Zagorec: Znam ime svog ubojice 

Kada bi se Vladimira Zagorca, umirovljenog hrvatskog generala koji se protivi izručenju hrvatskom pravosuđu, smatralo duhovitim čovjekom, to što me je, za intervjua posjeo baš u istu stolicu u kojoj je tajno snimio Sašu Perkovića, posebnog savjetnika hrvatskog predsjednika Mesića – smatrao bih i ja to dobrim “štosom”. Omanja soba za poslovne sastanke u luksuznom bečkom hotelu Radisson Style, koju je Zagorec opet unajmio i za razgovor za Večernji list, opremljena je standardnom opremom za prezentacije.

– Što mislite gdje je bila kamera? – pita me, ne bez prizvuka neke ironije i ponosa. “Gađam”, vjerojatno mjesta koja je gađao i posebni predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost – ventilacija, protupožarni alarm, lampe i sl., no griješim. Kamera je bila – u projektoru, na stolu, zapravo na najvidljivijem mjestu.

Tu je, dakle, Zagorec snimio DVD-e koji će ga, nekoliko mjeseci poslije, zasad, spasiti od izručivanja u RH, prema odluci Suda za ljudska prava u Strasbourgu.

– Meni i mojoj obitelji u Hrvatskoj prijeti likvidacija, stoga me do daljnjega Austrija ne može izručiti – objašnjava Zagorec. Njegov je “gard” odrješit, čvrst, ne bahat, lagano arogantan, uz prodoran pogled. Lukav je i promišljen. Podsjeća me na svojeg bivšeg vrhovnog zapovjednika Franju Tuđmana.

– Ne, nisam izvanbračni sin dr. Franje Tuđmana... Nevjerojatno je da se državnik, predsjednik poput Mesića, može tako nisko spustiti – s neskrivenom odvratnošću komentira Zagorec svojedobnu “pošalicu” i insinuaciju hrvatskog predsjednika.

– Nešto se tu Mesićevim dezinformatorima pomiješalo jer ja sam rođen 1963. i moja majka nije radila kao kućna pomoćnica kod Tuđmanovih – kaže Zagorec.

Zašto ne dođete u Hrvatsku i sucu ne date izjavu, pokažete da niste krivi ni za kakve dijamante te da oni, kao što je rekao glavni svjedok DORH-a njemački trgovac oružjem Rotheichner – ne postoje?

Isto me je pitao i sudac na austrijskom Vrhovnom sudu. Rekao mi je: “Gospodine Zagorec, prema svim ovdje priloženim dokumentima, svakome će sucu biti jasno da se vas ne može nizašto kriminalnoga u ovom postupku teretiti.” Nije mogao shvatiti da bih ja, da se pojavim u RH, istog trenutka bio uhićen. Ne želim da me, zbog nepravne, tek političke odluke drže najprije u zatvoru godinu-dvije, pa da me nakon toga puste uz ispriku: “Eto, žao nam je, slobodni ste.”

Kako su uopće počele afere vezane za vas?

Mojim premlaćivanjem potkraj 2003. u garaži. Bejzbolskim su me palicama pretukli. Nisam imao pojma zašto bi me itko izmlatio, a to bi, valjda, i bila svrha premlaćivanja, da dobro znaš zašto si to “zaslužio”. Kasnija analiza pokazala je da je to bio planirani početak kako bi mi se primaknuli ljudi Hrvoja Petrača. Odmah nakon premlaćivanja Petrač mi je došao (tada smo još bili znanci i prijatelji) i rekao da će mi on dati dva tjelesna čuvara. Bunio sam se, no uvjerio me i poslao mi dva brata – Icu i Libera Matekovića. Jedan profesionalac poslije mi je objasnio da je to klasična priča otmičara – oni se prethodno “infiltriraju” u neposrednu blizinu žrtve, promatraju, analiziraju. Nekoliko mjeseci poslije dogodila se otmica moga sina, a vodio ju je, tehnički, Ico Mateković. Nekoliko su puta oni bili oko mene dok sam išao na preglede, po gradu, no brzo sam ih se riješio... Nisu to bili ljudi s kojima bih se družio.

U kakvim ste onda odnosima bili s Petračem?

U dobrim, sve do otmice, 22. ožujka 2003., nisam mogao vjerovati da on stoji iza toga. Nismo bili poslovni partneri, nego znanci, uglavnom preko djece, koja su se družila... Bili smo i susjedi u vikendicama na Krku. Zagrebačka policija dala mi je prve spoznaje o tome da Petrač, njegov sin i ta ekipa stoje iza otmice. Nikada prije nismo imali sukoba. A te priče da je riječ o našim “neraščišćenim računima”, to su gluposti. A onda dolazi prva izjava predsjednika Mesića, u kojoj on, ne upitavši za zdravlje moga sina, javno pita: “A odakle Zagorcu 750 tisuća eura za otkupninu?!” Sudbina moga djeteta i naša obiteljska tragedija za njega je tu bila apsolutno nebitna. A bogme i političarima, hrvatskoj javnosti, pa i vama novinarima... 

Što ste tada pomislili, zašto vam se to događa?

Ma nisam pomislio ništa, bio sam u totalnoj konfuziji, dolazile su neke informacije da mi se to Srbi svete zato što sam u ratu radio na naoružavanju, no to mi je zvučalo nevjerojatnim... Bilo mi je jasno da iza toga ne može stajati neka državna institucija, službe, srpske, ruske itd. K meni su došli djelatnici zagrebačke policije i ponudili da će oni skupiti novac za otkupninu. Skupili su, međutim, manje od 100 tisuća eura. Nijedna banka im nije htjela pomoći. Onda sam ja, putem svojih veza, razgovarao s upravom Hypo banke u Klagenfurtu, u centrali, i oni su dali novac, uz uvjet da ga preuzme policija. Policija ga je preuzela, donijela i ozvučila pa su predali polovicu otmičarima. Drugog dana Mesić i vi novinari počinjete me rastezati kao Isusa, da odakle meni novac! Tu počinje moj javni linč. A, inače efikasna hrvatska policija nije nikada utvrdila tko me premlatio, nije niti pokrenula istragu. Ja sam danas uvjeren da je to bio Mateković i njegova ekipa po nalogu Petrača. A kada je policija rekla da iza otmice stoji Petrač, prva Mesićeva izjava je bila: “To treba provjeriti i dokazati da je to Petrač.”

Odakle ta zainteresiranost predsjednika Mesića za Petrača?

