothvat“ Haaškog tužiteljstva jedan je od efikasnijih načina kriminalizacija ideje (i ostvarenja!) države Hrvatske. Za takvu terminologiju Tužiteljstva nije trebalo tražiti izvore daleko od nas. Žalosno je da je ono u tome prepoznalo pomoć u svojim planovima. 

Bili smo akteri i svjedoci stvaranja neovisne Hrvatske. Mislim da su ratne operacije bile najdelikatnije upravo na području Like. Mi stanovnici sjeverne Hrvatske strepili smo tih dana, hoće li se izdržati i održati na tome ogromnom prostoru bez dovoljnog broja ljudi i sa skromnom ratnom opremom naših branitelja. Kako danas, s dovoljne vremenske distance, ocjenjujete tadašnju situaciju i možete li spomenuti najzaslužnije Ličane? 

Sa strateškog gledišta jasno je zašto je neprijatelj udarao po ovim prostorima. Kako rekoh, u Lici se stvaraju i ruše preduvjeti za integriranu Hrvatsku. Zato su u Domovinskom ratu mnogi iz cijele Hrvatske dolazili ovamo, braniti ne samo Liku, nego i Hrvatsku. S druge strane, oni koji su nas ovdje napadali, nije im cilj bio ugrožavati samo ovaj prostor, nego cijelu hrvatsku državu. Ne smije se zaboraviti da se jedno vrijeme iz Zagreba u Split - i obratno - nije moglo proći bez korištenja trajekta. Kad gledam sada u ta prošla ratna vremena, teško mi je obrazložiti onu nadu koju smo svi imali te odsutnost straha i pored velike ugroženosti. Dobro je rekao kardinal Kuharić, da je slobodna Hrvatska pravo čudo Božje. I po ne znam koji put obistinjuje se ona Matoševa „i dok je srca…!“ A srca je bilo!

Tko je najzaslužniji, teško je s mojih pozicija i moje spoznaje reći. S druge strane, došla su ponovno neka čudna vremena, da nisi siguran jesi li čovjeku dobro učinio ako ga pohvališ da se istaknuo u Domovinskom ratu.  

Svi su zapazili, da se 27. srpnja ove godine u Srbu okupila skupina ljudi, koji su proslavljali «dan početka otpora fašizmu», što je u našoj državi već obilježeno i proslavljeno prije mjesec dana, 22. lipnja 2008. Što bi to trebalo značiti? Znači li to da nazočni Pupovac, Milanović, Uzelac, Radoš i ostali ne priznaju praznike Republike Hrvatske, države u kojoj obnašaju visoke državne dužnosti i za to su nagrađeni visokim primanjima iz državnog proračuna? Možete li za naše čitatelje reći, što se to stvarno događalo koncem srpnja 1941. u Srbu i okolici, kako bismo bez ikakvih rezervi saznali što se to ove godine proslavljalo? 

Mislim da se i to sudjelovanje skupina i pojedinaca treba promatrati u okviru onih postavki o kriminalizaciji ideje hrvatske države. Sudionici će reći da je to točno samo ukoliko se misli na onu državu koja je proglašena 1941. Nije teško uočiti kako se i najčišće domoljublje napada i povezuje ga se s ustašama. Nadali smo se da će doći vrijeme kad će zlo djelo biti jednako zlo, bez obzira na to je li ga učinio ustaša ili partizan, da ćemo dobro djelo moći prepoznati i priznati kada ga učini partizan ili ustaša. A što se tiče kršćanstva, mislim da ćemo pred Bogom odgovarati, i Pravoslavna i Katolička crkva, što smo se premalo trsili da na ovim prostorima naše kršćanstvo prevlada nacionalna i politička suprotstavljanja. Okupljanje u Srbu 27. srpnja jest puhanje u onu trubu kojom se 1941. krenulo u istrjebljenje katolika i Hrvata u lapačkome kraju. Jasno je da toga nisu bili svjesni svi sudionici nedavnog skupa, ali nemamo pravo pretpostaviti da Milanović, Pupovac, Uzelac nisu znali što se dogodilo tih dana 1941. godine. Sačuvaj nas, Bože, od antifašizma iz Srba od 27. srpnja, i onoga 1941. i onoga 2008.! Jedino je to pozitivno da će mnogi sada lakše spoznati što sve uključuje riječ antifašizam u govoru naših «antifašista». Možda još treba proći vremena da Srbi i Hrvati, pravoslavci i katolici, shvate kako im je mnogo bolje, za njih i za njihove potomke, tražiti putove približavanja i suživota, a ne raspoređivati se u stare rovove i proizvoditi neprijatelje. Od članova Vlade i čelnika najjače oporbene stranke imamo pravo očekivati da su to vrijeme već iskoristili.  

