Ivan Aralica kao intrigantan pisac i vješt, vrlo sugestivan pripovjedač, nikada ne gubi svoj provokativni naboj, želju da izaziva na razmišljanje, na preispitivanje i sučeljavanje. Njegova književnost nije samo književni događaj, ona je uvijek i svojevrsni društveni događaj s političkim konotacijama. No kad se oljušte svi kontekstualni i interteksualni slojevi na koje on redovito cilja, njegovi romani imaju i onu trajnu književnu, proznu vrijednost, zbog Araličina osebujna stila i pripovjedačke snage. On je naprosto pisac koji zna ispričati odličnu priču. Roman „Runolist“ je upravo takva araličevska sugestivna priča, no opet po nečemu drukčija negoli bilo što drugo što je do sada napisao. Aralica ostaje Aralica, i nikad nas ne prestaje iznenađivati svojom stvaralačkom svježinom. S autorom „Runolista“, romana koji će se početkom ožujka naći u knjižarama, razgovarali smo uoči njegove prve zagrebačke promocije, nekoliko dana prije početka ovogodišnjih Dana kršćanske kulture.

Bilo bi prejednostavno reći da je roman «Runolist» alegorija. On je zasebna povijest, povijest koja stvarnije govori o nama, o ljudima i svijetu nego bilo koja alegorija. Kneževina Korokaim uistinu može biti bilo gdje, ali je neizbježno da je čitatelj locira u vlastitoj zemlji i vlastitoj stvarnosti. Koliko ste pišući ovaj roman imali pred očima hrvatski usud i samu Hrvatsku, pored pobuda da se taj usud izrazi što univerzalnije i bezvremenije, jer ovo je priča prije svega o vječnoj ljubavi i svetosti, apoteoza obitelji, ali je i priča o ljudskoj niskosti, vlastohleplju i bijedi, priča koliko romantična toliko i stvarnosna, gorka, koliko realistična toliko i nadrealna, koliko bajkovita, toliko i realna?

Otkako pišem i otkako nakon svake napisane knjige odgovaram na pitanje u koji bi se književni rod moglo ubrojiti ono što sam napisao, upozoravam da ja, bilo što da sam ispripovijedao, pripovijedam uvijek isto, parabole, priče koje, kako teorija književnosti uči, u sebi nose nauk ili istinu za sve i za vazda. Priznajem u tomu i svoju krivnju, parabola je kratka priča, a ja pišem romane, u kojima je parabolu teško prepoznati, romane koji sadrže više sporednih parabola, podređenih središnjoj, što se obično zove slojevitošću. Ne pišem ni povijesni, ni socijalni ni fantastični roman, pišem samo parabolu, priču koja se zasniva na usporedbi i prijenosu značenja, koju utjelovljujem na povijesnoj građi, na temi iz suvremenog života i na bajkovitu i basnovitu materijalu, obično u ciklusima romana, sve dok građu jednog ciklusa do kraja ne iscrpim. Zanemarujući na trenutak ono što o paraboli kaže teorija, ona se meni redovno prikazuje u obliku duge, koja ima tetivu. Po toj tetivi duga se pretvara u luk i može se kao i luk napeti. Dođeš li do strijele, do priče u koju se utjelovljuje misao, možeš tetivu zategnuti i, kad je ispustiš, snaga duge uputit će strijelu u visine, do zamišljenog cilja. A snazi duge je preduvjet da na jednoj strani luka u duginim bojama stoji ono što autora obuzima, muči ili veseli, i zbog čega piše, a na drugoj dobro savladana građa iz povijesti, iz bajke, iz basne ili života koji pisca okružuje. Kao sve ostalo, na isti sam način pisao i «Runolist». Sve ja mogu mijenjati, ali to, zašto i kako pišem, ne mogu. To je od mene jače! A čini mi se da to nema ni potrebe mijenjati.

No, vaše se pitanje ne zaustavlja na književnom rodu, ono želi prodrijeti do supstance «Runolista», do obitelji i šire zajednice u koju je ta obitelj smještena, i bez koje ne može biti ni nje ni zajednice. Na strani luka duginih boja gdje je smješten piščev motiv da piše što piše nalazi se strepnja za opstanak obitelji i zajednice. [to se toga motiva tiče, jer je skriven i ovijen mnogim velovima, nisam čitaoca htio ostaviti u neizvjesnosti, pa sam ga otkrio u posveti knjige. Do sada ni jednu svoju knjigu nisam nikomu posvetio, pa se opravdano upitati zašto ovu posvećujem. Učinio sam to zbog čitaoca, neka i prije čitanja bude upozoren kakva je tjeskoba mučila autora dok je ovu knjigu pisao i dok je tu tjeskobu u priču ugrađivao.

