Vaše izjava kako Sarajevo više ne osjećate svojim gradom i pitanje da li je cilj da Hrvati iscure iz glavnog grada BiH, izazvali su priličnu buru u domaćoj javnosti: zanima me zašto ste tek sad reagirali?

Smatrao sam da nije dobro javno reagirati na svaku nepravdu te na taj način ne samo opterećivati javnost nego i davati povod onima koji vrlo jednostrano prikazuju stanje u ovom gradu kako bi opravdali svoje loše čine prema drugima u nekom drugom gradu ili kraju. Nerijetko se to zlorabi i za unošenje straha i nesigurnosti u ljude kako bi napustili mjesto u kojem žive. Oni, koji već odavna žele naš odlazak iz ovog grada, zlurado kažu da nam tako i treba kad smo ostali u Sarajevu. S druge strane, predstavnici ovdašnjih vlasti zatvaraju oči na nemali broj nepravdi te samo riječima i praznim obećanjima pokazuju izvanredno veliku otvorenost dok u stvarnosti te otvorenosti često nema. Godinama pokušavamo ostvariti prava u nadi da će stvari, nakon teških ratnih i poratnih godina, napokon krenuti na bolje. Međutim, nakon što sam se uvjerio da se to sustavno radi gotovo na svim razinama, pa i na sudu, onda sam osjetio da više ne smijem šutjeti i da moram javno progovoriti. S tugom u srcu moram reći da je nastavljena politika iz ratnih dana s tim da se samo koriste druga sredstva: jedni žele naš odlazak odavde, i ne samo odavde, jer se nadaju našim nestankom ostvariti svoje planove, a drugi neprestano samo pričaju o multietičnosti i multireligioznosti dok u stvarnosti također žele naš polagani nestanak. Volim ovaj grad i ovu zemlju i ljude u njoj i zato osjećam dužnost ovako reagirati jer se samo na pravdi može izgraditi istinski i dugotrajan mir u ovoj zemlji. I osobno se osjećam poniženim nedavnom sudskom presudom kojom je sud stao na stranu tako očite nepravde kao i reakcijom predstavnika vlasti koji pilatovski peru ruke praveći se u svemu nevješti i nemoćni.

Domaći, da kažem sarajevski mediji su, čini mi se, prilično ignorirali Vašu opasku na različit odnos gradskih vlasti spram izgradnje Bošnjačkog instituta i rekonstrukcije Župnog ureda. Čini se da je vrlo sličan sindrom prisutan i na Grbavici – džamija je sagrađena u rekordnom roku i to maltene u školskom dvorištu, crkva još ima problema. Da li je Sarajevo bošnjačka prijestonica?

U ovoj zemlji je gotovo nemoguće izbjeći manipulaciji ukoliko obavljate neku odgovornu službu. Kad sam u nekoliko navrata u inozemstvu ukazao na neke nepravde ovdje, tada su me prozvali sarajevski mediji pa i neki političari pozivajući da to učinim ovdje kako bi se stvari ispravile. Međutim, svojim stavom sada pokazuju, koliko su spremni ispravljati krive stvari i stati na stranu onoga koji je slab i obespravljen. S pravom bi se očekivalo od nas u Sarajevu, koji smo proživjeli tolike nepravde i stradanja, da budemo osjetljivi na nepravde. Međutim, mediji se velikim dijelom na sve ovo ogluše kako bi se sve zataškalo i izgledalo kao da je sve u redu. Nemali broj medijskih kuća se diči pridjevom «nezavisan» dok stvarnosti pokazuje koliko je tko stvarno nezavisan. Teško je razumjeti, a još teže prihvatiti činjenicu da nemali broj ljudi, koji nose odgovornost na raznim razinama, tako često iznose neistine. Dok se u javnosti kunu kako im je stalo do multietničnosti i multireligioznosti, u stvarnosti im nije nimalo stalo do ljudi kao da multietničnost i multikulturalnost čine zgrade a ne ljudi koji žive taj identitet. Kako jedni uspiju tako brzo dobiti lokaciju i dozovolu za gradnju te tako brzo izgrade dok su nama potrebne godine traženja i 'obijanja pragova' kao u vrijeme komunizma, a uvijek govore kako je sve po zakonu. Ne bi li zakon trebao biti pravedan i od pomoći ljudima i za sve jednak? Osim toga, gdje je sarajevski dobrosusjedski i komšijski duh? Potrebno je istražiti uposlenost u administraciji i raznim strukturama kako bi se vidjelo ostvarenje prava. Posebno se čudim međunarodnim predstavnicima koji se svjesno oglušuju i sve to ignoriraju.