Naša udruga koju čini članstvo vremešnih ljudi, prikuplja građu u traženju objektivne istine, koja bi nakon znanstvene obrade trebala postati povijesna istina i kao takova trajna svojina hrvatskog naroda. Stradanja Hrvata nakon završetka Drugoga svjetskog rata imala su razmjere genocida, osobito ovdje u Lici. O tome se u vrijeme komunističke Jugoslavije nije smjelo govoriti, bilo je čak kažnjivo. Nažalost, u neovisnoj Republici Hrvatskoj nije se također puno učinilo i to samo zato jer u proteklih 17 godina nije bilo političke volje, pa niti jedna vlada nije osigurala novac, da se taj posao znanstveno i profesionalno obavi. Kao što vidite, istraživanje i obilježavanje hrvatskih stratišta ovisi o nekoliko udruga i savjesnih pojedinaca, uz minimalnu potporu države. Može li se očekivati, da bi izgradnja Vašeg životnog djela Crkve hrvatskih mučenika na Udbini mogla pokrenuti sustavno istraživanje stradanja hrvatskog naroda? 

Pokopati stradale uvijek je bila sveta zadaća u svim civilizacijama. Sjećamo se slučaja Sofoklove Antigone iz grčke književnosti i Tobije iz Staroga zavjeta, koji su se izložili velikim nevoljama kad su pokapali pokojne. Pred tom zadaćom prestaju sve ljudske razlike. Mnogo je naših ljudi ostalo nepokopano, jer im njihovi mučitelji nisu ni priznavali ljudska prava. Pred ovim naraštajem stoji zadaća da ih nađe i pokopa. Ja ne bih rekao da u tom smislu vlast nije ništa učinila, ali svakako bi trebalo učiniti više. Opet se susrećemo s gore spomenutom našom podjelom, po kojoj ni pokojni nemaju ista prava. Trebamo raditi tako da se odnos prema ljudskim žrtvama još više humanizira (i pokršćani).

Projektom Crkve hrvatskih mučenika želimo promotriti svoju prošlost pod jednim određenim gledištem. Želimo da se uspostavi takav sustav vrijednosti u kojem će biti veći onaj koji je učinio više za svoga brata (obitelj, selo, grad, narod, domovinu, Crkvu), a napose ako je u tom radu morao mnogo žrtvovati, pa i vlastiti život. Njima su veoma blizu nevine žrtve, tj. oni koji su stradali ne zbog svoje zloće nego zbog zloće mučitelja. Za PZ sam već dao jedan intervju. Projekt CHM također je povezan s PZ i s Vašom udrugom. Naime, moj prvi suradnik na ovom projektu je Ive Vukić, koji je također suradnik PZ-a i član Vaše udruge. Projekt je, bez sumnje, stavljen na zdrave korijene i temelje te može širiti grane na sve strane. Nedavno sam razgovarao s nekim braniteljskim udrugama o mogućnosti da se na padini od Crkve hrvatskih mučenika prema Krbavskom polju, kuda će ići križni put, smjeste grobnice svih stradalih na raznim našim stratištima. To bi se moglo podijeliti na 14 (koliko ima postaja!). Na taj način, mislim, i mi bismo – bar simbolički – pokopali svoje mrtve. Što nam je i zadaća. O tome bi još trebalo razmišljati. Možda ima još neki bolji prijedlog? 

