Iz Večernjeg lista donosimo razgovor koji je urednik i kolumnist Milan Ivkošić vodio s dr. Miroslavom Tuđmanom. Intervju, objavljen u subotnjem prilogu Obzor, morao bi posebice biti zanimljiv našim čitateljima u inozemstvu jer se ne može pronaći u internetskom izdanju. Kandidat za predsjednika Hrvatske za Obzor otvoreno govori o etiketi desničara, ocu i detuđmanizaciji, "dogovorenom ratu", Mesiću, obavještajnoj zajednici, BiH, Haagu, EU i scenariju novog saveza na "zapadnom Balkanu".
 
 
 
 
Razgovor Milana Ivkošića s prof. dr. Miroslavom Tuđmanom 

Sveučilišni je profesor informatike, dugogodišnji šef obavještajne zajednice u vrijeme Tuđmanove vlasti, veliki "miljenik" lijevo-liberalnih medija, jedan od najobavještenijih ljudi u Hrvatskoj, a za mnoge svjetske autoritete i jedna od najrespektabilnijih osoba (ovih je dana u Zagrebu bio medu uzvanicima na večeri na kojoj je izlaganje imao Richard Holbrooke), i, napokon, kandidat za budućeg predsjednika države... Ima i znakovito prezime, zove se - Miroslav Tuđman. S obzirom na stanje u Hrvatskoj i u svezi s njome - sasvim dovoljni razlozi za razgovor.

• Gospodine Tuđman, najava da biste se mogli kandidirati za predsjednika države izazvala je mnogo pozornosti i ponešto sporova. I jedna je anketa pokazala da ima podosta birača koji bi Vam dali glas. Dakle, hoćete li se kandidirati?

- Da. Prihvatio sam inicijativu uglednih znanstvenika, kulturnih i javnih djelatnika s kojima dijelim uvjerenje da je Hrvatskoj dosta kriminalizacije i prošlosti i sadašnjosti, da joj je dosta i starih i novih podjela. Predsjednik Republike treba biti osoba koja neće zastupati ni "lijeve" ni "desne" stranačke interese, nego će Hrvatskoj vratiti nadu u budućnosti, a to znači ponos i samosvijest o vlastitom mjestu i ulozi u svijetu u kojem živimo.

• Ali dio lijevo-liberalnih medija odavna Vam je dao stigmu "desničara" ili čak "ekstremnog desničara".

- Etikete "desničara" ili "ekstremnog desničara" dobili su posljednjih godina u pravilu oni koji su se suprotstavili rušenju i devastiranju državnih institucija. Vjerujem u ideale osobne i nacionalne slobode te socijalne pravde, ali za razliku od "ekstremnih ljevičara" ne smatram da je država zapreka ostvarenju socijalne pravde i ljudskih prava. U globalizacijskim procesima i kada je Hrvatska izložena ekspanziji stranih materijalnih interesa i interesima profita, nama treba snažna i poštena državna uprava koja će voditi brigu o nacionalnim interesima te o sigurnosti i pojedinaca i cijeloga društva. Zato će onaj kandidat koji uvjeri birače da će voditi računa o budućnosti svih sastavnica hrvatskog društva dobiti povjerenje biračkog tijela.

• Svi političari koji bi se mogli kandidirati za predsjednika doživljavaju se kao već potrošeni, "pročitani", i manje-više se zna što se od njih može a pogotovo ne može očekivati. Vidite li u tome svoju šansu?

- Hrvatska danas nema političku elitu - bilo da se radi o vlasti ili oporbi - koja bitno utječe na razvoj hrvatskog društva i međunarodni položaj Hrvatske. Danas su na vlasti upravljačke elite, i to drugorazredne elite, koje su samo transmisija planova i strategija koje najčešće dolaze iz Bruxellesa. Posljedica je takva stanja dominacija "podaničkog mentaliteta", kako je to rekao kardinal Bozanić; druga je pak posljedica takva stanja da su svi poznati politički akteri "pročitani" i da nemaju ništa novo reći i ponuditi, osim kao glasnogovornici "preuzetih zadaća", "koje smo razumjeli" i oko kojih se vodstva i SDP-a i HDZ-a utrkuju (ili međusobno optužuju), tko bi ih bolje i prije izvršio. Nama trebaju političke elite koje će provoditi hrvatsku strategiju razvoja i promicati hrvatske interese, te da budemo i djelujemo kao ravnopravni partner u međunarodnom okruženju.