Pa činjenica je da je Hrvoje Petrač bio donator i prve i druge predsjednikove izborne kampanje, svi to znaju, no nitko se ne usuđuje o tome pisati.

Pa Petrač je imao novca, zašto bi mu trebao još novac od otmica?

A zašto mu ne bi trebao? Imate pa potrošite. Pitanje je na koji način živite i koliko trošite... Policija je, kada je istraživala njegove tvrtke, vidjela da on u njih “upumpava” novac sa strane, a pronašli su i bilješke, bilježnice iz kojih se vidi da su i nekim drugim ljudima trebala biti oteta djeca.

Nakon uhićenja Petrača u Grčkoj, počelo mu je suđenje u Zagrebu, na kojemu se pojavila priča o dijamantima MORH-a?

Petrač je promijenio odvjetnika, doveo Antu Nobila, a on je u suđenju počeo rabiti svoju znanu “haašku” metodu – brani Petrača tako da na svaki mogući način u predmet uvučeš Zagorca. To je čak priznao i na televiziji, da će preko mene skrenuti pozornost s Petrača. Sudilo se zbog otmice mog sina Tomislava, ali to je bila nebitna stvar, bitniji su bili – tajni računi, dijamanti, pojavila se i Terezija Barbarić, koja s procesom nije imala blage veze... Pitanje je zašto je to sudac Ivan Turudić uopće dopustio. I kada su meni bila ta pitanja postavljana, ja sam odgovarao, meni je to bilo smiješno, kakva Šipragica, da je meni Petrač vadio novac s tajnih računa. 

Dakle, istraga se okreće prema Zagorcu?

Točno, ja se smijem, nekakvi dijamanti, no ubrzo mi je smijeh prisjeo. Kad sam bio pozvan na to suđenje kao svjedok, tog sam jutra dobio poziv nepoznate osobe s porukom da ne dođem svjedočiti i da mi Petrač i njegova ekipa nude dogovor, to sam prijavio policiji. Kako ne bih svjedočio za svojega sina? Tada su mi zaprijetili da ću imati velikih problema, da će me pokušati uništiti na “svaki način”. Moj je odgovor bio j..... se. Učinio sam to potpuno prepotentno, no onda se, uskoro, u siječnju 2007., to i počelo događati. Pozvala me policija na prvi, pa drugi informativni razgovor. Pa kada sam sa svojim tadašnjim odvjetnikom Krsnikom uvidio da to već postaje poluozbiljno, krenuli smo kontaktirati i tražiti njemačkog trgovca oružjem Rothaichnera, kojega su u DORH-u pozvali da svjedoči protiv mene. Dao nam je pismenu izjavu, u Švicarskoj, da ja nemam nikakve veze s nekim dijamantima i proslijedili smo je na policiju.

Što vam je tu bilo, isprva, smiješno?

Pa priča o dijamantima. Ja kao kupujem oružje, a netko tko mi kao prodaje donosi u Hrvatsku dijamante i on mi plaća... Smatrao sam tada da nikome ne može pasti na pamet da povjeruje u takvu glupost. Da se oružje tako kupuje. No, onda sam vidio da i gluposti “prolaze”. Podignut je istražni prijedlog protiv mene, no nikada optužnica. Ja sam jedini čovjek za kojim je izdana tjeralica a da nije podignuta i optužnica!?

Kada ste osjetili da se morate “izmaknuti” iz Zagreba?

Nisam ništa shvatio, niti se izmaknuo. Ja sam normalno radio, od 2000. u Beču. Bio sam i na odmoru s obitelji na Sejšelima, ne da bih kupio kuću, kako su kasnije pisali gluposti. Inače sam uredno dolazio i na ročišta u još jednom sudskom predmetu u svojstvu svjedoka. Policija je jednog jutra došla oko pet sati ujutro pred moj zagrebački stan, znajući da me tamo nema. Susjed im je rekao da me već godinama tu nema. Znali su to, no u roku 10 minuta dignuta je hrvatska, a u roku dana i međunarodna tjeralica. Tako su me “izmaknuli”. Zašto su dizali tjeralicu kada sam uredno dolazio na sve informativne razgovore? Nadalje, od te iste Snježane Šiprag, koja je pokrenula priču o dijamantima, policija i pravosuđe imali su već izjavu iz 2000., kada je pokrenuta istraga protiv mene, a koju je pokrenuo MUP na čelu s bivšim ravnateljem policije, zbog poslovanja MORH-a i RH Alana. Policija, SZUP i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost istraživali su me. Tadašnja tajnica Šiprag, koja je vodila svu korespondenciju oko plaćanja računa za oružje, tada potvrđuje – sve je čisto! Imam njezinu pismenu izjavu. A onda se na suđenju Petraču ta osoba “okrenula” i počela pričati drukčije. Na suđenju ju je moj odvjetnik pitao: Je li istina da vam je Petrač kupio stan? Nikome ne držim svijeću, no to je bio zanimljiv podatak. Ona je odgovorila: Jest, ali u dogovoru sa Zagorcem... Svašta. Koji tu mogu biti motivi za davanje namještenog stana – ili je seks ili ucjena, zar ne?

Vođene su i druge istrage protiv vas?

Hrvatska je 2001. i 2002. bila potaknula i istragu u Austriji, gdje je bio angažiran njihov Ured za otkrivanje pranja novca. Pregledali su sve moje poslove, otvarali sefove. Sve u sklopu akcije “Pola pijem, pola šarcu dajem” bivšeg ravnatelja policije. Prema izvješćima austrijske tajne policije, u mojim poslovima nije bilo nikakvog kriminala. I sada je rađena opet istraga u Austriji, o Hypo banci, oružju, uključivo i moje svjedočenje pred njihovim parlamentarnim odborom. I opet s istim rezultatom – nema kriminala. Pa su u Hrvatskoj pokušali s dijamantima, pa tajnim računima, pa računima dijaspore, pa s konjem i Susanne Bunjevac, pa sad s gđom Grivičić kojoj sam, eto, oteo stan. Sve glupost do gluposti, što će još izmisliti, pitam se.

I sada se ne možete vratiti u Hrvatsku?

Mogu, al’ će me uhapsiti. To si neću dopustiti, nisam budala. Pa da me drže u istrazi dvije godine. Ako bih zatvor uopće i preživio.  

Kakve dokaze imate?

