Hrvatska je danas vrlo ranjiva

Međunarodni pravni ekspert dr. Edward Slavko Yambrusic rođen je u Americi 1938. od roditelja iz okolice Garešnice. Radio je kao državni pravni stručnjak u američkom Kongresu, tj. u najvećoj knjižnici "Libery of Congress", gdje je sa skupinom odvjetnika vodio posao kao savjetnik u odjelu za intelektualno vlasništvo. Nakon što je završio taj federalni posao, a bio je još u relativno dobrim godinama, osnovao je sadašnju tvrtku AMCRO-INTERNATIONAL Consalting s izričitom svrhom da svoje profesionalno znanje preusmjeri na jednu drugu granu od javnoga međunarodnog prava, na privatno međunarodno pravo. Na investicije, financijske dogovore, arbitraže i da na neki način, kako kaže, napravi most između Amerike i Hrvatske, kako bi što više američkog kapitala došlo u Hrvatsku, čime bi se stvorila jedna prijateljska klima između dviju država.

• Otkad na tome radite?

 Na tome radim duže vrijeme, pogotovo otkad je 1996. osnovana tvrtka AMCRO - INTERNATIONAL Consalting. Ipak, rezultati su dosta skromni jer je došlo do većih poteškoća i to od godine 2000. kada je na vlast došla koalicija na čelu s Račanom, Linićem i sličnima, koji su bili protiv trgovinske i financijske suradnju sa SAD-om. Bili su protiv svega osim onoga što nisu mogli izbjeći, a odnosilo se na posao preko Međunarodne banke zbog ostvarivanja povoljnih zajmova. S još jednom skupinom američko-kanadskih Hrvata uspjeli smo zainteresirati Amerikance da dođu u Hrvatsku. Bio je to projekt "AFCO" i cijeli niz investicija u Splitu. Riječ je o jednoj razvojnoj tvrtki povezanoj s još jednom financijskom grupom "FORTRESS". To je tvrtka koja ima milijunske vrijednosti kapitala, a "AFCO" kao jedna od njihovih kompanija ulazi u financijsku suradnju. Oni čine kapital i zaleđe toga svega. Tako da je ta tvrtka sada u još jačoj financijskoj mogućnosti nego što je bila prije sedam godina kada su počeli razgovore sa Splitom.

• Kako sada na to gledate?

 Danas vidimo da su ti razgovori započeli u krivo vrijeme. A jedan od razloga je bio taj što Split nije bio spreman za projekt ovakvoga zahvata, niti je još bio završen urbanistički plan iako smo mi dali model i ideju kako se poslije u cijeli taj urbanistički plan naš projekt može uklopiti.

• Što ste s tim projektom htjeli?

 Namjera nam je bila da s tim projektom Split postane središte mediteranskog turizma, a model naše investicije je bio takav da Hrvatska ne bi ništa izgubila, ništa se ne bi prodavalo i sve bi bilo u takozvanoj vrsti joint venture, odnosno koncesija. Gradilo bi se američkim kapitalom, i što je najvažnije, s obalom se ne bi događalo ono čega smo svjedoci, a to je da se ne zna tko pije ni tko plaća. Naš model je bio jako sličan onome što je tada bilo nepoznato i o čemu se danas mnogo govori, a to je javno-privatno partnerstvo. S tim što je naš model još bolji od JPP-a, jer hrvatska država ne bi imala nikakvih obveza davati jamstva pošto je riječ isključivo o privatnom kapitalu.

• Ima li neki sličan primjer ovomu koji navodite?

 Ima tih primjera dosta, jer se više manje to tako i radi na joint venture aranžmanu, i uz uobičajene svjetske primjere istaknuo bih ponajprije one u Torontu kao i u drugim velikim američkim gradovima.

• A ovo sa Splitom ostalo je nerazjašnjeno?

