Akademik Josip Pečarić: Odljev mozgova posljedica je lošeg stanja

Akademik Josip Pečarić je redoviti sveučilišni profesor matematike na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i aktivni član The New York Academy of Science. Jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka iz područja teorije matematičkih nejednakosti. Čitateljima «Hrvatskog slova» Pečarić je poznatiji kao publicist. Objavio je preko 240 novinskih tekstova, dobar dio upravo u «Hrvatskom slovu», kao i 21 publicističku knjigu. Međutim, ovom prigodom nećemo razgovarati o njegovom publicističkom radu već o znanstvenom.

Uobičajeno je da sveučilišni profesori iz Hrvatske odlaze kao gostujući profesori u zapadno-europske zemlje i Ameriku, međutim ipak je rijetkost kad se odluče za Bliski istok ili jugozapadnu Aziju, a vi ste se nedavno vratili iz Pakistana. Prema Hini tamo pripremate doktorande iz matematike. Kako je do toga došlo?

Na Istoku je u posljednje vrijeme zamjetan interes za matematiku. Dosta se ulaže u njen razvoj. To je vidljivo i nama jer i u naše znanstvene časopise stiže mnogo više radova sa tih prostora. Tamošnji doktorandi traže moje radove i žele doći u Hrvatsku raditi doktorate kod mene. Zato sam se i odazvao pozivu za sudjelovanje na Međunarodnom kongresu u Lahoreu u proljeće prošle godine, a u rujnu sam bio i pozvani predavač na Nacionalnom kongresu matematičara u Iranu. Na kongresu u Iranu bilo je nazočno oko tisuću matematičara, što nije neobično kada se zna da je to zemlja s preko 60 milijuna stanovnika. A u Pakistanu ima preko 140 milijuna stanovnika. Naravno, raduje me što tako mnogoljudne zemlje matematici pridaju veliku pozornost. Tijekom boravka u Lahoreu pozvan sam na tromjesečni studijski boravak ove školske godine, po mjesec i pol u svakom semestru. Tako sam u Lahoreu, gradu od oko 11 milijuna stanovnika, prošle godine bio dva puta i svaki put je tamo bio međunarodni kongres iz matematike. Posebice me je zainteresirala sama organizacija škole.

Na njoj se školuju samo doktorandi i ona je istovremeno i Nacionalni centar za matematiku, a svi stalni zaposleni profesori osim ravnatelja su iz drugih država. Stotinjak doktoranada ima stipendije i nemaju druge obaveze osim polaganja ispita i izradbe doktorskih disertacija. Pored stalnih profesora u radu sudjeluju i poznatiji svjetski znanstvenici koje pozivaju kao što su pozvali mene. Tijekom mog boravka tamo su na primjer bili gosti još dva akademika – jedan ruski i jedan rumunjski. I ja sam prihvatio voditi tamošnje doktorande – njih četiri, a po prvi put će i jedan stranac (Kinez) doći tamo raditi svoj doktorat kod mene, a dobit će i pakistansku stipendiju. Dovode znanstvenike iz svijeta i tako osiguravaju da njihovi talenti ne odlaze u svijet. Škola je stara nepunih 5 godina, a tijekom mog boravka doktorirala su prva tri doktoranda. Ona se brine o takmičenjima, a u njoj se i pripremaju mladi matematičari za njih.

Ipak u Pakistanu baš nije mirno danas. Mislite li otići i tijekom slijedećeg semestra?

Bio sam tamo kada je bilo uvedeno izvanredno stanje. Da mi nisu javili iz Hrvatske – ne bih ni znao za to. Nisam imao osjećaj da su u blizini krizna žarišta. U potpunosti sam se mogao posvetiti nastavi, doktorandima i matematici. Tijekom nemira zbog ubojstva Benazir Butto tamošnjih 18 stranih profesora išlo je na izlet, a neki su doveli svoje prijatelje da čekaju Novu godinu u Lahoreu. Situacija više sliči terorizmu koji se može dogoditi svuda, a ne mislim da to smije upravljati našim životima. Ako se nešto drastično ne promijeni (izbori su 19. veljače), ja bih početkom ožujka otišao ispuniti ono što sam obećao. Zapravo, sa svojim studentima sam stalno u kontaktu i oni nestrpljivo očekuju moj dolazak.

Spomenuli ste «osiguravanje da njihovi talentirani matematičari ne odlaze u svijet». Kakva je situacija po pitanju «odljeva mozgova» kod nas?