A što se tiče tjeskobe vezane uz ono što proživljava zajednica, to gotovo da nije potrebno isticati, to se i na prvi pogled vidi. Strah me je da poniženja kroz koja prilazimo ne dovedu do rastakanja zajednice, jer bez ponosa kao integrativnog i kohezivnog tkiva svaka se zajednica u povijesti raspala. Priča nam se o katarzi, i to je u redu, grijeha se trebamo osloboditi, ali što ako je to što zovu katarzom poniženje do poniženja koje vodi uništenju ponosa? Svaka se zajednica, kad je ostala bez samopoštovanja, raspala tako da su je drugi s lakoćom srušili ili tako da se sama u sebe uruši. Svijest o izabranom narodu nije samo biblijska kategorija, svijest o izabranom narodu, razumno korištena, kohezivna je snaga svake zajednice. A ta je svijest kod nas drvo koje rastaču crvi! Pojedinac, samo običan član zajednice, može se poniziti ili biti ponižen bez štete po zajednicu čiji je član, ali pojedinac koji u dijelu ili cjelini personificira zajednicu ne može se poniziti ni biti ponižen bez štete za ponos i, preko ponosa, za čvrstinu i opstanak zajednice.

Na prvo čitanje ustanovio sam i stanovitu biblijsku simboliku, ne znam je li ona posredna ili neposredna, odnosno jeste li je svjesno uklopili kao paradigmu ili je došla posredno kroz razvoj slojeva priče? Na primjer: knez Nenek je kao dijete prodan za zdjelu leće, kao drugi brat blizanac. U Starom Zavjetu Ezav je prodao svoje prvenstvo bratu Jakovu za zdjelu leće. U našem narodu je zdjela leće ostala mjera za izdaju ili prodaju nečega vrijednog po jeftinoj cijeni. Drugi detalj: Nenek je kao lončar postao knez. U Starom Zavjetu David je od pastira Božjom Providnošću postao kralj izraelski. Vašu priču, čini se, grade snažne biblijske reminiscencije, zatim ono što čini strukturu prozne pripovijesti, pa legende. Lonac pun leće ima u vašem romanu još složenije konotacije. Koliko je važna njegova simbolika?

Već po upotrebi parabole, roda biblijskog porijekla, vidi se da literarne rekvizite vadim iz biblijskih tekstova i svih drugih koji su nastali po biblijskom tekstualnom obrascu. Tamo sam našao i ime kneževine. Korokaim je lokalitet preuzet iz povijesnog biblijskog teksta, neka utvrda, neko naselje. A otuda je posuđena i cijena, koju mi zovemo budzašto, za koju je prodana najveća vrijednost, život djeteta. Mogao sam birati između judinih škuda, Ezavljeve leće i još bar deset mjera iste simbolične vrijednosti, ali sam se zaustavio na leći, jer mi je ona u djetinjstvu zadala mnogo muke, kako ste mogli pročitati u «Suncu». A leću sam, koja će prestolonasljednika pretvoriti u lončara, uzeo zato što je leća jelo i što me podsjeća na zapis Ive Andrića u kojemu se nalazi simbolika iste vrijednosti koju u «Runolistu» ima lonac, leća, knez i lončar.

Neću citirati Andrića, prepričat ću ga… Nekoliko momaka tjeraju ispred sebe kravu, a krava neće da ide tamo gdje je momci gone, nego vrluda lijevo i desno. Jedan se od momaka dosjeti jadu i uzme rukovet trave, koja kravi znači isto što i čovjeku leća. Stavi travu kravi pred njušku, ali joj ne prepusti da travu zagrize zubima. Poče se povlačiti natraške i krava krenu za njim. Idući za momkom i rukoveti trave, krava uđe u klaonicu. I da su je tamo samo pomuzli! Nego su joj i kožu oderali! Sama je kriva, nasjela je obećanjima, koja mogu biti ludom radovanje, ali i uzrok da ti kožu oderu, a da ti ni za oderanu kožu ne plate ništa. Leća, škude, trava – simbol do simbola, a smisao isti. Meni dovoljno ekspresivni da u priči kažem što me brine!

