Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma

 

Nakon prvoga, dr. sc. Ivan Biondić pripremio je drugo dopunjeno i prerađeno izdanje knjige Historia reducta - drama nacionalne identifikacije. Središnjom tezom «Hrvatska će biti nacija, ili je biti neće», ta knjiga potiče neke akademske inicijative, što bi mogle stubokom pokrenuti hrvatsku političku pozornicu. S tim u svezi, posebice glede legitimiteta Stanimirović-Pupovčeve stranke, razgovarali smo s autorom koji je izvanredni profesor Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, redovni član Družbe Braća hrvatskog zmaja (Zmaj od Tanaisa) te glasnogovornik Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata.

Pođimo, ipak, od posvete knjige: «legendi generalu Gotovini – hrvatskom Dreyfusu». Čemu ta poredba?

Satniku francuske vojske Dreyfusu, zbog njegova podrijetla, grdno su napakirali. U pozadini je bio antisemitizam. Francuska i europska javnost digla se u obranu njegove časti, pa otuda i glasoviti Zolin J'accuse. Iako je, glede Gotovine, «slučaj Drayfus» gotovo dječji vrtić, jer našem je generalu jednako pakirala hrvatska i druga (francuska) domovina, nismo čuli ni europske, a još manje domaće Zoline «sinove». Ni Predrago Matvejevićevo Srce nije imalo mjesta za heroja Gotovinu: istinskog simbola hrvatskog i europskog antifašizma u sunovratu 20. stoljeća. Pače, za Peđušku je Gotovina legionarski kaplar s krvavim tragovima i kriminalnim dosjeima, čak i kukavica. U svakom slučaju, poznatu kvislinšku dictu («locirati, identificirati …»), što je izrečena u maniri jednog Višinskog, jednu od najsramnijih stranica hrvatske povjesnice, debelo je pokrila hrvatska intelektualna elita. Naime, ista ona koja se po koji put: umjesto ispred, našla iza, pače, i protiv vlastita naroda.

Štoviše, Vi govorite o intelektualnoj veleizdaji. Nisu li to teške riječi?

Rodno je mjesto te veleizdaje bio okrugli stol «Srbi i Hrvati» u zagrebačkom muzeju Mimara, što je održan 22.-24. studenoga 1993. godine. Okupivši uglavnom yu-intelektulace s prostora ex-države, koji su, iako su zastupali samo sebe, a ne svoje nacionalne zajednice, tvrdi senior Goldstein, «bili ipak sposobni izraziti svoje nacionalne identitete i interese, i istovremeno se truditi da razumiju interes s one druge strane». S tim u svezi, glede diskusija, znakovita je «identitetska» statistika: Srbi (36), Hrvati (14), Židovi (8) i Muslimani (1). Na toj je crti, naknadno svjedoči junior Goldstein (1998.), među hrvatskim intelektualcima bio prihvaćen dogovor «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat». Štoviše, iako je bila riječ o važnim pitanjima («kako se dogodilo, gdje je počelo, zašto je bilo»), priznala je Vesna Pusić, «ona se i nisu zamišljala kao tema ovog stola». Pače, ona je otvoreno priznala da je svjesno prešućen SANU-Memorandum (1986.), čijim je tragom krenula velikosrpska osvajačka politika: Miloševićev Mein Kampf - osnovni uzročnik rata i zla na ovim prostorima. U duhu toga zaborava, središnja je zvijezda mimarijanskog skupa bio Milorad Pupovac.

Kao «zločin za pisaćim stolom», SANU-memoradum ipak nastojite oteti zaboravu. O čemu se radi?