Ne mogu biti zadovoljan sa situacijom kod nas. Mi u matematici imamo više vrhunskih matematičara vani nego kod kuće. To je uvjetovano činjenicom da niz naših matematičara ide vani doktorirati, pa neki tamo i ostanu. S druge strane, ne mogu svi – zbog ovih ili onih razloga - ni otići vani. Tako mnogi talentirani matematičari ne uspiju postići ono što su objektivno mogli. Općenito mi se čini kako naše reforme školstva samo pospješuju trend «odljeva mozgova». Ali one i ne mogu biti uspješne sve dok se ne promijeni odnos cijelog društva prema školstvu. Najbolji primjer je Južna Koreja. Recimo samo u Pusanu (oko 4 milijuna stanovnika) ima 27 sveučilišta. Svi znamo kako ta zemlja ima najbržu stopu gospodarskog rasta. Iznenadilo me je kada sam doznao da mnoge kolege s znanstvenih prelaze na pedagoške fakultete.

Tamo je najuglednije zanimanje – učitelj! A to je logično. Pa koliko puta je neki sjajan trener od naizgled slabe momčadi napravio šampione. Bio sam u Australiji prije Olimpijskih igara u Sydneyu. Australci su u mnogim športovima u kojima nisu imali zapažene rezultate doveli stručnjake iz svijeta, pa su na Igrama osvajali medalje i u tim športovima! Kako nešto slično možemo učiniti sa cijelom zemljom i narodom ako ne tako što će nam djecu učiti najbolji! Uz to ide ugled samog zanimanja, dobre plaće ali i kompeticija za svako takvo mjesto. Tako bi Hrvatska postala zemlja znanja, što povlači za sobom i rast gospodarstva. Tada je ne bi napuštao nitko - pa ni «mozgovi». Dakle, ne bi ni imali problema s nedostatkom mentora sposobnih da izvedu nove i nove doktorande. Na žalost, radi se o dugoročnom procesu, mnogo dužem od trajanja pojedinih vlada koje bi eventualno pokrenule tako nešto.

Matematičar iz Kine treba doći u Lahore kao Vaš doktorand?

Riječ je o mom suradniku sveučilišnom profesoru koji ima objavljenih 35 radova (u Kini možete biti redoviti profesor bez doktorata). Čini mi se kako naš visokoškolski sustav još nije spreman prihvatiti strance koji bi došli u Hrvatsku i tu ostvarili doktorat. Kada je izrazio želju da doktorira kod mene nisam mu znao reći kako bi to mogao ostvariti kod nas. U Lahoreu mi je trebao jedan razgovor da sve dogovorim. Tamo vas cijene prema onome što ste uradili. Kod nas se nekima podobnima daju milijuni, a nepodobne se zna kažnjavati, što sam i sam doživio. To zna ići i dotle da npr. Mladenu Pavkoviću Ministarstvo kulture ne otkupi primjerke knjige Razgovori s Josipom Pečarićem. Očito nije poželjno da čitatelji u Hrvatskoj znaju ponešto o ljudima s takvom biografijom kakva je moja. A uz sve to kod nas o matematici ponajmanje odlučuju matematičari.

Zar je to moguće?

Doista! Tako se matematiku na silu drži u sklopu prirodoslovlja. U praksi to znači da nas se preglasava i na pitanjima same matematike. Tako su dva vrhunska hrvatska matematičara dali ostavke na funkcije u državnim znanstvenim tijelima: akademik Marko Tadić, čovjek zbog koga se u svijetu pomjeraju termini znanstvenih skupova da bi on mogao biti nazočan i koji nema dovoljno vremena odgovoriti na sve pozive iz inozemstva kao i član suradnik HAZU prof. dr. Mirko Primc. Neki prirodoslovci ili misle da su kompetentniji od nas matematičara u odlučivanju o samoj matematici u Hrvatskoj ili im takva situacija odgovara da bi u konačnici na račun matematike njihove institucije dobile više novaca. Prvo je pokazivanje iznimne gluposti, a drugo pokvarenosti! Uvjeren sam da se pokušalo uništiti hrvatsku matematiku tako što su svjesno išli na postavljanje kriterija koji su neprimjereni matematici i na taj način spriječiti napredovanja na sveučilištima. Prirodna posljedica bi bila odlazak na mnogo bolje plaćene pozicije u bankama i sl. O problemima kriterija za izbore i nekim izborima napisao sam knjigu Kad 'stručnjaci' odlučuju o matematici. Kao predsjednik državnog Matičnog odbora za matematiku bio sam itekako upleten u to. A takvih prirodoslovaca ima i među akademicima. Na predstojećim izborima jedan «stručnjak» treba biti «nagrađen» izborom za redovita člana HAZU.

