Kao uvod u razgovor o Vašoj knjizi «Globalno usijanje», najprije nas upoznajte sa svojim životnim i profesionalnim putem: gdje ste živjeli i školovali se, čime ste se bavili? Čine se važnim te činjenice u kontekstu Vaših stajališta.

Školovala sam se u rodnom gradu, Italiji, Engleskoj, Rusiji i Poljskoj. Često putujem svijetom, proučavajući povijest i kulture onih naroda čije zemlje posjećujem. Od stranih zemalja koje sam do sada posjetila, osim Italije i Engleske u kojima sam i živjela i školovala se, a jedno vrijeme i radila, s razlogom bih istaknula SAD, zatim Kinu, Francusku, Švicarsku, Grčku, Austriju, Španjolsku, Njemačku, Sloveniju, Meksiko i tako dalje. Svaka od ovih zemalja dala mi je nešto posebno u spomen i na svoj način ostavila trajni pečat na moje poimanje svijeta. Veliki sam zaljubljenik u jezike (govorim engleski, talijanski, španjolski, njemački, slovenski, a učila sam još i portugalski, francuski i kineski) i dijalekte i skidam kapu svim znanstvenicima koji zdušno rade na očuvanju svakog, pa i „najnezapaženijeg“ dijalekta na svijetu. Ljubav prema cijelom svijetu traje i dan danas kada kao profesorica engleskog i talijanskog jezika i književnosti, književnica i urednica nastavljam s upoznavanjem šarolikog svijeta. Tom iskustvu znatno je pridonio i posao mojeg oca Marka u velikim svjetskim korporacijama. Priroda njegova posla kao komunikologa omogućila mi je da upoznam gotovo cijeli svijet. Još kao djevojčica počela sam raditi kao fotomodel i akterica u brojnim propagandnim kampanjama za razne brandove. Tijekom dugog niza godina snimila sam doista mnogo TV spotova. Na svu sreću, moja majka Ada uvijek je pazila da me - taj mnogim djevojkama primamljiv svijet show businessa - ne privuče do kraja i uvijek je isticala važnost obrazovanja i skromnosti u pristupu životu.

Nakon završenog fakulteta i sama sam, ugledavši se na oca, radila za razne multinacionalne kompanije: British Airways kao direktorica prodaje i marketinga za Hrvatsku, BiH i Sloveniju i za razne druge strane kompanije kao što su Marks & Spencer, Baxter, Hill & Knowlton i druge. Zahvaljujući tome imala sam priliku još bolje upoznati filozofiju i način poslovanja stranih kompanija u Hrvatskoj i u svijetu. I, baš kao što sam od svih zemalja u kojima sam boravila nastojala uzeti u naslijeđe sve ono lijepo i pitko za moje srce i moju dušu, na isti sam način znala odbaciti svu neljudskost na koju sam nailazila u poslovnom životu na vertikalnoj i horizontalnoj razini za vrijeme moga poslovanja u stranim tvrtkama.

Glavna ste urednica Epohe, časopisa za kulturu komuniciranja, a svoje uvodnike objavili ste u spomenutoj knjizi «Globalno usijanje»; to su uglavnom kritički osvrti na hrvatsku stvarnost i svjetske procese. Načelno, što Vas je potaknulo da promišljate taj odnos Hrvatska – Svijet, lokalno i globalno? Primjerice u turizmu.