Imam informacije ljudi koji u Hrvatskoj još uvijek pokušavaju biti profesionalci i neutralni, koji se ne boje panično Mesića i Karamarka, da, kada bih došao u Remetinec, tamo me već čeka ubojica. Moj je jedan odvjetnik dobio poziv osobe (Ž. M.) koja zna o cijeloj organizaciji mog ubojstva i koja nam je dala i ime ubojice. Rekao mu je da na 9. odjelu Remetinca postoji osoba N. N. Koji ima zadatak ubiti me.

Znate i ime “budućeg” ubojice?

Da, taj je čovjek u remetinečkom zatvoru i čeka me. Ime sam dao hrvatskoj, a došlo je i do austrijske policije. Postoji cijeli popis osoba koje bi bile uključene u likvidaciju. Jedan je komentator čak napisao da je čuo da mene treba ubiti u zatvoru, ali da za to ne smijem sumnjičiti Mesića, nego krimogeni milje Petrača. Kao da sam ja uopće i sumnjičio Mesića. Evo, tu sam sjedio sa Sašom Perkovićem kada mi je rekao, što se vidi iz DVD-a, da mi prijeti opasnost po život ako dođem u Hrvatsku, da me mogu likvidirati.

Zašto biste bili likvidirani, tko je naručitelj ubojstva?

To netko drugi mora znati bolje od mene, mogu samo nagađati da je to iz osvetoljubivosti Petrač, koji apsolutno uživa zaštitu Mesića. I njemu odgovornih službi, za to postoje brojne činjenice. Damir Lončarić, bivši šef obavještajne službe, vjenčani je kum Petrača. Ta ekipa može pritiskati pravosuđe, sve do Vrhovnog suda.

Kome bi koristilo u Hrvatskoj da se Zagorca ubije?

Ha, čujte, kada bi Zagorec došao u Hrvatsku, možda bi počeo pričati... svašta, i više ne voditi brigu o kodeksu ponašanja i zaštite drugih ljudi i država. I političara.

Kakav to kodeks ponašanja postoji u poslovima kojima ste se vi bavili u naoružavanju RH?

e radi se o kodeksu. To su tajne najvišeg postojećeg stupnja. Nabava oružja bila je stavljena pod najstrožu tajnu i ne može je skinuti ni Mesić ni bilo koji budući predsjednik.

Zašto kupnja oružja mora ostati državna tajna?

Zato da se zaštite države i osobe koje su nam omogućile da dođemo do oružja u vrijeme međunarodnog embarga. Da li su to, primjerice, Austrija, Argentina, Vatikan, Njemačka, Švicarska, Rusija, to je potpuno nebitno. Činjenica je da Mesić, otac i sin Perković, Nobilo i cijela ta ekipa žele kriminalizirati sve što je Hrvatska, Tuđman i što smo svi mi skupa s njima tada radili. Eto, izgleda da je taj rat bio samo naš, a ne i njihov.

Zašto bi njihove namjere tu bile loše?

Zato što čak i oni znaju da je nemoguće kupovati oružje “na placu”. Da se mi sada tu ne “zezamo” puno. Ako meni pukne film, dat ću vam kopije svih dokumenata i papira... pa ćete vidjeti tko je kupio, od koga, tko je primio oružje, imenom i prezimenom, i gdje je, na koje račune plaćeno i koliko. Nema tu puno mudrosti.

Vi imate kompletnu dokumentaciju o nabavi oružja za Hrvatsku?

Imam kopije, ne originale. Jedan takav primjerak je i u arhivi MORH-a, drugi u saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost, a papire posjeduje i Ministarstvo financija.  

Kažu da ta u arhivi MORH-a možda nije i cijela dokumentacija?

To “možda” ništa ne znači. Riječ je o kompletnim primkama, narudžbama, isplatama, sve. A te priče Špegelja, Manolića, pa da je sve oružje zaplijenjeno od JNA, to su sramotne stvari što rade. A odakle su zaplijenjeni argentinski topovi, a helikopteri i varijante MiG-ova koje JNA nikada nije imala, a haubice 130 mm, a protuoklopni “fagoti”, gdje je to “zaplijenjeno”? Ma baš me briga, ako netko želi istragu o tome, neka je provodi, sve se može vidjeti i izračunati.

Kako je plaćano to oružje?

Sve je plaćano putem Ministarstva financija. Nalog izgleda ovako (crta na papiru op. a.), Urudžbeni broj... nalog za plaćanje... ministru financija Boži Prki, Borislavu Škegri, Zoranu Jašiću (sada ambasador u Beču), pok. Jozi Martinoviću... platiti toliko i toliko novaca, toliko i toliko komada, puta toliko dolara, ukupno, sve po stavkama... potpis ministar obrane Gojko Šušak... platiti na taj račun. U pozadini, pripojeno – skladišne primke, papiri da je netko to naručio, primjerice, zrakoplovstvo i Imra Agotić, pa potpisi cijele komisije. Ja sam tu bio logistička potpora, dogovarao sam gdje što kupiti i po kojoj cijeni. Ali ja nisam odlučivao o cijeni. Komisija i predsjednik je govorio – da pristajemo ili ne.

Vi tvrdite da je kupnja naoružanja vođena na “legalan” način?

Država je kupovala od države.

Baš sve oružje?

Većinu, ne govorim sada o razdoblju tzv. kriznih štabova kada se kupovalo svakako. Od 91. nadalje oružje je nabavljala hrvatska država, putem svojih ministarstava. Istina, zbog embarga, ponekad bi neka država izabrala povjerenika za pregovore, no to opet nije bio trgovac koji bi vam, kao na placu prodavao kalašnjikove. Niti Nicholas Cage.

Nismo li nabavljali oružje putem crnog tržišta?

A što znači crno tržište... Nema tu laičkog, laički bi bilo da vi tu sada, u Beču, odete na Mexicana Platz i na crno kupite pištolj, za koji ćete dati 2, 3, 4 tisuće eura. A kupovanje, po “transportu” 200, 300 kontejnera oružja, MiG-ovi, rakete... pa to ne postoji na crnom tržištu. Samo je pitanje da li to država-državi rade legalno, s certifikatom, putem ambasada, vojnih atašea, ili to rade – tajno. Pa i sada države kupuju često oružje od drugih, na tajan način i ne žele da se dozna kakvo i koliko oružja nabavljaju. Kina možda kupuje od Rusije oružje, ali tako da se ne vidi koje je kupila. Dakle, kupovanje nekoliko stotina kontejnera oružja, zar mislite da to ide lako, eto došao tamo Zubak pa nabavio... Ma to su gluposti. Pa ja sam Zubaka upoznao tek 2001.

