Razgovor Hrvoja Hitreca za "Večernji list"

Ako za nečim u političkom smislu žali, Hrvoje Hitrec (77) žali što su se utemeljitelji HDZ-a prevarili kad su ostavili lustraciju za vrijeme poslije Domovinskog rata. Nikad nije došla. Nije da on sada vidi povratak Hitreckomunizma baš svuda, no objašnjava da su ljevičari postupno hrvatsku kulturu, film, TV očistili od onog domoljubnog, suverenističkog dijela.

Tvorac legendarnih “Smogovaca” ima još dosta dobrih scenarija za TV serije, no, kako sam tvrdi, već godinu i pol ne može se probiti na HRT ni na razgovor. Ipak, probila se vijest da je Ustavni sud poništio dvije presude te da riječ kojom ga je “častio” nije bila uvreda Stjepanu Mesiću.

Jeste li, nakon sedam godina “procesuiranja” sa Stjepanom Mesićem, sada dobili zadovoljenje što je Ustavni sud ustvrdio da političari moraju, kada zbog izjava zasluže, istrpjeti i to da im netko kaže da su – idioti?

Nezadovoljan sam što se prije sedam godina uopće dogodilo to da me netko tuži kaznenom sudu zbog prirodne reakcije na jednu skandaloznu izjavu. Poistovjećivanje vukovarskih branitelja s agresorskim razbojnicima i ubojicama zahtijevalo je i snažniji odgovor nego što je bio moj. Ja sam u tom trenutku branio branitelje, jer njih nitko nije ništa pitao, samo su ih tukli, neke i osudili. Pa tako i mene. A i ja sam hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskoga rata. Osudu je potvrdio i viši sud, ali sam na te presude podnio tužbu Ustavnom sudu, vrlo dobro sročenu tužbu, zahvaljujući odvjetniku Srećku Iliću. Godine su prolazile i prestao sam se nadati da će Ustavni sud uopće uzeti tužbu u razmatranje. Kada se to ipak dogodilo, bio sam ugodno iznenađen ishodom, a posebno obrazloženjem koje na posve nov način prilazi slobodama izražavanja pa i onda kada su izrečene na takoreći neugodan način. Ustavni sud izrijekom kaže da preuzima načela Europskoga suda za ljudska prava i odnos prema izrečenom u javnom prostoru kada je riječ o stvari od javnoga interesa. Mislim da bi obrazloženje Ustavnoga suda u ovom slučaju trebalo u cijelosti objaviti u svim glasilima jer ne radi se tu o meni ni o dotičnom drugu, nego o putu kojim je bilo pošlo hrvatsko zakonodavstvo. Zadnjih desetljeća promjenama Kaznenog zakona, puzajući, opet se pojavio verbalni delikt u oblicima uvreda, kleveta, sramoćenja, govora mržnje, što nije nego povratak u represivni duh totalitarnog razdoblja. Malo-pomalo, sada se sudska praksa, čini se, mijenja. S druge strane (ili iste) željelo se mene koji nikada nisam bio kažnjavan – kriminalizirati. Kako god okrenete, ako zbog bilo čega trebam donijeti potvrdu o nekažnjavanju, ja je, naravno, ne mogu dobiti jer sam, eto, osuđen. A što je riječ o verbalnom deliktu, a ne ubojstvu ili krađi, to nikoga ne zanima. I još nešto – taj zaključak medija da političari sada moraju nešto istrpjeti nije posve točan. Za takvo “trpljenje” potreban je snažan i važan razlog.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bili ste, zajedno s Mesićem, i jedan od utemeljitelja HDZ-a. Što vam je tada bilo “vezivno tkivo”, da je u toj stranci bilo mjesta i za “Hitrece” i za “Mesiće”?