Mislim da nitko od nas ne bi smio misliti niti djelovati samo lokalno, niti samo globalno. Svi bismo trebali svim svojim bićem nastojati biti građanima svijeta, ali pod uvjetom da u tom svijetu imamo mogućnost istaknuti svoja lokalna obilježja. Razvijen svijet i te kako je svjestan svoje moći, a mi bismo kao građani zemlje u razvoju morali biti svjesni svoje nemoći te bi unatoč njoj trebali znati izgraditi svoj ponos i prepoznatljiv identitet. Znanje može biti naša moć. Znanje je moć kojoj se teško oduprijeti. Nije baš sve u novcu. Od svijeta bismo trebali znati preuzeti sve ono što je kvalitetno i dobro. Pri tom poglavito mislim na kopiranje svjetskih trendova u turizmu. Razvijen svijet od svega će napraviti show, spektakl i događaj. Kada sam jednom prigodom boravila u Scottsdaleu u Arizoni i nazočila pravom kaubojsko-indijanskom spektaklu, pomislila sam zašto i mi ne bismo organizirali više događaja kojima bismo čuvali našu tradiciju i naše običaje.

Koje biste pozitivne primjere istaknuli?

One u kojima se turizam povezuje s kulturnom baštinom našeg podneblja. Dobar primjer za to je rekonstrukcija Gusarskih bitaka u Omišu, Giostra u Poreču, Subotina u Buzetu, Sinjska alka, Trka na prstenac u Barbanu, Varaždinski Špancirfest, Vinkovačke jeseni i čitav niz drugih odličnih primjera sretnog spoja kulture i turizma, uz već tradicionalne i dobro poznate Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Pula film festival, Festival animiranog filma – Zagreb i brojna druga ciljano osmišljena kulturna okupljanja domaćih i stranih autora. U Splitu je 14. svibnja 2008. na vrlo zanimljiv način obilježen Nacionalni dan kulturnog turizma – stručnim skupom pod nazivom «Kulturna baština kao turistički proizvod» što najbolje govori o buđenju spoznaje naših turističkih djelatnika o važnosti kulture kao djela naše ukupne turističke ponude. Posjet Las Vegasu najbolja je škola svim djelatnicima u turizmu i donositeljima odluka o raznovrsnim sadržajima u našoj turističkoj ponudi. To je, slobodno mogu reći, dobar primjer kako ni iz čega možeš, ako znaš, stvoriti mnogo.

Htjela bih spomenuti i svoje brojne posjete velikim svjetskim muzejima koji svojim posjetiteljima uvijek nude nešto više nego što očekuju. Uvijek je tu neki suvenir, katalog uključen u cijenu ulaznice, rekli bismo – vrlo ažurno pripremljene aktivnosti na mjestu prodaje, jer kultura je i te kako vrijedan proizvod kojeg treba znati prodavati. Naši posjetitelji, naprimjer, Eufrazijeve bazilike u Poreču, koja je pod zaštitom UNESCO-a kao spomenik svjetske baštine, mogu pred bazilikom kupiti tek pokoju razglednicu bazilike, knjigu o Istri i Poreču i to je sve. Toliko toga još moramo učiti. Kad se samo sjetim Universal Studiosa u Hollywoodu i priče koja prati taj kompleks zabave za odrasle i djecu, tek onda vidim koliko smo u organiziranju određenih priredbi površni. Oni oko svega stvaraju pompu kao da se radi o ne znam kakvim vrijednostima… A mi koji imamo stvarne vrijednosti iz njih ne znamo izvući ništa.

Trenutačna slika Hrvatske – sudeći prema Vašoj knjizi – nije idilična ni ugodna. Što je kvari? Koji su glavni problemi koje uočavate?