• Pod kojim se uvjetima rat u bivšoj Jugoslaviji mogao izbjeći i koji je bio cilj tvrdnji o "dogovorenom ratu"?

- Da je Beograd pristao na konfederalno uređenje bivše Jugoslavije, tada bi mirni razlaz bio "logičan" put, poput "rastave braka" u Čehoslovačkoj. Nepristajanje na konfederaciju u višenacionalnoj Jugoslaviji, odgovor je hegemonističkih i unitarističkih sila koje se nisu htjele odreći svoje supremacije. Tvrdnje o "dogovorenom ratu", ili o "stoljetnoj mržnji", odnosno "podivljalim nacionalizmima", ili "vodama željnim vlasti", kao uzrocima rata, odnosno agresije na Hrvatsku, ukazuju na nepoznavanje povijesti naroda koji su živjeli u Jugoslaviji od 1918, te nespremnost autora tih teza da priznaju kako i malobrojni narodi imaju pravo da žive u slobodi i demokraciji. Iza takvih tvrdnji krije se nepoznavanje uzroka i razloga zbog kojih i radi kojih je došlo do dubokih promjena u Europi koncem 80-ih i početkom 1990-ih godina. Kao što vlast u Beogradu nije htjela pristati na te promjene, tako su se i neki međunarodni čimbenici teško mirili s promjenama u međunarodnom poretku.

• U kojoj se mjeri medu svjetskim čimbenicima očekivao hrvatski poraz i kakav bi bio scenarij da se on dogodio?

- Embargo na oružje u rujnu 1991, te odbijanje međunarodnog priznanja Hrvatske do zadnjeg trenutka, samo su neki pokazatelji. Neučinkoviti UNPROFOR u Hrvatskoj imao je zadaću "pacificirati" Hrvatsku kako ne bi vratila svoju teritorijalnu cjelovitost. Nakon Oluje i oslobađanja okupiranih područja Hrvatskoj se nameću različite formule "zapadnog Balkana", čemu se predsjednik Tuđman oštro protivio. Nažalost, od 2000. godine Mesić i Račan vezali su Hrvatsku uz "zapadni Balkan", a Sanader nije učinio ništa da tu politiku promijeni. Da je Hrvatska u Domovinskom ratu doživjela poraz, mi bismo bili u nekoj novoj/staroj tvorevini. Zadnjih osam godina Hrvatskoj se nameću zapadnobalkanske integracije, i ako EU odustane od daljnjih proširenja, ostat ćemo na Balkanu.  

•Podrobno i uvjerljivo knjigama ste pobili negativne mitove o Tuđmanu, kao što je Mesićev i Ashdownov mit o njegovu posezanju za dijelom Bosne i Hercegovine. Koliko ti mitovi i danas utječu na sudbinu Hrvatske, Hrvata u BiH i hrvatskih optuženika u Haagu?

-Ti su mitovi glavni argumenti tužiteljstva ICTY-ja u optužnicama protiv hrvatskih generala i dužnosnika kako iz RH tako i iz BiH. Ti su mitovi odigrali svoju ulogu: prisiliti hrvatsku politiku da bespogovorno sluša direktive izvana, odnosno da na domaćoj sceni kriminalizira sve one koji se protive kriminalizaciji Domovinskog rata i politici "detuđmanizacije". Oni koji su se tome suprotstavljali prozivani su kao haaški osumnjičenici, a koji su lažno svjedočili - mogli su dobro politički profitirati.

Hrvatski FBI – Početak balkanske policije

• Ima autora koji tvrde da su posljednja ubojstva u Zagrebu u scenariju stvaranja novog saveza na ovim prostorima. Vjerujete li u to?