Pored razlikovanja «ratnog zločina» i «zločina u ratu», Hrvatski forum (1997.) je predložio uvođenje kategorija: «zločin propusta» (crimen non faciendi) i «zločin za pisaćim stolom» (crimen machina scriptoria). Potonju je sintagmu, u obzorju političke filozofije, uspostavila Hannah Arendt. Tragom spomenute veleizdaje, uz međunarodni skup «Vukovar – zločin za pisaćim stolom» (radni naslov), Udruga «Bastiōn Vukovar» (u osnivanju) postavit će spomen obilježje (vidi okvir). Na skupu će sudjelovati i francuska spisateljica židovskog podrijetla Louise Lambrich. Prije dvije godine, ona je napisala sjajnu knjigu: Vukovar više nećemo vidjeti, koju smo nedavno, nakon niza peripetija, dobili u prijevodu i nakladi Marije Bašić. U knjizi je razotkriven ključ velikosrpske ideologije, naime, mehanizam ponavljanja zločina, što iza sebe u različitim povijesnim razdobljima ostavlja zločine i žrtve na istim područjima. Upravo je skrivena bît te ideologije, uz poznatu hrvatsku «teoriju zaborava», najzad je rezultirala u tome da je Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat (HOOR) i, s tim u svezi, stvaranje nacionalne države obilježeno kao «zajednički zločinački pothvat» (ZZP).

Koje su središnje Pupovčeve teze glede Hrvata i Srba u njihovoj završnoj etapi nacionalno-političke integracije?

Radi se zapravo o dokumentu njegova Srpskog demokratskog foruma, što je upućen Konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (London, 1992.). Riječ je o tzv. koncepciji «Srbi kao ključ», što ju je još početkom 90-ih Pupovac «trenirao» u pariškim i londonskim političkim salonima, koja polazi od sljedećih pretpostavki: (a) «Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg»; (b) «Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju» i (c) «Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese». Nepriznavajući uspostavljenu hrvatsku nacionalnu državu (1990.), čija je vlast «protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj», spomenuti projekt pretpostavlja: integrirani model za Srbe u građanskoj Hrvatskoj (personalna i kulturna autonomija) i segregirani model (specijalni status) za Srbe unutar Hrvatskog Podunavlja (kolektivna i teritorijalna autonomija). Očekujući inscenirani haaški pravorijek, operacionalizirana još u Tindemans-Bančevu Nedovršenom miru (1996.), ta se koncepcija odvija u okvirima projekta zapadni Balkan.

U tom je sklopu, uz potporu tzv. međunarodne zajednice, nastala i Srpska demokratska samostalna stranka – SDSS.

Vodeći računa o dugoročnim ciljevima, spajanjem dviju «(č)etničkih stranaka», SDSS je nastao u surječju lokalnih izbora 10. travnja 1997. na području istočne Slavonije, koje je tada bilo pod upravom UNTAES-a, što je temeljem Erdutskog sporazuma mirno prelazilo pod hrvatski suverenitet. Ukratko, nakon fuzije sa Stanimirovićevom borovskom «ruralnom» Samostalnom demokratskom strankom (SDS), Pupovćeva se zagrebačka «urbana» Samostalna srpska stranka (SSS) preregistrirala u Srpsku demokratsku samostalnu stranku (SDSS), koja je tako «legitimno» upala u hrvatski politički prostor. Utemeljena 5. ožujka 1997. godine, ta je stranka izabrala novo rukovodstvo (predsjednik Vojislav Sanimirović, a Pupovac dopredsjednik) i odredilo novo sjedište u Vukovaru. Nakon što je prethodno bilo na konzultacijama «kod gazde u Beogradu», novo je čelništvo 20. ožujka uputilo pismo generalu Kleinu i predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću: gdje su unutar 12 točaka istakli ultimativne zahtjeve izlaska «untaesovskih» Srba na izbore. Kako je njihovo održavanje i osnivanje novih «bajpas» političkih struktura bio središnji preduvjet za povratak prognanika i gospodarsku obnovu opljačkanog Podunavlja, bila je to cijena, pa i uz derogiranje Ustava, neugodnih kompromisa. Rješavajući jedno od temeljnih geopolitičkih pitanja, da bi se izbjegao «Ulster u Podunavlju», u paketu bolnih kompromisa, uz erdutske paradržavne strukture, kao balvan u peti hrvatskog parlamentarizma, političkom je alkemijom iznuđen i odmetničko-teroristički SDSS.

Na kojoj se okomici baštini političko djelovanje SDSS-a?

