S Linom Červarom, izbornikom hrvatske rukometne vrste, s kojom je osvojio brojne medalje pa je glede te računice jedan od najtrofejnijih hrvatskih trenera, te istaknutim političkim djelatnikom u zadnjih nekoliko godina razgovarali smo upravo o te dvije teme: budućnosti hrvatskih rukometnih «medaljaša» te njegovom političkom angažmanu. Ovaj razgovor će biti mala retrospektiva. Iako mu čestitamo na nizu pobjeda RK Zagreba u europskoj Ligi prvaka, razgovarat ćemo o hrvatskoj vrsti.

1. Gospodine Červar, nedavno se Hrvatska muška rukometna reprezentacija, a nakon 4. mjesta u Švicarskoj na Europskom prvenstvu pretprošle godine i 5. mjesta na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj prošle godine, popela na postolje što potvrđuje kvalitetu ove hrvatske športske vrste. Što Vam znači još jedan uspjeh?

U prvih pola desetljeća otkad sam preuzeo ovu hrvatsku vrstu ona je postala najuspješnija na svijetu; u tih pet godina osvojili smo dva zlata, dva srebra, jedno četvrto i jedno peto mjesto. Taj kontinuitet nema ni jedna rukometna vrsta svijeta. Ponosan sam na taj rezultat koji ima još veće značenje kad se zna da smo svakoga siječnja iznova na provjeri i s velikim teretom na leđima. Naime, s jedne strane sami smo «krivi» jer smo javnost navikli samo na vrhunske rezultate, a s druge strane katkad ima i zlobe pa nam se natovari teret najvećeg očekivanja. No, sve smo izdržali i postigli velike uspjehe. Zato držim da se to što su napravili naši momci teško može ponoviti.

2. Može li ovaj naraštaj izdržati još jedan olimpijski ciklus?

- Može. Bez obzira na sve komentare, mi svoj posao radimo mudro. Paralelno s ključnim igračima koji će moći iznijeti još jedan olimpijski ciklus, primjerice Balić, Vori, Lacković, u RK Zagreb i drugim klubovima pripremamo novi naraštaj igrača koji kucaju na vrata vrste.

3. Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj po mišljenju struke igrali smo najljepši rukomet na zemaljskoj «baloti» i bili 5. na kraju; na nedavnom EU igrali manje atraktivno i bili 2. Imate li dvojbe kako igrati?

- Čuo sam takvo mišljenje. No, oni koji prate događaje u svezi s hrvatskom najjačom vrstom – rukometnom – koji znaju s kojim smo se problemima suočavali – znaju da je naš uspjeh senzacija. Pa i trenera Danske pitali su novinari više puta je li očekivao Hrvatsku u finalu, a on je odgovarao da nije, jer je znao kakve je sve probleme Hrvatska imala. I u tome je zapravo veličina i perspektiva naše vrste. Bili smo ispred aktualnog svjetskog prvaka i aktualnog europskog prvaka, dakle, ispred Njemačke, bili smo ispred Francuske. To dovoljno pokazuje. Prema tome što je igra naše reprezentacije nego praznik za oči, primjerice utakmica s Francuzima. To je bila prava atrakcija! I s Poljskom! Svatko može reći svoje mišljenje, no ja želim naglasiti da smo i ovaj put igrali atraktivno.

4. Nikad se nije dogodilo da je izbornik jedne momčadi bio isključen na finalnoj utakmici. No, Vama se dogodio presedan – dodijeljen Vam je crveni karton, a kao posljedica uslijedile su četiri minute isključenja?