 Koncepcija je mnogo dublja. Glavni povod je bio Split-atrakcija! To sam shvatio zbog njegove povijesti ali i budućnosti. Split je jedan od rijetkih hrvatskih gradova s jednom izričitom vitalnošću, i u športu i u svemu on ima tu posebnost s vrlo talentiranim ljudima. Čovjek koji je shvatio taj projekt bio je dr. Ivo Šimunović, profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu. On je bio prvi koji se uklopio u koncepciju cijele te ideje. A drugo, Split ima još neizgrađenu lijevu i desnu morsku obalu, međutim bilo je nerazumijevanja i u tome što su prvi crteži i skice bili doživljeni tako kao da je to bilo konačno rješenje, što je nonsens. Mi smo bili suglasni da zadnja rješenja budu ona hrvatskih arhitekata.

• Je li to bio jedan od ciljeva?

 Dapače, bio nam je cilj da njihove stvaralačke sposobnosti u potpunosti dođu do izražaja kako bi se istodobno Split obnovio, a baština sačuvala i da se sve to uklopi s Dioklecijanovom palačom. Oni su krivo smatrali da ćemo mi to raditi po uzoru na, primjerice, modernu gradnju jednog Miamija ili Singapura. Drugim riječima, vodila se jedna otvorena kampanja protiv nas i u to se, na žalost, uklopila cijela serija članaka u znamenitom magazinu Vijenac Matice hrvatske, koja je vrlo renomirana kulturna ustanova. Uvjerili su ih kako im je bila dužnost objaviti sve prosvjede. Čak je jedna gospođa bila napisala knjigu o svemu tome naslovljavajući je nekakvom porukom o američkoj lađi na splitskoj rivi.

• Ima li nade da se taj projekt realizira?

 Imam već pripremljenu prezentaciju kojoj je cilj zainteresirati američku stranu da dođe u Hrvatsku, prije svega što u tom projektu kojem Hrvatska vlada i Sabor imaju vrlo značajnu ulogu, jer je tamo većinski dio nekretnina u državnom vlasništvu a ne u onom grada Splita koji je vlasnik svega 12 posto dotičnih nekretnina u cijelom onom kompleksu. Željeli smo uključiti Vladu RH kao tzv. tihoga partnera, "passive partner", no nije prošlo.

• Ako vaš projekt ne prođe u Splitu, hoćete li ga pokušati primijeniti u Šibeniku ili Zadru?

 Htio bih nadodati još ovo. Split je bio glavni fokus, budući se cijela ideja odnosila na razvoj modernoga turizma s visokom klijentelom, uključujući i cruisere s kojima bi što više Amerikanaca dolazilo u Hrvatsku. Mi smo predlagali da bi u sklopu toga projekta i u Zagrebu izgradili novu zračnu luku koja bi bila veličine one u Münchenu, jer ova sadašnja očito više ne zadovoljava potrebe. Pošto je riječ o jako velikim ulaganjima na koje svoj kapital ne bi morali trošiti ni Hrvatska ni grad Zagreb, mi predlažemo jedan model koncesije. Bilo bi korisno i pozitivno da se ti razgovori pokrenu počevši s jednim dobrovoljnim pozivom američkim predstavnicima da dođu u Hrvatsku i naprave jednu profesionalnu prezentaciju i u Zagrebu i u Splitu, te nakon toga vide ima li mogućnosti nastavka pregovora na jednoj pravičnoj osnovi.

• Smatrate li izglednijom raspravu o vašem prijedlogu i projektu sada kada je Hrvatska već jednom nogom u NATO-u?

 Svakako, pogotovo zato što predstavnici uglednih tvrtki kao što su "FORTRESS" i "AFCO" imaju znatan pristup današnjoj republikanskoj administraciji i sigurno bi njihova pozitivna ocjena Hrvatske imala utjecaja kod odluke za što brži ulazak RH u NATO. Oni kao predstavnici kapitala imaju znatnog upliva na političke ocjene koje na međunarodnoj pozornici donose SAD.

• Koliko je Hrvatska izgubila zbog politike Račanove vlade od 2000. kada je napustila svaki oblik suradnje s Amerikancima i priklonila se Londonu?

