Vrsni pravni stručnjak i umirovljeni bivši predsjednik Vrhovnoga suda RH Milan Vuković pomno prati sva društvena zbivanja. Dan mu je ispunjen brojnim kontaktima i obvezama koje slijede jedna za drugom. Uz organizaciju redovitih stručno-znanstvenih skupova o Haaškome sudu, prošle je godine inicirao i onaj o Prvome hrvatskom predsjedniku u Velikom Trgovišću čije ovogodišnje skoro sazivanje počinje prvoga petka nakon Tuđmanova rođendana 14. svibnja. Uz uobičajeno bogatu korespondenciju i sređivanje vlastite dokumentacije tu su već tradicionalni skupovi posvećeni Petru Šegedinu i Ranku Marinkoviću. Vuković je sve poduzeo da sjećanje na njih u stručnoj javnosti zadobije primjerenu razinu. Razgovor ipak počinjemo pitanjem o već omraženom Haaškom sudu koji nedopustivo dugo komplicira život brojnim Hrvatima pa čak i cijelom narodu.

Hrvati nisu imali miran povijesni hod

Jeste li mogli vjerovati u ovaj nevjerojatan razvoj događaja?

- Do toga nije smjelo doći i tkogod želi istinu lako će se uvjeriti da je Hrvatska tek nakon radikalne promjene nositelja vlasti iz godine 2000. postala talac Haaškoga suda. Od tada u svojim bitnim odlukama vlast ne zastupa vitalne hrvatske interese i događa se ovo o čemu govorimo. Hrvatska je bila jedna između prvih država koja je tražila da se utemelji Haaški sud, jer je predsjednik Tuđman u obrazloženju toga traženja naveo da je potrebno utemeljiti taj sud kako bi se kaznio agresor i onemogućila daljnja djelovanja agresora na uništenju hrvatskih povijesnih spomenika, mjesta, ubijanja ljudi itsl. Međutim, za Haaški sud je vrlo značajna čnjenica da do godine 2000. nitko od hrvatskog rukovodstva vojnog i političkog nije bio u Haagu optužen niti je bio u Haagu u zatvoru. Naime ispušta se iz vida činjenica da je Hrvatski državni sabor 24. kolovoza 1990. donio Rezoluciju o zaštiti ustavnog, demokratskog poretka i nacionalnih prava u Hrvatskoj. Ta je rezolucija bila donesena da bi se na neki način poslije pobune Srba u Kninu 17. kolovoza 1990. smirile te situacije i da bi se one dovele u nekakvu drukčiju poziciju, a ne da se moraju, naprimjer, voditi ratne operacije.

• Ističete prijelomno razdoblje nakon kojega dolazi do neželjenog preokrata u tretmanu Haaškoga tribunala. Kada je to točno bilo?

- Poslije godine 2000. mi imamo jednu poraznu situaciju u društvu. Već 14. travnja 2000. Hrvatski sabor donosi Deklaraciju o suradnji s Haaškim sudom gdje se u točki 3 izričito navodi: “Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo Suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata, obvezujući se istovremeno za odgovarajući suradnički odnos u kaznenom progonu i suđenju optuženima za ratne zločine.” Ako se uzme ovakvo stajalište Hrvatskog sabora od 14. travnja 2000. i usporedi s izričitim stajalištem također Hrvatskog državnog sabora, ali od 5. ožujka 1999. onda svima može biti jasno koliko je nova politička garnitura nanijela štete vlastitoj državi.

• U čemu se razlikuju ta dva dokumenta najvišeg državnog zakonodavnog tijela?

- U svemu. Ali dovoljno je navesti samo točku 1 Rezolucije o suradnji s Haaškim sudom od 5. ožujka 1999. koja kaže: “Hrvatski državni sabor utvrđuje da su iznevjerena očekivanja Republike Hrvatske da će Tužiteljstvo i Međunarodni kazneni sud u Haagu, vodeći se jedino načelima pravde brzo i bez odugovlačenja provesti istrage, optužiti i suditi i kazniti djela ratnih i drugih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom i drugima nesrpskim pučanstvom za vrijeme agresije Srbije i Crne na Hrvatsku i tijekom oružanih pobuna u Hrvatskoj”. Prema tome, tu se razumno postavlja pitanje što se je to dogodilo od 5. ožujka 1999. do 14. travnja 2000. i otkud tolika promjena. Dolaskom nove vlasti Saboru se oduzima pridjev hrvatski i kao takav on s lakoćom zaključuje kako “RH ne dovodi u pitanje pravo Suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata”.