Pa zar ga niste upoznali prije, kada je nabavljao S-300 rakete za RH?

Ne, tek 2001... Što vam to govori? Da je on “otkupio” taj dug za rakete od nekoga drugoga, zar ne? Pa ja sam osobno sudjelovao u nabavi tih raketa, ponosan sam na to...

Gdje se u tome poslu može “spremiti” novac na stranu?

Recite vi meni. Ako plaća Ministarstvo financija, drugoj državi, preko njezine neke kompanije, gdje se mogu vidjeti svi računi koji su otvarani... ja isto ne znam gdje se može uzeti novaca. Evo, dat ću nekome tko hoće si dati truda i to istražiti, evo računi, evo pasvordi, da možete doći do stvarnih cijena oružja, pa probajte... A znate li vi da smo mi nabavljali oružje i po nižoj od službene cijene... Dosta zgodno, zar ne? Pa gdje se tu onda može ukrasti, kako? Ovo što govorim mogu sve dokazati. A i Hrvatska može. Sve to imaju i Bajići i Pajići... i bivši ravnatelj policije koji je to prvi istraživao. Koji je rekao – sve smo pokušali, ali sve što tamo stoji u tim papirima jest korektno...

A zar nije tu bilo provizija?

Kod nas ne, mi plaćamo tu cijenu, a da li je vani bilo posredništava, to ne znam. Ja se ne bojim otvaranja računa. Naša javnost informirana je o tome putem medija, pa od predsjednika, pa kažu, zašto bi novinari lagali, zašto bi lagao Mesić, Bajić, Pajić... pa otuda tvrdnje – eto, tu se uzelo, pa bile su tisuće računa, deseci milijardi je nestalo. Pa se onda tu mene trpa. Gledajte, ja sam nabavljao oružje, no ni na jednom računu ja nisam bio potpisnik. Drugo, blage veze nemam s računima na koje je stizala potpora iz dijaspore. Niti sam ih vidio, niti znam gdje su otvarani, niti sam ih koristio, niti znam kako su se koristili. Kada sam trebao plaćanje, to je radilo Ministarstvo financija. A je li Ministarstvo za to plaćanje “počistilo” ovaj ili onaj račun, to se mene ne tiče!

A ako je oružje “palo” usput, je li se onda plaćalo?

Ako je palo, nije se plaćalo, ali ja ne znam da je palo negdje. Dok sam ja bio, a prije, a svašta je palo..., al’ to nije moja stvar.

Može se zaključiti da su nam važne svjetske države “gledale kroz prste” u nabavi oružja?

I pomagale. I te države nisu sada zaslužile da ih “rastežemo”. Ni ja ni Mesić.

Da u tome kontekstu shvatim i pisma iz Rusije koja su stigla Mesiću i vlastima?

Da, da.

Prvo je rečeno da su “prijeteća pisma”?

Ma kakva prijeteća. Pa znate li tko je Aleksandar Koržakov...? Ruski parlamentarac, član parlamentarnog odbora Dume za nacionalnu sigurnost, zamjenik šefa Ureda za ispitivanje pranja novca. Shvaćate li tu dimenziju? Pa taj je čovjek bio na tenku, štiteći Borisa Jeljcina kada je bio pokušaj puča, doveo je Jeljcina na vlast... Za njega tvrde da je i Putina doveo na vlast... i ako taj čovjek piše pismo u moju korist, za mene, mislite li da to čini meni za ljubav? Ne, nego zato da se ne otvori nova afera koja može štetiti svima, i Rusiji i Hrvatskoj, ne osobama, državama. On to pismo Mesiću ne piše u svojstvu “susjeda”, poslovnog partnera, nego kao predsjednik odbora za nacionalnu sigurnost druge sile da svijetu! Nema tu emocija. Nadalje, to je pismo predao putem naše ambasade u Moskvi, nije ga slao po “golubu pismonoši”. Pa nije to anonimno pismo. Naš predsjednik Mesić nije u poziciji da tu laže i manipulira, jer su i mediji dobili kopije tog pisma. A svejedno to radi. 

Poznajete li Koržakova osobno?

Da. I dalje smo u kontaktu.

Jesu li reagirale i neke druge države oko vaše afere?

Jesu. Volio bih da razlikujete – račune za oružje od onoga što prtljaju Petrač, Mesić, Pukanić, koji govore o računima, tajnim, putem kojih je izvučen novac iz Hrvatske. O onim prvima ja znam gdje je plaćano, što, koliko, kako... Imam sva opravdanja i svu potrebnu dokumentaciju. I zbog toga je Zagorec dobio 13, 14 odlikovanja. Ovo drugo nema veze sa mnom.

Tu se obično postavlja pitanje: gdje je to Zagorec ratovao da je dobio toliko odlikovanja?

A gdje je ratovao general Mesić, general Gregurić, general Jarnjak, general pukovnik Manolić, a je l’ general Jadranko Crnić bio na fronti? A Šarinić? Eto, to je u redu, a Zagorec nije.

Valjda vas je Tuđman volio?

Da, dao mi je odlikovanja jer sam njegov “izvanbračni sin”... Kakva glupost! Pa na taj se nivo ne bi spustila najobičnija seljačina... Da ide vrijeđati mene, obitelj, moju pokojnu majku. Pa ona nikada nije ni upoznala Tuđmana. Pa u normalnoj zemlji uslijedio bi impeachment predsjednika nakon ovoga. Je li Tuđman bio tašt čovjek? Jest. Pa zar bi dao meni više odlikovanja nego samome sebi..., puno više nego svome sinu Miroslavu... Znao je on zašto mi daje ta odlikovanja. Medalju za hrabrost sam zaslužio, ne u rovu, ali na jednom drugom, tajnom bojnom polju. Od 1991., kada su me srpske službe, s tjeralicom i bez nje, proganjale po svijetu, gdje sam odlazio kupovati oružje. Da, imao sam 7 lažnih putovnica, da prikrijem identitet, da me ne likvidiraju vani. Te mi je putovnice napravio najveći ekspert za to, bivši čelnik “Državne bezbednosti” Josip Perković. U SAD-u i Izraelu, primjerice, zasluge za takvu medalju i te poslove – ostaju tajnom. Tako mora biti i kod nas.

Imali ste moćnu poziciju?

Jesam, vrlo sam bio moćan. Samostalan, odgovarao godinama samo predsjedniku za ovaj posao.