Možda se kao znanstvenik ne možete usporediti s njima?

Imam preko 700 znanstvenih radova objavljenih ili prihvaćenih za tisak u matematičkim časopisima, 70-ak na konferencijama i u knjigama, kao i 60-ak iz elektrotehnike, geofizike, geologije, građevinarstva, fizike i povijesti. Ono što je važno prirodoslovcima su CC radovi. Ja ih imam 130, gotovo duplo više od spomenutog «stručnjaka» - kandidata za novog člana HAZU-a. Ako tome dodamo da imam 273 SCIE rada (dakle radova u časopisima s impact faktorom), što je tri puta više od ukupnog broja njegovih radova (koji naravno nisu u matematici) logično se nameće pitanje kako se on mogao smatrati kompetentnijim od mene kada je riječ o matematici. A on i njemu slični misle da su kompetentniji od svih matematičara zajedno! Tome treba dodati da sam autor ili koautor 16 znanstveno-stručnih knjiga (6 - na engleskom jeziku). U svjetskim referativnim žurnalima (SAD i Njemačka) za mene kažu da sam «veliko ime u teoriji nejednakosti». Osnivač sam i glavni urednik međunarodnog časopisa «Mathematical inequalities and Applications», koji je jedini hrvatski matematički časopis uvršten u SCI Expanded. Nema puno takvih hrvatskih znanstvenih časopisa. Osnivač sam i jedan od glavnih urednika međunarodnih časopisa «Operators and Matrices» i «Journal of Mathematical Inequalities» koji se također tiskaju u Zagrebu, a u uredništvima ova tri časopisa je blizu 150 vrhunskih svjetskih matematičara.

Član sam uređivačkih odbora još 14 međunarodnih časopisa. Pod mojim mentorstvom izrađeno je 18 doktorskih disertacija u zemlji i inozemstvu, a više mojih doktora je već izvelo svoje doktorande. Moji suradnici i ja bili smo u komisijama za ocjene ili obrane doktorskih disertacija u drugim zemljama. Imam preko 140 suradnika (Hrvatska, SAD, Canada, Izraela, Engleska, Švedska, Njemačka, Austrija, Italija, Grčka, Rumunjska, Bugarska, Turska, Kina, Japan, Australija, Singapoura itd.), a samo četrdesetak matematičara iz svijeta ima više od 100 suradnika. Recenzent sam za šezdesetak međunarodnih časopisa i izdavačkih kuća. U povodu 60. obljetnice mog života bit će u lipnju ove godine u Trogiru održana međunarodna konferencija iz matematičkih nejednakosti na kojem će biti i 16 pozvanih predavača – poznatih svjetskih matematičara (među njima je npr. po jedan ruski, francuski i mađarski akademik). U znanstvenom odboru je 40-ak poznatih matematičara. Također će međunarodni časopis «Banach Journal of Mathematical Analysis» meni u čast ove godine izdati poseban broj. Siguran sam da se oni koji se smatraju kompetentniji i od mene i od kolege Tadića i od svih matematičara ne mogu na taj način pohvaliti.

Zar se uz broj Vaših radova ne spominje broj 500?

To se odnosi na činjenicu da sam bio deseti svjetski matematičar čiji je broj radova na MathSciNet-u prešao tu brojku. Zapravo, kada sam dolazio u posjet Sveučilištu Melbourne u Australiji kolega me je najavio na njihovu Odjelu rekavši kako imam preko 400 radova. Rekli su mu da je sigurno pogriješio jer je nemoguće imati u matematici toliko radova. Upravo mi je on čestitao prelazak brojke 500, a potom je tražio odgovor na pitanje koliko ima takvih matematičara u svijetu. Od kompetentnih u MathSciNetu dobio je popis nas desetorice.

Ne spominjete citiranost?

Svojedobno je akademik Vladimir Paar upozorio da se broj citata kod matematičara treba pomnožiti s deset do dvadeset upravo zbog različitosti pozicije matematike u odnosu na kemiju, fiziku i biologiju. Međutim, i kod citiranosti imam jednu posebnost na koju upozorava Paar u «Jutarnjem listu», 13. studenoga 2006.: «U knjizi matematičara Bullena (P.S. Bullen, Handbook of means and their inequalities, Mathematics and applications, Kluwer Academic Publishers, Dordrecht-Boston-London, 2003.) citira se sedam Pečarićevih knjiga i 105 Pečarićevih znanstvenih radova.» Uz to sam i najcitiraniji autor u toj monografiji. Slično je i s knjigom J. Pečarić, F. Prochan and Y. L. Tong, Convex Functions, Partial Orderings, and Statistical Applications, Academic Press, New York-London-Toronto-Sydney-San Francisco, 1992., ali nju akademik Paar vjerojatno nije spomenuo jer sam joj ja koautor.