• Je li tada “Oluja” izručena Haagu?

- Tako je, tada se prvi puta optužuje i Oluja, Medački džep, Maslenica i sve moguće hrvatske vojne akcije. Ta činjenica je sada daleko više došla u pitanje brzinom kojom se neke stvari u Hrvatskoj događaju poslije 14. travnja 2000. Naprimjer, aktualni predsjednik države Stipe Mesić 27. travnja 2000. daje Carli del Ponte transkripte predsjednika Tuđmana i to neselektivno, onako u “u đuture”.

• Što nakon toga čini tužiteljica?

- Ona, odobrovoljena gomilom transkripata, već u lipnju 2000. obaviješćuje predsjednika Vlade Ivicu Račana o namjeri uhićenja Ante Gotovine. Poslije tih transkripata u kolovozu 2002. u Hrvatskoj imamo optužnicu protiv generala Bobetka, koja mora se to priznati, ne optužuje Bobetka za “zajednički zločinački pothvat”, nego ga optužuje za druga kaznena djela i o tome postoji opsežna dokumentacija u hrvatskom tisku i tako dalje.

• Pokušava li u to vrijeme ijedna relevantna državna institucija reagirati na postojeće kršenje pravde?

- Ustavni sud RH pokušava na to reagirati i na neki način staviti stvari na svoje mjesto. Imamo izvješće Ustavnog suda od 12. studenoga 2002. sa stajalištem koje će itekako uzbuniti hrvatsku javnost, ali stajalište koje je takvoga sadržaja da ono zahtijeva od svih i fizičkih i pravnih osoba u Hvatskoj određenu akciju. Hrvatske oružane snage su legitimno oslobađale okupirani prostor RH i zato njihovo djelovanje Ustavni sud drži u skladu s provedbom i zaštitom Ustava.

Protuustavan je bio upad britanskih agenata

• Nije li to bilo samo mrtvo slovo na papiru?

- U stvarnosti da. Iako su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatne i dužne su ih provoditi fizičke i pravne osobe kao i sva tijela državne vlasti, lokalne i područne regionalne samouprave u okviru svoga ustavnog i zakonitog djelovanja, a Vlada RH preko tijela državne uprave osigurava provedbu odluka i rješenja Ustavnoga suda! Čak nitko, osim Narodnih novina, ne objavljuje stajalište najviše pravne institucije u državi. Uz to se događaju sasvim suprotne akcije.

• Koje akcije?

- Tadašnji predsjednik Vlade, pokojni Račan, u Vladinim prostorijama održava sastanak s engleskim veleposlanikom Nicholasom Jarroldom, njegovim pravnim i političkim savjetnikom i predstavnikom Britanske obavještajne službe Gilleom Longhleyem i članom Britanske obavještajne službe g. Boydonom, i to 5. veljače 2003. Uz obrazloženje da je taj susret održan “radi traganja za optuženikom Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu hrvatskim generalom Antom Gotovinom”. Dakle, četiri mjeseca poslije stajališta Ustavnoga suda Račan prima spomenutu gospodu.

• S kakvim obrazloženjem?

- Ističe se “spremnost hrvatskih vlasti za razmjenu saznanja o slučaju Gotovina s relevantnim inozemnim službama”, a posebno je istaknuta “stručnost i iskustvo britanskih službi, uzevši u obzir dobre odnose RH s Velikom Britanijom i želju Vlade RH da te odnose unapređuje”. Velepolsanik Jarrold je bez ikava oklijevanja istaknuo spremnost Velike Britanije da Republici Hrvatskoj pruži svu potrebnu pomoć u navedenom predmetu i s tim ciljem je preporučio svoje suradnike kao osobe za suradnju u ovom predmetu.

• U čemu se sastojala “engleska pomoć”?