Runolist kao simbol u ovoj priči donosi joj nešto i od ugođaja i romantike priče iz narodne predaje. Vaš roman ima i taj sloj – podrijetlo mu je iz usmene baštine. No realističnost mu daje vaše pripovijedanje, Vaš osebujni stil. Runolist se u jednom semantičkom sloju može doživjeti kao simbol vječnog života i vječne ljubavi, onoga što se nastavlja preko groba. Koje su još naslage njegove simbolike, što vas je nadahnulo da tu endemsku biljku uzmete kao središnji simbol ovoga djela?

Neću reći ništa novo ako kažem da usmena baština, priče, pjesme i poslovice, imaju, s jedne strane, izvorište u svetopisamskim tekstovima, a s druge, u narodnom životu i predaji koju kršćanstvo u narodu zatiče, kultivira i asimilira. Ali ću sigurno reći nešto novo ako kažem da se participacija kršćanstva u toj baštini namjerno umanjivala i bila sastavni dio antireligiozne edukacije naroda. Kad čovjek u jednakoj mjeri poznaje svetopisamske tekstove i narodnu baštinu, ne može se oteti dojmu da je to ono što se u fizici zove spojenim posudama. Tečnost u tim posudama, i kad se zna koja u koji dio posude spada, obojena je istom bojom – prožeta je istom mišlju, istim duhom i upotrebljava istu simboliku. U to je maloprije spadala leća, a sada runolist. I u svetopisamskim tekstovima i u narodnoj baštini runolist je cvijet bjeline i nevinosti, cvijet planinskih visina, pa ga za kapom nose planinari i gorske vojne jedinice; cvijet koji raste u procijepu, u stijeni, u oskudnoj zemlji; cvijet koji dugo traje, nevjerojatno – u mojoj se vitrini nalazi jedan ubran pred dvadeset godina i još je u cvjetnom stanju.

S obzirom na dva prethodna odgovora upitat ću vas jeste li vi odskora ili ste, barem po najznačajnijem dijelu vašeg književnog opusa, kršćanski pisac?

Nakon «Sunca» nema potrebe da tumačim korijene kršćanstva u svom djelu. Međutim, zanimljivo je da to od hrvatskih kritičara dugo vremena nitko nije primjećivao, pa su neki, kao Visković, kršćansku komponentu kod mene vidjeli tek u djelima nastalim pod kraj osamdesetih i početkom devedesetih godina. I to su tumačili, opet Visković, kao obraćenje vezano uz političku prevrtljivost. Nasuprot hrvatskim, neki su srpski kritičari kršćansku komponentu kod mene zapazili mnogo ranije. Tako Božidar Milidragović već osamdeset i šeste, u «Večernjim novostima», u članku «Povest i slepilo», u povodu pojave «Graditelja svratišta», u, za to vrijeme, svojevrsnoj političkoj denuncijaciji piše: Kao što postoje pisci izrazito komunističke orjentacije, tako postoje i čuveni pisci katoličke orjentacije. Aralica još nije čuven kao veliki francuski pesnik Clodel, ali je katolički pisac u punom smislu te reči. On to hoće i on to postiže. Svoju tvrdnju Milidragović potkrepljuje bjelodanim činjenicama: Istina, nigde Aralica ne upotrebljava imenicu katolik ( što je točno zapažanje; služim se imenom kršćanin i pod tim podrazumijevam i katolike i pravoslavce; što mi Milidragović posebno zamjera, jer da bih, po njegovu sudu, u pravoslavcima morao vidjeti Srbe ), ali roman vrvi od fratara, opata, prelata, devica koje kroz svoje mučeništvo postaju gotovo katoličke svetice ( misli na Divu Grabovčevu, o kojoj Marko Perković Thompson u naše dane pjeva lijepu pjesmu i na noge podiže tisuće mladića i djevojaka).