Mnogi izvlače iz te vaše neprijeporne pozicije zaključak o zloporabama?

Jest, zlorabio sam svoju poziciju. Ako je zloporaba to što sam, nakon otkaza iz MORH-a 2000. iskoristio sve, ali baš sve svoje veze s državnicima, financijašima, bankarima, obavještajcima i drugim moćnicima koje sam upoznao, a da bih pokrenuo svoj biznis. I to što su mi oni omogućili start, to valjda govori o tome koliko sam bio pouzdan kao profesionalac. I to mi je omogućilo da dobijem kredite i pod uvjetima pod kojima običnim ljudima to ne bi uspjelo. Da, tako to rade bivši generali i na Zapadu, nakon prestanka službe. Idu u biznis, ili u velike korporacije. Kako tih velikih korporacija u nas nije bilo, otišao sam u Austriju. Da sam bio “smeće” kako sada ima tvrdnji, ne bih uspio... Pa nisu to banke koje su “popljačkale Hrvatsku”, nego, naprotiv, investirale u nju. Ali, eto, kada Zagorec investira, onda je to kriminal, a kada to učine Horvatinčić i dr., onda su to genijalci...

Zašto je u Beč na pregovore stigao posebni Mesićev svjetnik za nacionalnu sigurnost Saša Perković?

Zapravo da me ucijeni. On je počeo spominjati imena bivših ministara financija i imena premijera i pitati – imate li vi tu kakvog “mesa”. Nisam baš laik u tim stvarima, te sam odmah spoznao što je njegov cilj. Radi se o jednoj, vrlo posebnoj, dokumentaciji iz 1995. godine. Sada ona vrijedi zlata.

O čemu se radi?

Godine 1995, po nalogu predsjednika Franje Tuđmana, pokojni ministar obrane Gojko Šušak traži da se iz Privredne banke Zagreb, od tadašnjeg direktora Martina Katičića, preuzme dokumentacija iz koje se jasno vidi kako su nastali, imenom i prezimenom, hrvatski tajkuni... na koji je način država stvorila Rajića, Kutlu, Todorića. Išao sam tada, s nekoliko policajaca vojne policije i s njihovim šefom Matom Laušićem, Katičiću u PBZ po tu dokumentaciju. Radilo se o desecima kilograma dokumenata koje je uredno arhivirao pokojni ministar Jozo Martinović. Dokumentaciju su nam osobno predali Martin Katičić i, pazite, Biljana Sučić, alias, danas, Terezija Barbarić. U međuvremenu je bila promijenila ime. Ona se tom prilikom doslovce rasplakala, vjerojatno svjesna da, oduzimanjem te dokumentacije, neće biti u prilici nikoga kasnije ucjenjivati. Oni naime nisu imali pojma da mi znamo za to i da dolazimo po tu dokumentaciju. Ustvari, shvatio sam, upravo je ta dokumentacija bila glavni razlog dolaska Perkovića k meni u Beč.

Što konkretno sadrži ta dokumentacija?

Perković mlađi je pokazao izuzetan interes da dozna kakvu su ulogu u stvaranju hrvatskih tajkuna imali Pašalić, Škegro, Valentić, Vedriš, Gregurić i ostali. Inzistirao je i predlagao: ako mi vi dadete dio te dokumentacije, to će biti “ključ“ koji će zaključati kazneni progon i razlog da tužiteljstvo Mladena Bajića odustane od pritvora za vas...

Znači da i vi posjedujete tu “zanimljivu” dokumentaciju?

a to pitanje ne želim decidirano dogovoriti potvrdno. Nisam denuncijant i ne želim nikome da bude objekt ucjena starijeg i mlađeg Perkovića, predsjednika Mesića i drugih...

Meni se čini da takva dokumentacija, postoji li, a o kojoj vi govorite, tek sada ima svoju “pravu upotrebnu vrijednost”?

Ako je baš želite vidjeti – obratite se Mati Laušiću, koji ima kopije dokumenata.

Nije mi jasno zašto bi ta dokumentacija posebno zanimala baš hrvatskog predsjednika?

Zato što se u tim papirima danas mogu naći i imena nekih koji su, kasnije, sudjelovali u financiranju i prve, bogme i druge izborne kampanje Stjepana Mesića... njemu je bilo stalo da se ta imena, njemu važna, “izgube”. Razumijete sada?

Što vam je još ponuđeno da prestane progon?

Stalno mi dolaze osobiti ljudi i nude osobite stvari. Nude, ali i traže moju pomoć. Iz raznih zemalja.

Kad je bila u jeku afera “DVD-i”, iz vaših izvora stigla je i informacija o nekakvom “francuskom obavještajcu” koji je ponudio ugovor između vas i predsjednika Mesića. Zvuči baš “bondovski”, u prijevodu teško je vjerovati?

To uopće nije, za razliku od nekih drugih stvari, “znanstvena fantastika”. Posrijedi je uobičajena radnja, kad jedna strana tajna služba iz usluge posreduje i sređuje stvari od interesa za “partnerske” službe. Doista mi je došao agent francuske obavještajne službe ovdje u Beč i ponudio mi da potpišem poseban ugovor. Potpisnici bi bile tri strane – ja, predsjednik Stjepan Mesić i ovlašteni predstavnik francuske tajne službe. Trošak cijele “transakcije” bio je – dva milijuna eura.

Doista zvuči nevjerojatno. A što je bio sadržaj ugovora?

Moje obveze, u zamjenu za prestanak političko-pravnog progona od strane hrvatskih vlasti, uključivo i brisanje tjeralica. Primjerice – moram šutjeti i ne pojavljivati se tri godine u Hrvatskoj. Drugo – ne smijem ni pokušati financirati niti pomagati neke od “konzervatino-desnih političkih stranaka u RH”. I tome slično. Sve na engleskom jeziku. Vama se ovo čini fantastikom, no znalcima to sliči na svojevrsni takav ugovor između iranskog šaha Reze Pahlavija i ajatolaha Homeinija, koji je, tada, bio u izbjeglištvu u Parizu. U državnoobavještajnom miljeu takav ugovor nije nikakvo čudo.

Jeste li provjerili, da li je taj čovjek doista i bio agent za kojega se predstavljao?

Naravno da jesam. Doista je bio agent francuske obavještajne službe.

Do potpisivanja tog ugovora, očito, nije došlo?

Vidite da nije.

Stalno govorite o predsjedniku Mesiću. Opsjednutost?