Moram primijetiti da se dugo činilo da postoji simbioza u stavovima religijskih zajednica naročito kada je riječ o imovini koja bi trebala biti predmetom restitucije. Šta potražuje Katolička crkva u Sarajevu, naprimjer, a šta u Banjoj Luci? Koliko je objekata već vraćeno?

Što se tiče načela, stav svih crkava i vjerskih zajednica je jednak. Različit je put ostvarenja tih prava. Ovdje nije samo pitanje imovine, nego ispravljanja učinjene nepravde kao i stvaranja osnovnih uvjeta za egzistenciju odnosno ispunjenje poslanja. Treba postojati vladavina zakona kako bi pred zakonom svi bili jednaki te da se ispravi nepravda otimačine. Potrebni su nam uvjeti za osnovni egzistencijalni život i rad. Ne želim govoriti o drugima nego tražimo svoju imovinu od koje živimo i koja nam je vlastita za našu djelatnost, posebno kada su u pitanju socijalni program ili odgojno-obrazovni rad itd. Posebno nam je teško kada vidimo da se naša imovina preprodaje ili uništava, a mi na nju nemamo prava….Brojni su primjeri i u RS i u Federaciji pa ne bih govorio samo o jednom gradu. Potrebna nam je pravna država u kojoj ćemo imati vjerska prava i slobode i to ne na račun drugih nego jednako.

Gospodine Puljić, možete li takstativno pobrojati Vaše zamjerke gradskim i kantonalnim vlastima u Sarajevu glede položaja Hrvata-katolika u ovom gradu?

Teško je sve nabrojati jer mi je nemoguće imati sve podatke. Spomenut ću samo neke. Brojni su slučajevi koji se tiču stanova Hrvata iz kojih ih se 'sve po zakonu' često udaljava te nemaju prava na opstanak. Budući da nemaju povjerenja u predstavnike vlasti, dolaze žaliti se nama. Osim toga, pitanje je i dobijanja administrativnih dozvola. Budući da djelatnici na 'šalterima' najčešće po osobnoj karti mogu odmah prepoznati tko je koje nacionalnosti, nekad ih otvoreno pitaju, što traže ovdje kad imaju rezervnu državu ili ih birokratski zavlače mjesecima. Takvih slučajeva je bilo posebno na teritoriju općine Ilidža. Također nije rijetkost da na šalterima koriste isključivo vjerski pozdrav. Kada je riječ o Crkvi u Sarajevu, onda moram ponoviti da vrlo teško dobijamo dozvole za gradnju crkava kao npr. na Grbavici, pa još nemamo ni dozvolu na Dobrinji i Ilidži. Imamo poteškoća za dobijanje dozvole za gradnju doma za umirovljene svećenike na teritoriju općine Stari Grad te poteškoće na teritoriju općine Centar u vezi sa Zdravstvenim centrom sv. Vinka i poduzeća Vranica odnosno igri oko preprodavanja imovine koja je crkveno vlasništvo. Jednostavno, previše je nepravde.

Kako Vi vidite polažaj Hrvata-katolika u Federaciji i Republici Srpskoj? Ima li razlike?