Budući da Srbi u Hrvatskoj, kako tvrdi Pupovac, «imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju», SDSS je iznjedren, stoji u njegovu programu, iz politike Srpske narodne slobodoumne stranke (Novi Sad,1861.). Njezin je prvak, Svetozar Miletić «predvodnik srpske liberalne građanske misli među svim Srbima 'Prečanima', pa i među Srbima u ondašnjim hrvatskim zemljama». Dodajmo, da je u Rumi (1881.) ta matica porodila SSS-u. Njezino glasilo – Srbobran šira javnost poznaje po članku «Srbi i Hrvati» (1902.), čija je zloglasna lozinka («do istrage naše ili vaše») početkom 90-ih prošla stoljeća najavila smrt Hrvatima. Druga, ne manje važna, izvorna je ishodišnica: Savo Bjelanović «politički prvak među Srbima u Dalmaciji, prva figura u Srpskoj narodnoj stranci» (Zadar, 1880.). Ukratko, Miletić i Bjelanović apostoli su ideje koja je - preko Pribićevića, Nikoliša i Raškovića, do današnjih dana - «udarila temelje hrvatsko-srpskim političkim koalicijama». Sve u svemu, od njezinih začetaka sve do današnjih dana, ta remitalačka okomica stoji Hrvatima na putu njihove političke (državne) emancipacije.

O kakvoj se baštini, posve ukratko, uopće radi?

Recentna hrvatska povjesnica (Mirjana Gross, Nikša Stančić, Drago Roksandić, Mato Artuković, Ines Rumenjak, Tihomir Rajčić i dr.), bez zadrške, SDSS-ove predšasnike i njihovu politiku prosuđuje po crti velikosrpskog ekspanzionizma. Štoviše, to ne potiru ni srpski autori. Naime, uz obranu srpske nacionalne individualnosti, tvrdi V. Krestić (1982.), Srbobran je «često i sam djelovo sa gledišta nacionalizma i šovinizma«. Pavla Jovanovića, tvorca SSS-a i pokretača Srbobrana - čiji program i ustanove (čak i «Srpsku banku») danas doslovce obnavlja Pupovac - prosuđuje L. Rakić (1975.), «zahvatio je ekskluzivni srpski nacionalizam i u tom pravcu orijentirao je stranku i glavni organ«. Njezina je ideologija, kao trajnu stalnicu, njegovala antisemitizam. Najzad, velikosrpsko ishodište Stanimirović-Pupovčeve baštine, na stranicma Slova osvježio nam je: poduži podlistak «Neka pitanja uz SDSS-ovo sudjelovanje u Vladi«, te posebice portretiranje «Života i djela Save Bjelanovića» u dva nastavka-naslova («Hrvati nisu nacija» i «Protimbe političkom hrvatstvu»), autora Tihomira Rajčića. Ipak, glede potonjeg, ispod čijeg velikog portreta sjedi u prostorijma stranke, Pupovac nam nedavno u Slobodnoj poručuje: «Slobodno možete napisati da je Sava Bjelanović jedna od naših inspiracija i vrijednost koju želimo slijediti». Sapienti sat!

Vjerojatno je u tom surječju točna Bančeve teza da «borba za hrvatsku državnost nije nikada postala programom Srba u Hrvatskoj».