- To je bilo moje prvo isključenje, nije mi bilo drago, no ono je bilo moja poruka glede toga kako gledam na tijek suđenja, i ne samo na toj utakmici, nego i inače. Tko god imalo razumije rukometnu igru zna da nas ti Španjolci ne vole, da su sudili tendenciozno i to jako loše prikriveno. Nisam mogao podnijeti tu nepravdu, a je i inače znam kad treba – a treba imati petlju – dižem glas protiv nepravde. Ja sam ih poslije utakmice pitao: Zašto izražavate takvu nesimpatiju prema hrvatskoj vrsti? Rekli su kako nije ništa sporno, no ja sam nastavio: Donosili ste odluke neviđene na terenu, tendenciozne. Zapravo, u rukometu se događa velika nepravda – a pojavljuje se i u vaterpolu – da sude suci koji nisu ni trenirali ni vježbali taj šport, koji ne znaju što znači mučiti se za pobjedu. Takve nekompetencije nema ni u jednom drugom športu. Ima pogrješaka i u drugim športovima, ali ovakvih pogrješaka da se na osnovi sudačkog uvjerenja donose takve odluke na štetu jedne države doista nema. Prema tome, time sam poslao poruku da nemaju respekta prema meni, i prema našoj reprezentaciji, a trebali bi i te kako imati – mi smo obilježili jedno razdoblje rukometne povijesti ponudivši svijetu drukčiji rukomet, onaj koji se ne zasniva na snazi, nasilju nego na vještini – i oni to jednostavno ne priznaju. To im ne služi na čast. Svjesni su oni svojih djela.

5. Dok ste se borili na terenu u Norveškoj, doma u Hrvatskoj izazvani ste na polemiku. Kako polemika ima i svoj «rep», sve do danas, pitamo Vas kako to objašnjavate?

- Žalosno je i tužno to što se ide protiv trenera aktualnih olimpijskih pobjednika i europskih doprvaka. Držim da je to i protiv hrvatske reprezentacije, koja je u zadnjih sedam natjecanja u čak šest igrala u polufinalu, četiri u finalu, osvojila četiri medalje. Umjesto da se i oni hvale tim rezultatima, oni napadaju i ruše. Čak je jedan od njih poduzeo drastične mjere – u dotičnim novinama moje se ime i danas cenzurira, uopće se ne spominje. No, ne postoji čovjek koji može manipulirati činjenicama i rezultatima. Tu nema manipulacije. To su ostatci prošloga sustava da novinar govori i piše ono iza čega on sam ne stoji nego piše i govori ono što mu je rekao naredbodavac. A oni na to pristanu iz različitih, često egzistencijalnih razloga. Novinara shvaćam i opraštam mu. Još je nešto zanimljivo: to da taj novinar za svoj komentar kojim je «razotkrio Lina Červara» dobiva godišnju nagradu! Toga nema nigdje. I nije sporno da oni znaju sve o meni, nego je sporno samo to što sam se ja drznuo da ne pjevam po njihovim notama. Ja potječem iz malog istarskog mjesta i sretan sam što mogu prkositi. A u tome imam i potporu građana zbog rezultata. Meni je to važno, a oni se moraju pomiriti da se ne može manipulirati znanjem i činjenicama.

6. Hrvatski rukometni savez je stao uz Vas.

- Da, čelništvo je shvatilo da to više nije napad na Lina Červara nego na cijeli hrvatski rukometni šport i na nešto što smo godinama gradili svi zajedno – čelništvo, trener i igrači. Oni su stali na branik športa. Rukomet je u Hrvatskoj postao pokret, htio to netko priznati ili ne. I oni građani koji ne znaju puno o rukometu – a pišu mi – prepoznaju da je to više od igre – da je to duh mladosti, borbenosti te poštenja i srca. Intervju Pere Metličića je ljude dirnuo do suza kad je iz dubine rekao da igrajući za hrvatsku vrstu igra za domovinu i za svoju djecu. Savez je samo sugerirao da se polemika odvija poslije prvenstva, no ja nisam mogao birati vrijeme, napadači su ga odredili. Ja sam se samo branio. Valja naglasiti da nitko nema pravo na osobnu nesnošljivost i na isključivost da samo jedan čovjek nudi istinu; postoji riječ pluralizam mišljenja, uvijek su dvije strane medalje, nikada samo jedna.