Kada čovjek uzme u obzir sve što se u Hrvatskoj događalo u poslijeratnom razdoblju tranzicije i divljeg kapitalizma, dobiva dojam kao da jedna te ista kategorija ljudi dominira u političkom, gospodarskom, kulturnom, medijskom i društvenom životu Hrvatske općenito i kao da ti isti ljudi uopće ne žele dobrobit ove zemlje i ovog naroda. Ovdje govorim o ljudima koji su postavljeni na pozicije moći u raznim institucijama i koji su pozvani krojiti našu povijest, govoriti o tome što je dobro, a što nije, tko je podoban, a tko nije. Nedavno sam iz povjerljivog izvora doznala na koji način se u Hrvatskoj postaje politički i gospodarski podoban za kontakte s Amerikom i Europom, pričajući s djelatnicima u institucijama koje odlučuju o našem pristupanju EU i NATO-u. Ti djelatnici boje se svojih poslodavaca i ne žele biti imenovani, da ne bi izgubili posao, a ja im to ni u kom slučaju ne želim. Kad sam čula tko se sve nalazi na listi podobnih ljudi u raznim hrvatskim institucijama, shvatila sam da su to sve redom ljudi tzv. lijeve orijentacije, globalisti i jugonostalgičari. To su oni koji kockaste dresove naših navijača nazivaju agresivnim nacionalističkim obilježjem, a Thompsona zabranjuju. I ne govori uzalud narod o teoriji urote, kada je te urote danas svjesno i malo dijete. I lijeva orijentacija tih ljudi samo je krinka, jer kada bi uistinu bili zdravi ljevičari, znali bi i te kako misliti na dobrobit svoga naroda. Ni jedna zdrava politika koja misli na dobrobit svog naroda, bila ona lijeva ili desna, nije do te mjere servilna i podanička kao naša.

Zato za mene pojmovi lijevo i desno u politici ne znače baš ništa, jer još uvijek se na sceni nije pojavio netko tko bi odigrao ulogu pravog predstavnika naroda, a u opisu svih njihovih radnih mjesta upravo bi NAROD trebao zauzimati najistaknutije mjesto. Ako se u hrvatskim novinama i časopisima mogu svakodnevno iznositi stajališta ljudi koje mi plaćamo, a koji ne da pokopavaju Hrvatsku, već njihovi napisi zvuče kao izraziti govor mržnje prema našoj dalekoj i bližoj povijesti i svemu hrvatskom, tada s pravom možemo biti zabrinuti za našu budućnost. Prema njima, svatko tko malo glasnije kaže koliko voli svoju domovinu ispada nekakav nacionalist. Ako je tako, a tako je, tada je svaka priča o našem ponosu i pravu na samoodređenje unaprijed završena. Na ljubav prema Domovini izgleda nemamo pravo. Ta će nam ljubav biti zabranjena, ako i dalje nastavimo pozicionirati krive ljude u fotelje odlučivanja. Nitko mi ne može reći da u Hrvatskoj ne postoje obrazovani, normalni ljudi, željni oslobađanja od sveopćeg primitivizma, bolesnog egoizma i slavoljublja naših političkih velemajstora. Rijetki su danas mediji u Hrvatskoj kojima možemo sa sigurnošću pristupiti i kojima možemo vjerovati. Divlji kapitalizam, korupcija, malverzacije na raznim poljima, kriminal, prijevare, nezaposlenost, droga, ubojstva, raspadanje obitelji, manjkavi zakoni i sve ostalo čemu svjedočimo, posljedica su neuređene države i nesposobnosti naših političara opterećenih još i osobnim interesima.

Analizirate mnoge suvremene pojave u kojima ne nalazite univerzalne ljudske vrijednosti nego materijalizam. Secirate i hrvatska nastojanja da uđe u integracije? Vaša stajališta nisu utemeljena na predrasudi i strahu od nepoznatog nego na iskustvu osobe koja je obišla svijet. Recite nam nešto o tim svojim stajalištima.

