Michael D. O'Brien je suvremeni kanadski pisac, esejist i slikar. Na hrvatskom su mu objavljeni romani “Posljednja vremena”, “Pomrčina sunca” i “Dnevnik nevolje” u izdanju Verbuma. Već dvadeset godina umjetnik je s punim radnim vremenom, sa slikama i muralima koji se nalaze u crkvama i muzejima širom Sjeverne Amerike. Sa ženom i šestero djece živi u Combermereu, Ontario. Njegov roman Posljednja vremena već je nekoliko godina apsolutni hit među katoličkom literaturom, a posjetitelji Amazon.com, najveće svjetske Internet knjižare, ocijenili su ga najvišom ocjenom - s pet zvjezdica. Njegov roman Otok svijeta nedavno je objavljen na engleskom jeziku, a uskoro izlazi i na hrvatskom. Razgovor je prenesen s foruma Lifesite News (www.lifesitenews.com).

Recite nam nešto o Vašemu novom romanu, Otok svijeta, kako bi čitatelji stekli predodžbu o njemu.

Otok svijeta priča je o djetetu rođenu 1933. na nemirnome Balkanu, koja prati njegov život sve do trećega tisućljeća. Središnji je lik Josip Lasta, sin siromašna školskog učitelja u zabačenu selu visoko u planinama, u srcu Bosne i Hercegovine. U trenutku kada roman započinje, u tijeku je Drugi svjetski rat te je čitavo područje bivše Jugoslavije razdirano suprotstavljenim silama. Kako događaji uzimaju maha, nastupa pravi pakao, Lasta se mlad i nedužan nađe na putu velikoga zla. Jedina snaga koja mu preostaje jest njegova vjera i obitelj.

Je li to prvenstveno povijesni ili pak možda politički roman?

Ne, niti jedno od toga, iako – razumljivo – povijest i politika igraju važnu ulogu u priči. Usmjeren je prije svega na osobe, dramatizirane kroz život samo jedne od njih, jedne duše. Međutim, povijest koja je dijelom zapleta točno prenosi što se dogodilo te bi u tome smislu knjiga mogla biti ponešto kontroverzna. Već više od stoljeća, zbunjujuća te uvelike intrigantna povijest bivše Jugoslavije predmetom je brojnih knjiga, pri čemu mnoge među njima obiluju revizionističkom poviješću i propagandom. Narodi Balkana žive na granici triju svjetova: Islama, pravoslavnog Istoka i katoličke Europe te se, kao takvi, nalaze na putu velikih svjetskih sukoba koji nisu samo geopolitički, već i duboko duhovni. Ovaj roman zadire u samu srž pitanja: kako osoba može zadržati svoj identitet, čak i samo svoje čovještvo u posvema nečovječnim prilikama?

Da, kako?

Kroz život središnjega lika, nastojim prikazati kako će za to biti potrebni trpljenje i žrtva, junaštvo, pa čak i svetost. U dvanaestoj godini, razoren mu je čitav svijet, i tako započinje putovanje ponovna pronalaska vjere što su je poljuljali udarci zla, koje će potrajati čitav život. Zaplet vodi čitatelja kroz Josipovo djetinjstvo, mladost, život pod komunističkim režimom, zatočenje, nadu, gubitke te neočekivane blagoslove, rast njegovih stvaralačkih snaga kao pjesnika, te konačnu životnu kušnju. Tema je ovoga romana raspeće jedne duše - i njeno uskrsnuće. Zašto ste napisali baš takav roman? [to ste zapravo htjeli kroza nj ispričati? Izvorna koncepcija Otoka svijeta bila je osobna, - drugim riječima, roman koji se jednostavno pojavio u mojoj mašti kada sam upoznao ljude koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji u odlučnim trenutcima njene povijesti: osobito u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Istovremeno je postojao i vrlo jak nutarnji duhovni poticaj, osjećaj kako je povijest toga naroda značajna za čitav svijet. I jedno i drugo dogodilo se nekako istovremeno.

Na koji je način priča toga naroda značajna za čitav svijet?

Dvadeseto je stoljeće bilo vrijeme raspeća brojnih naroda i nacija, ne samo iz geopolitičkih razloga, već i zbog toga što se pred našim očima odigravala jedna konačna, višedimenzijska faza povijesti. Dosljedni vjerski progon koji oduvijek prati gušenje istinskih demokratskih težnji, u tim je narodima imao korijen u egzistencijskome sloju dubljemu od ideologije. Ratovi prošloga stoljeća, kao i oni koji još traju, u suštini predstavljaju duhovni boj. A on je daleko od toga da bi bio svršen.