 Teško je to procjeniti, ali sasvim je velika šteta počinjena kako na političkom tako i na gospodarskom planu. Samo zbog ovoga projekta, da je sve išlo u pozitivnom smislu, danas bi grad Spliti imao najmanje tri četiri nova hotela kategorije od četiri do pet zvjezdica, dvije tri kongresne dvorane. Aerodrom u Splitu i Zagrebu i mnogo drugoga, a sve bi ostalo u hrvatskome vlasništvu. Cijela ova kritika i očaj hrvatske javnosti, zašto su tolike nekretnine i resursi prepušteni u ruke stranaca, bili bi izbjegnuti. Bilo je za to načina i modela kakve smo upravo mi predlagali. Američki i kanadski Hrvati imali su interesa da to ide u korist zemlje čije korijene nosimo, te smo na jedan pošten i profesionalan način predlagali model koji je bio koristan za jednu i drugu stranu.

• Kako gledate na daljnje mogućnosti i razvoj odnosa između Zagreba i Washingtona u kontekstu hrvatskoga ulaska u EU?

 Hrvatski zemljopisni položaj upućuje na logičan zaključak da nitko razuman ne će biti protiv njezina integriranja u EU. S druge strane, s povijesnog gledišta odnosi između RH i SAD se vide kao dobri odnosi. Međutim, ti odnosi nisu praktično iskorišteni pogotovo u gospodarskom smislu, a da ne govorim o onom političkom. Hrvatska bi zaista morala razmotriti taj članak 98. čijom primjenom SAD od drugih zemalja traži zaštitu svojih državljana. Na žalost, Hrvatska se danas našla u situaciji da nije u stanju zaštititi svoje građane od nekih utjecaja izvana.

• Hoćete reći kako bi našim udovoljavanjem američkim zahtjevima i mi sami stekli naklonost SAD-a koja bi nam zauzvrat pomogla zaštititi naše ljude?

Točno, to bi bila ta politička komponenta.

• Unatoč tome što bi takav odnos bio u suprotnosti s većinom čelnih zemalja EU-a?

 Da, jer su sve one bile zagrijane za taj tzv. Međunarodni kazneni sud koji ima prilično kontroverznu koncepciju jer su ga izgradili na pogrješkama Haaškoga tribunala za bivšu Jugoslaviju. Želim istaknuti kako bitna koncepcija toga novog Međunarodnog kaznenog suda, koji je baziran na rimskim statutima, polazi od toga da se daje prioritet nacionalnim sudovima. To znači: tek ako nacionalni sudovi ne bi riješili slučaj nekoga ratnog zločina onda bi uslijedila ingerencija međunarodnoga suda, a to je na Haaškom tribunalu obrnuto.

• Polazeći od činjenice da će pravda ipak pobijediti, možemo li uskoro na međunarodnom planu očekivati povoljan pravni ishod za Hrvatsku?

 Kao međunarodni pravnik smatram da nedavna odluka Međunarodnoga suda pravde oko kvalifikacije genocida u Srebrenici, te nastavak s presudom Haaškoga tribunala vukovarskoj trojci, na žalost, baca međunardodno pravo 50 godina unatrag. Oni suci, te potpredsjednik Međunarodnoga suda pravde koji su kritizirali spomenutu odluku, (znači njihovi pravni argumenti i razmatranje) bit će slično onom događaju kada se 1945. sudilo jednom japanskom generalu koji je bio osuđen, ali se u toj presudi našlo nekoliko sudaca koji nisu bili jednoglasni s donesenom odlukom. Upravo je taj presedan prije 60 godina konačno bio prihvaćen sada u odluci Američkoga vrhovnog suda kao glavna odluka. Znači, pravda će doći, samo što su tu međunarodno pravo i pravda izgubili oko pola stoljeća, a to je jako žalosno. Pojam međunarodnog prava uvijek je bio problematičan s tim da mu ovo sada nanosi još veću štetu.