Tko je tu opsjednut... pa on i kad govori o mojim odlikovanjima govori sa sprdnjom. “Najodlikovaniji general”, kaže za mene s ironijom. Od 1991. do 1995. radio sam sve poslove vezane uz nabavu oružja i uz organiziranje hrvatske vojne industrije. Imao sam cijelo vrijeme glavu u torbi. Nitko mi ne bi dao čin, niti odlikovanja da to nisam dobro radio. Ja vama mogu biti antipatičan, ali to jest logično, zar ne? Drugi koji je napisao pismo za mene bio je general Mironov, predsjednik ruskog parlamenta. Zašto, je li zato što sam bio neznalica, lopov? Zamislite kako to zvuči kad se sada kaže – Zagorčevi Rusi, Zagorčeve austrijske banke koje su popljačkale Hrvatsku, e baš sam “supermen”, opasno čudo. Deset puta je Mesić rekao “neka dođe u Hrvatsku i dokaže da nije kriv”. Ma, valjda mi netko treba dokazati krivicu, a ne obratno... što je ovo? Nadalje, nije li dosta da mi već 7 godina pokušavaju nešto “nakačiti”... pa nikad ne bude ništa. Što je ovo, vrijeme Staljina, diktatura? Meni je Perković još 2000. doveo Nobila i rekao – uzmi ga za odvjetnika, trebat će ti. Ja ga pitam zakaj? On ponavlja – vidjet ćeš, pokrenut će se svašta protiv tebe... imam informacije, zatvorit će te. Uzeo sam Nobila i on do danas ima moju punomoć. U međuvremenu je postao odvjetnik Petrača. Baš me zanima što to znači za odvjetnički kodeks Hrvatske odvjetničke komore. Naime, nikada tu punomoć nisam povukao... Nobilo je to u medijima i priznao, a sada, eto, “utapa” Zagorca u procesu protiv Petrača.

Ali sada dolazi i slučaj Susanne Bunjevac Di Mauro?

Sasvim je sigurno da iza akcije oko nje stoje Nobilo i Saša Perković.

Što ste očekivali od Susanne i kada ste shvatili da je dvostruki agent?

Čini mi se od prvog dana. Sam njezin dolazak i priča, rekao sam odmah svojim odvjetnicima, učinila mi se čudnom. Došla je s odličnom pričom, odmah je priznala da je radila za njih, za Bajića, Pajića i Perkovića, nije lagala. Rekla je da kad je vidjela da protiv mene nema ništa, da sada dolazi meni i da hoće reći istinu. Pojavila se kod mene u kolovozu ove godine. Znao sam je odranije, nju i njezina muža, čudan je to par. Znam ih iz Vatikana, motali su se tamo, a i ja sam tamo bio kad se radio ugovor oko vojnog ordinarijata. Dolazi meni kaže: Dobila sam zadatak od DORH-a, od Bajića, Pajića, Mesića, Žagara i, kaže, platili mi avans honorara od 10 tisuća eura. Ukupno je trebala dobiti 205.000 eura, da napravi istragu o iznošenju novca iz Hrvatske, a gdje sam ja naveden kao glavna “poluga”. Ja sam bio osoba br. jedan – target. U bilo kojem obliku, da li potpisnik, vlasnik računa ili bilo što slično. Ona mi je rekla da su, osim nje, angažirali još neke ljude i agencije, s istim ciljem. Kazala mi je da je za državu napravila konačno izvješće u kojemu mene, jednostavno, nema. Time su Lazo Pajić i predsjednik Mesić bili vrlo nezadovoljni. DORH joj je, kaže, tri mjeseca plaćao unajmljenu kuću u okolici Podgarića, da živi unutra i radi te poslove i dali su joj svu dokumentaciju koju su do tada bili skupili u DORH-u o meni. Meni je njezin muž rekao da je, u tom periodu, on nije smio ni posjetiti. Policija ju je čuvala. Kad je završila istragu, ona se navodno s njima razišla i došla k meni. Dala je izjavu mojim odvjetnicima, s tvrdnjom “da ne bi ispalo da sam ja nešto tu falsificirala”. Ja sam je poslao svojim odvjetnicima i ovjerila je tu izjavu. Nakon toga je rekla da ide u Hrvatsku, da će sve to objelodaniti. Željela je konferenciju za novinare i pitala možemo li to organizirati. To smo i učinili, ovjerila je i u Zagrebu svoju izjavu i dalje znadete priču – uhapsili su je. Pa gdje to ima, bez obzira bila ona dvostruki, trostruki ili četverostruki agent. Pitam se zašto je nisu uhapsili nakon presice... imali bi dokaz... zašto su je uhapsili noć prije?

Zašto?

Zato što su se bojali što će reći. Jer, najgori vam je agent kad se odmetne... najopasniji... jer ti znaš što ona zna. A Mesić i Pajić i Bajić su to znali. Zašto nisu objavili da je žena radila za njih... a oni objavljeni transkripti su namješteni, izmišljeni i pomiješani. Čak su riječi koje sam ja uputio mom odvjetniku pripisane njoj... ha ha, stoga što nisu smjeli priznati da su prisluškivali i odvjetnika, što zakon brani. U rujnu su oni nju poslali meni, znao sam da je dvostruki agenat, i rekao sam – pa što onda, što ja tu imam izgubiti. OK: ona se kao bavila tim dijamantima i jedino su tu mogli dignuti optužnicu... a to je društvo “svemira”, i ona i njezin muž. Nakon što je Rothaichner svjedočio, za njih neplanirano, u moju korist, Nobilo je našao nju. Dao joj je osiguranje, pa kada nije obavila posao, onda su je šutnuli, pa je došla kod mene plakati. Ona, međutim, nije ni tražila, ni dobila od mene nijednu kunu.

Zašto je onda pravosuđe drži u zatvoru?

Pa to nije ni drug Tito radio, ni Ranković. Očito je se ne usude pustiti van, jer će, čim prijeđe granicu na Brežicama, novinarima ispričati sve. Kako su joj dolazili i Bajić i Pajić i Mesić u tu kuću u Podgarić (navodno helikopterom sletio). Očito ih je panika uhvatila. Pogledajte činjenice, na televiziji o Susanne pričaju – Nobilo, 15 minuta, i kaže da joj je kodno ime Tara, što ja nisam znao, pa Čedo Prodanović, a onda kada se pojavljuje i moj odvjetnik Zvonimir Hodak, onda, drugi dan, reagira predsjednik države Mesić i kaže – tko to daje na HTV-u mjesta Zagorčevu odvjetniku... pa gdje smo mi to, u kojoj zemlji. Ona se, nakon svega, osjeća oštećena za svoj novac, želi sve denuncirati na presici i onda je – hapse.