- Vrlo je zanimljiva stvar da je rezultat te engleske “pomoći” zapravo rezultirao izmjenu optužnice protiv Gotovine i generala 8. ili 10. veljače 2004. U optužnicu se tada unosi tzv. pravna figura engleskog prava o “zajedničkom zločinačkom pothvatu” i Carla del Ponte tu pravnu figuru engleskog prava unosi u otužnicu protiv Gotovine i generala. Njima se u “zajedničkom zločinačkom pothvatu” spočitava da cilj nije bila obrana Hrvatske i pobjeda nad agresorom, nego istjerivanje Srba iz Hrvatske.

• Beograd vješto montira takve kvalifikacije?

- Da, tu je pravnu kvalifikaciju etničkog čišćenja Srba naglašavao Vuk Drašković u knjizi Podsećanja izašloj 2001., a u kojoj on objavljuje i svoj govor održan na četničkom skupu 6. ožujka 1993. u kojem između ostaloga tvrdi: “Samo dva puta za minulih jedanaest vekova, 1941. i 1991. Hrvati su se našli u šansi da stvore sebi državu i oba su puta zbog nemanja državotvorne svesti i odgovornosti posegnuli za etničkim čišćenjem Srba, za logorima, maljem i nožem” (str. 155).

Šegedin je sanjao izgradnju Pelješkog mosta

• Objavom knjige bivše haaške tužiteljice doznajemo li zapravo najviše o tome tko je ona?

- Očito, Carla del Ponte sebe razotkriva u knjizi Lov, ja i ratni zločinci, naglašavajući određene pikanterije koje odražavaju veliku problematičnost shvaćanja dužnosti koju je Del Ponte obnašala dugi niz godina kao glavna haaška tužiteljica. Koliko će hrvatska stručna javnost i kako reagirati na tu pojavu Carline knjige, ja ne znam, ali do danas nisam vidio ni čuo kako bi relevantni prigovori išli u pravcu traženja njezine nedostojnosti kod švicarskih vlasti da bude veleposlanica u Argentini; a drugo Vijeće sigurnosti bi moralo povući neke konzekvenije zbog takva ponašanja glavne tužiteljice.

• Carla del Ponte u svojoj knjizi piše da joj je Mesić javljao što radi Račan? Kako to komentirate?

- To su takve situacije u kojima bi Predsjednik Republike morao reagirati i postaviti Carli del Ponte pitanje je li to točno ili nije. Jer ako bi to bilo točno, onda je to nezgodno za Predsjednika. Ako ne bi bilo točno, onda bi on trebao reagirati i tražiti sankcije protiv Carle. Mesić mora razjasniti što se tada događalo. Javnost i svi građani, na koje se redovito poziva, zaslužuju znati istinu.

• Zašto postoji toliko nejasnoća oko sudskih procesa na Haaškom sudu?

- Zato što je Haaški tribunal postao sredstvo političkog pritiska na pojedine strane u sporu. Upravo sam u cilju otklanjanja brojnih nejasnoća, koje nepotrebno zamagljuju haašku problematiku, 2005. pokrenuo pitanje rasprave stručnjaka pravnika o Haaškom sudu i njegovoj kvalifikaciji hrvatske obrane pojmom “Zajednički zločinački pothvat”. Na tu smo temu održali već četiri takva skupa, izdali četiri zbornika, a 6. lipnja održat ćemo i peti skup gdje bi vidjeli postoji li zaista mogućnost da se na neki način hrvatska javnost upozna sa svim tim manevrima koji su učinjeni oko problema hrvatske slobode.

Jeste li u tom smislu inicirali i susrete o Franji Tuđmanu?

- Da, moram priznati da sam upravo u tom cilju bio inicijator utemeljenja stručno-znanstvenih susreta "Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća" u Velikom Trgovišću. Jer pisanje hrvatske povijesti tijekom XIX. i XX. stoljeća je zaista falsifikat par exellence. Mi nismo mogli pisati svoju povijest, nismo mogli tako rekuć ni živjeti.

• Koja je glavna osobina skupa?