• Kako je došlo do zloporabe međunarodnih struktura vlasti?

 Različite sheme zloporabe izvršnih vlasti - na nacionalnoj i međunarodnoj razini - stvorile su režime koji podrazumijevaju krivnju prije nedužnosti, te se time izgubila temeljna razlika između agresora i žrtve. Time se naglavce izvrnuo pravni sustav na štetu bitne stvarnosti u skladu sa samovoljom tužitelja, odnosno sudaca koji su tome podredili svoju savjest i pravosudni integritet birajući činjenice i pravne teorije koje im odgovaraju kako bi donijeli "pravu" i "politički ispravnu" odluku.

• Otkud tako izokrenute vrijednosti?

 Odatle što su u svjetlu toga čudnog međunarodnog okoliša u kojem su načela "sveobuhvatne vizije" važnija od propisa, zakona i očuvanja mira i sigurnosti, posebno su u težak položaj dovedene nove demokracije u tranziciji. Njima je rečeno, primjećuje dobro nobelovac Joseph Stiglitz, da, ako ne slijede stanovite uvjete i standarde, svjetske tržišne i financijske institucije kao što su MMF, Svjetska banka itd., zanijekat će im posudbu novca ili članstvo u EU. Te su nove demokracije, zaključuje Stiglitz, prisiljene odreći se svoga suvereniteta.

• Zašto?

 Zato što u duhu samoobrane nove demokracije u različitim stupnjevima odgovaraju "strategijom akomodacije' Ovdje je Hrvatska najranjivija. Kako bi sačuvala status međunarodno priznate države, slijepo surađuje s raznim međunarodnim institucijama, uključujući Haaški tribunal. U zamjenu za kratkotrajne dobiti - NATO, EU - na štetu dugoročnih posljedica, Hrvatska je postala država čiji su građani lišeni temeljne sigurnosti i jamstva zaštite državne uprave i vladinih institucija koje građani trebaju birati neovisno o bilo kakvom pritisku, moći i autoritetu izvana.

• Na koju strategiju upozoravate?

 Na strategiju akomodacije koja je zamijenila strategiju životnih nacionalnih interesa Kako u materijalnom tako u duhovnom smislu. Ona umanjuje ustavni suverenitet i implementaciju državnih odredbi. Tako moćnici stvaraju novi svjetski poredak za globalno društvo.

• Gdje su se u tom prostoru smjestile zemlje u tzv. tranziciji?

 Zemlje u tranziciji postale su, u različitim stupnjevima, običan laboratorij za "vizionare", nacionalne i međunarodne tehnokrate, te služe samo onima koji se razmeću političkom i ekonomskom moći. Ovo je zaista trenutak da se probudimo, svi mi koji njegujemo i želimo sačuvati temeljne vrijednosti civiliziranih naroda. Stoga odajem priznanje Hrvatskome kulturnom vijeću i dr. Milanu Vukoviću za organiziranje prigodnih kolokvija.

• Ne radi li se o neujednačenim kriterijima?

  Čak više od toga. Ironično je da je međunarodna zajednica, uključujući i EU, više zabrinuta za prava onih vojnika koji su bili agresori i sudjelovali u terorizmu, nego za hrvatske generale utamničene u Den Haagu pod sramotno nedopustivom optužbom za sudjelovanje u "zajedničkom zločinačkom pothvatu".

• A svi se pozivaju na neke zajedničke civilizacijske vrijednosti?

  Onaj tko želi biti istinit prema zajedničkim vrijednostima zapadne civilizacije, ne bi smio zanemarivati temeljna načela da ni jedna vlast ne smije zatvoriti pojedinca i zanijekati mu pravo ispitivanja takve zakonitosti.

• I to u ime UN-a?