- Stanoviti koraci se rade u tom smjeru, što izaziva zabrinutost, jer ne možemo biti sigurni u konačni smisao tih rješenja. Odavno smo se uvjerili da su i Račanova i Sanaderova vlada pristali na sve zahtjeve iz Bruxellesa, iako su ih u prvi mah odbili. Iz tih razloga i pristanak na djelovanja policije Republike Srpske na hrvatskom teritoriju (do 10 kilometara dubine) i obratno, te stvaranja hrvatskog FBI-a - a da se ne govori o ukidanju Uskoka koji de facto ima ulogu FBI-ja - izaziva sumnju da bi taj novi FBI mogao biti početak zajedničke balkanske policije. Naime, u dokumentima u kojima se definiraju scenariji za zapadni Balkan već je 1996. godine naznačena potreba stvaranja zajedničke policije balkanskih zemalja, stvaranja carinske unije, stvaranja istog pravnog sustava, itd.

• Dugo ste bili na čelu obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Nakon Račanova i Budišina dolaska na vlast ona je uništena. Zašto?

- Pobjeda u Oluji Hrvatsku je učinila ne samo pobjedničkom nego i respektabilnom regionalnom silom, s izgrađenim i jakim sustavom nacionalne sigurnosti. Međutim, taj pobjednički i djelotvorni sustav nacionalne sigurnosti sustavno i planski je uništavan od 2000. godine. Iz policije je izbačeno 5000 policajaca, iz vojske su izbačeni pobjednički generali, što je bio uvod u plansko kriminaliziranje i branitelja i časnika hrvatske vojske da bi se pobjednička vojska mogla rasformirati. Iz diplomacije je 2000, samo u jednom danu, povučeno i degradirano 35 veleposlanika. Iz vojnih i civilnih izvještajnih službi izbačeno je više od 300 ključnih ljudi, tako da sada imate izvan sustava više stručnih ljudi nego što ih je ostalo u sustavu. Rasformirana je i Obavještajna akademija jer "trećesiječanjskoj politici" nije trebalo školovanje kadrova za izvještajne službe. Zašto? Sustav nacionalne sigurnosti ima smisla ako vodite samostalnu vanjsku politiku. Ako je na djelu "podanički mentalitet", onda je takav sustav nepoćudan svjedok, koji može svjedočiti kako i zašto je zemlja ostala bez ponosa i dostojanstva. Djelotvoran sustav nacionalne sigurnosti zemlji osigurava samostalnost i sigurnost. No njime moraju upravljati političke elite, odnosno mjerodavna vlast. Na žalost, u Hrvatskoj su sada na vlasti upravljačke elite koje ciljeve i zadaće nekritički preuzimaju izvana, a time je radijus djelovanja sustava nacionalne sigurnosti bitno ograničen.

• Koliko se ta čistka i razgradnja u mnogim službama i institucijama može pripisati revolucionarnom, komunističkom ishodištu Račanove vlasti a koliko poticajima iz inozemstva?

- Čistke i destrukcija dio su komunističkog mentaliteta koji je, na žalost, još uvijek naslijede naše političke (ne)kulture. Animoziteti koji dominiraju našom političkom scenom naprosto su nerazumljivi, neprihvatljivi i krajnje štetni. Konkretno, nemate primjera da su u posljednjih osam godina pozvani bilo kada, od bilo koje vlade RH, i predsjednika Republike, umirovljeni i neaktivni veleposlanici, generali, policajci ili voditelji izvještajnih službi - kako bi dali svoje mišljenje o promjenama bilo nacionalne sigurnosne politike bilo sustava nacionalne sigurnosti. Kao da nije zadaća svih da radimo za dobrobit zajedničke nam domovine i države, bez obzira na razlike u stavovima. I pobjednik i gubitnik na koncu američke predsjedničke utrke u svojim izjavama odaju priznanje jedan drugome, jer su i McCain i Obama svjesni da su se natjecali da služe američkom narodu. Takva je politička kultura u nas nepoznanica. Zato za političke i kadrovske čistke treba prvenstveno kriviti nas same, bez obzira na to kakvi mogli biti strani interesi u tome.