Posljedice rata i politike etničkog čišćenja na teritoriju RS su strašne. Brojne župe, posebno u Bosanskoj Posavini, sravnjene su sa zemljom, a dovoljno je danas proći derventskim krajem pa vidjeti da se na cementiranju stanja i spječavanja povratka radilo na sve načine. Na većem području Banjalučke biskupije stanje je jednako strašno samo nije očima vidljivo jer su tamo strukture vlasti provodile etničko čišćenje iako nije bilo ratnih događanja. S druge strane, godinama na tim prostorima nije bilo hrvatskih predstavnika vlasti koji bi digli glas za naša prava. U posljednje vrijeme postoje mali pozitivni pomaci s obje strane ali to ni izdaleka nije dovoljno da bi mogli biti zadovoljni. Nadamo se da će na predstojećim izborima ipak biti više i hrvatskih predstavnika vlasti u RS. U Federaciji je stanje drugačije jer su predstavnici hrvatskog naroda u tom entitetu legalni i legitimni predstavnici u vlasti. Međutim, kada je riječ o jednakopravnosti, treba reći da je vidljiv mehanizam preglasavanja. Razlika je uočljiva i kada je riječ o financijskim ulaganja u pojedine krajeve.

Vjerujem da ste uočili zalaganja Milorada Dodika da Hrvatima u BiH pripadne treći entitet: kako na to reagirate?

Ako se na taj način želi naći rješenje jednakopravnosti, onda je potreban novi Dayton kako bi se od cijele BiH napravila tri entiteta, a ne da se samo od Federacije naprave dva entiteta. Treba jasno reći da sva tri naroda trebaju imati mehanizam zaštite jednakih prava. Ne odlučujem o tome, ali sam protiv svakog rješenja koje bi bilo na štetu drugoga. Jasno je da ni jedna politika, što je postigla ne daje, ako ne mora. Često je to postignuto na račun drugoga bilo silom (oružjem) bilo preglasavanjem. Ispada danas da nije važno i korisno koliko znaš nego koga poznaješ odnosno tko će stati na tvoju stranu kako bi postigao ono što želiš bez obzira je li to pravedno ili nije.

Pred nama je opet vruća poltička jesen: kako će se Katolička crkva postaviti? Mislite li, inače, da nacionalne partije mogu ponijeti odgovornost za budućnost BiH?

Mi moramo priznati da su ovdje tri naroda i različite vjere. Ustav, koji neće to uvažiti kao jednakopravno i suvereno, nije u službi izgradnja sretne budućnosti. Tko će to raditi ne znam. Odgovornost je onih koje je narod birao i koji nose političku vlast. Također, ne mogu oprati ruke ni oni koji su kreatori ovakve BiH. Nije dovoljno nazivati nas ružnim i teškim imenima i u tome tražiti opravdanje za svoj nerad i nesposobnost, nego suodgovorno izgrađivati društvo gdje će biti vladavina prava i pravde, jednakopravnost i solidarnost. Treba narodu vratiti osjećaj sigurnosti i radost življenja. Ne ubija duh narodu samo rat nego i prljava politika koja gradi svoju sreću na račun drugoga.

Kako Vi vidite buduću BiH, odnosno njezino ustavno preustrojstvo?

Mi, katolički biskupi, dali smo svoj prijedlog odnosno viziju rješenja a to je i danas moguće naći na našem portalu ktabkbih.net a poslali smo ga svim političkim i diplomatskim predstavništvima u ovom gradu odnosno zemlji. Međutim, nisu zainteresirani za taj prijedlog, iako se toliki kunu u multietničku BiH. Ako će rješenje ustava biti prema onoj da je u pravu uvijek jači, onda su male moje nade. Htio bih se osjećati siguran, slobodan, jednakopravan da mogu tu ljubav prema svojoj domovini očitovati uvažavajući svu njezinu raznolikost.