8. Vidite li sebe u ulozi izbornika i do novog olimpijskog ciklusa, do 2012.?

- S ovom sam reprezentacijom ostvario mnoge snove i nikada ne ću moći biti dovoljno zahvalan svim tim mladim ljudima i ljudima koji su mi davali potporu da ostvarimo što smo ostvarili. No, nekad razmišljam kako bi trebalo dati mogućnost mlađima – neka dođu i pokušaju. Dakle, nisam opsjednut time što neki misle. Sve su opcije otvorene. Razmišljam i o tomu da se drugome pruži mogućnost.

9. Svojedobno ste izjavili da Vam je najdraža pobjeda u karijeri bila ona kada ste na svjetskom prvenstvu u Portugalu pobijedili Nijemce. Je li ta utakmica i danas na vrhu Vaše rang liste najdražih utakmica?

- Svako natjecanje donijelo mi je nova zadovoljstva. Kad smo gubili od Francuske 9: 1 na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, onda su naši «stalni dušobrižnici» govorili kako mi nemamo igru, kako je to pogrešna taktika, a onda ih je Bog kaznio da je na prvoj konferenciji za tisak u Norveškoj uoči prvenstva postavljeno pitanje naših ambicija. Na pitanje koga bismo željeli u polufinalu, omaklo mi se - Francusku! I Bog je tako htio. Pobijedili smo u velikoj utakmici. Bio je to veliki rat i velika pobjeda. No, treba znati da se ne može uvijek pobjeđivati, to je kolektivni šport s loptom pa tko može znati kakav će biti ishod.

10. Koja Vam je najdraža pobjeda u životu uopće?

- Kad čovjek shvati da ima pravu ideju u pravom trenutku – i s njom živi i podnosi sve. Takva je moja ideja bila glede samog preuzimanja reprezentacije u trenutku kad su se s Europskog prvenstva u Švedskoj 2002. vratili na zadnjem mjestu i kad su ih isti «dušobrižnici» nazivali slaboumnima, neodgojenima, neznalicama, «niš koristi». Degradirali su ih i kao ljude, ne samo kao športaše. Isti ljudi danas prozivaju mene. Kao da ne znaju što su pisali onda. Ja sam procijenio da su ti mladi ljudi sposobni za najviše rezultate i ta se moja ideja – s njima do vrha – pokazala ispravnom. To mi je najveća pobjeda u životu!

12. Iako su izbori već zaboravljeni i Hrvatski sabor naveliko radi, podsjetimo naše čitatelje na vaš politički angažman. Ušli ste dugi put u Hrvatski sabor, no mandat ste stavili u mirovanje. Iako zakon dopušta tu mogućnost, je li to najsretnije rješenje kad se uzme u obzir da su birači izabrali upravo Vas?

- Ponosan sam na svoje biračko tijelo. Prvi put sam se javio u politici 2003. te s HDZ-om u svojoj izbornoj jedinici u Istri postigao jako dobar rezultat. Imali smo 43.000 glasova. Bio je to delikatan potez jer moja stranka nema neku tradiciju u tom dijelu Hrvatske. A sada, četiri godine poslije toga, dobili smo 7.000 glasova više. Drago mi je da ljudi vjeruju i u mene, i u HDZ. No, nakon dužeg promišljanja mandat sam morao staviti u mirovanje, jer je ova godina iznimno naporna i važna za hrvatsku reprezentaciju – minulo europsko natjecanje, predstojeće kvalifikacije za Olimpijske igre i potom Olimpijske igre te u siječnju 2009. Svjetsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj. RK Zagreb u Ligi europskih prvaka … No, mislim da me birači razumiju. Poglavito mi je drago što sam aktivno sudjelovao u kampanji gdje smo se izravno susretali s narodom i razmjenjivali različita mišljenja pri čemu sam stalno naglašavao da je čovjekoljublje - iznad svih političkih razlika.