Kada kažete “duhovni”, ne podrazumijeva li to apstraktne pojmove? Kako duhovno utječe na moćne državne sile, ratove, gospodarstva, kulturu te druge čimbenike koji oblikuju budućnost čovječanstva?

Čovjekovo duhovno stanje mijenja način na koji shvaća sebe sama i svijet koji ga okružuje. Kada je dovoljan broj ljudi duhovno osiromašen, ili izobličen, može ih se potaknuti na ujedinjenje u frakcije koje djeluju u pravcu radikalnih promjena u društvu - što negativno utječe na čitavu ljudsku zajednicu, kada njihove “apstrakcije” razrade njihovu stravičnu logiku. Revolucije i tiranije 20. stoljeća pružaju u tom smislu pravo obilje dokaza. No, ključni događaji toga doba još nisu okončani, jer njihove posljedice i dalje traju. U 21. se stoljeću u suvremenom svijetu materijaliziraju novi oblici stare zvijeri, samo uljepšani, prikriveni, zakrabuljeni.

U čemu se točno sastoji ta krinka?

Vjerujem kako moramo biti nadasve oprezni s bilo kakvim kolektivističnim idejama koje se umu prikazuju kao rješenja “ljudskoga problema.” U tu kategoriju ubrajam nove globalističke modele onoga što se posvuda nazivlje “upravom.” Kao što je redovito slučaj sa svim ideologijama, nude nam površne izbore tipa ili/ili. Tako navodno moramo birati između rata i (jedne) svjetske vlade. Ne shvaćaju kako globalizam neće promijeniti temeljno stanje čovjeka. Globalizam je ultra-nacionalizam proširen do planetarnih razmjera, lišen sigurnosnih mjera kulturne i vjerske raznolikosti. Oni koji žele promijeniti obličje ovoga svijeta itekako su dobro poznati svima koji su proživjeli njihove političke eksperimente. Oni koji su uspjeli preživjeti, imaju pojačanu svijest, dobre antene: shvaćaju kako ćete, ispod navodne humanosti zagovornika kolektivizma, pod kakvom se god krinkom oni skrivali, redovito pronaći ubojicu. Oni koji su uspjeli preživjeti znadu kako stav nadutosti i oholosti zauzet prema ostatku svijeta s vremenom donosi plod smrti.

Poznajete li mnoge koji su uspjeli preživjeti?

U životu sam upoznao brojne ljude koji su trpjeli pod fašizmom i sovjetskim komunizmom. Ujedno gajim blisko prijateljstvo s nizom Hrvata i Hrvatica koji su sasvim sigurno junaci, dok su neki među njima vrlo vjerojatno i pravi sveci. Iako republike bivše Jugoslavije na Zapadu još uvijek ne uživaju javnu pozornost kao druge nacije koje su trpjele pod komunističkum režimom, njihova je priča jedinstvena i poučna. Desetljećima se Jugoslaviju na Zapadu pogrešno smatralo blagim oblikom socijalističkog upravljanja, Titovim “socijalizmom s ljudskim licem”. No, to je milijunima svjetlosnih godina daleko od prave istine. Tu je iluziju stvorila masovna propaganda, pomno osmišljen kulturni impresionizam namijenjen izvozu, kao i pokvareni motivi nekih zapadnjačkih vlada, s velikim političkim i novčanim ulozima u svoje takozvano prijateljstvo s Titovim režimom. Kada se srušio, oslobodile su se neke sasvim nove paklenske sile. Vjerujem kako je ono što se odigralo u tim zemljama istočno od Jadranskoga mora zapravo mikrokozam rata koji je već u tijeku i koji će trajati sve do kraja vremena.

Imate li rođake, prijatelje, ili poznanike, na čijim se iskustvima istinski temelji ova priča?

Brojne su mi pod-zaplete i drugotne priče i likove, kao i brojne pojedinosti ključnih prizora, ispričali ljudi koji su ih doživjeli. Povijesna je pozadina više plod sveobuhvatnoga trogodišnjega istraživanja. Ponavljam, poradi goleme količine revizionističke povijesti toga vremena, bilo je posve neophodno uvijek iznova provjeravati svaku pojedinost, a potom i njene izvore. Taj je postupak bio uistinu zahtjevan, no istovremeno za mene i nadasve poučan, budući da mi je otkrio ponešto od naravi dezinformiranja u našemu vremenu, iskrivljavanju povijesnih činjenica i njihova značenja od strane jednako istočnjačkih, kao i zapadnjačkih izvora. U iskustvenome je smislu za me bilo neobično važno upoznati brojne hrvatske i slovenske obitelji čiji su stričevi, ujaci, očevi i braća pobijeni u partizanskim jamama smrti. Neki su uspjeli pobjeći, kako bi ispričali svoju priču čim su se domogli Zapada.