Svakako! Povijesno to nije teško dokazati. Uostalom, to bjelodano svjedoči Pupovčev razgovor za beogradski NIN (1994.), gdje se, uz ino, tvrdi: kako je nerealno očekivati srpsko izdvajanje iz Hrvatske, ali «o elementima državnosti Krajine se mora govoriti» koja ima i «neke forme međunarodnog subjektiviteta». Odgovorio mu je odmah u Nedjeljnoj Dalmaciji poznati ljevičar i žestoki kritičar Tuđmana i njegove politike - Miljenko Jergović. Naime, pod naslovom: «Metode genocida lokalnih Führera» i znakovitim podnaslovom: «Pročitana igra Milorada Pupovca», on žestoko optužuje Pupovca da brani Miloševića i njegovu nacionalističku politiku. Uglavnom, Pupovčeva je bratija, kako je upozorio i onodobni lijevo-liberalni analitičar - Davor Gjenero u Novom listu (1997.), «konzekventna ekspozitura velikosrpskih političkih interesa u Hrvatskoj», što «onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda» i, s tim u svezi, uspostavu samostalne nacionalne države. Uz tzv. međunarodne čimbenike, dodaje Gjenero, hrvatske je Srbe «Beograd odlučio iskorištavati kao element zadržavanja Hrvatske u balkanskom kontekstu, kako bi i srpski dijelovi Hrvatske u koncepciji mini Europske unije činili jedinstveni srpski duhovni prostor». Najsvježiji je slučaj s priznanjem Kosova. Pače, čelnice «druge Srbije» - Nataša Kandić i Sonja Biserko, ovih dana upozoruju na neugodan paradoks: spram hrvatskog priznanja Kosova, «srpska politika u Hrvatskoj podržava politiku Koštunice i radikala koji su danas strasniji i konzervativniji od Miloševića». U svezi s tim, čak i Ivo Banac diskretno upozorava «da bi SDSS trebao početi razmišljati gdje određuje svoje političko djelovanje».

Kako se SDSS-ovci odnose prema HOOR-u?

SDSS-ovsko čelništvo demonstrativno izbjegava obilježavanje najvećega hrvatskog državnog blagdana - Dan domovinske zahvalnosti 5. kolovoza u Kninu, ali zato sudjeluje na proslavi 27. jula u Srbu, dakle nepostojećeg ex-jugoslavenskog praznika, odakle je krenulo poznato četničko-partizansko orgijanje (Boričevac). U surječju Miloševićeva suđenja, uz Furija Radina, Pupovac je bez zadrške da Oluju sveo na «etničko čišćenje» Srba u Hrvatskoj», čime je izazvao žestoki odgovor koalicijskih partnera - Sanadera i Šeksa. Štoviše, u beogradskom tjedniku Vreme Pupovac svjedoči da «postoji mit i postoji ideologija domovinskog rata, konstrukt domovinskog rata». U podužem razgovoru za RSE, on tvrdi da Tuđman i Milošević polaze od «nacionalističke politike da bi mogli provesti politiku etničkog čišćenja i stvoriti države». Tuđman je Miloševićevu politiku «prihvatio sa strašću», pa su Gotovina i Mladić «neka vrsta bratstva u zločinu»; iako je način na koji se dogodila Srebrenica i Oluja različit, «ipak im je politička osnova ista». U svezi s tim, naspram NDH-aške, Pupovac pledira za ZAVNOH-ašku protegu, koja omogućuje demokratsko društvo što «želi prevladati Tuđmanovu i Miloševićevu politiku etničkog čišćenja, proganjanja, paleži, uništavanja». Ukratko, SDSS se uklapa u politiku kriminalizacije Domovinskoga rata i državnog i vojnog vodstva Hrvatske, čime se pokušava osporavati Hrvatsku kao nacionalnu i suverenu državu. Ta politika, uz neskrivenu potporu «perfidnog Albiona», ima dvije zadaće: prvo, vratiti Srbima u Hrvatskoj status naroda i Hrvatsku pretvoriti u federalnu državu i drugo, velikosrpsku agresiju pretvoriti u sukob srpskoga i hrvatskog nacionalizma s udjelom zajedničke odgovornosti i krivnje kako bi se stvorile pretpostavke za novi balkanski imaginarij.

Izražava li ta stranka uopće hrvatske državne interese?

