Razgovor s Dragom Krpinom

Napustili ste Sabor prije dosta vremena. Sad kad su se emocije malo smirile, možete li reći kako ste se osjećali odlazeći (privremeno) iz politike? Jeste li već tada znali da je to 'privremeno' povlačenje ili ste se tada samo htjeli čim prije osloboditi te okoline?

U Hrvatskom saboru odradio sam četiri mandata, gotovo četrnaest godina. Kad bih sve zbrojio sa saborske govornice održao sam govora koji bi svi zajedno trajali oko tisuću i pol sati. U razdoblju od 1990. pa do 2003,. kad je prestao moj četvrti mandat u Hrvatskom saboru, uloga tog najvišeg hrvatskog predstavničkog tijela kao i klima koja je u njemu vladala, postupno se mijenjala. Ona idealistička i zanesenjačka atmosfera nakon izbora 1990. postupno se, nažalost, hladila i ustupala mjesto političkoj pragmi koja je često opće dobro i interese žrtvovala nekakvim pojedinačnim ili skupnim interesima. Proporcionalno s tim mijenjao se i profil ljidi u politici pa i u Hrvatskom saboru. Razdoblje od 2000. do 2003. godine, kad je u Hrvatskoj, zajedno sa svojim satelitima, na vlasti ponovno bila partija bilo je vrijeme najsirovije dnevne političke trgovine među koalicijskim partnerima. Istovremeno Mesić i Račan pokrenuli su proces „detuđmanizacije“ Hrvatske, što je u stvarnosti značilo udaljavanje Hrvatske od tek izborenog prava da sama odlučuje o svojoj sudbini. U prvom dijelu oporbenog razdoblja HDZ-a osjećao sam jedan polet u političkoj borbi protiv tih procesa. Međutim kako se bližio kraj mandata bilo mi je sve jasnije da Sanader ima dvije politike: jednu za hrvatske birače oko koje smo se bez ostatka slagali i drugu, suprotnu prvoj, prema svojim inozemnim mentorima. Ta Sanaderov dvoličnost ispunjala me je sa sve većim količinama mučnine. U tom kontekstu izlazak iz politike krajem 2003. za mene je značio stanovito olakšanja. Nažalost mučnina od Sanaderove vladajuće politike ubrzo je bila još veća. Upravo ta mučnina pokrenula me iznova na polkitičko djelovanje

U Saboru je mnogo ljudi već godinama. Svi oni koji su u Saboru od 2000 godine, barem na strani HDZ-a, preživjeli su totalnu transformaciju stranke. Što je to u politici što ljude fascinira u toj mjeri da su u stanju biti politički aktivni u HDZ-u 1999 ili 2000-te i i nakon 2003-će? Radi li se doista o promjeni stranačke politike (kako to misli dio javnosti) ili je HDZ-ostao isti samo javnost 'ne vidi' ili 'ne razumije' tu činjenicu (teza 'o kontinuitetu' naime može čuti iz Sanaderovih usta na stranačkim zborovima)?