Vjerujem da se odgovor na ovo Vaše pitanje kao lajtmotiv proteže kroz sve moje odgovore. Ono što nastojim istaknuti kao temelj dobre politike i gospodarstva jest ljubav prema vlastitoj sredini i svom narodu. Epidemija egoizma najgora je epidemija koja je ikad harala ovim prostorima i iskreno se nadam da će netko uskoro izumiti lijek za tu opasnu i vrlo zaraznu bolest. Nisam ni u kojem slučaju protiv našeg spajanja sa svijetom, ali ne pod svaku cijenu i ne na način kako to čine naši političari i na način kako to od njih zahtijevaju Amerika i Europa. U onim državama u kojima su ljudi zadovoljni politikom, narod neće znati nabrojati niti pet političara, a u onim državama koje su pune problema svatko će znati prepričati cijelu političku scenu da ga probudiš usred noći bolje i od političara samih, jer njima je dobro, pa ne prate politiku. Servilno ponašanje naših političara nije siguran temelj za život novih generacija i neće iz njih roditi nove zdrave ljude, željne uspjeha i poštenog rada, nove ambasadore naše sredine koji će poštivati tradiciju i govoriti s ponosom svijetu o ljepoti naše zemlje, već egoiste i poltrone koji će na svom putu gledati isključivo vlastite interese. U tome vidim veliki problem. Kada mladima nedostaje uzora, oni počnu imitirati ponašanje ljudi koje vide na sceni, misleći da će ponašajući se poput njih i oni jednog dana biti na toj istoj sceni. Biti na sceni pod svaku cijenu, obogatiti se bez rada, živjeti od danas do sutra – to su glavni ciljevi najmlađe populacije.

Kod srednje su, pak, populacije sve češći team buildinzi, paintball susreti, poslovni ručkovi i večere i razna druga interesna druženja a sve rjeđi zajednički odlasci na godišnji odmor s prijateljima koje sami odabiremo. Zato je moja poruka našim političarima: ne zamarajte nas temama koje truju naše društvo. Ako želite Hrvatskoj i svijetu objaviti istinu nakon koje će naš narod bolje živjeti, mirno spavati, počnite raditi i dajte pero u ruke pravim, nepristranim povjesničarima i zaboravite na podobnost kao kriterij uspjeha i šansu ulaska u vaše krojačko društvo. Preko podobnih povjesničara, izdajica svoga naroda i plaćenika nećemo doći do istine već do novih laži s kojima se samo bacamo svijetu pod noge da i dalje s nama žongliraju kao s nogometnom loptom, i to ne na nekom prvenstvu, nego u nekom zabačenom vrtu punom grafita i narkomanskih igala, bez ijednog koša i gola. Iz tog sam razloga i dala naziv svojoj nedavno objavljenoj knjizi Globalno usijanje, dok ću u svojoj sljedećoj knjizi u kojoj nastavljam svoju potragu za čovjekom u pomoć pozvati Diogena, usprkos sveopćem materijalizmu i njegovim brojnim memorijalnim centrima koji niču iz dana u dan, u čijim izlozima umjesto nas ostaje zapisano naše vrijeme bez uspomena i imena, bez istinske poklonjenosti tradiciji i snovima, opterećeno stilizmom kao religijom novog doba, s tabloidima kao novim biblijama i stilistima kao propovjednicima.

Paparazzo fotke na sve strane, bezimeni ljudi na fotografijama – naočale, satovi, jakne, torbice, cipele, hlače, suknje, košulje, majice s besmislenim natpisima, imena brandova umjesto imena ljudi kao potpisi fotografija: Gucci, Fendi, Dolce & Gabbana, Kenzo, Armani, Guess, Max Mara, Escada, Vivienne Westwood, Prada, Lacoste, Valentino, Birkin, Manolo Blahnik… Znači, nije više važno ni kako se netko zove, nego koje marke na sebi ima. Opterećeni crnim vijestima, okrećemo se stilizmu kao slamci spasa i u ritualnoj tišini odabiremo nove artikle na policama i vješalicama dućana – suvremenih kapelica, klanjajući se imenima krojača na njihovim etiketama i prinoseći im preko posrednika – blagajnika naše kreditne kartice ili novac kao žrtvu, ne pitajući za cijenu ljudskosti.

Globalizacija je svjetski proces koji je zahvatio i Hrvatsku, Vi joj se često kritički vraćate. U kojim sferama života je otkrivate, što nam ona donosi?