Smatrajući da «nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima» (zabacivši starokinesku mudrost da «pogrešni pojmovi vode u rat»), kao tipični homo fraus (čovjek obmanitelj), Pupovac pozicionira SDSS kao «etničku stranku s građanskim predznakom». Manje je važno što politička teorija i praksa ne poznaje takav «drvenoželjezni» ustroj, kada je bitan njezin protuhrvatski program. Kako zapaža Tonči Tadić, taj program «počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba iz nacionalne manjine u konstitutivni narod», tj. Republiku Hrvatsku zavnohovski pozicinirati kao «nacionalnu državu Hrvata, ali i kao nacionalnu državu Srba». Glede proteklih izbora, prosuđuje Pupovac, «došlo je vrijeme da izađemo iz sfere nacionalne i političke manjine u kojoj smo bili protekle dve decenije i da uđemo u prostor ravnopravnog naroda i javnog političkog djelovanja». Naime, predstavljen kao «najjača Sanaderova karta za put u Europu», Pupovac je u banjalučkim Nezavisnim novinama poručio: «Srbi će se smatrati ravnopravnim narodom, a neće biti samo kao kategorija manjine». U tom surječju, kao liberalno-demokratski iskorak u duhu ZAVNOH-a, Stanimirović je pozdravio «Boljkovčevu kandidaturu na listi SDSS-a», glede njegova odlučna zalaganja «da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda koji im je oduzet 1990.». Uostalom, čekajući haaški fait accompli, posve otvoreno «obnaroduje« u beogradskom Blicu, «on (Stanimirović) i njegova stranka sigurno će i to pitanje u perspektivi staviti na dnevni red«.

Štoviše, Vi tvrdite da su ishodišta ove stranke nedvojbeno teroristička!

Upravo tako! Već Miletićeva Zastava (1866.) proročki upozorova zastupnike hrvatskog Sabora neka se, kada budu odlučivali o statusu Srba u Trojednici, obazru na vojne arsenale u Kragujevcu u Srbiji, «na šumu pušaka i topova koji će nekoć, kad dođe zèmān da se potpraše, grmljavinom i rikom svojom opredeljivati šta je srpstvo, što li ime srpsko». I, doista, dođe zèmān, 125 godina kasnije: arsenal je Zavoda «Crvena zastava», po crti «Srbi svi i svuda», krvavo iscrtavao granice RS-e u BiH i RSK-e u Hrvatskoj. Pače, dvije godina ranije (1993.), kao delegat u prvoj i ministar u posljednoj vladi odmetničko-terorističke RSK-e, Stanimirović izvješćuje kako je «18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar...«. Danas taj «osloboditelj«, zahvaljujući iznuđenom Zakonu o oprostu, mirno sjedi u hrvatskom Saboru. Riječ je o zakonu, dokumentirano svjedoči Piskačeva 'Nebeska Srbija' u Hrvatskoj (2005.), što se do ovdašnjih dana pokazao «kao perpetum mobile inflitracije velikosrpske idelogije u hrvatsko društvo i praktične reintegracije srpskih terorista (četnika) u strukture hrvatske vlasti», čime se otvaraju pretpostavke «za prihvaćanje i puzajuću primjenu plan Z-4».

Stoji li onda Bančeva teza da je svaka hrvatska politika «unaprijed osuđena na propast», koja bi htjela Srbe pretvoriti u «političke Hrvate».

Bančeva teza stoji ako prihvatimo njemu dragi antistarčevićanski, poznati viktornovakovski aksiom, da je «svaka samostalna hrvatska nacionalnu država, gdje bi Srbi u Hrvatskoj bili etnička manjina, eo ipso ekskluzivna, totalitarna, genocidna i fašistoidna». Međutim, polazeći od zahtjeva za političkom samostalnošću i neovisnošću hrvatskog naroda, Starčević je naglašavao kao krajnju svrhu povijesnoga opstanka naroda: da postane politički narod (nacija), ravnopravna osoba u međunarodnoj zajednici. Za njega pitanja o vrhovništvu vlasti, što proizlazi iz samoga naroda kao političke zajednice, prethode svim drugim pitanjima i čine onaj konsenzus državne zajednice na kojemu se moraju graditi sva politička mnijenja i stranke. Izgrađujući se kao suvremena politička nacija, Hrvati mogu konačno izaći iz shizofrene «nedovršene povijesti». Osim moguća odlučnijeg pozicioniranja (npr. putem nacionalnog referenduma) prema svijetu, glede nekih dramatičnih pitanja (odnos prema Haagu, ulazak u EU, NATO i sl.), onkraj podmetnutih ideoloških endehaško-zavnohaških polarizacija, Hrvati se tek kao nacija mogu posvetiti rješavanju bitnih životnih pitanja materijalna prosperiteta, kulturnog, znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka.