Počeo bih od kraja Vašeg pitanja. Danas postoje tri HDZ-a. Jedan HDZ je stranačko vodstvo koje je na politiku koju personificiraju Stipe Mesić, donedavna Ivica Račan, Vesna Pusić, Ivo Banac ...tek zalijepilo markicu na kojoj piše HDZ. Drugi HDZ čine ljudi koji su spremni priključiti se svakoj vlast pa ih politika kao takva i ne zanima. Oni su jednostavno „profesionalni ljubitelji vlasti“. Kao najpouzdanijom metodom održanja u vladajućoj strukturi oni se koriste slinavim i kadšto karikaturalnim ulizivanjem i bezuvjetnim povlađivanjem svojim pretpostavljenim. Njihova ideologija je bespogovorno klimoglavstvo trenutačnim vlastodršcima. Čim se promijeni vlast, promijenit će se i adresa na kojoj će oni klimati glavom. Njihovo bučno podržavanje vođe ili vođa uvijek je neiskreno ali se njime obilno koriste dotične vođe jer im pomaže da nadomjeste inače nepostojeći stvarni politički i ljudski autoritet. Treći HDZ su ljudi koji su se prije sedamnaest godina priključili HDZ-u i predsjedniku Tuđmanu iz najčišćeg idealizma. U njihovoj svijesti ideja HDZ-a i ideja uspostave slobodne Hrvatske su neodvojive. Odmak od HDZ-a oni bi doživjeli kao izdaju ideje slobodne Hrvatske. Znam mnoštvo takvih ljudi. Ogorčrni su Sanaderovom besramnom prevrtljivošću, njegovim postupcima prema hrvatskim generalima, stvaranjem koalicije sa Stanimirovićem koji je u sudjelovao u četničkom pokolju nad Hrvatima u Vukovaru... Međutim, unatoč svemu tomu, oni ostaju vjerni HDZ-u jer za njih je HDZ, kao što rekoh, ideja slobodne Hrvatske. Plemeniti idealizam ovog trećeg HDZ-a Sanader besramno zloupotrebljava jer zna da će mu on uvijek omogućiti nekoliko desetaka zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru. Politika koju u posljednje četiri godine provodi aktualno stranačko vodstvo u svim je segmentima suprotna izvornim vrijednostima na kojima je i zbog kojih je HDZ utemeljen.S HDZ-om se, nažalost, već danas, događa ono što se već zbilo s povijesnim hrvatskim strankama poput HSP-a i HSS-a. Na politiku koja u ideološkom, etičkom i svjetonazorskom smislu nema veze s onim što su imena tih stranaka prvobitno označavala, neodgovorni pojedinci lijepe ta povijesna stranačka imena koja im služe kao svojevrsna politička pluta koja im omogućavaju opstanak na površini njihovih, inače vrlo mutnih, političkih voda. To je povijesna šteta i nepravda jer se s vremenom u svijesti Hrvata mijenja značenjsko polje koje su imena tih stranaka izvorno pokrivala.

Dok se unutar stranke beziznimno krši statut uzduž i poprijeko a dok polititolozi drže unutrašnjestranačkim problemom možemo zaključiti da unutar HDZ-u baš ne stanuje demokratičnost kao metoda. A što je sa tim istim HDZ-om kad se radi o državnoj politici? Tko i kako definira tu politiku? Nekakvo unutarnje tijelo, tijela, formalni ili neformalni forumi, Sanader...?

Današnje vodstvo HDZ-a na čelu sa Sanaderom ima dva lica. Prema svojim inozemnim patronima hine neupitnu odanost demokraciji i načelima legalnosti. Unutar stranke ponašaju se suprotno. Sanader je u HDZ-u proteklih godina izvršio dvostuki, programski i statutarni, puč. Programski puč ogleda se u tom što politika koju on provodi nije posljedica rasprave i demokratske odluke unutar stranačkih tijela već njegova gruba samovolja koju iz osobnih, karijerističkih ili materijalističkih razloga podržava jedna uska skupina klimoglavaca. Nikad ni jedno stranačko tijelo nije donijelo odluku o radikalnoj promjeni stranačke politike niti se unutar stranke uopće o tako čemu ikad raspravljalo. Sanader odluke o svemu donosi sam i to na način da slijepo izvršava i najbizarnije zahtjeve koji se Hrvatskoj upućuju s raznih inozemnih adresa. Ponekad, kad takvih zahtijeva i nema, Sanader pokušava pogoditi što bi se tamo nekom u Bruxellu ili Haagu moglo svidjeti pa onda to čini. Najbolja ilustracija ovakvog ponašanja je nedavna izjava Carle del Ponte da je od Sanadera dobivala i one dokumente koje nije ni tražila. Za ovakvo ponašanje Sanadera pred kamerama u inozemstvu tapšu po ramenima a kad se svjetla pozornice pogase, uvjeren sam, da se cerekaju njegovu bijednom udvorništvu. Sanaderov statutarni puč u stranci ogleda se u njegovu apsolutističkom upravljanju strankom koje je potpuno suprotno Statutu. Statutarna pravila i elementarna demokratska načela za njega jednostavno ne postoje. Osobno sam iskusio takvo njegovo ponašanje kad mi je na posljednjem stranačkom izbornom Saboru, protivno vrlo jasnim odredbama Statuta, onemogućio isticanje kandidature za člana stranačkog vodstva, Deset članova je trebalo izabrati, svih deset ih je predložio Sanader, svih deset je izabrano. Koliko se sjećam, čak i u „zrelijem“ razdoblju komunozma dopuštalo se više kandidata nego što ih se bira. Nedavno je Sanader, protivno Statutu, smijenio predsjednika Županijskog odbora HDZ –a u Koprivničko –Križevačkoj županiji , Živka Zrilića, inače jednog od najistaknutijih zapovijednika iz Domovinskog rata. Kad se gospodin Zrilić pozvao na Statut, Sanader mu je drsko i bahato odgovorio : „Statut to sam ja!“. Nažalost ovakvo Sanaderovo ponašanje unutar HDZ ima prešutnu, nerijetko i vrlo glasnu, potporu većine medija u Hrvatskoj. Za njih je važno da je Sanader uskladio svoju politiku s interesima i političkim ciljevima njihovih gazda. Upravo onoliko koliko su napadali Tuđmana, sad hvale Sanadera. Mogla bi se povući paralela s negdašnjim odnosom zapadnih zemalja prema Titu. Dok je Tito vodio politiku koja je bila na crti njihovih interesa, mogao je u ubijati, progoniti i zatvarati koliko mu drago Hrvata. U Hrvatskoj se već osam godina ne kreira hrvatska politika niti se na legalnim stranačkim i državnim tijelima donose odluke koje bi bile posljedice zrele, odgovorne i demokratske rasprave. Sadašnja Vlada, kao i ona prije nje, tek je puki izvršitelji politike koja se kreira negdje izvan Hrvatske.