Na kraju, u obliku pitanja, Milidragović daje, po mom sudu, ispravan zaključak, neka je u to vrijeme bio čista denuncijacija i srž, kako on misli, moga sljepila u povijesti: Da li tu negde treba tražiti uzroke onih neknjiževnih kritika Ivana Aralice vezanih uz njegovo učešće u takozvanom «maspoku»? Da, uzroci su tu! Tu su uzroci i da sam pripadao «maspoku» i političkoj falangi koja je rušila komunizam i stvarala samostalnu hrvatsku državu. Djelom i riječju; tvorom i zborom! Ali se tu nalaze i uzroci što me FAK-ovci i «utorkaši», JuPa i Dežulović posebno, drže svojim antipodom i rivalom u interpretaciji stvarnosti koju živimo. Za JuPu ne treba ništa drugo reći nego da mu je, sudeći po njegovim romanima, glavni problem naše stvarnosti hrvatska krvoločnost i svećenički celibat. O Dežuloviću je ovom prilikom potrebno reći nešto više. Spremam se napisati «Padeža» i u tu sam svrhu dao fotokopirati sve članke što ih je Dežulović u «Globusu» objelodanio unatrag četiri godine. Zastrašujuće!

Taj čovjek u devedeset posto slučajeva varira i izruguje samo dvije teme: vjeru i naciju. Kad se pogledaju njegovi ukoričeni radovi, tamo se nađe isti užas – kreveljenje nad vjerom i nacijom. Njegova kolumna u «Globusu» nosi naslov «Ugovor s đavlom». Kako on vjeru i naciju vidi u sotonskom obličju, nije nedopušteno misliti da je opsjednut đavolom i da bi ga samo uspješan egzorcist mogao osloboditi od vlasti zloduha. To nije nemoguće, našlo bi se uspješnih istjerivača zlih duhova, ako je u njemu ostala još samo mrva razuma da shvati kako je, pripisivati vjeri i naciji govor mržnje, da bi se po njima govorom mržnje nekažnjeno udaralo, posao doličan onoga tko je sklopio ugovor s đavlom. Opsjednut tim đavolima, postupajući kako postupa, on je glasnogovornik Gospodara govora mržnje. Za pripovjedača je taj fenomen krupan izazov. I kad je fenomen u «Fukari» djelomično obradio!

Knez Nenek je uistinu jedinstven lik, lončar i knez, usamljeni vladar, koji gradi obiteljsku grobnicu, neshvaćen, zagonetan, a opet jednostavan i čovječan, u njemu je ostao zamišljeni lončar, oblikovatelj. Nije slučajno da se u vašim djelima pojavljuju zanatlije kao likovi, ovdje opet imamo klesara koji s velikom strašću kleše likove u Nenekovoj grobnici. I lončar i klesar ljudi su osebujni, kreativci, zamišljeni i usamljeni, pomalo tragični. Ima li lončar ovdje svoju posebnu alegorijsku ulogu – upravo kao kreativni oblikovatelj, stvaratelj, ali i kao jednostavan čovjek iz naroda koji se uzdignuo do vladarske časti i koji je samo htio saviti gnijezdo, kako na kraju kaže?

U Jednom razgovoru, kad se povela riječ o već spomenutom «Graditelju svratišta», upitali ste me otkuda mi toliko poznavanje kamena i ja sam vam odgovorio da je moj djed bio kamenorezac. U «Suncu» ste kasnije imali priliku pročitati što mi je značio taj čovjek. Posljedica fasciniranja djedom, koji je kamenorezački zanat izučio u Americi i koji je iz ljutog prominskog kamena znao isklesati križ savršenih oblika, brojne su, a od njih su dvije najvažnije. Moje uvjerenje kako je čovjek stvoren da stvara; stvaralački duh je u čovjeku jedan od dokaza da je čovjek djelo Stvoriteljevo; pri tom ne ispuštam iz vida kakva sve zla čovjek, ne slijedi li svoga Stvoritelja, može učiniti. I druga posljedica, što ja, htio ne htio, i kad želim prikazati djela stvaraoca koja se ne utjelovljuju ni u kamenu, ni u drvu, ni u bronci, opet, i najčešće, za protagonistu uzimam klesara, kipara, slikara ili nekog drugog graditelja. To mi se dogodilo i ovoga puta. Trebao sam lončara da bih prikazao vladara i oca obitelji, koji je, prije nego počne oblikovati zajednicu, krhku stvar, na grnčarskom kolu učio kako se oblikuju lijepi predmeti u terakoti. Predmeti koji će se razbiti ispadnu li ti iz ruku ili ih netko udari vrhom čizme!

Knez Nenek asocira na jednog velikog čovjeka u hrvatskoj povijesti. ˆˆovjeka čiji su grob htjeli zaboraviti i spomen na njega. Vara li me taj dojam, ili se u njegovu usudu prepoznaje usud toga velikog čovjeka, «lončara», koji je stvarao jedno veliko djelo, a koje su razni Ordogani, Feliksi i Sove raskućili? Ovo je roman o ljudskoj bijedi koja se želi domoći vlasti, o umijeću podmetanja i uzmicanja stolica, a to znači i o našoj političkoj stvarnosti?

