Djeca školu ne smiju doživljavati kao teret

Je li nam reforma školstva uopće potrebna?  
Čini se da u Hrvatskoj postoji konsenzus oko toga da je reforma potrebna, i to ne samo kao radikalniji jednokratni zahvat u školski sustav, već ponajprije kao trajan postupan proces unapređivanja i poboljšavanja kvalitete toga sustava. Današnja škola, na različitim razinama svoga postojanja, ne ostvaruje željene učinke.
  Naša škola postala je mjesto na kojemu djeca i mladi provode jako puno vremena. Istodobno, to su mjesta koja im nisu previše omiljena. Kao takva, teže postiže zacrtane ciljeve. Čovjeka se, naime, teško može odgajati i obrazovati protiv njegove volje. A sadašnju školu mnogi naši učenici, barem kada su u pitanju učenici viših razreda osnovne škole te srednjih škola, doživljavaju teretom, dosadnom i slabo povezanom sa životom. Škola u većini slučajeva ne uspijeva kod učenika usaditi ili probuditi želju za učenjem i užitak u njemu, te nedovoljno priprema djecu za život.

Ekonomija i politika prije odgoja

Pitanje reforme ponajprije je pitanje ciljeva koji se žele ostvariti. To znači da si prije pitanja sadržaja, postupaka, mature, kvalifikacije ravnatelja i organizacijskih oblika škole moramo postaviti ova pitanja: Kakvu školu želimo, kakvog čovjeka želimo odgojiti, za kakvo društvo i za kakvu budućnost? U pomanjkanju jasnoće ciljeva svaka će promjena biti skupo i neodgovorno eksperimentiranje i poigravanje s budućnošću. O posljedicama takvih eksperimenata iz ne tako davne prošlosti možemo, nažalost, govoriti i iz osobnoga iskustava.
  Bojim se da se u razmišljanju o našemu školstvu i općenito o razvoju našega društva i svijeta naglasak, gotovo isključivo, stavlja na pitanje ekonomskoga razvitka. Važnost politike i ekonomije neopravdano se precjenjuje; u njih se polažu velike nade očekujući da će nam sam ekonomski razvitak donijeti sretniju budućnost. Pomalo začuđuju očekivanja mnogih naših suvremenika s obzirom na promjenu kvalitete života nakon eventualnog ulaska naše zemlju u Europsku uniju. Iskustvo naprednijih i bogatijih zemalja jasno govori o tome kako porast materijalnoga blagostanja i ljudske sreće nisu u recipročnome odnosu. Ne želim umanjiti važnost i potrebu borbe za postizanje materijalnoga blagostanja. No, to što bi trebao biti samo jedan aspekt života postaje njegovo središte, njegov glavni, gotovo isključivi, sadržaj. U skladu s takvom vizijom budućnosti i reforma školstva naglasak stavlja na one sadržaje koji promiču ekonomski razvitak društva, a sve se više zanemaruju ili čak obezvređuju oni sadržaji koji odgajaju za istinoljubivost, za lijepo i dobro, kao što su naprimjer glazbena kultura, likovna kultura, književnost, religiozni i moralni odgoj.

Kvalitetno društvo treba kvalitetnoga čovjeka

Pravi problemi našega školskog sustava

Koje bi još probleme, po Vašem mišljenju, trebala riješiti školska reforma?
  Pozorna analiza svijeta u kojemu živimo, osobito njegovih negativnih aspekata, trebala bi nam pomoći da shvatimo što je prava zadaća škole i koji su njezini pravi problemi i izazovi. Čini se da se ti pravi problemi zasjenjuju pitanjima vezanim uz katalog znanja, trajanje škole, polaganje mature i sličnim važnim, ali sigurno ne presudnim pitanja naše škole i društva. Bojim se da i nakon tih i takvih reformskim promjena koje bi se ograničile samo na ta sadržajna i organizacijska pitanja, škola bi i dalje bila mjesto koje nedovoljno priprema mlade za život i koja ne igra dostatno aktivnu ulogu u promjeni toga svijeta i stvaranju humanije budućnosti. A škola se te zadaće ne smije i ne može odreći!
  Javna škola, unatoč očitoj dosadašnjoj slaboj učinkovitosti, ne može se odreći svoje odgojne zadaće. Zadaća javnih škola u demokraciji nije samo obrazovati mlade, promicati znanstvenike, stručne radnike i nositelje kulture. Njezina je temeljna zadaća šira od toga. Ona mora pomoći djeci i mladima da postanu svjesni i odgovorni građani koji će se moći suočiti s izazovima kulture i svijeta u kojemu živimo; pomoći mladim ljudima da razviju slobodno mišljenje i kritičku prosudbu različitih ponuda suvremenoga svijeta; pomoći mladim ljudima da djeluju u skladu s moralnim normama. Bez razvijenoga kritičkog duha mladi će sve više postajati žrtvama različitih modernih totalitarizama, osobito onog liberalističko-materijalističko-konzumističke matrice. Riječju, zadaća je škole da pomogne mladome čovjeku da postane više čovjek, i to na svim razinama: intelektualnoj, estetskoj, socijalnoj, moralnoj, duhovnoj.