Prekid hrvatske šutnje dogodio se jedne burne večeri 28. veljače 1989. u prostorijama Društva hrvatskih književnika, gdje je Tuđman izložio nacrt programa Hrvatske demokratske zajednice. Bilo je tada deset govornika i zgrada se tresla. Od tih deset nas šestorica bili smo književnici, uključujući Tuđmana kojega smo netom bili vratili u Društvo. Trebalo je govoriti, vikati s krovova, jer je Hrvatska bila u smrtnoj opasnosti. Ja sam govorio, i te kako. Mesića tada nisam vidio, svakako nije govorio. Poslije smo se našli u istom krugu oko pokojnog predsjednika i ne mogu reći da je isprva loše djelovao. Kada pitate što je bilo vezivno tkivo, odgovor je jednostavan – Hrvatska. Nije se pitalo tko je tko i odakle je došao, ako je bio za samostalnu Hrvatsku, dobro je došao. Ako je tko i imao putra na glavi, eh, znali smo da nije vrijeme za obračune. Ali da će i to doći na red ako uspijemo (i u tomu smo se prevarili). Primjerice: ja sam u to doba bio ravnatelj kazališta, pojavio sam se u politici niotkuda, kako je u svojem osebujnom leksikonu zapisao Hrvoje Šošić. Mesić je imao iza sebe političku karijeru, bio je u Saboru u vrijeme komunizma i u vrijeme Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Jedan, ili jedan od dvojice, koji su zahtijevali da se uhapse potpisnici Deklaracije, znači i Miroslav Krleža. Na rubu pameti. Ja sam u to vrijeme bio nepoznat, korektor u Vjesnikovoj kući nakon što sam zbog sitne intervencije u tekst Rankovićeva govora najuren iz zagrebačke Borbe 1964. U kući Vjesnik ostao sam 15 godina, kao redaktor u Sportskim novostima i SN reviji.

Nakon smrti Franje Tuđmana, od 2000. do danas, čini se kako se to vezivno tkivo među Hrvatima sve više raspadalo. To zajedništvo danas se osjeća samo kada se događaju sportski uspjesi. Ta nesloga nije ništa novo za Hrvate, zar ne?

Raspadalo se na vidljive i nevidljive načine još u vrijeme dok je Tuđman bio živ i zdrav, a posebno kada je obolio. HDZ, koji se pojavio kao pokret, polako se pretvarao u stranku sa svim pojavama koje stranka sa sobom nosi. Poglavito nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske, počela su noćna kretanja, a zaoštrilo se koju godinu poslije kada su Mesić i Manolić pokušali izvesti puč, takozvani saborski puč. Nije im uspjelo. Da jest, tko zna što bi bilo s Hrvatskom. U tom sam trenutku bio član Predsjedništva HDZ-a, ušao sam bio mimo Tuđmanove volje i bili smo neko vrijeme u zategnutim odnosima. Međutim, u tom prijelomnom času stao sam bez ikakve ograde na njegovu stranu pa su se odnosi znatno poboljšali. Dvojicu pučista smo izbacili. I moj je potpis na tom papiru. To što je dvojac tvrdio da se upustio u pustolovinu zbog Bosne, jednostavno nije istina. Riječ je bila o borbi za vlast. Ništa novo, doista. Poznajem hrvatsku povijest i kako je to uvijek otprilike isto bilo, u posljednjih desetak godina objavljen mi je niz romana iz mnogih stoljeća hrvatske povijesti, o čemu javnost ne zna ništa ili malo, da nema Denisa Derka u Večernjem bio bih u javnim glasilima posve prešućen. U povijesno-političkim pitanjima našao sam se na istoj crti s Tuđmanom, on je to moje znanje cijenio – rekli su mi poslije drugi. Zajedno smo, na sličan način, istupili i na još jednom skupu održanom prije rečenoga u DHK, na izvanrednom plenumu Društva u siječnju 1989. kada je amandman na tadašnji Ustav SR Hrvatske, tzv. jezični amandman, podignuo na noge sve što je bilo misleće u Hrvatskoj.

Bili ste 90-ih i zastupnik u Saboru. Usporedite te sazive sa sadašnjim, “težinu” i kvalitetu ondašnjih i sadašnjih zastupnika?