Tek su nakon 1991. razmjeri masovnih pokolja na Bleiburgu i kod Maribora, kao i u šumovitim predjelima južno od austrijske granice, stali dolaziti na vidjelo, s otkrivanjem sve više i više masovnih grobnica. Pritom ne mislim na kasniji genocid što su ga Srbi izvršili 1991.-95. već na genocid što ga je odmah nakon Drugog svjetskog rata počinila jugoslavenska vlada. Ovdje sam u Kanadi osobno upoznao šest obitelji koje su izgubile svoje drage u tome masovnu pokolju. Na stotine tisuća nenaoružanih ljudi, među kojima su većinom bili civili, Titovi su partizani potamanili uz znanje savezničkih snaga. Kasnije su na jugoslavenskome tlu osnovani koncentracijski logori. Tako se, primjerice, procjenjuje kako je u jednome od najgorih, na Golome Otoku, između 30 i 50.000 političkih zatvorenika, kao i vjerskih zatočenika savjesti, umrlo pod iznimno brutalnim okolnostima.

Ovaj je roman, upozorenje na nove oblike totalitarizma?

Za razliku od nekih mojih ranijih romana, koji izravno upozoravaju na novi totalitarizam, Otok to čini neizravno. Jednako papa Ivan Pavao II, kao i papa Benedikt XVI, otvoreno nas upozoravaju na pogibli s kojima smo suočeni. Iako u ovome romanu dramatiziram neke od pogibli što smo ih spomenuli, toliko na njih ne ukazujem, koliko nastojim otkriti živu istinu o svakoj pojedinoj osobi. Ogriješiti se o jednu ljudsku osobu, znači ogriješiti se o sve. Nadalje, takav je prijestup napad na Božje očinstvo. Moj je cilj postaviti pitanja koja su posve nužna za održavanje istinski ljudske civilizacije.

Koji su neki od naročitih duhovnih uvida što ih nastojite ponuditi čitateljima ove knjige?

Nadam se prenijeti im istinu kako se čovjek rađa, živi i umire u ratnoj zoni - Rat je to koji će potrajati do kraja vremena. Istovremeno, kako je svijet neizrecivo divan i prepun nebrojenih čudesa. Kako se najveća čudesa nalaze u nama samima, kao i u drugima. Dok se u priči otkriva Božja providnost, nastojim pokazati kako čovjek nije zarobljen u mehanicističkome svemiru; kako nije broj, niti zubac, već pojavnost stvorena za ljubav, za život u zajedništvu osoba. Nastojim kroz središnji lik pokazati kako nikada ne smijemo gubiti nadu.

Radite li na nekoj novoj knjizi?

Mislio sam kako sam napisao sve što bih ikada mogao napisati te sam se s radošću vratio razmjernoj tišini. Dovršenje Otoka svijeta bilo je nalik na rađanje djeteta, do one mjere do koje jedan muškarac može takvo što pojmiti. No, kao što je to slučaj s ljudskom ljubavlju i plodnošću, niti život nikada ne prestaje stremiti ka plodnosti. Proteklih mjeseci osjećam kako u moje srce i maštu nadire nova priča. Zasad sam zacrtao tek obrise i nekoliko ključnih prizora, no nutarnje vrelo nikako da presuši. Provizorni je naslov Vrli Teofile. Zamislio sam je kao priču o čovjeku kojemu je apostol Luka naslovio svoje Evanđelje i Djela Apostolska. Tko je on bio?Neobično je to što više nisam kanio pisati knjige te mi nije padalo napamet započinjati novu priču. Jednostavno bi mi dolazile, posve nenajavljene.Razmišljam i o nastavku romana Posljednja vremena, iako sam obećao sebi kako takvo što neću nikada učiniti, iz čitava niza opravdanih razloga. No, sada nadimanje upravo takve jedne priče preplavljuje moju maštu. Ako ikada doživi tisak, tema će biti što se dogodilo sa svećenikom o. Ilijom kada je pošao suočiti se s Antikristom.

Pripremio: Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}