Nijedan se zločin ne može opravdati drugim zločinom!

Nakon mnoštva izjava, napisa i televizijskih emisija povodom ovogodišnje komemoracije u Jasenovcu, u kojoj su izrečene teške optužbe na račun Katoličke Crkve u Hrvatskoj i njezinoj ulozi u prošlosti i sadašnjosti od bivšeg predsjednika Saveza antifašističkih boraca Hrvatske Ivana Fumića, »predstavnika jasenovačkih logoraša«, kako je doslovce tamo oslovljen, uzavrele su se strasti polako smirile i hrvatska je medijska javnost zaokupljena novim temama. Ako se ostave nastranu činjenice da bivši predsjednik SUBNOR-a nikada nije niti jedan dan tamnovao u jasenovačkom logoru, da je kao vojni tužitelj i sudac u JNA donosio presude, da je cijeli život uživao »prvoboračke« povlastice i mirovinu na račun poreznih obveznika zbog odlaska u partizane kao dječak od jedanaest godina i dr., potrebno je u sadašnjem malo smirenijem ozračju progovoriti o jasenovačkoj temi, ne zbog Fumića i njemu sličnih, i ne samo zbog objektivnijeg informiranja i novijih spoznaja, nego i zbog sljedeće komemoracije. Stoga smo o nekim osnovnim i ključnim tezama, koje se stalno »vrte« u javnosti, razgovarali s povjesničarom dr. Marijom Jarebom s Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu.

Prema Vašim dosadašnjim istraživanjima, koliko je Katolička Crkva izravno ili neizravno kriva za osnutak, postojanje i djelovanje logora u Jasenovcu tijekom NDH-a?

Katolička Crkva kao organizacija nije imala uistinu ništa s osnutkom, postojanjem i djelovanjem jasenovačkog logora. Riječ je o tezi koju su uporno zastupale komunistička i srpska promidžba. Cijela je teza sazdana od velikog broja »dokumentarnih« priloga brojnih »naučnika« i ustanova nekadašnjeg komunističkog režima i kasnije Miloševićeve Srbije. Skandalozno je da i u Hrvatskoj ima ljudi koji misle da je riječ o nekakvim »dokumentima« i znanstveno utvrđenoj istini. O tome govori nevjerojatna činjenica da je uz svesrdnu potporu Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske - SABAH je pravni nasljednik zloglasnog SUBNOR-a - nedavno objavljen pretisak knjige »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, koju su uredili i izdali u Zagrebu 1946. Joža Horvat i Zdenko Štambuk. Riječ je o uratku koji su komunističke vlasti pripremile u jesen 1946. kako bi javnost uvjerile u »dokumentarnu« podlogu optužbi protiv tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa i našega današnjeg blaženika kardinala dr. Alojzija Stepinca. Riječ je o uistinu vrhunskom proizvodu komunističke promidžbe, no već i površno pregledavanje pokazuje da je riječ o poluistinama i krivotvorinama, odnosno vađenju stvari iz konteksta tadašnjih događaja.

U javnosti se stalno govori o katoličkim svećenicima - koljačima u Jasenovcu. Je li ih bilo, koliko ih je bilo i, ako ih je bilo, navedite njihova imena.

Oni koji su govorili i govore o »katoličkim svećenicima - koljačima u Jasenovcu« redovito i gotovo isključivo spominju Miroslava Filipovića-Majstorovića. On je uistinu do godine 1942. bio franjevac koji je djelovao pod imenom fra Tomislav. Te je godine kao pratio jednu ustašku postrojbu, koja je počinila zločine u okolici Banje Luke. Iako nema dokaza da je tadašnji fra Tomislav sudjelovao u počinjenju zločina, ipak je zbog svojega ustaštva ubrzo izbačen iz kleričkih redova. Tek tada dolazi u Jasenovac i tamo čini strašne zločine. Njegovo se dakle zločinačko djelovanje u tom logoru nikako ne može dovesti u vezu s Katoličkom Crkvom, no komunistička i srpska promidžba uporno su »zaboravljale« i »zaboravljaju« na tu »sitnicu«. U njihovim »dokumentiranim« optužbama on je i dalje fratar koji služi misu i čini sve ono što čine i ostali katolički svećenici. Iznimka nisu ni spomenuti »Dokumenti o protunarodnom radu...«, koji na stranicama 165. i 166. o njemu dosljedno govore kao o fra Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću. Uz njegovo ime spominje se i nekoliko duhovnika lokalnih ustaških postrojba koji su tijekom rata boravili u Jasenovcu. U spomenutim »Dokumentima« i u sličnim publikacijama njih se karakterizira kao zločince. Ipak je zanimljivo da nema nikakvih detalja o njihovim navodnim zločinima i sve se svodi na uopćene tvrdnje da su bili istaknuti i »okrutni« zločinci.