Globalizacija se kao skup političkih, tehnoloških, komunikacijskih, društvenih, kulturnih, ekonomskih, vjerskih i ekoloških procesa temelji na uvjerenju da svijet postaje sve homogeniji i da su razlike među narodima sve manje te da će jednoga dana potpuno nestati. To je jedna pretpostavka. Druga bi bila ta da je naš svijet sve ujedinjeniji, ali i sve podjeljeniji, jer samo 15 % svjetskog stanovništva (oko 1 milijarde) troši čak 80 % ukupnih svjetskih resursa. Uputno je stoga postaviti pitanje: Hoće li novo globalno društvo znati naći rješenje za nepravde, siromaštvo i podjelu na sjever i jug? Te osnovne kontradikcije u određivanju globalizacije osjećaju se u svim segmentima društveno–političkog, ekonomskog i kulturnog života u Hrvatskoj. Globalizacijski procesi u svim se aspektima reflektiraju kao preklapanja svjetskih interesa s interesima pojedinih grupa ljudi koje može vezati geopolitika, gospodarstvo, društveni status, religija, a možda najviše od svega KAPITAL i želja za posjedovanjem moći. Na putu prema toj moći provode se tihi procesi akulturacije i formiranje anacionalnih globalnih entiteta – država budućnosti u kojima će doista stanovati građani svijeta nesvjesni svoga porijekla i smisla svoga postojanja. Regrutiraju se nove vojske stanovnika globalnog sela kojima već sada kao ljudima budućnosti uskraćujemo kap čiste izvorske vode, blagu i umirujuću zraku sunca i mrvicu čistog i nezagađenog zraka. Globalno selo dobro je zamišljeno, ali je teško izvedivo u praksi.

Gdje smo u svemu tome mi?

Dovoljno je sjetiti se domoljubne pjesme koju je tako zdušno pjevao Bruce Springsteen Born in The USA i sveopću prihvaćenost te pjesme u cijelom svijetu te Thompsonovu pjesmu Lijepa li si koja uzburkava naš medijski i politički prostor i preispituje moral cijelog društva. Takvi kao što smo mi nisu dovoljni ni za jedan zub gladnih i neumornih globalizacijskih ralja. Zabilježili ste svaki posjet svetoga oca Ivana Pavla II. kao izniman događaj za Hrvatsku, imenica Bog nije rijetka u Vašim tekstovima pa nas zanima mjesto vjere u Vašem životu. Vjera je oduvijek bila sastavni, pulsirajući dio mog bića, a svaki novi dan koji svane nova je prilika za život na Božjem dlanu i praćenje Božjih putokaza. Obitelj je temelj svake osobe u njezinu upoznavanju s vjerom od najmlađih dana, ali svaki čovjek osjeća Boga sam po sebi, na svoj način. Vjera je nešto intimno i tiho, nešto sveto i neizrecivo. Volim o njoj čitati i aktivno u njoj sudjelovati, ali još više ju volim osjetiti. U samotnoj šetnji, zadubljeni u svoje misli, pogledom zaronjeni u dubinu neba, obgrljeni laganim povjetarcem, milovani zrakama sunca, možda ćemo zastati, otvoriti svoje srce i pustiti da ga ispuni Božja svjetlost. Odjednom, imat ćemo osjećaj da nismo sami. Naprotiv. No, želim reći da netko tko ističe vlastite vjerske simbole, a istodobno vrijeđa druge ljude na osnovi vjerske pripadnosti nije pravi vjernik i samo sramoti pripadnike svoje vjere; zbog takvih izoliranih slučajeva mržnje i netolerancije optužuje se cijeli narod. Božji jezik je univerzalan jezik ljubavi koji govore svi ljudi. Od svih jezika koje govorimo, tom jeziku bismo trebali težiti najviše. Jedino će nas tada Bog uistinu čuti.