Zapravo, reagiranje akademika Paara je bilo povodom napada na mene zbog moje knjige Kako su rušili HAZU? koja je nastala kao odgovor na hajku koja je pokrenuta na Akademiji zbog ne-prevođenja dopisnog člana HAZU Miroslava Radmana u zvanje redovitog člana, što on po pravilima naše akademije nije ni mogao biti. Inače, citiranost je važna zbog odjeka koji vaš rad ima u svijetu. Ali to nije jedino mjerilo. Na primjer, meni je osobno draža činjenica što je jedna moja metoda koji sam uveo u teoriju operatora dovela do tiskanja monografije: T. Furuta, J. Mićić Hot, J. Pečarić and Y. Seo, Mond-Pečarić Method in Operator Inequalities / Inequalities for bounded selfadjoint operators on a Hilbert space, Element, Zagreb, 2005. Dakle, metoda je dala toliko rezultata da se mogla napraviti knjiga samo o njoj, a već ima toliko novih rezultata da eventualno novo izdanje ne bi bilo nimalo nalik ovome prvome.

Bilo je pokušaja da se Matematički odjel Prirodoslovno-matematičkog fakulteta izdvoji od ostatka fakulteta?

Točno. To je dugo bio predmet sudskog spora i mislim da je to sada na Ustavnom sudu. Međutim, poslije toga pokušali smo okupiti skoro sve matematičare na Odjelu za matematiku pri Zagrebačkom sveučilištu. Imali smo podršku rektorice Helene Jasne Mencer, ali to je opet stalo. U susjednim zemljama postoje zasebni fakulteti, međutim, Zagreb to nema. Time se ljudi sputavaju i to je šteta. Matematičkog instituta uopće i nemamo!

Osim Vašeg publicističkog i znanstvenog rada javnosti ste poznati i po nekim otvorenim pismima, apelima i sl. koje ste pisali zajedno s nekim drugim intelektualcima.

Nažalost, situacija u Hrvatskoj je takva da se često mora reagirati na taj način. Znam da ste u Apelu za obnovu političkih procesa koji je potpisalo na stotine hrvatskih intelektualaca bili i vi jedan od potpisnika. O tome smo akademik Jelčić i ja tiskali knjigu Književnik Mile Budak, sada i ovdje. Na žalost još do danas nije došlo do obnove tih procesa! Tu su bile i akcije kao što su: Apel za spašavanje života Branimira Glavaša 19 akademika i 4 biskupa, poziv na bojkot predavanja «poznatog znanstvenika» Stjepana Mesića u HAZU (poziv u Akademiji nije ni bio distribuiran akademicima), prosvjed protiv održavanja predavanja u Vukovaru srpskog akademika Vasilija Krestića (18 akademika, a «Izjavu» je supotpisalo još njih 14), Otvoreno pismo o udžbenicima povijesti 20 akademika i 10 povjesnika. Na žalost Branimir Glavaš je poslije tog štrajka bio prisiljen štrajkati još jednom i to nevjerojatnih 60 dana, da bi dobio isti tretman kao i oni koji su izvršili agresiju na Hrvatsku.

Ne zaboravimo da je jedna hrabra žena Ana-Marija Getoš dokazala kako Država krivotvori dokaze protiv Glavaša i drugih, pa je odluka Sabora trebala biti: ne skida se imunitet Branimiru Glavašu sve dok se ne ustanovi odgovornost za to krivotvorenje! Ali, takve stvari su normalne u RH. Pa sjeća li se itko kako su svojevremeno krivotvorene kazete bile «dokaz» na suđenju generalu Norcu. Obrana je to dokazala i nitko do dana današnjega nije odgovarao zbog toga, a Norac je optužen! O svim tim akcijama govori moja najnovija knjiga Za hrvatske vrednote. Posvetio sam je Branimiru Glavašu riječima: «Generale, obranivši Osijek obranili ste Hrvatsku! Zato Vam danas sude!» Mislim da najnovija događanja samo potvrđuju te moje riječi.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}