13. Športskim rječnikom govoreći bili ste drugi. Pobijedili ste IDS koji je godinama u Istri bio jači. No, kako nikad ne oklijevate u pohodu na zlato, a s obzirom na činjenicu da je od Vas na ovim izborima bila jača Partija – SDP, računate li sljedeći put skinuti s trona i Zlatka Komadinu i Slavka Linića?

- Politički provokativno pitanje: kad bih se malo aktivnije bavio politikom – što mi za sada ne dopuštaju ove športske obveze – bih. Ljudi mi vjeruju jer nisam potrošeni političar, vjerodostojan sam i razumijem njihove potrebe. Političar se ne smije biti radi sebe nego radi drugih, radi naroda. Uvijek sam isti, jedan od njih, nikada uzdignuta nosa i bez priča koje ne razumiju. Ja sam ipak iz dijela koji se zove Stari Grac gdje su svi nekad bili sirotinja, a danas su svi uspjeli. Tu mi se rodila i izrasla ljubav prema «malom» čovjeku te se nadam da mi se to vidi i u očima. To su moje prednosti.

15. Istra je bogata kulturnom i povijesnom i etnografskom baštinom. Dok sigurno ima pozitivnih pristupa u prezentiranju povijesne baštine, kako zaštititi istarske vrijednosti te spriječiti devastaciju baštine uime profita itd.

- Nešto mi tu jako smeta: vrijeme će pokazati da sam bio u pravu i vrijeme će pokazati da smo izgubili više od desetljeća, a da to nismo riješili. Prvo, kao Istraninu jako mi smeta što mi o povijesti Istre jedino možemo slušati u Zagrebu. A u Istri se o tome najmanje govori. Tamo možete čuti što se događalo od 1943. godine naovamo, a od 1918. do 1943. ništa. Ne ćete čuti tko je bio Božo Milanović, Juraj Dobrila, Šime Červar, Matko Laginja, dakle, o najvećim sinovima Istre i o narodu koji je umirao od neimaštine i bolesti, koji je živio pod osam tuđinskih vlasti, ali usprkos svemu opstao i preživio. Takvoj Istri treba skinuti kapu, to je dostojno divljenja i poštovanja. O tome se ne govori nego o modernoj Istri, koju isto poštujem, no mladi moraju znati – pogotovo kad idu vani – tko su, odakle su i kakvi su im korijeni. Držim da valja čuvati vjerodostojnost svoje prošlosti uz više komunikacije i suradnje s vlašću jer se tako može puno toga napraviti za istarske građane. Istra je multietnička i multikulturalna, multijezična sredina. Dakle, bogatstvo. Valja nam sačuvati sve te povijesne osobitosti, kulturnu baštinu, Istru u svoj njezinoj osebujnosti pametno uzimajući u obzir i njezine današnje potencijale. U tom smislu, istaknuo bih nužnu suradnju vlasti, struke i građana na dobrobit svih.

18. Objavili ste jednu knjigu. Najavili ste bili i drugu. No, jeste li je i završili?

- Da, objavio sam jednu u Hrvatskoj i jednu u Italiji. Pišem i puno ulažem u sebe. Jako sam ponosan na inovativni i kreativni pristup u pripremi reprezentacije. U svim natjecanjima smo ponudili novost i atraktivnost. Zbog toga se može govoriti o revolucionarnom pristupu trenažnom procesu i pripremi momčadi u smislu metodike i taktike. Kad se prema znanju budemo bolje odnosili, kad ne budemo žrtve cehovske udruge, kada na svim područjima života znanje dobije pravo domaćinstva, onda ću ispuniti svoju obvezu da objavim knjigu koja bi mogla biti korisna budućim trenerima i mladim igračima.

Srećko Ilić
Hrvatsko slovo

{mxc}