Vaša knjiga pokazuje zrelost pisca, dosljednost, jasne koordinate. No, Vaš je časopis otvoren za suradnju s različitim autorima koji ne misle unisono. Prakticirate li tako «kulturu komuniciranja», što stoji u podnaslovu Epohe?

Kada smo moj otac Marko i ja prije osam godina odlučili pokrenuti časopis Zvono, danas Epoha, od početka smo se dogovorili da ćemo djelovati otvorenih stranica za ljude raznih stajališta, ali one čija stajališta ne opterećuju naše vrijeme i prostor, već ga žele učiniti boljim mjestom za život. Dobronamjerni savjeti stručnjaka na raznim područjima ljudske djelatnosti koristan su putokaz za nadolazeće naraštaje i naš je cilj da ih kao medij nikako ne zapostavimo. Pisali ste o Thompsonu. Ovih dana su se opetovali napadaji na tog pjevača i organizatora koncerta – braniteljsku udrugu. No, Vi razloge vidite, ne u Thompsonovoj glazbi, nego drugdje. Nakon svih napada na Thompsona, na njega sam počela gledati kao na simbol jednog prohujalog vremena i vapaj moga naroda zbog izgubljenog dostojanstva. Pitam gospodu političare, zar je doista grijeh diviti se čovjeku koji voli Boga i svoj narod. Svaki narod na svijetu ima pravo slušati domoljubne pjesme, pa zašto ne bismo to mogli i mi? Većina naših glazbenika pjeva o ljubavi, maslinama i vinu. Zašto netko ne bi pjevao i o ljubavi prema našoj domovini i patnji i vjekovnim težnjama njenih ljudi, o obiteljskim vrijednostima, tradiciji i legendama iz našeg naroda? Miroslav Škoro također se na svoj način kroz glazbu bori za dostojanstvo hrvatskog naroda i njegovo pravo na domoljublje. Zar smo i to pravo izgubili? U godinama Domovinskog rata život je bio stao i čekali smo bolje dane. Danas su ti dani tu, a koliko su doista bolji znamo svi koji dijelimo ovo vrijeme i ovaj prostor. Iritantna mi je ta priča o nekakvu ustaštvu i slovu U na kapama nekih pojedinaca. Izoliranih slučajeva zastranjivanja bilo je i bit će svugdje u svijetu. To je teško spriječiti, ali se slažem da se takvi ispadi moraju spriječiti. No, ipak, pitam se kako to da Nijemci nisu izbacili slovo N iz svoje abecede zbog nacizma? Trebamo li mi izbaciti slovo U iz naše abecede?

Otkuda dolazi to etiketiranje?

Etiketirani smo od naših neumornih neprijatelja s očito «odličnim» diplomatskim PR–om kao ustaška država i svako domoljublje nam je zabranjeno s obzirom na mrlje iz povijesti koje su u svijetu istaknute kao glavni dio našeg branda. Jadni mi i naši službeni PR stručnjaci koji dopuštaju takvo brandiranje naše države u 21. stoljeću. Ljudi se boje reći svoje mišljenje, boje se politički izjašnjavati, opredjeljivati, svi su nekako preplašeni. Koga se mi to bojimo i u ime čega? I tko to kroji našu sudbinu do te mjere da na glavnom zagrebačkom trgu ne možemo uživati u domoljubnim pjesmama? Tko je dopustio da cijeli narod nametnuto pati od nekakvog kompleksa što ustaštva, što krvave partizanije, ovisno o taboru pred kojim je mikrofon. Političari su izludili narod s tim pričama o klanjima po šumama, gorama, jamama i logorima... Težak je to teret za naš narod kojemu je iznad svega potrebno zajedništvo, a s tim ga pričama ne će steći. Thompson se pjesmom bori za zajedništvo i ponos. On ni u jednoj pjesmi ne progovara jezikom mržnje. U bivšoj državi pokazivali smo svoje domoljublje na regionalnoj razini, a tako je ostalo i danas. U Zagrebu pjevamo Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene, u Istri Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog, u Dalmaciji Dalmacija u mom oku, u Slavoniji Ne dirajte mi ravnicu… I tako dalje. Posebno je dirljivo čuti slavonske pjesme u Zagrebu, zagorske u Istri, dalmatinske u Međimurju… To je znak da sazrijevamo kao društvo i da postajemo svjesni vlastite homogenosti, diveći se međusobnim različitostima.