• Uništavanje institucija teklo je paralelno s potpunom poslušnošću Hrvatske Europskoj uniji i Haagu, s golemim zaduživanjem u inozemstvu i rasprodajom nacionalnih bogatstava. Nije li sve to bilo u istom scenariju? A taj se scenarij zvao "detuđmanizacija"!

- I uništavanje državnih institucija, i rasprodaja nacionalnih bogatstava, te odricanje od samostalnog puta u euroatlantske integracije posljedice su projekta koji je 2000. započet kao "detuđmanizacija". Taj je politički program značio pristanak Hrvatske na odricanje od vlastitih nacionalnih interesa, a davanje prvenstva europskoj politici integracije "zapadnog Balkana". Politici koja je rješavala prvo odnose između vodećih EU zemalja, zatim odnos EU prema jugoistoku Europe, a tek na trećem mjestu bila "zainteresirana" za Hrvatsku.

• Bi li suđenje u Haagu za Hrvate i Hrvatsku teklo drukčije da Hrvatski sabor nije proširio nadležnost Suda na Bljesak i Oluju?

-Vrlo je vjerojatno da optužnica protiv hrvatskih generala za operacije Bljesak i Oluja uopće ne bi ni bilo. Treba podsjetiti da je Hrvatski sabor donio rezoluciju u ožujku 1999. o nenadležnosti haaškoga Tribunala nad tim operacijama. Razlozi tome su u neupitnoj pravnoj legitimnosti tih operacija, ali i u odgovoru na političke pritiske međunarodne zajednice da Hrvatska ne može podići više od 25 optužnica protiv pobunjenih Srba za zločine počinjene u agresiji. Hrvatski sabor takvim zahtjevom nije odbio suradnju s Haagom, kako se to u medijima prikazuje, nego je tražio odgovor i pravorijek Suda. Račanova Vlada nije imala želje ili snage čekati odluku Suda, već je preinačila saborsku odluku iz 1999. Tek nakon toga podižu se optužnice protiv hrvatskih generala.

• Govorilo se i govori da je Hrvatska s novom vlašću, Račanovom i Mesićevom, "izišla iz izolacije". Kakva je to izolacija bila i kako bi izgledalo ovih devet godina da je nastavljena politika suverenosti i neovisnosti kakvu je vodio Tuđman?

- Priča o izolaciji počinje tek nakon 1995. godine kada su se predsjednik Tuđman i Hrvatski sabor suprotstavili strategiji integracije Hrvatske u "zapadni Balkan". Tada je, 1997. u Ustav unijeta odredba o zabrani ulaska Hrvatske u bilo kakve zapadno-balkanske integracije. Zbog takvog stava Hrvatska nije mogla biti izložena izolaciji, koliko god se takav stav nije sviđao nekima u međunarodnoj zajednici. Da je Hrvatska ustrajala u takvom stavu, očito bi imala protivnika zbog takve politike, ali bi takav stav međunarodna zajednica morala i respektirati. Hrvatska takvim stavom nije negirala svoju obvezu razvijanja dobrosusjedskih odnosa u svojem okružju, ali se željela povezati s Europom kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja. Da se ustrajalo na toj poziciji, danas Hrvatska ne bi bila zapadnobalkanska zemlja, već bi bila prepoznatljiva kao mediteranska i srednjoeuropska zemlja.

• Razlikuju li se glede ove regije politika EU i SAD-a?

- "Zapadni Balkan" projekt je europske politike. SAD je na ovo područje gledao puno obuhvatnije, kao na jugoistok Europe. Vjerojatno zato što je jugoistok Europe za SAD mnogo važniji iz geostrateških razloga (jer uključuje odnose i prema Turskoj, islamskom svijetu, Izraelu, itd.). Europa se i u ovom slučaju pokazala da više vodi računa o svojim internim nego o globalnim geostrateškim interesima.