Znači li to preslagivanje hrvatske političke scene?

Iako je na vlast došao na krilima «novoga smjera» (što je samo inačica Supilova «novog kursa»), Račan je izbjegao «hrvatsko-srpsku koaliciju» koja se podmetala preko tzv. «manjinskih lista». Pače, on je gotovo oporučno smatrao (na čemu je posebice radio Arlović): kako je, spram «politike manjinskih lista», konačno «vrijeme da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate«, tj. da se Hrvatska izgradi kao moderna politička nacija. Nažalost, mogući povijesni hod: pod vodstvom HDZ-a «stvorena je hrvatska» država, pod vodstvom SDP-a «stvaramo hrvatsku naciju» - zaustavila je, višeputno povijesno potvrđena, «srbo-talijanska alijansa«. Naime, obilježena «antimanjinskim džihadom», takva je Arlovićeva nastojanja Radin osporio «u ime nekog starčevićanskog političkog hrvatstva», što je Pupovac, posve banac-krestićevski, obilježio kao «poziv na asimilaciju». Štoviše, on je upozorio da se manjinska politika ne može «rješavati na osnovu izmišljotina Vladimira Šeksa ili Mate Arlovića», kojima se «priječi normalna politička integracija Srba u hrvatsko društvo». Međutim, usporedne liste, nemogućnost sastavljanja stabilne vlade bez Srba kao Srba, a ne kao građana, primjećuje ugledni povjesnik-politik - Ljubo Antić, «govori da će se Hrvati morati konačno odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku demokraciju». Zato lažna dvojba «nacija ili demokracija», što ju je u projektu detuđmanizacije kao dekroatizacije, ultimativno postavila Vesna Pusić - Berkovićeva «kozmopolitsko-liberalna politička femina»: pripada eksplicitnom repertoaru «(č)etničke demokracije».

Međutim, spram Pusićkine, prema Vama, istinska je tek dvojba: «Hrvatska će biti nacija, ili je biti ne će!»

Svakom prosječnom hrvatskom građaninu vjerojatno nije teško shvatiti da Stanimirović-Pupovčeveva SDSS-ova protega počiva na velikosrpskoj, kolokvijalno kazano četničkoj ideologiji. Ako je to tako, onda ta «(č)etnička stranka», i glede slova pozitivnih Zakona, «smjera podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavanju opstojnosti Republike Hrvatske». Upravo zbog toga u ime «opstanka nacije» (dakle: i Srba u Hrvatskoj) i pravednog mira na ovim prostorima, u Družbi «Braća hrvatskog zmaja» ponikao je prijedlog da se potakne mjerodavno Ministarstvo kako bi se pobudilo «pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti [SDSS-a] pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske». Koliko sam upoznat, uz niz tu- i inozemnih hrvatskih nevladinih udruga (pače, i Teršeličina Documenta), i središnje bi nacionalne ustanove (MH, JAZU, DKH), stavši konačno ispred naroda, supotpisale tu povijesnu inicijativu. Ako ista krene ubrzo bismo mogli očekivati središnju svjetsku agencijsku vijest: Nakon što je u hrvatskom Saboru, parafrazirajući Stanimirovića, «pao i posljednji bastion, posljednje uporište (č)etničke vlasti u Hrvatskoj», stvorena je HRVATSKA NACIJA!» U tom surječju, bez SDSS-ova utega na nozi, moguće je očekivati veliku koaliciju HDZ i SDP koja bi, prema biskupu Bogoviću, išla ka ostvarivanju «svenacionalnog interesa, koji bi uvijek bio u prvom planu».

Kako će na to reagirati EU odnosno SAD, čiji je Kongres ulazak stožerne stranke hrvatskih Srba SDSS-a u Vladu obilježio kao znak «političke zrelosti».