  Tako je. I to onda kada je nasilnik nagrađen za agresiju, umjesto da je kažnjen; kada se izjednačuje odgovornost agresora i žrtve i to pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, te se time do apsurda dovodi uspostavljeni javni poredak, onda iz toga nastaje proročanstvo koje se ispunjava samo po sebi, a njegove će nas negativne posljedice prije ili kasnije progoniti. Upravo nedavni događaji na Kosovu i u BiH iz dana u dan pokazuju da se ovo crno proročanstvo ostvaruje.

• Kakav značaj u američkoj javnosti ima ovdašnje geostrateško širenje NATO kišobrana, počevši od Hrvatske, Albanije, Makedonije, a uskoro i Crne Gore, te s tim u svezi zaštita ovog prostora od utjecaja Rusije?

  O tome se baš puno ne govori. Primjerice, vladi bliski Washington Post ili New York Times koje su najvažnije političke novine u SAD-u, te glavni magazini kao što je Foreign Affairs i slični, ne bave se pretjerano takvom tematikom niti baš daju prostora ljudima koji bi dublje razradili cijelu stratešku situaciju.

• A Vlada u Washingtonu?

Mislim da Vlada ipak ima stratešku viziju koja ukazuje na opasnost Rusije, pogotovo sada što Putin sve više pokazuje svoje ambicije kao i povijesnu pozadinu koju na ovim prostorima želi realizirati kroz Srbiju.

• Uz Rusiju, ovdje se prelama utjecaj i Francuske, Velike Britanije, Njemačke. Kako će u tom pogledu službeni Washington riješiti svoj odnos s njima kroz NATO u Europi, te prema ovim rubnim čimbenicima kao što smo mi?

  Mislim da će u tom dijelu SAD imati znatnu potporu Njemačke, pa i Francuske s novim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem. Nakon čega dolazimo u kontradikciju gdje osnovni problem predstavlia Engleska iz čijega je imperija najvećim dijelom i nastala današnja jedina svjetska super sila. Međutim, SAD je ta čija je riječ zadnja.

• Uz malo sarkazma, dođe li do potpisivanja kakvog sporazuma, ne će li ga Britanci potpisati prije Francuza i Nijemaca?

  U to ne sumnjam, iako to možda ima neki negativni kontekst gledajući kratkoročno.

• Kako se po vašem mišljenju može iskoristiti veliki potencijal koji Hrvatska ima u svojim iseljenicima, napose onih školovanih i na visokim položajima?

  To je tema koju svi naglašavaju i posebno je za nju bio zainteresiran ministar Dragan Primorac od kojega očekujemo daljnje konkretiziranje ove problematike i u sljedećoj Hrvatskoj vladi. U tretmanu dijaspore bilo bi dobro ugledati se, primjerice, na Indiju čija je vlada posljednjih godina toliko stimulirala ugledne Indijce u Americi da su se ovi gotovo preko noći vratili u domovinu i pridonijeli snažnom razvoju zemlje.

• Na što biste još skrenuli pozornost?

  Na to da se odmah krene u realizaciju otvaranja Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u sklopu kojega bi se odmah formirao jedan odbor gdje bi mi iz dijaspore preko katoličkih misija, a u suradnji s intelektualcima u domovini, bili skloni pomoći sveučilištu i prenijeti iskustva na kojima bi nastajao novi kadar hrvatskih intelektualaca baštinjen na povijesnim i tradicijskim vrijednostima hrvatskoga naroda.

• Koliko Hrvata ima na području Washingtona?

  Puno ljudi zna reći da žive u Washingtonu, ali njih je u samom gradu vrlo malo. Uglavnom su na periferiji koja pripada državama Maryland i Virginija. Ima nas oko tri tisuće, druge i treće generacije koja se sada dosta obnovila. U Washingtonu imamo naše veleposlanstvo, još uvijek imamo Hrvatsku katoličku misiju, kao i hrvatsku misu na hrvatskome jeziku u jednoj lijepoj katoličkoj crkvi i tu se isto može puno učiniti na promidžbi Hrvatske, naše kulture, katoličke pripadnosti i tako dalje.

Marijan Majstorović
Fokus

{mxc}