Dok jedni kažu da se radi o transformiranju autoritarne u demokratsku stranku ima mnogo onih koji misle da je to samo varka; da se tu radi o sasvim drugoj vrsti transformacije a da se 'autoritarnost' i 'demokratičnost' samo rabe kao paravan za druge pojave. U čemu je to HDZ danas demokratičniji nego u vrijeme Franje Tumana? Što vi mislite o tome?

Sanader je u HDZ-u suspendirao Statut i sva demokratska pravila ponašanja. U stranci, kao što rekoh, ni o čeemu nije dopuštena rasprava. Tko se usudi otvoriti usta biva suspendiran ili izbačen iz stranke po Sanaderovu spomenutom demokratskom načelu:“Statut to sam ja!“ Nije se HDZ transformirao iz autoritarne u demokratsku stranku već upravo suprotno. Dok je na čelu HDZ-a bio predsjednik Tuđman u stranačkim tijelima su se i te kako vodile rasprave. Nisu bili rijetki slučajevi da bi predsjednik Tuđman na sjednicu nekog stranačkog tijela došao s jednim stavom a s nje, uvaživši mišljenja iznijeta u raspravi, otišao s drukčijim. Kad je Sanader u pitanju takvo što je nezamislivo. Sjednice stranačkih tijela su postale puka formalnost čija se svrha svodi na Sanaderovo upoznavanje nazočnih s odlukama koje je on već donio. Ovakvo stanje u stranci koja trenutno obnaša i državnu vlast ostavlja duboke negativne tragove u hrvatskom političkom iskustvu. Kako? Pa stvara se kod ljudi jedan posvemašnji osjećaj da oni opet, kao ni u komunizmu, ni na koji način ne mogu sudjelovati u odlučivanju o svojoj sudbini i sudbini svoje domovine. Sanaderova politička prijevara nakon prošlih izbora, ljude je uvjerila da na izborima mogu promijeniti stranku ali ne i politiku. Posljedice su već sad vidljive. U ovom trenutku, mjesec dana prije izbora, prema najnovijim istraživanjima, preko pedeset i pet posti hrvatskih građana nemaju odgovor za koga će glasovati na slijedećim izborima.

Kako je moguće odrasle i iskusne ljude koji u svakodnevnom životu sasvim sigurno ne lažu više od prosjeka natjerati da se baveći politikom u roku od nekoliko godina promijene od 'desnih' u 'lijeve'; od nacionalno svjesnih u nacionalno nezainteresirane, od ljudi s bar nešto moralnih principa do ljudi u kojih su moralni principi posve privremena stvar? Budući znamo da se sve spomenuto ugrađuje u karakter i da je većina delegata u Saboru nesposobna i pomisliti a kamoli se doista (u privatnom životu) promijeniti na taj način, kako vi doživljvate vaše bivše kolege iz Sabornice? Je li npr znak gotovo psihoze (dakle teže duševne bolesti) ostajati u stranci koja uopće ne sliči na sebe nakon samo četiri godine?