Zastupnik u Zastupničkom domu Hrvatskoga sabora bio sam u drugoj polovici devedesetih. U prvoj polovici sam svaštario: glavni ravnatelj HRT-a, ministar informiranja, jedan od utemeljitelja Satnije hrvatskih umjetnika, vijećnik u Zagrebu itd., no cijelo vrijeme nisam ispuštao iz oka Kazalište Trešnja, deset godina gradio sam zajedno s Gradom Zagrebom i arhitektom Andrijom Mutnjakovićem prvu kazališnu zgradu nakon HNK 1895. Sastav Zastupničkog doma Sabora u drugoj polovici devedesetih bio je najbolji do sada. Iza mene su sjedili general Markač i prof. Bujas, lijevo od mene Lacković i Rabuzin, nedaleko od nas Anđelko Vuletić. No ne samo zato, bilo je sjajnih ljudi, pravnika i drugih struka, iskrenih domoljuba. Imali smo, doduše, komfornu većinu. Tadašnja oporba tek je pomalo dolazila k sebi i vraćala se svojim doktrinama iz doba kada je vladala Hrvatskom. Počeli su se lukavije organizirati, vrlo radosni što lustracije nije bilo, skriveni partijski fondovi izvučeni su iz čarape, pomoć im je dolazila izvana ne samo od Sorosa, medijska je scena postajala protuhrvatskom i djelovala slobodno, a te slobode smo mi omogućili. Svršetkom stoljeća stvorena je psihoza, da su svi lopovi osim preodjevenih komunista. Pa su oni došli na vlast, očistili palubu od svega hrvatskog, odstrijelili sve živo, iz vojske, sigurnosnih služba, novinare koji im nisu bili po volji. I još je Mesić kao šlag na tortu obezglavio Hrvatsku vojsku. Ljudi su se počeli ponašati, u strahu, kao da se vratio totalitarni sustav, panika je nastala i u HDZ-u. Tada se i opet našlo ljudi koji su imali snagu oprijeti se beznađu. Izabran sam za dopredsjednika stranke, pisao proglase, ohrabrivao ljude, putovao po Hrvatskoj. Vrlo brzo smo uspjeli. Sanader je sve do preuzimanja vlasti dobro djelovao, ja sam se tada povukao iz Predsjedništva i to je bila moja velika pogreška. Htio sam pisati, ja sam književnik, zaboga. Kada su stvari opet otišle u krivom smjeru, više nisam imao utjecaja. A glede sadašnjega sastava Sabora, nogometnim rječnikom rečeno, riječ je o trećoj ligi, s ponekom iznimkom. Pretvorili su se u sukno za žuti tisak i druge slične medije, a loši zakoni cure iz sabornice. Većinu tih ljudi ni ja ni publika jednostavno ne prepoznajemo, anonimusi bez težine.

Što vas je motiviralo na izlazak iz HDZ-a, a što na povratak u stranku?

Pa ne može stranka koja je (kao pokret) dovela hrvatsku državu do samostalnosti izručivati generale i zapovjednike trijumfalne Hrvatske vojske političkom sudu u Haagu, premreženom raznim likovima koji Hrvatsku nisu mogli smisliti. Ne može babetinu dočekivati crvenim tepihom. Dakle, kada se to počelo događati, rekao sam da ja član te stranke više ne mogu biti. Da ipak djelujem, makar iz teške pozicije, utemeljio sam s nekoliko ljudi Hrvatsko kulturno vijeće koje i danas postoji, ima portal koji je čitan, ljudi u Upravnom odboru i članovi ugledni su hrvatski umjetnici. No kada sam vidio da se moram vratiti u politiku, našao sam se među utemeljiteljima Hrasta. Ja sam toj stranci dao ime. Bilo je tu dječjih bolesti, ali tako je kako je. Kada je došao Karamarko na čelo HDZ-a, imao sam s njim dug razgovor, uvjerio me je da se vraćamo korijenima, izvorima, pa sam se vratio. On je dobio nekoliko izbora zaredom, progurao je i Kolindu za predsjednicu, ali je spletom okolnosti koje su poznate morao odstupiti. U ovom trenutku, dok razgovaramo, nije sigurno hoće li se sada kandidirati. Miraz ima.