U Stocu su se zbog problema školstva sastali Dragan Čović i Sulejman Tihić; Bakir Izetbegović je upravo zbog stolačkih problema rekao da, parafrazirat ću, Hrvati gdje god su većina žele potpunu nacionalnu dominantnost. Recite mi, molim Vas, jesu li po Vašem mišljenju odvojeni i nacionalno obojeni, da ne kažem surpotstavljeni školski programi, garancija za odgoj budućih generacija?

Ne bih komentirao razgovore političara. Oni neka nose odgovornost svojih stavova i izjava. Međutim, nije korektno to reći samo za jedan grad. Tako je to i u Bugojnu, Zenici, Travniku itd…Škola je sastavni dio odgoja i formacije kulture i identiteta. Dok se ne ustroji školstvo koje će ulijevati povjerenje, dotle će biti trajno rivalstvo odnosno čije će biti jače i nadređeno ili podređeno. Treba biti korektan i imati jednak stav za sva područja. Prema velikom dijelu medija u Sarajevu čini se kao da je Stolac velegrad a da su Bugojno, Zenica, Travnik itd. neki male čaršije te da je nevažno kako su stvari riješene u tim gradovima. Bilo bi zanimljivo npr. vidjeti koliko je srušeno i opljačkano hrvatskih kuća ili crkava, odnosno prognano Hrvata s područja Bugojna, a koliko srušeno ili devastirano bošnjačkih kuća odnosno džamija ili prognano Bošnjaka u Stocu. Svaka nepravda je nepravda i ne smije se pravdati, ali je također nepravda govoriti samo o jednom mjestu odnosno nepravdama a u isto vrijeme prešućivati druge.

Kako gledate na zahtjev da se i u Sarajevu uvede vjerska poduka u obdaništa?

Zakon o vjerskim pravima i slobodama poštuje naravno pravo roditelja da imaju slobodu i pravo odgajati djecu u vjeri koju žive. Tako je i država dužna poštivati slobodu savjesti i naravno pravo. Ako ne poštuje, onda nameće nešto što krši slobodu. A isto tako vjerski odgoj ne smije preći svoje granice djelatnosti. Mora poštivati slobodu savjesti drugoga i drugačijega. Premalo se naglašava ta sloboda savjesti pojedinca i obitelji.

Gospodine Puljić, vjerujem da i Vama padaju u oči neobnovljene kuće i pustoš, naročito kada se krene na sjever BiH. Konkretno, govorim o putu prema Derventi i krajevima nekada naseljenim mahom hrvatskim stanovništvom. Gdje su problemi?

Mnogi su problemi doveli do toga. Teško ih je nabrojiti. Spomenut ću samo neke i to ne po prioritetu nego onako kako mi padnu na pamet. Prije svega treba reći da nije lako nadvladati strah. Mnogi su se vraćali i pokušali sami obnavljati. Međutim, noću bi došli naoružani ljudi i sve opljačkali i nikom nisu odgovarali. To je unosilo dodatni strah. Kad sam o tome razgovarao s jednim međunarodnim predstavnikom, zapitao me je, znaju li ljudi tko ih je pokrao. Kada sam mu odgovorio da znaju, kazao mi je da bi onda trebali otići po ono što im je ukradeno. Duboko me je uvrijedio takvim cinizmom i nespremnošću da bilo što učini kako bi pomogao tim ljudima. Npr. u Banjaluci je djelovao jedan međunarodni predstavnik koji je savjetovao da povratak teče dok se ne dođe do povratka 7% prognanih. Također treba jasno reći da su naši političari tada premalo činili da se izbore za povratak pogotovu na planu stvaranja dobre volje za povratkom. U to vrijeme jedna 'garnitura' vlasti u Sarajevu nije uvrstila nijedan program povratka pri raspoređivanju sredstava za povratak što je poznato i meni i biskupu Komarici. Čini mi se da niti jednoj vlasti nije bilo istinski stalo do povratka kao ni velikom dijelu međunarodnih predstavnika, a najtužnije od svega da se to ni danas nije puno promijenilo. Vrijeme također čini svoje. No, treba raditi na tom planu i ne odustati.