Nacionalni i plitički idealizam koji je prije sedamnaest, osamnaest godina motivirao ljude da se učlanjuju u HDZ postupno je ali ustrajno potiskivan i dominantni motivi postajali su karijeristički i materijalni interesi pojedinaca. Nažalost mnogi idealisti s početka stvaranja i djelovanja HDZ-a izgubili su volju hrvati se s karijeristima i materijalistima koji su u HDZ-u vidjeli tek instrument za ostvarivanje vlastitih interesa. U proteklih četiri pet godina kao isključivi kriterij kadrovske selekcije u stranci postalo je slijepo poslušništvo „velikom vođi“. Članove sadašnjeg vodstva HDZ-a ne povezuju iskrena zajednička politička ili svjetonazorska uvjerenja. Jedino „vezivno tkivo“ među njima jesu karijeristički ili materijalni interesi. Oni se međusobno ne poštuju niti jedan drugomu išta vjeruju. HDZ je postao instrument za ostvarivanje osobnih interesa i ambicija jedne uske skupine ljudi izrazito loša i nevaljala karaktera. Motiv mog poklitičkog djelovanja proteklih nekoliko godina jest moje iskreno uvjerenje da sam dužan suprotstaviti se takvom stanju stvari.

Istovremeno, u Saboru sjede ljudi koji uvijek imaju nešto za reći, koji govore samo ponekad ili pak oni koji ne govore nikad. No, svi znamo da je među njima ima i onih koji ne samo da imaju što za reći već znaju i kako to napraviti. Ima među njima i ljudi s karizmom; ljudi koji bi sasvim sigurno mogli biti samosvojni političari, pa ipak, i ono pokorno šute i biraju sudbinu sluge pokornog. Kako to tumačite?

O nekim pojedincima u sadašnjem vodstvu HDZ-a postoji iluzija kako oni samo iz taktičkih razloga toleriraju Sanaderove postupke a da se njihovi stavovi zapravo bitno razlikuju. Jedan takvav „pritajeni gorostas“ nedavno je u jednom intervjuu zamoljen da komentira mišljenje koje je dosta rašireno u hrvatskoj javnosti kako je on ipak „nešto drugo“. Dotični gospon doktor je bez imalo zadrške i skanjivanja odgovorio: „Postoji samo jedna razlika između mene i Sanadera; on voli fritule a ja obožavam štrukle.“ Dotični gospodin u proteklih je desetak godina višekratno radikalno mijenjao svoje stavove. Danas je, kao što rekoste, bespogovorni „sluga pokoran“. Prije nekoliko godina bio je jedan od najradikalnijih protivnika izručivanja generala Gotovine Haaškom tribunalu da bi nedugo po tom upravo on stao pred kamere i, po Sanaderovu nalogu, pozvao Gotovinu na predaju. Nerijetko se i sam pitam što je tomu pozadina. Neki dobro informirani izvori uvjeravaju me da je riječ o prilično banalnim i prizemnim razlozima.

Mislite li da ljudi ostaju u tom Saboru u HDZ-u iz posve prizemnih razloga poput 'Saborske penzije' ili ima nešto drugo zbog čega trpe tu torturu ili pak zbog čega uživaju u politici takva tipa?

Kad je riječ o ljudima u sadašnjem vodstvu HDZ-a radi se upravo o vrlo prizemnim razlozima.

Dok jedni optužuju Tuđmana za autoritarnost drugi za to isto optužuju Snadera. Tko je od njih dvoje, po vašem mišljenju, autoritarniji vođa? Ako vaš zaključak bude da su obojica autoritarni, kako tumačite takvo obilje 'dikatora' u hrvatskom političkom životu? Jesu li Hrvati apsolutno naivni, jesu li naivni samo ponekad, ili su se npr u slučaju Ive - Sanadera susreli s vrhunskim manipulantom kojem ne mogu stati na kraj?

Suprotno nemetnutoj predodžbi o autoritarnom Tuđmanu, on je, kao što sam već rekao, prije donošenja svake važnije odluke inzistirao na raspravi i na stranačkim i na državnim tijelima. Na taj način provjeravao je utemeljenost vlastitih procjena i trudio se sa svih strana osvijetliti sve aspekte odluke koju je trabalo donijeti. On je bio stvarni politički autoriret i nije imao razloga bojati se rasprave i sučeljavanja mišljenja. Sa Sanaderom stvar stoji upravo obrnuto. Pomanjkanje stvarnog osobnog političkog i ljudskog autoriteta on nadomješta suspenzijom bilo kakve rasprave inzistirajući na slijepom poslušništvu svojih suradnika očekujući od njih stalno očitovanje divljenja i obožavanja. Naravno da ljudi koji imaju osobnog dostojanstva i samopoštovanja na takvo što ne pristaju pa ih zato i nema u sadašnjem stranačkom vodstvu.