Svakako je zanimljivo da su prigodom spominjanja ostalih zločinaca preživjeli svjedoci opisivali i najmanje detalje, što i ne čudi ako se zna da su mnoge izjave davane neposredno nakon svršetka rata, a ni jesen 1946. nije bila vremenski tako udaljena da bi se takve stvari mogle zaboraviti. Pa ipak baš prigodom spominjanja nekih od svećenika o navodnim njihovim zločinima nalazimo tek uopćene tvrdnje. U izvješću o logoru Jasenovac Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sastavljenom 15. studenoga 1945, a pod naslovom »Zločini u logoru Jasenovac«, objavljenom kao posebna knjiga u Zagrebu 1946, spomenut je tek jedan svećenik, i to Zvonimir Lipovac, kao vojni svećenik. On je spomenut među više desetaka imena odgovornih za zločine, no na prethodnim stranicama gdje su opširno opisani počinjeni zločini njegovo se ime ne može pronaći. Više je nego indikativno da su se priređivači »Dokumenata« naknadno »sjetili« još nekoliko imena, i to baš u vrijeme priprema za proces Stepincu. Uz to su »zaboravili« spomenuti da je primjerice Zvonimir Brekalo zbog svojega ponašanja prije dolaska u Jasenovac bio suspendiran i predan crkvenom sudu.

Sve to dodatno potvrđuje spomenutu tvrdnju da u »Dokumentima« ne treba gledati istinsku zbirku dokumenata, nego proizvod tadašnje komunističke promidžbe napravljen sa svrhom javnog opravdanja optužbe i pokretanja montiranog političkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Svakako je više negoli moralno upitno to što su spomenuti svećenici boravili u Jasenovcu, no spomenuti slučaj navodnog fratra Miroslava Filipovića-Majstorovića upućuje na potrebu dodatnog istraživanja sudbine svakoga od prozvanih svećenika. Tek tada moći će se ustanoviti jesu li oni u Jasenovcu boravili svojevoljno, bez znanja ili protivljenja crkvenih vlasti, ili su imali potporu određenih crkvenih krugova. Te bi nam spoznaje omogućile da prosudimo njihovu moguću odgovornost, o kojoj je nemoguće suditi na temelju optužaba iznesenih u jednom proizvodu komunističke promidžbe.

A o tome kako je ta promidžba djelovala, govori nam izvješće britanskog satnika Evelyna Waugha iz travnja 1945. o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. On naime navodi da »sve komunikacije i izvore informacija drže u svojim rukama partizani. Stoga se može sastaviti samo fragmentarna verzija, nasuprot službenoj verziji događaja koju neumorno širi partizanska propaganda«.

Dr. Vladimir Žerjavić u svojoj knjizi »Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga« piše o »posebnoj upornosti u dokazivanju broja ubijenih u Jasenovcu, koji se, od prvotnih 500, 600 i 700 tisuća, sada popeo na 'točno' izračunatih 1.110.929 žrtava«. Otkuda tako pedantno izračunat podatak?

U ljeto 1945. u tisku i ostalim medijima u tadašnjoj Federalnoj Hrvatskoj širen je broj od 800.000 žrtava, a u spomenutom je izvješću Zemaljske komisije iz studenoga 1945. naveden broj od 500.000 do 600.000. Kasnije se je ustalio broj od oko 700.000, a navođeni su i drugi brojevi, pa tako i broj koji spominjete od 1.110.929. O »metodologiji« kojom su izračunavani takvi brojevi teško je bilo što reći, odnosno najbliža je istini tvrdnja da nikakve metodologije nije ni bilo. Riječ je o napuhanim brojevima koji su promidžbi i vlastima komunističke Jugoslavije i kasnije Miloševićeve Srbije služili za ostvarenje određenih političkih ciljeva.

Taj se je broj nakon svršetka Drugoga svjetskog rata idealno uklapao u napuhani broj žrtava Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, koji je služio dobivanju što veće odštete za ratna stradanja. Istodobno je provedeno nekoliko popisa žrtava rata koji su jasno pokazali da je bila riječ o fantomskim brojevima koji nisu imali nikakve veze sa stvarnošću. Svakako najpoznatiji od tih popisa je onaj iz godine 1964. kada je pronađeno 59.000 žrtava Jasenovca i Stare Gradiške. Kako se on nije uklapao u sliku koju je stvorila komunistička promidžba, rezultati toga popisa su zatajeni, a oni koji bi došli do nekih njegovih rezultata i pokušali ih objaviti bili su proganjani.