Polako shvaćamo da nam međusobna nesnošljivost unutar same države ne će dobro doći. Thompson pjeva upravo o toj našoj izgubljenoj homogenosti, o Istri, Zagorju, Dalmaciji, Slavoniji…o cijeloj Hrvatskoj, o hrvatskom narodu i vremenu kada smo svi bili kao jedan – složni u želji da imamo svoju državu. Pjesma Lijepa li si vrlo je dobro prihvaćena u široj javnosti, čak i kod onih koji inače ne slušaju redovito Thompsonovu glazbu. Ne znam zašto bismo s većim zanosom pjevali Country roads, Ein bißchen Frieden, Lasciate mi cantare, Guantanamera, ili bilo koju drugu pjesmu na stranom jeziku koja nam je draga. Zašto bi nam one bile draže od neke naše hrvatske domoljubne pjesme koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih svjetskih domoljubnih pjesama te koja na svoj način predstavlja hrvatski brand, baš kao što to na svoj način čine Dubrovačke zidine, Plitvička jezera, Dioklecijanova palača, šibenska katedrala, pulska arena, zagrebačka katedrala, naši pisci, likovni umjetnici, kipari, dizajneri i svatko od nas na sebi svojstven način.

Čini se da se domoljubna pjesma preselila na športske terene?

Pitam se imamo li pravo izraziti to svoje MI samo kada je u pitanju šport? Naši mnogobrojni i kreativni navijački rekviziti kojima smo se okitili za vrijeme utakmica naše nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu, bile su najbolja metafora onoga za čim narod žudi, a to je izgubljeno zajedništvo i pravo na hrvatski ponos. Svaka čast zagrebačkim hip hoperima Neredu (Srce vatreno), Connectu i Zaprešić Boysima (Samo je jedno) te Biliću i njegovu bendu Rawbau (Vatreno ludilo) na odličnim navijačkim pjesmama koje smo s velikim ushitom pjevali za vrijeme europskog prvenstva, a sigurna sam da ćemo te pjesme zadržati u memoriji i za sve sljedeće pobjede naše repke. Kako smo samo brzo naučili sve riječi tih navijačkih himni i kako smo se svi kao jedan ponovno okupili na našim ulicama i trgovima u kockastim dresovima, u navijačkom zanosu i transu ljubavi prema svojoj domovini, a ne prema ustaštvu. Upravo zbog toga, neka svi aparati za gušenje hrvatskog dostojanstva budu samo dodatna inspiracija našim športašima da postižu nove svjetske uspjehe, jer nam tada nitko ne će moći osporiti našu sreću i hrvatski ponos. Naši športaši i njihovi uspjesi jedini su trenuci zajedništva i ponosa koje si u ovom trenutku preživljavanja možemo priuštiti. Tu svjetski moćnici ništa ne mogu. Doduše, mogu nas iznervirati, ali nas neće slomiti.

Objavili ste nekoliko zbirki poezije. Koje mjesto ona zauzima u Vašem životu s obzirom na svestranost interesa?

Do sada sam objavila tri zbirke: Sama, U podnožju neba te Ljubavne pjesme, a u pripremi je četvrta zbirka Smij se i putuj dalje. Pišući poeziju dotičem kristalno čista besprostorna i bezvremenska transcendentalna prostranstva. Poezija je moj istinski dom.

Mira Ćurić
Hrvatsko slovo

{mxc}