Dobro, ako nije našla ništa o vama, što je našla?

Našla je nešto, nekakve novce, dragulje u sefu u Zurichu, što sve nema veze sa mnom, ništa mi više nije ispričala.

Je li Austriji sada neugodno što se oko vas događa?

Vjerojatno da jest, s obzirom na napise u njihovu tisku oko izvoza oružja u Hrvatsku. Nikome nije drago da se otvaraju ta pitanja. Kad sam pričao za “News”, nije mi bila namjera nanijeti im neugodnosti, no, činjenice su činjenice. Uzmite arhiv HTV-a, vidjet ćete da su naši specijalci i druge jedinice imale austrijske puške “Steyer”, a nitko ih drugi na svijetu ne proizvodi... a kako su došle, to je druga priča. Ali, istina je, ni Austrija, ni neka druga država neće žrtvovati odnose s nekom drugom državom, ovdje Hrvatskom, radi jedne osobe – mene. Normalno. Uslijedili su i pritisci iz Hrvatske.

O kakvim se pritiscima radilo?

O Mesićevim. On je, ipak predsjednik RH. U neformalnim i formalnim razgovorima s austrijskim predsjednikom Fischerom provodio je pritisak, kao i na premijera Gusenbauera. Prijetio je, neformalno, da će se otežati investicije iz Austrije, blokirati poslovi austrijskih banaka i – eto, svaka normalna država bi rekla, dajte to vi riješite, tamo na Balkanu... austrijsko sudstvo je reklo da u mome slučaju ne mogu ulaziti u meritum stvari, da neka ja to riješim u Hrvatskoj. To je umjetna priča, zašto bi vas netko hapsio, rekli su mi austrijski suci.

To što vi tvrdite da će vas ubiti u Hrvatskoj, Austriji ništa ne znači?

Austrija je zemlja koja jako pomaže Hrvatskoj da uđe u EU. Škodilo bi joj kad bi ona priznala, preko moga slučaja, da je hrvatsko pravosuđe dirigirano; sada ne može sama sebi skakati u želudac, ili usta. I Austriji je najbolje da ja odem “dolje” i to riješim s kime god hoću i kako hoću. Po mome mišljenju, Austriji je isto tako jako dobro došlo kad je Strasbourg blokirao moje izručenje. Jer, onda, ona sa sebe skida odgovornost.

Odluka suda EU bila je dosta neočekivana?

Dali smo im svu dokumentaciju vezanu uz članak 3. EU povelje o ljudskim pravima, gdje se govori o opasnosti od likvidacije, ne samo od države nego i od “pojedinaca”, mafije ili paradržavnih organa. Druga je razina bila – politički progon. To je bilo dovoljno da blokraju izručenje. Bez vremenskog limita, što odgovara i Austriji, čini mi se. A sve to usprkos akciji Mesića koji je ovdje radio pritiske ne samo na predsjednika Fischera nego i na predsjednicu parlamenta i šefove klubova parlamentarnih stranaka, kojima je hrvatski protokol podijelio dokumentaciju protiv mene. Sjetite se njegove prve izjave, s puta u Kazahstanu, kada je rekao da su “austrijske banke opljačkale Hrvatsku”... da bi drugoga dana to povukao i rekao da nije riječ “o bankama, nego o pojedincima iz tih banaka”. Malo se bio zaletio. S tom akcijom protiv mene, Mesić je izravno ušao u domenu hrvatskog pravosuđa, zar ne.

Jeste li imali neku “regularnu” ponudu iz hrvatskog pravosuđa?

Ne, samo od Perkovića, da će DORH meni izaći u susret ako dadem “mesa”. I to nakon što su oblatili do besvijesti mene i moju obitelj.

Pod kojim biste uvjetima vi došli u Hrvatsku?

Pod normalnim – ukidanjem tjeralica i mogućnosti pritvora.Tada bih se pojavio na sudu, normalno dao izjavu i očekivao da me onda puste, kao što bi to napravili za svakoga drugoga u takvoj proceduralnoj poziciji. Čini mi se da su oni i odigrali cijelu igru s tjeralicom samo zato da ja ne bih došao na ročište, jer onda bi igra pala u vodu, a oni bi me morali pustiti... recimo da je ovo, po proceduri, isti slučaj kao onaj Mačekov u vezi s aferom “Brodosplit”. I iznos je isti – pet milijuna dolara. Ispitan je, pušten, a ni imovina mu nije blokirana. A ja sam prvi čovjek kojemu je imovina blokirana, još u fazi istražnog postupka... 

A što je s vašom imovinom u Austriji?

I stan i poslovni prostori su unajmljeni. I to po cijeni od 14 eura po kvadratu, dakle, skuplje je unajmiti prostor u Zagrebu.

Čujem da imate zanimljivog “gazdu” poslovnog prostora?

A, to! Ma, unajmio sam prostor u zgradi kojoj je vlasnik Roman Abramovič, no ne morate sada iz toga izvlačiti neke posebne zaključke. Nema on s tim veze. Činjenica je da je ovdje jeftinije nego u Zagrebu, na znanje jednom političaru koji se čudio, pa rekao “ha, pa tko to može unajmiti prostor u centru Beča...”

Smijete li napuštati Austriju?

Ne.

Kako poslovi?

Sada nešto slabije. Sigurno slabije, što ne čudi kada sam ovako “žigosan”. Vrte se istrage...

Obitelj je s vama?

Da, svi smo na okupu. Čuvamo se. Sada imamo i malu bebu.

Recite, zašto je Hrvatska trebala otvarati stotinjak tajnih računa u inozemstvu?

Ja ne znam zašto i da li je to uopće istina, to vi kažete.

Prenosim.

Ponavljam, sve transakcije oko kupovine oružja išle su legalnim putem, plaćalo ih je Ministarstvo financija. Nalogom iz hrvatskih banaka, iz budžeta. O računim s novcem iz dijaspore nemam saznanja. Ako netko nađe da ja s time imam bilo kakve veze, eto, pristajem, stavit ću si sam lisice i predati se... Nije mi jasno zašto se mene svugdje apostrofira i uvlači... Što je razlog tolike Mesićeve mržnje prema meni, to mi nije jasno...

Ne možete nazreti razlog?