To se je primjerice dogodilo dr. Franji Tuđmanu. Zanimljivo je da je najrevniji čuvar službenih brojeva koje je zastupala komunistička promidžba bio zloglasni SUBNOR koji je napadao sve pokušaje da se objave istiniti podaci. Tako je zagrebački SUBNOR godine 1981. napao poznatoga hrvatskog povjesničara dr. Ivana Jelića zbog toga što je u natuknici »Koncentracioni logori«, objavljenoj u »Enciklopediji hrvatske povijesti i kulture«, napisao da su kroz Jasenovac prošli »deseci tisuća ljudi, od kojih je većina pogubljena«. Zbog toga je napada Enciklopedija povučena iz prodaje, a Jelić je bio partijski kažnjen i smijenjen s položaja urednika »Časopisa za suvremenu povijest.«

Koje su danas znanstveno mjerodavne brojke o žrtvama u Jasenovcu i Bleiburgu?

Mislim da je trenutno jedini mjerodavan broj žrtava Jasenovca onaj do kojega su došli istraživači Spomen-područja Jasenovac, a iznosi oko 73.000 žrtava. Sigurno je da rad na tome popisu nije gotov, i nema dvojbe da će biti nekih promjena. Ipak ne bih nagađao o tome što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Pustimo istraživače da rade svoj posao poštujući sva pravila struke, a treba odbaciti kojekakve paušalne procjene i uratke nekih koji svoje radove više nego upitne vrijednosti i namjera ponajprije promoviraju po Beogradu.

Što se tiče Bleiburga, treba prvo objasniti da nije riječ samo o žrtvama palim na Blajburškom polju, nego o svim žrtvama komunističkih zločina u proljeće 1945. Zbog toga se o njima najčešće i govori kao o žrtvama Bleiburga i križnih putova. Tu je uglavnom riječ o procjenama, koje često govore o broju do 100.000 hrvatskih žrtava. Ipak su nam istraživanja brojnih mjesta likvidacija u posljednjih nekoliko godina potvrdila tvrdnju o masovnosti i organiziranosti tih zločina, iza kojih je moralo stajati političko i vojno vodstvo komunističke Jugoslavije predvođeno Titom. Zastrašujuća su otkrića do kojih su došli slovenski istraživači. To se ponajprije odnosi na Tezno kod Maribora gdje je, po rezultatima do kojih je došla slovenska državna Komisija za uređenje pitanja prikrivenih grobišta, ubijeno najmanje 15.000 ljudi, ne samo Hrvata, i to u svega nekoliko dana u drugoj polovici mjeseca svibnja 1945.

Kada je zapravo počela nemoralna »licitacija« jasenovačkim žrtvama? Je li to bio govor Josipa Broza Tita u svibnju 1945. u Ljubljani ili...?

Ja bih pojam »licitacije« jasenovačkim žrtvama proširio na licitaciju srpskim žrtvama Drugoga svjetskog rata, jer je zapravo o tome riječ. Pritom se treba vratiti već u kolovoz 1941. Tada je Srpska pravoslavna Crkva u jednom memorandumu, koji je episkop Valerijan poslao vrhovnom zapovjedniku njemačkih oružanih snaga u Srbiji generalu Heinrichu Danckelmannu, istupila s brojem od 180.000 navodno ubijenih Srba. Četnici i krugovi bliski srpskom dijelu jugoslavenske vlade u izbjeglištvu proširili su taj memorandum u javnosti SAD-a i Velike Britanije. Tako je on postao jednim od prvih »dokumenata« kojim je dokazivano pravo Srba i Srbije da u obnovljenoj jugoslavenskoj državi bude ne samo obnovljena srpska dominacija nego da ona bude još izrazitija. Pritom se tražilo da »krivci«, Hrvati i Muslimani, budu kolektivno kažnjeni i izvrgnuti istrebljenju. Početni broj od 180.000 ubrzano je rastao, a s vremenom ga je prihvatila i komunistička promidžba. Navodni broj od nekoliko stotina tisuća žrtava postupno je pripisan žrtvama logora Jasenovac, da bi naposljetku zaživio i u komunističkoj Jugoslaviji.

U hrvatskoj javnosti kao da se »obilazi« zločin u Katinskoj šumi, pa budući da je ove godine 65 godina kako se on dogodio, recite nam nešto o njemu jer se i njime znanstveno bavite već dugi niz godina.