Budući da je Hrvatska prema svomu Ustavu određena kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država svih njezinih državljana, državna vlast treba načelno razlikovati samo državljane od nedržavljana. Ona će, sve svoje državljane - uvažavajući i štiteći njihove narodne, vjerske i kulturne posebnosti - tretirati «političkim Hrvatima». Zato se u Hrvatskoj ne smije nikomu dopuštati da na «protivljenju političkom hrvatstvu», zaglavljuje Benjamin Tolić, «pravi karijeru i getoizira svoje sunarodnjake». Svi ti manjinski narodi imaju šansu u spektru stranaka u Hrvatskoj da se opredjele ciji program im najvise odgovara i da kroz tu stranku ostvare svoja prava u zajednistvu s Hrvatima kao vecinskim narodom. S druge strane, birači trebaju državnu politiku i programe političkih stranaka ocjenjivati samo po tomu koliko oni doprinose jačanju države, socijalnoj sigurnosti državljana i općem blagostanju. Sve u svemu, zakonom treba zabraniti postojanje srpskih ili bilo čijih manjinskih stranaka, jer to je temeljni običaj i «najdemokratskije» zemlje na svijetu SAD. Naime, milijunima Kubanaca, Meksikanaca i inih naroda (Talijana, Hrvata i dr.), što žive u SAD i ne pada im na pamet da osnuju svoju stranku, niti bi im bilo dopušteno po zakonu. Takvi su običaji, dabome, i u inim zemljama liberalne demokracije.

Kakva je onda sudbina Stanimirović-Pupovčeve stranke?

Osobno držim da oni neće čekati nalaze Ustavnog suda. Štoviše, predvidljiv je sljedeći scenarij. Odričući se SDSS-ova velikosrpskog programa, onkraj zadnjeg igrokaza, Uzelac daje mandat nas raspolaganje. Ne čekajući imunitetno povjerenstvo, koje je istrenirano u «slučaju Glavaš», u šah-mat poziciji isto čini i SDSS-ova saborska trojka. Uz puno poštivanje načela presumpcije, otvara se istražiteljski proces. Kao ministri, Stanimirović su i Gajica izravno sudjelovali u odmetničko-terorističkoj vlasti RSK-e, za koje, štoviše pod kontrolom UNPROFOR-a, tada nije spriječeno ubojstvo 700 hrvatskih civila, a 7000 ih je protjerano, a da za taj ratni zločin i zločin propusta nitko, dosad, nije odgovarao. Je li, doista, Stanimirović bio «srpski Mengele»? Koliko je «vezan» uz ratni zločin i genocid nad Hrvatima u Lovasu (1991.). «Oslobađa» li on, i sâm uniformiran, uz vojnike JNA i razularene četnike, vukovarsku bolnicu prije odvođenja ranjenika na Ovčaru? Uostalom, rušeći sve Hipokratove postulate, Stanimirović sâm svjedoči o «oslobođenoj» bolnici (Vukovar - Kroatenfrei). Kao «krajinski Vidošević«, Gajica može i mora odgovoriti kako se nemilosrdno harčila hrvatska imovina. Koja je, naposljetku, uloga Pupovaca u «slučaju dr. Šretera», o čemu pobliži svjedoči Degoricija u najnovijoj knjizi. Nakon monstruozne osvade da je u Hrvatskoj 11.000 srpske djece pokršteno, zagrebački je okružni tužitelj još 1992. godine podigao optužnicu protiv Milorada Pupovca zbog iznošenja lažnih vijesti ili tvrdnji, za što je predviđena kazna do pet godina zatvora. Do procesa nikada nije došlo. Zašto?

Na kraju, kakvi su Vaši daljnji planovi?

Koristeći studijsku godinu, pred odlazak u «zaslužnu mirovinu«, dovršavam rukopis knjige Tanajske ploče – europska osobnica Hrvata (Dossier Tanais), koja dokumentirano svjedoči još jedan magnum crimen hrvatske historiografije i filologije. U svezi s tim, ispunjavajući svoje deržanstvo, otimajući se «teoriji zaborava», toj našoj nacionalnoj disciplini, i dalje će me voditi stekliško načelo: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodoblja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.).

Rašeljka Duvnjak
Hrvatsko slovo

{mxc}


 

Pon, 13-07-2020, 02:56:12

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.