Ne obrazuje samo škola

Istina, ali treba također reći da se školu ponekad olako optužuje zbog odgojno-obrazovnih propusta. Pritom se zaboravlja ili namjerno prešućuje utjecaj drugih čimbenika s kojima djeca dolaze u dodir, osobito utjecaj televizije i računala. Skloni smo precijeniti važnost onoga što piše ili ne piše u školskim udžbenicima. Istodobno podcjenjujemo utjecaj onoga što djeca redovito gledaju na televiziji, ili sjedeći više sati na dan, počesto bez ikakva nadzora, ispred svoga računala. O negativnom utjecaju suvremenih »uzora« koji svojim javnim ponašanjem šire i potiču neodgovornost i nemoral da i ne govorimo. Sve se više kao ideal nameće idol lažne slobode i uživalačkog mentaliteta koji traži ponajprije sjetilni užitak i ostvarivanje sebičnih interesa. Ti »uzori«, svestrano i velikodušno promicani u javnim medijima, svojom bučnom i agresivnom prisutnošću čine to da nam nemoralno postaje sve više »normalno«, a moralno izrazom nazadnjačkog mentaliteta.
  Istina je da sadašnja škola - s tradicionalnim načinom poučavanja, prenatrpanim programima, gomilanjem materijalnoga znanja, precjenjivanjem uspjeha, zanemarivanjem konkretnih problema učenika, prevlasti riječi nad iskustvom, nepostojanjem kvalitetne stručne službe, slabe suradnje s roditeljima, nepostojanjem timskoga rada nastavnika, odgojem u kojemu glavnu riječ imaju prava na štetu odgovornosti i dužnosti - čini mnoge propuste. U najboljemu slučaju takva škola može pomoći učenicima u stjecanju solidnoga znanja. No, ne zaboravimo, znanje se danas, osobito pod snažnim utjecajem računala, sve više izjednačava s »informacijom«, znanje se sve više kvantificira. Sve se manje povezuje s razmišljanjem i razumijevanjem. Takvo pak znanje, koje nije povezano, promeditirano i interiorizirano, više nije nešto što može mijenjati osobu i okolinu.
  Današnji sustav obrazovanja stavlja naglasak na usvajanje znanja na štetu drugih tipova učenja. Nužno je stoga osmisliti obrazovanje na sveobuhvatniji način. Znati činiti, a osobito znati biti te znati živjeti zajedno - kako ističe Izvješće Uneskova međunarodnog povjerenstva - nedovoljno se ciljano promiču unutar našega školskoga sustava. To se uglavnom prepušta slučaju ili se pak jednostavno pretpostavlja da će se ti ciljevi/vrijednosti razviti kao logična posljedica usvojena znanja.

Škola treba odgajati za vrijednosti

Škola bi trebala puno više pozornosti posvetiti odgoju za vrijednosti. Nemoguće je odgojnu funkciju izbaciti iz školskoga obrazovanja i prepustiti je obitelji i Crkvi. U svijetu koji obiluje lošim vijestima postojeći oblik obrazovanja neće pomoći da se loše vijesti počinju pretvarati u dobre ili barem u manje loše. Ako su nam škole pune nasilja i agresivnoga ponašanja, ako u svijetu ima mnogo siromašnih, obespravljenih i diskriminiranih, ako svijetu prijete velike katastrofe zbog neodgovornog ponašanja suvremenog čovjeka i znanosti, onda to sigurno nije zato što su škole posredovale malo informacija i podataka.
  Kada govorimo o potrebnoj reformi, nije stoga dostatno napraviti reviziju postojećih sadržaja koji se poučavaju. Važnije od samoga sadržaja jesu načini poučavanja te načini življenja unutar školskoga prostora. Nije nam potrebno više poučavanja o nekim problemima, već treba pomoći mladima da steknu i usvoje ona ponašanja, one načine razmišljanja koji će im pomoći nadvladati te probleme. Riječ treba dati više mjesta iskustvu, praktičnome radu i pedagogiji uzora.
  Trebamo škole u kojima djeca i mladi neće samo slušati o nekim vrijednostima i o tome kako su oni naša budućnost. Potrebno je da mladima tijekom njihova djetinjstva i mladosti omogućimo ona iskustva koja se kasnije traže u odraslome životu: iskustvo odgovornosti, pravednosti, solidarnosti, odlučivanja, dosljednosti i suradnje; sposobnosti prosuđivanja, razmišljanja, promatranja i samostalnoga djelovanja; otkrivanja vlastitih talenata, prihvaćanja drugih i drukčijih. Kako bismo pomogli mladima da se razviju u zrele, odgovorne i moralne osobe - a samo takve mogu stvarati bolju budućnost - potrebni su pozitivni uzori. Učitelj koji želi svoje učenike odgojiti u cjelovite osobnosti, i sam mora takav biti. Teško da mladi mogu prepoznati i prihvatiti važnim i vrijednim nešto što se takvim ne pokazuje u konkretnome životu odrasle osobe, roditelja, odgojitelja i učitelja, koja predstavlja konkretan model i uzor koji se, svjesno ili nesvjesno, imitira.
 

Bez moralnih vrijednosti nema istinskoga odgoja; bez pozitivnih uzora nema moralnoga odgoja; bez moralnih pojedinaca nema društva u kojemu će biti manje nepravde i zla. Željeti izgraditi bolji i humaniji svijet, a pritom se ozbiljno ne zapitati o (ne)vrijednostima koje komuniciramo riječima i djelima djeci i mladima - čisto je licemjerje i samozavaravanje.

Rafael Rimić
Glas Koncila

{mxc}