Kada je stigao iz Bruxellesa, Andrej Plenković bio je momak koji obećava. No stvari ne stoje dobro, stranka puca po šavovima, a birači bjesne zbog kleptokracije. Cinik bi kazao da su nas Turci, Austrougari, pa i Srbijanci u Jugoslavijama manje gulili nego “Hrvatine”?

S Plenkovićem sam imao čast razgovarati samo jednom, kada je uoči izbora pozvao utemeljitelje da čuje što mislimo. Predložio sam nešto posve logično i uobičajeno – da napišemo izborni proglas. Rekao je: “Ja to neću”. Znači, ne mi to nećemo, ili slično. Sve mi je bilo jasno. Izbore je dobio, a onda je momak koji obećava pojačao taj svoj “ja” do granica nepodnošljivosti za dobar dio stranke, smjestio je u lijevi kut desnog centra, podilazio Pupovcu i izazvao turbulencije. Ne sluti na dobro. I još ga je sadašnja oporba, nadam se ne i buduća vlast, uspjela zavrtjeti – uz medijsku pomoć – da izvodi na strijeljanje jednog po jednog ministra. I opet lukavo: ne ide više partija toliko na ideološke teme, nego na ono što narod može rasrditi, nekretnine i slično, imanje, s tim da svoje pokrivaju i prikrivaju. Na stanovit način ponavlja se situacija s kraja prošloga stoljeća, drž’te lopova, desnica je ne samo suspektna nego i sklona nepodopštinama. Samo u lijevima, orjunašima i titoistima svijetla je budućnost. A Tito je bio zločinac, na svim rang-listama 20. stoljeća nalazi se na izvrsnom desetom mjestu.

Ovih dana u Brdovcu je otkopana i prezentirana, neotkrivena, jer je otkrivena davno, jedna od masovnih grobnica uglavnom puna Hrvata s Križnog puta koji su bili na “poraženoj strani”. To je jedna cijela Ovčara, a samo u Brdovcu kažu da takvih ima još nekoliko. Vijest je naišla na mali odjek, a i to je bilo u omalovažavajućem tonu tipa “to su poražene snage i Folksdojčeri”. Bismo li trebali prestati prekopavati grobnice, u cilju pomirenja. Ili pomirenja nema dok se ljudi dostojanstveno ne pokopaju?

Takvih je grobnica u Hrvatskoj bezbroj. Još više, naravno, u Sloveniji koja je hrvatsko groblje. Sve zemlje, bez obzira na kojoj su strani bile u Drugom svjetskom ratu, i dan-danas tragaju za svojim poginulim sunarodnjacima, vojnicima i ne samo vojnicima, pogledajte groblje njemačkih vojnika u Zagrebu, a o hrvatskim, na preoranom groblju, tek mala zabilješka. I po tome je jasno tko je zapravo cijelo vrijeme na vlasti u Hrvatskoj u ovom stoljeću, to je ta duboka država koja ponekad i s pozicije drži samo jednu stranu, jednu istinu, spremna krivotvoriti povijest i nastaviti s čudima jugoslavenske historiografije u nametanju hipoteke cijelom hrvatskom narodu. Protiv Hrvatske se vodi specijalni rat, i kada to kažem – ne kažem ništa novo. Žalibože, uključio se i papa Franjo. Grobove, masovne grobnice hrvatskih vojnika i civila, žena i djece, ma gdje bili, treba istražiti i ustanoviti ime i prezime svakoga, ako je moguće, pokopati ga dostojanstveno. I to spada u ljudska prava. Ako nije moguće, treba prihvatiti zamisao biskupa Bogovića o Svehrvatskom grobu podno Udbine. Također, a i opet u vezi s hipotekom, treba istražiti područje Jasenovca, da napokon vidimo što je istina, također prisiliti Beograd da nam preda dokumente. Koliko vidim, istraživanja masovnih grobnica prepuštena su Ministarstvu branitelja, a to ne bi trebao biti njegov posao, dosta ima još neotkrivenih iz Domovinskoga rata. Tomo Medved sjajno radi, ali ne može sve. Taj ratni junak prometnuo se u političara na kojega treba računati.