Riječ je o sovjetskom staljinističkom zločinu iz proljeća 1940. Tada je, po izravnoj Staljinovoj zapovjedi, sovjetska tajna policija NKVD, po načinu rada i ustroju slična kasnijoj jugoslavenskoj Ozni, ubila oko 14.500 ratnih zarobljenika, časnika i dočasnika poljske vojske. Većina ih je ubijena u Katinskoj šumi kraj grada Smolenska na zapadu Rusije, a tamošnje masovne grobnice su u proljeće 1943. otkrile njemačke okupacijske snage. Riječ je dakle o tome da ove godine pada 65. obljetnica tog otkrića, koje je zgrozilo tadašnju svjetsku javnost. Riječ je tek o jednom od mnogih masovnih staljinističkih zločina. Ipak je okolnost da su Nijemci ne samo otkrili grobnice u Katinu, nego su to otkriće odlučili iskoristiti u svrhu vlastite promidžbe, učinila taj zločin jednim od najpoznatijih i možda najbolje dokumentiranih staljinističkih zločina. Unatoč tadašnjih dvojbi o tome je li riječ isključivo o konstrukcijama njemačke goebbelovske promidžbe, ipak je ubrzo potvrđeno da je uistinu riječ o staljinističkom zločinu. Zanimljivo je da je član međunarodnog povjerenstva, koje je na njemački poziv sudjelovalo u istraživanju posmrtnih ostataka poljskih časnika i dočasnika u Katinu, bio i profesor zagrebačkog Medicinskog fakulteta i istaknuti patolog, forenzičar dr. Eduard Miloslavić.

Na kraju jedno »političko« pitanje: Kako se snaći u suočavanju s prošlosti i okretanju budućnosti? Naime, hrvatskom se narodu uporno nameće potreba suočavanja s prošlosti kada je riječ o Jasenovcu, ustaškim zločinima i Domovinskome ratu, a preporučuje okretanje budućnosti kada je riječ o poraću, komunističkim zločinima i Bleiburgu.

Svim događajima iz prošlosti treba pristupati na isti način. Ono što je bilo pozitivno treba prepoznati i istaknuti kao takvo, a ono što je bilo negativno treba također objektivno prikazati bez ikakvog prikrivanja. Kao što sam već rekao, zločin je zločin. Zbog toga se niti jedan zločin ne može opravdati drugim zločinom. Svaki zločin treba osuditi, a mladim generacijama treba prenijeti poruku o neprihvatljivosti zločina, bez obzira na to bio on učinjen u ime klase, rase, ideologije i dr.

Jasenovački logor neke istaknute javne osobe, od kojih ću spomenuti npr. sadašnjega hrvatskog predsjednika, bivšega čelnika HHO-a, poznatoga zagrebačkog profesora povijesti, sarajevskoga franjevca profesora..., stavljaju u uzročno-posljedični kontekst opravdanja i razumijevanja zločina na Bleiburgu. Što kažete na tu tezu?

To nema veze s civiliziranim društvom koje je razvilo i prihvatilo neke druge norme ponašanja.

Zločin se jednostavno ne može opravdavati zločinom. Ako je zbog strahota koje su počinili ustaše bilo »opravdano« ubiti bez suđenja sve one koje su komunističke jugoslavenske vlasti držale i etiketirale »ustašama«, onda se zapravo prihvaća opravdanost osvete kao sredstva za ostvarenje pravde.

Tko bi u tom slučaju mogao zamjeriti ustašama koji su navodno »samo osvećivali« nebrojene žrtve jugoslavenskog režima i njegovih pomagača, ali i žrtve četnika i partizanskih snaga tijekom samoga rata. Opravdavanje počinjenja jednog zločina drugim stvara neprekinutu spiralu zla i novih zločina. Nisu li uostalom velikosrpski agresori također tijekom Domovinskoga rata i agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu koristili motiv osvete za ustaške zločine kao sredstvo kojim su poticali mnoge svoje pristaše na borbu za stvaranje Velike Srbije. Nismo li danas svjedoci suđenja i nekim hrvatskim braniteljima koji su odlučili osvetiti se za ono što su im učinili velikosrpski agresori, pa su i sami počinili neka kaznena djela? Zašto onda njih ne pustimo na miru i ne kažemo da je osveta razumljiva i opravdana? Ne šaljemo li time poruku da je zapravo ubijanje dopušteno, a na počinitelju je tek da procijeni koja će strana pobijediti pa on zbog toga što je napravio nikada neće biti progonjen. Ako dakle prihvatimo takve teze, onda dopuštamo i zločin.

Tomislav Vuković
Glas Koncila

{mxc}