Kako bi se po vašem mišljenju mogla iskorijeniti praksa da predsjednik Sabora organizira masovno zaboravljanje ključeva za glasovanje ili pak naprosto (kao na početku ovog mandata) zabrani uključivanje sistema za glasovanje? Postoji li nekakav zakon, nekakvo tijelo koje bi bilo u stanju sakncionirati ovakvu nevjerojatnu samovolju? Jeste li kada barem u sebi pokušali naći odgovor na ovaj problem?

Saborskim Poslovnikom precizno je uređena procedura rada Sabora i zastupnika pojedinačno. No predsjednik Sabora, vjerojatno po uzoru na svog stranačkog šefa koji za stranački Statut kaže „Statut to sam ja!“ , postupa po načelu „Poslovnik to sam ja!“ O takvom načinu rada Hrvatskog sabora najbolje je prije desetak dana progovorio u svom uvodniku urednik Glasa koncila velečasni Ivan Miklenić.

Čitajući vašu knjigu 'Teror kameleona' postavlja se jednostavno pitanje: je li moguće da smo svi taoci Sanaderova ega u toj mjeri da smo na putu da izgubimo državu samo zbog njegova častohleplja? Je li to častohleplje ili je doista toliko 'ispred nas' u razumijevanju svijeta da on zna što nitko drugi ne zna?

Riječ je isključivo o jednoj hipertrofiranoj i zapravo grotesknoj osobnoj ambiciji. Posljedice njegova „genijalnog“ političkog djelovanja nažalost već sad su iz daleka vidljive.

Kako procjenjujeta Milanovićev SDP – imaju li oni recepturu za bilo koji od gurućih hrvatskih problema? U čemu bi se Jurčićeva ekonomska politka mogla razlikovati od Šukerove?

Račanov pionir Milanović jedna je golema politička praznina. Poslije svakog njegova javnog istupa ta praznina sve je očitija. Između njega i Sanadera nema nikakve bitne političke razlike. Njihove prepireke tiču se uglavnom nevažnih stvari. O bitnim pitanjima oni imaju istu politiku koju su usuglasili Račani Sanader sklopivši prije nekoliko godina „Savez za Europu“. Jeina razlika između Jurčićeve i, kako Vi kažete, Šukerove ekonomske politike jest pitanje famoznog poreza na kapitalnu dobit. Jurčić je za, Šuker protiv. U stvarnosti to se tiče vrlo malog broja hrvatskih građana, Naime, golema većina ljudi u Hrvatskoj bori se za golo preživljavanje i nema nikakve veze s burzovnim transakcijama a ponajmanje s ostvarivanjem oporezive dobiti u tim poslovima.

Postoji li uopće mogućnosti za izmjenu bilo čega – međunarodni ugovori su potpisani, Hrvatska je član WTO, delegat MMF-a sjedi na sjednicama vlade...? Poznajete li toliko ekonomsku problematiku da biste mogli reći kako će država s 31 milijardom Eura duga izmijeniti tu sitaciju u okolnostima kad recepturu za to daju kreditori i kad svi malobrojni primjeri iz prošlosti pokazuju da je to neizvedivo dok se popušta pred pritiscima tih istih kreditora? Ima li nekoga u Hrvatskoj tko razumije ovu problematiku kome biste dali u ruke ministarsko mjesto?

Postoji u Hrvatskoj nemali broj ekonomskih stručnjaka koji godinama upozoravaju kako Hrvatska srlja u dužničko ropstvo i da će taj golemi dug postati instrumentom kojim će se Hrvatsku ucjenjivati pa ako se to nekom prohtije i politički i ekonomski destabilizirati. Nažalost, takvi ljudi nemaju pristupa mjestima na kojima se donose odluke. Začuđujuća je lakoća kojom, jednako prethodna prethodna i sadašnja, Vlada zadužuje buduće hrvatske naraštaje stavlajući im omču duga oko vrata iz koje se neće biti lako osloboditi. Da je stanje zaduženosti Hrvatske postalo alarmantno upozoravaju ovih dana i iz famoznog MMF-a koji je zapravo stvarni kreator hrvatske ekonomske politike u proteklih osam godina. S obzirom da je opće poznato da su MMF i Svjetska banka instrumenti ekonomske prisile u službi posjednika krupnog kaptala kod kojih se Hrvatska zadužila, spomenuto upozorenje treba vrlo ozbiljno shvatiti kao nagovještaj raznovrsnih „ovrha“ koje bi se vrlo skoro nad Hrvatskom mogle provoditi u obloku ubrazane i prisilne rasprodaje svega onoda što još nije rasprodano.