U politici, u javnom znanju postoji obilje glupih mudrih izreka i čudim se da ih do sada nitko nije skupio na jednom mjestu i prokomentirao, jednu po jednu, zbog čega je njihova mudrost čista glupost, a njihova moralnost pokvarenjaštvo sebičnjaka. Jedna je od tih izreka: Ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti. Na toj idiotskoj gnomi temeljili su se svi revolucionarni pokreti, komunistički posebno, s namjerom da se pamćenje zajednice briše i na praznoj tabli počne ispisivati novo pamćenje ispunjeno revolucijom i revolucionarima. Znamo kako je završila njihova okrenutost prema budućnosti, ali, možda, ne znamo da pamćenje zajednice nisu uspjeli amputirati, da se to pamćenje vratilo i razbilo im se o glavu. Pa, i pored toga iskustva, mentalni nasljednici revolucionara svako malo pa nas poklope glupom mudrošću: Treba ostaviti prošlost prošlosti i okrenuti se budućnosti! A njena je glupost u tomu što zajednica, mala, veća i najveća bez pamćenja ne može opstati, pa, kad ti netko kaže zaboravi, isto je kao da ti je rekao nestani. Svaka je zajednica građena na pamćenju, a svaka je budućnost nastavak zapamćenoga. Ne zaboravljaj proživljeno, da bi mogao nastaviti življenje!

Varaju se oni koji upotrebljavaju tu glupu gnomu misleći da će iz pamćenja istisnuti povijesnu ličnost i na njeno mjesto sebe smjestiti. U najboljem slučaju mogu svoje mjesto, onakvo kakvo zasluže, naći u nastavku pamćenja… Ako sam vas dobro razumio, pitate me asocira li Nenek na Tuđmana. Ne sasvim, ali je djelomična participacija moguća, u mjeri u kojoj jedna od sastavnih pojedinosti sudjeluje u opće važećem pravilu. Detuđmanizatori su izrazito plitki, sebeljubivi i amoralni ljudi. Hrpa tupoglavaca koja ne shvaća da je u pamćenju nemoguće djelo odvojiti od onoga koji je djelo napravio i da, prema tomu, ne mogu izvršiti detuđmanizaciju ako ne otpile granu na kojoj sjede. I zato dolazi vrijeme tuđmanizacije detuđmanizatora, a to će se dogoditi kad detuđmanizatori shvate da bez tuđmanizma svi padoše na zemlju. Jedino ih to, briga za granu na kojoj sjede, može dovesti pameti. Odnosno, da se tuđmaniziraju!

Na kraju, kad se knez Nenek povlači pred onima koji su zaposjeli stolice, osjeća li se u njegovim riječima autorova gorčina? Jeste li kroz Neneka izrazili svoj stav prema našoj hrvatskoj političkoj stvarnosti, osjeća li se i vaše razočaranje politikom i političarima? Neizbježno je da vas upitam: kamo ide naš Korokaim?

Da izrazim tu gorčinu, bila mi je potrebna priča. U ovom slučaju, kad se radi o igri stolicama, dio priče. Elemente sam pronašao u izrekama: bori se za stolicu, izmaknula mu stolica, podmetnuli mu stolicu, ne odvaja se od stolice, njegova je stolica sigurna, upražnjena stolica – i koliko ih je, tko bi ih sve mogao nabrojiti. A svekolike znače isto, da između stolice i upravljanja za poneke ljude stoji znak jednakosti. Sjedi u stolici i uživaj! Nema žalosnije figure od političara koji sjedne u stolicu i nakon četiri godine iz nje ode ne napravivši ništa vrijedno da ga se bar naredne četiri godine po nečemu pamti! Nema smješnije figure od političara koji je radni vijek proveo skačući sa stolice na stolicu i kad je otišao za sobom ostavio samo stolice polomljenih nožica! Nema gluplje figure od političara koji misli da će mu stolica dati pamet koju u glavi nije imao kad je na tu stolicu zasjeo! Nema većeg kukavice od političara koji očekuje da će, kad u stolicu zasjedne, postati hrabar! I nema veće grdobe od političara koji misli da će, bez stolice omražen, kad u stolicu sjedne, postati voljen! Mogao bih tako u nedogled i igra sa stolicama ne bi bila dovršena. Zato pokušajmo zaključiti: nema jadnije vlasti od vlasti koja, jednom ustoličena, vlada radi sjedenja u stolicama. Sve se to u «Runolistu» može, zabavljajući se, pročitati! A kamo ide naš Korokaim, s ovakvom posadom, to se može naslutiti, ali ostati bez nade se ne smije!