- Stručno znanstveni skup "Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća", posvećen je izučavanju povijesti hrvatskoga naroda, povijesti koja nam svjedoči da hrvatski narod stjecajem mnogih okolnosti svoju povijest nije živio ni proživio u svom prirodnom državnom i samostalnom procesu povijesnog razvoja, jer se najvećim dijelom svoje povijesti nalazio u raznim državnim sustavima boreći se za opstanak i svoju samostalnost. Hrvatskom narodu nije bio dostupan, ni dopušten mirni povijesni hod. U toj činjenici treba tražiti razloge da se mi danas, kada imamo svoju samostalnu Hrvatsku unutar svjetskog sustava slobodnih zemalja, bavimo povijesnim temama, uvjereni da povijesni razvoj nacionalne svijesti i spoznaje, naše odgovornosti prema hrvatskoj državnoj samostalnosti i rastu nacionalne svijesti zaslužuju svaku našu pozornost, stvaralački odnos prema našoj povijesti i našem narodu i hrvatskoj sudbini uopće.

• Kako, ukratko, opisujete Tuđmana?

- Tuđman je u svom djelovanju, u svojim težnjama i željama, u svojoj povezanosti s Hrvatskom, bio duhovna snaga koja je vodila hrvatski narod na putu slobode, s uvjerenjem u vječnost. Tražeći da oni koji u rukama imaju hrvatsku narodnu sudbinu, uvijek budu motivirani hrvatskim rodoljubljem, kako se budućnost hrvatskog naroda ne bi više nikada našla na nesigurnom povijesnom putu. Upravo su zato ovi Dani itekako potrebni jer nam naša povijest mora biti učiteljicom života.

• Kakav je odaziv sudionika?

- Ove je godine nevjerojatno kako se javio veliki broj onih koji žele u tome sudjelovati i koji su dostavili svoje materijale.

• Koliko je njih već poslalo materijale?

- Svoje stručne radove na tu temu dostavili su na vrijeme, do 31. ožujka, prof. Đuro Vidmarović, dr. Zlatko Matijević, biskup Mile Bogović, prof. dr. Ivan Balta, dr. se. Jure Krišto, akademik Petar Strčić, prof. Željko Karaula, novinar Mate Kovačević, prof. dr. fra Andrija Nikić i prof. Marija Magdić koja je poslala lijepu opširnu pjesmu "Ti si jedan jedini" spjevanu u čast dr. Franje Tuđmana. To su službeni podnositelji referata na skupu, a za očekivati je dolazak i onih koji nisu napravili svoje referate ali koji će željeti iznijeti nešto u toj prigodi.

• Vremenski prije Tuđmana utemeljili ste skupove o znamenitim Hrvatima iz područja kulture kao što su Šegedin ili Marinković. Ima li poneki detalj iz njihova života zanimljiv široj političkoj javnosti?

- Kako ne bi bilo, pa politika je svugdje oko nas. Evo, naprimjer, današnja izgradnja mosta kopno - Pelješac opterećivala je Petra Šegedina još sedamdesetih godina. On je u to vrijeme predviđao kako će se nositelji vlasti u Sarajevu tome suprotstavljati. Šegedin bi sve dao da Hrvatska, onim presjecanjem, više ne izgleda kao mali Pakistan, istočna i zapadna.

• Tko je u ono vrijeme bio Petar Šegedin?

- Šegedin je bio persona gratissima u hrvatskoj i kulturnoj i političkoj aktivnosti. Upoznao sam ga kad je došao iz Pariza gdje je u veleposlanstvu bivše države obnašao dužnost atašea za kulturu. Međutim, njegovim dolaskom u Zagreb, šezdesetih, prestao je svaki njegov afinitet prema bivšoj državi i negdje 1974., kada je Franjo Tuđman izišao prvi put iz zatvora, upoznao sam Šegedina i Ranka Marinkovića s Tuđmanom. Subotom smo se redovito nalazili kod dr. Duška Katunarića u njegovom,uredu u Vinogradskoj bolnici i tamo analizirali aktualne političke teme. Tada sam kao odvjetnik vodio obranu nekolicine progonjenih, među kojima su bili Šime Dodan, Smiljana Rendić i drugi.

Mesić mora reagirati na Carlinu knjigu

• Je li bilo poteškoća s osnivanjem Šegedinovih dana?