Teško. No, moguće da to datira još od 1993. ili 1994. godine, vremena kada su Mesić, Manolić i ostali pokušali organizirati puč protiv predsjednika Tuđmana. Kasnije su objašnjavali da su ga namjeravali rušiti “kroz parlament”. Svašta. Pa to je bilo vrijeme kad je Tuđman imao ovlasti, poput Putina u Rusiji danas. Nije se u tom sustavu moglo rušiti predsjednika preko parlamenta. Smatram da su ga oni željeli maknuti – ubojstvom ili uhićenjem... ne drukčije. Došli su tada “pučisti” i do mene, kao i do mnogih drugih i pokušali lobirati. Ja sam ih odmah odbio. No, ne samo to, eto, istina je, nakon toga odmah sam otišao do Tuđmana i prijavio “pučiste”. Mesića i Manolića... i druge. Pa bilo je vrijeme najžešćeg rata, što su oni htjeli...

Kako je Tuđman reagirao?

Isprva nije vjerovao, radilo se o ljudima koje je on sam sebi postavio jako blizu. Bilo mu je za plakanje, a onda se uvjerio. No, bio je i tada velik – nije se “pučistima” ništa dogodilo. Samo politički. Nitko od njih nije nastradao, završio u zatvoru, ili još gore. A ti su ljudi kasnije, nerijetko, upravo uz Tuđmana stavljali epitet “diktator” i “diktatura”. Možda me Mesić mrzi od tog doba.

A priča kako je vaš “Obrovac” neuspjela realizacija kupnje tvornice oružja u austrijskom Lienzu?

Još jedna konstrukcija, dezinformacija. Mene tu spominju da sam to činio državnim novcem, a da ta tvornica nije nikada proradila u Hrvatskoj. To nije istina. Prvo, hrvatska država, dakle RH Alan, nikada nije kupovao tvornice oružja vani, niti se u to investiralo. Vojna je industrija u RH radila neovisno i profitabilno. Morali ste sami riskirati ulaganje u takvu proizvodnju. Hrvatska to, onako “državno”, poput bivše Jugoslavije, nije činila. Ono što piše, što i ja znam, tu je tvornicu kupila tvrtka “Arma”. A to je gospodin Ivan Glavaš. Ne ja.  

Tko bi u Hrvatskoj trebao strahovati od povratka Vladimira Zagorca?

Od mene – nitko. Niti sam ja prijetnja, niti sam u životu ikada nekoga ucjenjivao. Kad bi to bilo točno, zašto bi se država žurila mene “primiti”. Ja sam jednostavno Mesićeva žrtva, kako bi se on riješio obligacija koje je imao s kriminalnim miljeom u Hrvatskoj, plus zbog svojih predizbornih obećanja da će teške milijarde opljačkanog novca vratiti u RH... a koje su, naravno, opljačkali Zagorec i obitelj Tuđman. Vidite, na mene i moju obitelj bačena je tako teška ljaga – da se sutra sve izmijeni i da se povuku tjeralice i optužbe, da sad netko kaže “sorry, zabunili smo se”, nama je šteta već učinjena i moja je obitelj u velikim problemima. Ne samo stoga što na nama ostaje pečat nekakve krivnje i ratnog profiterstva, to na sebi sada nose i moja djeca, nego postoji i realna opasnost da se kojekakvi lešinari, kriminalci odasvuda mogu “kačiti” na nas. Počelo se s pričama da sam “sklonio 26 milijuna eura, pa 260 milijuna, pa i milijarde. To je strašno, kao da vas netko obilježi fluorescentnom bojom. I kaže, trčite sad kroz šumu, a tu je puno lovaca...

Rekli ste da vam se javljaju razne, pa i čudne osobe?

Da, baš svakakve. No, ima i ozbiljnijih priča. Negdje u siječnju ove godine javila mi se osoba, koju poznajem kao osobu zaposlenu u jednom od resora Ministarstva unutarnjih poslova, koja je došla i rekla: imam prijedlog iz visokih tijela državne uprave... 500 plus 500, plus 500 i ta istraga koja kreće zbog Petračeva svjedočenja, to se zatvara...

500 čega?

Po petsto tisuća eura. “Petsto platiš odmah, petsto kada vidiš kako proces ide, a petsto tisuća kada vidiš da glasnogovorništvo DORH-a, ili policije kaže kako nema nikakvih kriminalnih saznanja o tebi...” glasila je poruka. Moj je odgovor bio, naravno – j..... se. I da se j... sa svojim idejama. Niti sam što kriv, niti imam veze s nekim kriminalom i, uostalom, prošao sam već sve te istrage. To traje već 7 godina i nemojte me više zaje......, odgovorio sam im. Toga novca u kešu nemam, a i da imam, ne bih im platio. Ta priča nije šala.

S obzirom na poslove koje ste obavljali, iskustvo i milje, kakvim biste procijenili svoje mogućnosti ubuduće. Zamislite da nije riječ o vama?

Teško, kada ste vi u igri tako duboko, kako se izdvojiti i normalno razmišljati o “igri”? Izgleda da mi ništa nije pomoglo moje iskustvo, samo odmoglo. Morate znati da ja ipak protiv sebe imam sada državu, kao instituciju, bez obzira na to zove li se ona “Stipe Mesić” ili bilo kako, ali on ima sve mogućnosti da iskoristi državu na sve načine. Legalno, ilegalno, polulegalno. On može iskoristiti državu, policiju, obavještajne službe, vojnu obavještajnu, koja mu je pod izravnom ingerencijom i za koju ne treba tražiti odobrenje Vrhovnog suda. Da znadete, kada su slali ovamo u Beč ljude da me nadziru, onda su to bili ljudi iz vojne obavještajne službe... Zašto? Pa jer mu je to bilo lakše nego angažirati civilnu, Karamarkovu službu za koju ipak trebaju potpisi Vrhovnog suda. Nadalje, Mesić izravno može upravljati brojnim hrvatskim medijima, je li tako?

Bi li dokumentacija koju ste spominjali, a koju posjedujete, mogla stvarati probleme nekim ljudima u Hrvatskoj?

To ne znam, no mogla bi rasvijetliti cijelu priču oko naoružavanja... Po meni, tu nema kriminala i doista ne znam zašto ne progovore i bivši ministri financija i bivši premijeri... Može ta dokumentacija dovesti u neugodnost tek neke visokopozicionirane ljude iz drugih država, koje su nam pomagale u naoružavanju. 

Davor Ivanković

{mxc}