Hrvatska biskupska konferencija šalje povremeno kritičke poruke svakoj aktualnoj vlasti, priređuju se masovni skupovi, povodom blagdana i obljetnica zagrmi se s propovjedaonica. Međutim, stoji li ocjena da je Crkva u vrijeme komunizma – kada je bila progonjena – bila bliža narodu i čovjeku pojedincu nego danas? 

Neki odnosi u našem društvu izmijenjeni su nakon uspostave samostalne države, odnosno nakon pada komunizma. Uvijek se promjenom okolnosti nečemu šteti a nečemu koristi. U prva tri stoljeća kršćanstva, Crkva je bila uglavnom progonjena. Može se reći da je tada kršćaninu bio otežan pristup u gornje slojeve društva, a također je iz tih slojeva bio otežan put u kršćanstvo. Sama kršćanska zajednica bila je čvršće povezana; kršćani su bili češće u prilici da hrabro svjedoče za svoje uvjerenje. Članstvo je uglavnom bilo iz siromašnih slojeva. Kada je kršćanstvo dobilo slobodu, odnosno kad je ono postalo jedina dopuštena religija, nije se tražila ni žrtva a još manje junaštvo da se netko prizna kršćaninom. Sloboda je pak ozračje u kojem se sve pozitivno može nesmetano razvijati. Tako nastaju veliki pokreti u Crkvi (redovništvo), javljaju se veliki teolozi, uvode se liturgijske reforme koje su i danas mjerodavne. Cijelo društvo dobilo je kršćanski pečat. No, time se pojavila opasnost da se kršćanstvo izvana odglumi bez unutarnjeg suživljavanja s njime.

Ta logika prisutna je i danas, samo ne u jednakim razmjerima. Danas se može odglumiti po potrebi ne samo kršćanina, nego i pripadnika raznih stranaka i grupacija samo radi toga i samo onda kada to služi osobnom probitku. Ljudi smatraju da i nije potrebno biti vezan jednim životnim stavom. Zavladala je „diktatura relativnosti“. No, postoji većina naroda koji se tom „pogodnosti“ ne žele koristiti, niti sebi taj luksuz mogu priuštiti. To je onaj narod koji je od 1945. pa do 1991. s mnogo teškoća svjedočio svoju pripadnost Crkvi i hrvatskom narodu. To je onaj narod koji i danas dolazi npr. u Vukovar i Udbinu, ne odigrati jednu političku igru ili glumu, nego to osjeća svojom unutarnjom potrebom i nagnućem. On se rado priključi križnom putu od mjesta stradanja na Krbavskom polju, i po kiši i po blatu, prema gradilištu Crkve hrvatskih mučenika, gdje će se uključiti visoki „dužnosnici i dostojanstvenici“. Taj narod treba biti naša prva briga. Tomu se narodu neki političari okreću samo prije izbora (da bi se poslije okrenuli prema Bruxellesu!). Crkva treba biti uvijek s njime i uz njega.  

Svjedoci smo da svaka humanitarna akcija, koja je dobro organizirana uspijeva. Znamo, da je natalitet najveći nacionalni problem i pitanje našeg opstanka. Zašto Crkva ne bi bila nositelj jedne dugoročne akcije i osnovala fond za siromašne roditelje?

To je akcija koju treba na sebe preuzeti država. Crkva može takve inicijative poticati i djelomično voditi, ali ne može svu socijalnu problematiku preuzeti na sebe.

Percepcija iseljene Hrvatske je često pogrešna, pošto je uvriježeno mišljenje, da su svi naši u inozemstvu uspjeli, a mi ih očekujemo da se vrate s vrećom novaca. Mislim da bi se mnogi koji nisu bogati, ali su pošteni i marljivi ljudi, vratili u domovinu, kad bi im se pomoglo na prvom koraku, u Lici na pr. dodjelom zemljišta. Što Vi mislite?