Koliko je vas osobno frustrirala, oblikovala, na vama ostavila traga obiteljska priča i sudbina, jer vaš se otac nakon 1945. nije smio vratiti u Hrvatsku, nego ste se s njime nalazili u inozemstvu, najčešće u Trstu ili Veneciji?

Nisam frustriran, niti sam bio. Moja je obitelj pripadala, politički, HSS-u. Otac je kao mlad liječnik mobiliziran isprva u starojugoslavensku vojsku, preživio bombardiranje Beograda, s ranjenima se vlakom dočepao Sarajeva. Kada je nastala Nezavisna država Hrvatska, opet je mobiliziran, postao je liječnik na brodu hrvatske mornarice na Crnom moru, sa sjedištem u Varni, Bugarska. Opisano je to u knjizi “Hrvatski Argonauti”. Svršetkom rata uspio se zadnjim brodom prebaciti u Italiju, u Rimu je radio kao kirurg u engleskoj bolnici. Kada su se jugoslavenski agenti i tu pojavili, iz Francuske se uputio u Venezuelu i liječio urođenike u prašumi. Zatim SAD, završio je u Los Angelesu. S mojom majkom se rastao, nju su komunisti izbacili iz stana i iz Zagreba, i ona je bila liječnica, radila je isprva kratko u Otočcu, zatim godinama u Dugoj Resi. Tako da ni nju nisam često viđao. U Dugoj Resi ljeti sam bio u društvu dječaka koji su se zvali Miroslav Šutej, Nikica Petrak i Marijan Šunjić.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća doba je sjajnih “Smogovaca”. Priča počiva na samoodgoju djece, s obzirom na to da je majka gastarbajterica. Danas bi Smogovci izgledali bitno drukčije, vjerojatno bi većina otišla u Njemačku ili Irsku i napustila svoj Naselak?

“Smogovci” su doista fenomen. Imam drugi, veliki projekt, u dva navrata bio je dobio zeleno svjetlo i opet na tajanstvene načine crveno. Riječ je o scenariju koji sam napisao po vlastitom romanu „Kolarovi“. Sada su mi vrata HTV-a zatvorena. Aktualni ravnatelj HRT-a ne prima me već godinu i pol. Ruđer Bošković čekao je na audijenciju kod Marije Terezije nešto manje, godinu dana. Bi li Vrageci danas otišli u Irsku, ne znam, ja ih sigurno onamo ne bih poslao. No možda bi se i njima zgadila ova močvara. Moja tri sina su u Hrvatskoj i neki od njih imaju dosta problema jer nose moje prezime. To je hrvatska priča.

Sada je doba priča koje su jače i dublje od filmskih scenarija. Što vama govori baš tragična simbolika priče iz zaleđa Splita, gdje je jedna baka, bivša gastarbajterica, zatekla sina narkomana, a unuku u “pogrešnom društvu”. Preplašena, organizira otmicu vlastite unuke kako bi je vratila na pravi put... Kakav scenarij...

Baka je dobro učinila. Treba nam još takvih baka. Eto, roditelji u Dalmaciji strahuju jer će škola trajati do dubokoga ljeta, djeca će susretati drogirane britanske i ostale „turiste“ iz škole za život. Usput, „Smogovci“ su izbačeni iz lektire, kao i „Eko Eko“, i to baš sada kada svi govore o ekologiji i klimatskim promjenama.

Opet je upitno prvo bijelo polje na grbu, premda je ono na Markovoj crkvi, na poslijeratnim grbovima “Titove” Hrvatske. Nacionalizam se izjednačava s nacizmom, komunistički totalitarizam amnestira kao onaj s ljudskim licem i opravdava antifašizmom. Izgleda da je nacionalna podijeljenost nesavladiva. Ili jednostavno treba čekati da s vlasti nestanu Hrvati koji su rođeni u neslobodnim sustavima. Nešto poput “hrvatskog puta po Sinaju”?