Knez Nenek je ostao bez pravog nasljednika kao i onaj velikan kojega u njemu možemo prepoznati. Na nekim mjestima očito je da ste opisujući njegove nasljedovatelje aludirali i na neke političare na vlasti, barem na njihove karakterne osobine koje pokazuju svojim ponašanjem?

Tu igru i to zadovoljstvo, prepoznavanje prototipova likovima a predložaka zbivanjima, uvijek prepuštam čitaocima. Zapazio sam da su oni inventivniji od mene, ako su prototipovi i predlošci sastavni dio javnog znanja, i moja im pomoć nije potrebna.

Jeste li za lik klesara i Nenekove kćeri imali pred očima neki model, neki prototip? Odnos kneza i kćeri vrlo je topao i slojevit.

To je dio moje intime unesen u roman. To vam je ona sličica donatora u donjem desnom uglu oltarne pale. Moj potpis ispod slike, koju sam, pišući roman, naslikao. U svakom slučaju, to je ono što priča dopušta i radi čega čovjek priču i priča.

«Runolist» je uistinu jedna čudesna i višeslojna priča. Kad se rodila ideja za ovaj roman, je li nakon pisanja «Sunca»? I ovo djelo možete zahvaliti riznici sestre Domine?

Kad sam odlučio napisati ciklus romana o svom boravku u Svetom Križu, namjeravao sam napisati «Sunce» kao temelj i u njega ugraditi dio priča koje sam zapamtio od dominikanke Domine Bogoljube Stančić. Dvije, pak, od tih priča namjeravao sam pretvoriti u kraće romane. I tako napisati ciklus od tri romana. S «Runolistom» zacrtani plan ostvarujem. Trebao sam nastaviti i sa trećim dijelom ciklusa, ali mi se dogodila bolest i, bojeći se da to neću dospjeti dovršiti, prešao sam na ispisivanje opširnog autobiografskog romana, na čemu sada radim. Ali mi je ostao nedovršen treći roman čiovskog ciklusa, koji bi se, najvjerojatnije, zvao «Nevinost». Gradio bih ga na priči sestre Domine koja je u mom pamćenju ostala kao žena bez ruku. Pripremajući se već duže vrijeme za pisanje i toga romana, kao što to obično činim, istraživao sam korijene sestrine priče i naišao na knjižicu – koliko znam, jedini sačuvani primjerak – koju je sestra čitala prije nego je meni priču pričala. Tu je knjižicu ona morala imati u knjižnici svoga oca, zemljoposjednika iz Dola na Hvaru. Knjižica nosi naslov «Povist od xivota kraglize Olive kehirre czesara Juliana», a tiskana je u Splitu 1851. «u tiskarnici udovice Piperata i Sina». Autora knjižica nema. A «Povist» je ispričana u duplorimovanom dvanaestercu kao i Marulićeva «Judita». Kad je i tko ju je mogao napisati, ne znam! Motiv je neodoljiv: može li čovjek proživjeti život, ovakav kakav život jest, i ne počiniti grijeh. Godinu dana života, pa ću i to napisati!

I na kraju: cijelom ovom pričom kao da ste više upućeni na onostranost, odnosno na kršćanski stav da se potpuna sreća i ljubav nikada ne mogu ostvariti na ovom svijetu nego u vječnosti dobivaju svoju puninu. Koliko bila realistična toliko ima snažnu metafizičku crtu. Slažete li se da je ovdje do sada najjače izražena, više nego u ijednom vašem djelu do sada?

Slažem se i zahvaljujem na oštrini zapažanja. Pričao sam i nadao se da će čitalac gledati priču, kao što se slika gleda, a ne okvir u koji je ta priča, slična slici, smještena. Vi ste vidjeli priču i okvir u kojemu je. Reći ću vam nešto i sve će vam postati jasno. Dok sam pričao priču kako knez Nenek gradi svoju grobnicu i ja sam na Mirogoju gradio svoju. I dovršio sam gradnju kad je «Runolist» bio napisan.

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}