Moje mišljenje u tome ne znači neki doprinos rješenju pitanja. Drago mi je da ste na ovaj način postavili pitanje, jer se ono tako uopće nije postavljalo. Obično se govori o ljudima koji su se obogatili, pa da to bogatstvo sliju u državu Hrvatsku. Ljudi koji dođu ovamo s tim osobinama ubrzo osjećaju da im je ovdje tijesno. Svakako bi trebalo naći mogućnosti kako bismo se okoristili zemljom koja kraj nas čeka neobrađena. Svakim je danom nje sve više. Nedavno se nisam uspio kroz šikarje i divlju travu probiti do njiva na kojima sam plužio i napasao stado. Takvih neprohodnih prostora ima u nas sve više i razumljivo je da nam je sve tješnje. Sjećam se da sam 2001. godine na otoku Tasmaniji (Australija) našao jednoga Krivopućanina koji je 1945. otišao i nije se nikomu javljao, niti je tko njemu iz zavičaja pisao. Vodi se kao nestali. Nije se javljao u poraću da nikomu ne smeta (veza s neprijateljima!), a poslije se nije javljao, jer je ostao siromah pa nije nikomu mogao pomagati. Predviđao je kako bi njegovi reagirali kada otvore pismo puno čežnje i boli za zavičajem, ali bez dolara. Mi imamo jednu od bolje organiziranih inozemnih pastvi i vjerujem da bi šira akcija tog smisla mogla donijeti ploda, iako se tim putem ne može računati na naš demografski oporavak.

Iseljavanje i ratovi tijekom čitave novije povijesti učinili su da je Lika danas prostranstvo bez dovoljnog broja stanovnika. U ekološkom smislu Lika je sačuvani prirodni rezervat, što u današnjem zagađenom svijetu predstavlja neprocjenjivo bogatstvo. Za upravljanje na načelima održivog razvoja treba znanja i nacionalne odgovornosti. Bojite li se, da bi razvoj Like zbog toga mogao krenuti pogrješnim smjerom?

Dobar je strah kome ga Bog dade! Onaj drugi može biti i opasan. Područje naše Gospićko-senjske biskupije dobivat će u gospodarstvenom smislu sve više na važnosti i vrijednosti. Na ovim prostorima imamo more i kopno, jezera i rijeke, polja i šume, brda (planine) i ravnice. Sve je to još nezagađeno, a to znači veoma privlačno s mnogih gledišta. U današnjoj tržišnoj ekonomiji, kada se lovi brza osobna zarada, opasno je da neki za dobru zaradu puste zagađivače u ovaj prostor. Onda će svemu padati vrijednost. Nedavno sam čuo kako Coca-Cola nudi pomoć za ispitivanje čistoće rijeke Gacke. Kako bi rekao Homer: „Bojim se Danajca i kad darove nose!“

Svojim djelovanjem i nastupima predstavili ste se javnosti kao nekonvencionalna osoba. Sada Vam u službu dolazi bivši vojni kancelar don Anđelko Kaćunko, također poznat po nekonvencionalnim nastupima. Hoće li sinergija don Kaćunka i Vas utjecati da Gospićko-senjska biskupija u javnosti bude najatraktivnija?

Smatram da smo dolaskom don Anđelka Kaćunka, u ovoj našoj nestašici svećenika, dobili jednu novu snagu. Vjerujem također da njegov dolazak ne znači samo jačanje biskupijske „nekonvencionalnosti“, nego u prvom redu jačanje crkvenog zajedništva na ovim prostorima koji su između hrvatskog sjevera i juga. Posebno mislim da će Kaćunkov dolazak pripomoći da solidno pripremimo desetu obljetnicu osnutka Biskupije (2000. -2010.)

Preuzvišeni gospodine biskupe, zahvaljujem Vam u ime bivših hrvatskih političkih uznika na ovome razgovoru.

Zahvaljujem i ja Vama što ste mi dali priliku da ovim putem pozdravim vaše čitateljstvo i ujedno zahvalim svima onima koji su u nenaklono vrijeme znali ponijeti križ „cijele jedne nacije“, kako bi rekao Matoš. Neka nikakvo nerazumijevanje ne umanji vaš ponos što ste taj križ prihvatili i nosili u vrijeme kada se nije znalo na kojoj smo postaji.

Alfred Obranić
Politički zatvorenik

 

{mxc}

Čet, 26-11-2020, 07:38:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.