Hrvatska glagoljaška tradicija svakako je najosebujniji segment povijesti hrvatske kulture. Dok su svi ostali slavenski narodi glagoljičko pismo posve napustili, najkasnije još u XII, st., Hrvati su tu tradiciju pronijeli čak do XIX., odnosno XX, st,,dakako ne u svim razdobljima u jednakoj mjeri. Štoviše, europska je kulturno-znanstvena javnost sve od XIV. st, pa do osnivanja slavistike potkraj XVIII. st, glagoljsko pismo upoznavala najčešće posredovanjem upravo hrvatske tradicije, Jurja iz Slavonije, češka glagoljska epizoda, (O, Postello), pri čemu se u razmatranju njezina podrijetla najčešće spominjao sveti Jeronim, gotsko pismo (skandinavske rime) ili pak gruzijsko, odnosno armenske pismo, O odnosu Hrvata i hrvatske glagoljske baštine danas razgovarali smo s prof. dr. Darkom Žubrinićem.

Je li točno da su knjige hrvatske glagoljske baštine rasute po svjetskim knjižnicama?

U Europi gotovo sve zemlje čuvaju barem nešto od hrvatske glagoljske baštine. Točnije, hrvatska glagoljska baština u svijetu čuva se u 25 zemalja. U Beču u Nacionalnoj knjižnici čuva se petnaestak glagoljskih knjiga od kojih su neke vrhunske međunarodne dragocjenosti. U Petrogradu u Ruskoj nacionalnoj knjižnici, za koju Rusi kažu da je najveća na svijetu, nalazi se znamenita zadarska zbirka, odnosno Berčićeva zbirka, U okviru te zbirke Rusi imaju i jedan prvotisak, to im je jedina inkunabula koju imaju i to napisanu ne na ruskom nego na hrvatskoj glagoljici. Spomenimo i Tursku gdje se čuva Hrvojev misal u knjižnici turskih sultana Topkapi Sarav u Istanbulu, 600. obljetnicu postojanja Hrvojeva misala slavili smo 2004. godine, misala koji je napisao pisar Butko koji je prema najnovijim saznanjima također bio građanin Zadra. U godini obljetnice od Turske smo tražili tu knjigu na posudbu, ali smo nakon dva mjeseca dobili negativan odgovor jer je knjiga u vrlo lošem stanju. Zanimljiva je zadnja rečenica toga pisma koja glasi: «Žao nam je što ne možemo udovoljiti vašoj želji da izložimo našu zajedničku kulturnu baštinu.» To je dokaz kako Turci tretiraju hrvatsku baštinu jer je ova knjiga u Tursku stigla kao ratni plijen.

Kako se Hrvatska odnosi prema glagoljskoj baštini?

U posljednje vrijeme odnos prema glagoljici mnogo je bolji i sve više ima onih koji nešto znaju o njoj. Osobito me veseli što zanimanje za glagoljicu s veseljem pokazuju pučkoškolci. Ali ima i drukčijih primjera, kao što je vrlo ambiciozno izrađen portal o hrvatskom turizmu gdje se glagoljica nalazi među dvadesetak hrvatskih vrijednosti. Popratne rečenice nisu na razini današnjih spoznaja o glagoljici. Nije točno da su glagoljaši bili svećenici koji su htjeli izbjeći sudbinu galijota, kako tamo piše, ali nije ni točno da glagoljica u Hrvatskoj postoji tek od 12. st. Žalosno je da se ovakve pogrješke čine na portalima kojima je na neki način zadatak da prezentiraju hrvatsku baštinu.

Zašto su vrijedne knjige iz hrvatske glagoljske baštine završile u inozemstvu? Je li moguće da hrvatska država nije imala interes za otkup tih knjiga?

Činjenica da se to događalo velika je šteta za hrvatsku baštinu. Tako je Berčićeva zbirka stigla u Petrograd što je za nas velika šteta. Ona je Rusima bila prodana od strane rodbine Ivana Berčića i to za relativno malo novce. S druge strane, neke od tih knjiga prodajom u strane biblioteke na neki su način i spašene, jer tko zna kakva bi njihova sudbina bila u zadnjih pedeset ili sto godina u Hrvatskoj. Po mojoj evidenciji danas se knjige iz hrvatske glagoljske baštine nalaze u 60 gradova u svijetu.

Je li istina da su francuski kraljevi prilikom krunidbe prisezali na evanđelistar pisan hrvatskom glagoljicom?

Radi se o knjizi koja je pisana u Pragu kao rezultat pjevanja hrvatskih glagoljaša koji su po pozivu češkog kralja Karla IV. došli u Prag u samostan koji je bio posebno izgrađen za njih i koji postoji i danas, a zove se Emaus. Česi kažu da je to najljepši gotički samostan. Knjigu su pisali hrvatski glagoljaši zajedno sa svojim češkim učenicima i ona je na nepoznat način dospjela u Carigrad, a zatim je u 16. st. u posjet Carigradu stigao jedan francuski kardinal i dobio tu knjigu na dar. Ta se knjiga i danas nalazi u Reimsu, a navodno su nad tom knjigom prilikom krunidbe prisezali i francuski kraljevi. Jedan francuski izvor navodi čak pet francuskih kraljeva koji su navodno prisezali na njoj prilikom krunidbi, a jedan od njih je bio i Luj XIV., kralj sunca. Francuzi ju čuvaju kao veliki raritet i čak znanstvenici vrlo teško mogu doći do te knjige. Četvorica hrvatskih stručnjaka tvrde da je to bez sumnje točno da su francuski kraljevi prisezali na tom evanđelistaru, no jedna druga grupa tvrdi da to nije siguran podatak.

Mnogi u Hrvatskoj ne znaju da je postojalo i hrvatsko ćirilično pismo. Koja je razlika u odnosu na druga ćirilična pisma?

Hrvatska ćirilica pisala se duž cijele naše obale, a manje-više svi svećenici su pored glagoljice znali i hrvatsku ćirilicu. Razlike u odnosu na druga ćirilična pisma paleografski su vrlo velike i ona je apsolutno samosvojno pismo. Njome su pisale obitelji Zrinski i Frankopani i naši svećenici. A u Berčićevoj zbirci ima dokaza o dopisivanju s turskom stranom na hrvatskoj ćirilici. Zovemo ju hrvatskom ćirilicom jer je bila raširena uz obalu sve do Istre. To je dio naše hrvatske baštine, a njome se je osobito pisalo u splitskom zaleđu, na Braču i u drugim samostanima uz more. Hrvatska se ćirilica pisala od 12. st. pa sve negdje do 18. st.

Romana Galović
Hrvatski list

{mxc}