Sve što ste naveli spada pod već rečeno – držati hrvatski narod u pokornosti. Ako nema Jugoslavije, nađu se stranci kolonizatori kojima takav skrušeni narod odgovara. Hrvatska je u raljama tuđinskih profitera. Pogledajte samo banke, koje bezočno varaju Hrvate. Ja sam hrvatski nacionalist, suverenist, kao i Tuđman koji je zbog nacionalizma bio zatvaran. Kao i Matoš, stari nacist, sram ga bilo. I sada opet oni nama lijepe etikete, smišljaju i druge riječi kao populist i slične. Hrvatski nacionalizam uvijek je bio i ostao obrambeni nacionalizam, pozitivno svojstvo koje nas je održalo. Još smo ondje gdje smo bili, jednom nogom u Jugoslaviji, što se na polju kulture možda najbolje vidi. Još lutamo, točno. Možda se tek za dva naraštaja oslobodimo, ako ih uopće bude.

Hrvatski pisci, umjetnici, akademici, društvena elita bila je jako angažirana oko ostvarivanja sna o državi. Sada, čini se, kada je riječ o smišljanju nacionalne strategije, gotovo je neprimjetna. Gdje su pisci, književnici, gdje je HAZU, akademici, kao da im je važniji osobni status i novac?

Tu atmosferu sa svršetka osamdesetih i početka devedesetih među hrvatskim umjetnicima, i uopće na kulturnom planu, jednostavno danas ne možete zamisliti. Taj naboj, taj gnjev, tu odlučnost. Zato je toliko umjetnika bilo oko Tuđmana. Danas su svi na neki način pacificirani, ne svi, u kulturne ustanove uvukli su se kulturtregeri orjunaški i pokrili prostor. Književnike više ionako nitko ne poštuje, HAZU je posebna priča, još gore je u Matici hrvatskoj, u Institutu za jezik i jezikoslovlje, crvena falanga ukotvila se na Filozofskom fakultetu gdje sam svojedobno diplomirao komparativnu književnost, s malim zaostatkom jer sam morao raditi i tezgariti da preživim. Diplomski sam položio na neobičan način: dr. Ivo Hergešić i ja popili smo bocu konjaka, pitanja nije bilo. Umjetnici su danas uplašeni, mladi vide koliko je sati pa se “prilagođavaju vremenu”, vide da je sve lijevo pa i oni moraju ako žele barem skromnu egzistenciju. Film i kazalište su uzurpirani. Moji scenariji ne prolaze u HAVC-u, i opet zbog krivog prezimena, a ja sam zbilja solidan scenarist. Film Nevena Hitreca „Snivaj, zlato moje“ svakako je jedan od najboljih u samostalnoj Hrvatskoj, po mojem scenariju i na podlozi knjige Ivana Pahernika “Još Hrvatska ni propala”. No, razni “Matanići” i “Polimci” pojavljuju se sada kao visoki povjerenici i komesari.

Kako vas se dojmila svečanost otvorenja Europske prijestolnice kulture, Rijeke. Provokativno, adekvatno, suvremeno, provincijalno?

Otvorenje prijestolnice kulture pretvorilo se, razumljivo, u razuzdan sažetak svega o čemu sam govorio. U manifestaciju neukusa, spoj negdašnjih prvomajskih parada s veselim radnicima na kamionima i frljićevskih protuhrvatskih idiotarija. Avangarda? Oni koji to ponosno izgovaraju, ne znaju što znači. Rastakanje kulture koje ima politički cilj. Na takvoj su avangardi rasli i komunizam i fašizam. Rijeka, hrvatska Rijeka s nehrvatskim, projugoslavenskim vlastima, živi u komunizmu od 1944. Jedina preostala oaza staljinista između Lisabona i Urala. S tim da je zadnja rezolucija EU parlamenta jednostavno prešućena, ne samo u Rijeci nego u cijeloj Hrvatskoj. Rezolucija koja traži da se svugdje, pa i u Hrvatskoj gdje to nije učinjeno, napokon obračuna s ostacima komunizma. Jedan pametan čovjek, povjesničar, Englez, sada i hrvatski državljanin Robin Harris, reče nedavno da se komunizam vraća u Hrvatsku. I svi šute. Prave se Englezima...

Davor Ivanković
Večernji list

 

Čet, 2-04-2020, 13:54:24

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.