Vladika Kačavenda je prije nekoliko dana postavio ultimatum: ili će Pravoslavnoj crkvi biti vraćen prostor u centru Sarajeva – zgrada u kojoj je Ekonomski fakultet – ili će on napustiti Međureligijsko vijeće. Kako Vi komentirate ovaj ultimatum?

Vladika je slobodan kao i cijela SPC da sudjeluje ili ne sudjeluje u MRV-u jer Vijeće ne djeluje uvjetovano. Također treba reći da naše Vijeće nema te nadležnosti. Toliko puta smo dizali glas za povrat pravoslavne bogoslovije u želji da vjerski fakulteti zajednički postanu sastavni dio Univerziteta u Sarajevu. Moj stav o tome je sasvim jasan: ono što tražim sa Katoličku Crkvu, to isto želim i drugim crkvama i zajednicama. Volio bih da je takav stav i kod drugih na svim prostorima.

Kako inače komentirate rad Međureligijskog vijeća? U javnosti se stiče dojam da funkcionira gotovo kao Lajčakovi susreti političkih lidera – svi se smješe u kamere ali bez rezultata.

Mislim da se to ne može uspoređivati ni na koji način. Prije svega, treba jasno reći da Vijeće ne donosi neke obvezujuće odluke za sve zajednice i da ti nije nikakvo nadtijelo crkava ili vjerskih zajednica koje imaju svoje strukture i način djelovanja i odlučivanja. Vijeće je mjesto susretanja, izmjene inofrmacija i dogovora o onom što možemo uraditi na planu suradnje za dobro svih. Od svakog treba očekivati da djeluje u skladu sa svojim nadležnostima pa ni Vijeću ne treba davati nadležnosti koje nema niti od njega očekivati ono što ono ne može učiniti. Naravno, to nas ne oslobađa obveze da svi u skladu sa svojim nadležnostima dadnemo puni doprinos boljitku u ovoj zemlji i duhovnom ozdravljenju ljudi. Međutim, teško je ljudima govoriti o duhovnim stvarima kad osjećaju nepravde i muku egzistencije. A to mogu promijeniti samo predstavnici vlasti i dužni su to učiniti. Tada bi i naša vjerska suradnja bila daleko lakša. Politika se jednostavno umiješala u sve i želi o svemu odlučivati i sve je spremna izmanipulirati. Još uvijek nemali broj međunarodnih predstavnika ali i ljudi u BiH smatra kako se ovdje radilo o vjerskom ratu što je velika neistina. Nedavni nalog supervizora za Distrikt Brčko dr. Raffija Gregoriana o navodnoj zaštiti slobode vjeroispovijesti, koji je diskriminirajući za vjeroučitelje u školama i za vjeronauk, jasno pokazuje takav stav. Ponavljam da se ovdje nije radilo o vjerskom ratu nego o ratu za teritorij koji je smislila i provodila politika a pri tom je nastojala izmanipulirati sve pa i vjerske osjećaje. Štoviše, upravo su Crkve i vjerske zajednice među najvećim žrtvama rata jer su vjerski objekti bili među prvima metama rušenja i pljačakanja za koja, kada je riječ o katoličkim vjerskim objektima a vjerojatno je i s drugim objektima jednako, nikada nitko nije odgovarao barem koliko je meni poznato. Zato je tvrdnja da je ovo bio vjerski rat ne samo naistinita nego i zlobna. Mi, članovi Međureligijskog vijeća, zajednički smo nastojali razbiti tu neistinu o navodnom vjerskom ratu i o tome smo zajedno svjedočili i u Briselu i na drugim mjestima. Osim toga, Međureligijsko vijeće je preko svojih stručnjaka dalo velik doprinos u izradi Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica.

Dani
www.ktabkbih.net

{mxc}