- Poprilično. On je umro 1998. i nekoliko sam godina pokušavao utemeljiti te dane ali nije išlo. Tako je potrajalo do travnja 2005. kada su u gradu Korčuli prihvatili moju inicijativu i pristali da se utemelje "Dani Petra Šegedina" u Korčuli biennalno, znači svake druge godine.

• A kod Marinkovića?

- Zanimljivo, kod utemeljenja "Dana Ranka Marinkovića" išlo je puno lakše. Ranko je umro 2001. u veljači i odmah sam nakon njegove smrti pisao na Poglavarstvo grada Komiže. Ranko mi je jednostavno dao nalog da ga moram ukopati u Komiži na groblju kod sv. Mikule, tako da se logično nametnula potreba trajnog njegovanja uspomene na ovoga velikog književnika i čovjeka. Već smo sljedeće godine, 2002., održali prve susrete, oživljavajući takvu tradiciju kao i kod Šegedina, svake druge godine.

• Jedno pitanje iz struke. Zašto danas postoje toliki prigovori na tzv. učinkovitost hrvatskog sudstva? Što treba poduzeti?

- Treba poduzeti ono što sam predlagao davne 1993., a to je bolja organizacija hrvatskoga sudstva. Tražio sam da se uspostavi Visoki žalbeni sud; a Vrhovni sud bio bi trećestupanjski sud, a ne da Ustavni sud rješava ustavne tužbe protiv odluka županijskih sudova. U Hrvatskom saboru postoji cijela dokumentacija Vrhovnog suda Hrvatske s prijedlogom za organizaciju sudstva i s prijedlogom za nadležnost sudstva. Međutim, danas jedan vrlo visoko pozicionirani političar je rekao "kad bi mi poslušali Vukovića, bio bi to tektonski potres". Pa upravo to i treba napraviti.

• Kada je posebno došlo do izražaja uplitanje izvršne ili zakonodavne vlasti u naše sudstvo?

- Počelo je godine 2000. s napomenom kako "prestaje dužnost predsjedniku Vrhovnog suda, predsjedniku Državnog sudbenog vijeća i članovima Državnog sudbenog vijeća". Zato danas u sudstvu koje mora biti neovisno, nije moguće imenovati suca ako ne pitaju Sabor koga će imenovati, a to nije u redu. Mi smo jedina zemlja u Europi koja ima suce za prekršaje u kategoriji sudaca. A njima, primjerice, predsjednik Vlade može danas narediti da posvete veću pozornost prometu, carini ili nečem trećem. Takva organizacija sudstva je jedinstvena u Europi i stoga je dalje neodrživa. Od 2000. počinje najveće zlo za Hrvatsku. Poremećen je cijeli sustav koji je dotad izgrađivan. Sve što je vodilo k istinskom učvršćenju nacionalnog identiteta obezvrijeđeno je.

• Postoji li po vašem mišljenju još opasnost da se Hrvatska zaplete u tzv. zapadnobalkansko klupko?

- Ni govora. Mislim da je ta maksima "Zapadni Balkan" najgluplja stvar koja je mogla ući u hrvatski politički život. Zemljopisno, politički, ili kako god hoćete, mi se nalazimo na prostoru gdje se susreću tri svjetske ideologije, kulture, istočnog pravoslavlja, islamizma i katolicizma. Mi smo kao katolički narod oduvijek okrenuti prema Središnjoj Europi i toga moramo biti svjesni. Mi znamo koliko je bilo štetno udruživanje u bivšu državnu zajednicu iz koje smo se jedva uspjeli izvući pa nam ne treba njezino oživljavanje. Eto, postavljen je i neki tajnik zamišljene balkanske asocijacije. Ipak, što se Hrvatske tiče, mislim da su to uzaludni pokušaji. Balkan dopire do rijeke Drine i tamo treba ostati.

• Nije li to između redova rekao i George Bush?

- Čuli smo što je rekao američki predsjednik, da nas nitko više ne smije napasti. Ali to ovisi o nama. Imat ćemo onoliko slobodnu i jaku Hrvatsku koliko je sami izgradimo, nezaboravljajući pritom kako prosperitetnu zemlju, domovinu i državu ponajprije ostvaruju nacionalno osviješteni ljudi, istinski domoljubi.

Ante Brčić
Fokus

{mxc}