• Kolike su i kakve te razlike kad je riječ o Bosni i Hercegovini? Je li, po Vašem mišljenju, nužan treći, hrvatski entitet kako bi se Hrvati zaštitili i ostvarili svoju konstitutivnost, i kako bi se sačuvala Bosna i Hercegovina? Neki hrvatski autori okupljeni oko časopisa "Status" u Mostaru tvrde da bi se, ostane li stanje kakvo je sada, Bosna i Hercegovina s vremenom mogla raspasti na dvije države, srpsku i bošnjačku, posve neovisne ili u nekoj labavoj zajednici, dok bi u političkom smislu Hrvati nestali.

- Svima je jasno da postojeće ustavno rješenje BiH ne omogućava ni samoodrživi razvoj BiH, niti proklamiranu ravnopravnost triju konstitutivnih naroda. Zato vjerujem da se rješenje treba tražiti polazeći od uvjeta koje je 1992. međunarodna zajednica postavila za priznaje BiH. To je sporazum o načelima ustavnog uređenja BiH, sporazum koji su potpisale sve tri strane u ožujku 1992, kao uvjet za međunarodno priznanje BiH. U tom sporazumu, poznatom kao Cutilleirov plan, stoji: "BiH će biti država sačinjena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima...". Daytonski sporazum nije poštovao tu odredbu jer je htio zadovoljiti oprečne interese srpskog i bošnjačkog naroda. Pri tome su Hrvati prošli najgore, jer im postojećim rješenjima nije osigurana ravnopravnost i konstitutivnost. Zato je ozbiljna opasnost da se Hrvati u BiH svedu na nacionalnu manjinu i da u političkom smislu nestanu. Rješenje je u tome da i Hrvati dobiju svoj entitet.

• Tvrdi se da se trenutačno vodi žestoka, pa i podzemna bitka za liderstvo u regiji, pa bi i zadnji zločini u Zagrebu mogli usporiti Hrvatsku i biti voda na mlin Srbiji. Hannes Svvoboda i još neki europski značajnici odmah su rekli kako će to biti najveća prepreka Hrvatskoj na putu u EU.

- Na žalost štetu su Hrvatskoj nanijele i neodmjerene izjave hrvatskih dužnosnika koji su izjavljivali daje "mafija objavila rat Hrvatskoj", da je "ubojstvo Ivane Hodak poruka premijeru, a ubojstvo Ive Pukanića predsjedniku Mesiću", te da je Hrvatska postala Beirut, pa čak i da je potrebno uvesti izvanredno stanje te dati posebne ovlasti policiji, itd. Jasno da je to voda na mlin onima koji ne žele Hrvatsku u EU prije, odnosno bez Srbije. 

• Za dvadesetak dana bit će deveta obljetnica smrti predsjednika Tuđmana. Vi, kao i Vaš otac, pišete o nespremnosti s kojom je Zapad dočekao rasulo komunizma i složenih država kojima je je on bio vezivno tkivo. Može li se reći da je Zapad, za razliku od Hrvatske, nespreman dočekao i Tuđmana?

Zapad je, kao i obično, gledao svoje interese. Zapad je, iako nespreman, sa zadovoljstvom dočekao raspad Varšavskog pakta i bipolarne podjele svijeta, te nestanak totalitarnog komunističkog sustava. Međutim, u tom periodu kada se radikalno i "neočekivano" promijenio međunarodni poredak, mahom su narodi iskoristili svoju šansu i u Europi je 1990-ih došlo do stvaranja novih petnaestak država. Nastanak tih država rezultat je demokratizacije međunarodnog poretka. Zapad nije s oduševljenjem dočekao tu vrstu promjene. Dr. Franjo Tuđman, i kao povjesničar i kao predsjednik, znao je predvidjeti te promjene i povlačiti prave poteze kako bi hrvatski narod došao do svoje države, unatoč nastojanjima nekih zemalja da zaustave promjene međunarodnog poretka.

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}

Sri, 3-03-2021, 03:39:17

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.