U čemu je uopće smisao izlaska na izbore u kojima se ne mogu birati različite opcije? Neki će reći (prof. Tomac u svojoj novoj knjizi) da bi dolazak na vlast nekakve Milanovićevsko-Pusićkine koalicije bio definitivni kraj hrvatske države s obzirom na suglasnost Pusićke s Pupovcem i svega onoga što se naziva puzajućom jugoslavizacijom Hrvatske. Slažete li se s time i mislite li da Sanader nije u stanju napraviti istu stvar bude li mu trebalo?

Ponovit ću, ne vidim bitnih razlika među navedenim hrvatskim političkim „genijalcima“. Tu razliku danas ne vidi čak pedeset i pet posto hrvatskih građana koji, prema najnovijim anketama, ne znaju za koga bi glasovali na slijedećim izborima. Nakon izbora 2003. i grube političke prijevare koja je uslijedila, većina birača u Hrvatskoj zaključila je da svojim glasovima mogu promijeniti stranku na vlasti ali ne i politiku. Stranke na vlasti su su zamijenjene, politika je ostala ista. Ukoliko se na hrvatskoj političkoj sceni ne stvori kritička masa koja će se organizirano i odlučno suprotstaviti sadašnjim trendovima, bit će sve manje razloga za optimizam.

Šo bi prema vama trebalo napraviti? Kako uvjeriti birače da ono što vide na TV-u ili čitaju u novinama nije ništa drugo do isprazno zanovijetanje i naklapanje koje ima ulogi poput hipnoze- da nam svima uspava pažnju kako bismo prespavali 'ono najvažnije' – a poslije će već netko drugi misliti na nas? Jučer je na HTV-u jedan stranački predstavnik pričao kako bi on 'stimulirao malu privredu', 'smanjio poreze', 'kaznio ratne profitere' (na što se javio jedan drugi poslovni čovjek koji je postavio pitanje a štoje to ratni profite u odnosu na profitera iz rata) pa je cijela rasprava postala besmislena. A svi znaju na što se misli. Ima li netko u Hrvatskoj tko razumije o čemu se radi, tko doista može nešto učiniti s tim 'ratnim profiterima', izvesti državu iz slijepe ulice ili je to samo izborni folklor? Teme da prođe vrijeme?

U pravu ste. Mediji u Hrvatskoj ne otvaraju prava pitanja i ne prisiljavaju političare da na njih daju odgovore. Nažalost, najčešće njihova uloga svodi se na odvraćanje pozornosti od bitnih tema i usmjeravanje javnosti na nevažne stvari. Takvom svojom misijom mediji u Hrvatskoj daju svoj prilog defektnosti sadašnjeg hrvatskog političkog sustava.

Što će te pokušati napraviti dođete li u Sabor? Zamislimo li situaciju u kojoj su mjesta u Saboru podijeljena tako da nema dovoljno predstavnika manjina (mislim na predstavnike srpske manjine), penzionera i tome slično s kojima bi u koaliciji HDZ preuzeo Sabor. Što će prema vama tada učiniti Sanader? Koalirati s SDP-om i napraviti 'veliku koaliciju' ili koalirati s nezavisnim listama poputa Tadićeve, ili vaše i pokušati vas 'preveslati' na prvoj okuci?

Pretpostavka moja i ljudi koji sa mnom idu na izbore na nezavisnj listi jest da će državna politika biti ista neovisno o tome sastavio Vladu Sanader ili Milanović ili pak njih obojica zajedno u takozvanoj velkoj koaliciji na koju ih snubi Mesić. Mi se s takvom politikom ne slažemo jer smatramo da ona udaljava Hrvatsku od ciljeva koji su, uz goleme žrtve, prije desetak godina ostvareni. S tom politikom, znanstvena istraživanja to jasno pokazuju ne slaže se oko pedeset i pet posto hrvatskih građana. To je ona većina koja na izborima neće glasovati ni za jednu od sadašnjih parlamentarnih stranaka. Želim u Hrvatskom saboru biti glas ove goleme i šutljive većine. Uđem li u Sabor ja ili bilo tko od ljudi s moje nezavisne liste, s nikim nećemo ulaziti ni u kakve koalicije. Djelovat ćemo isključivo po vlastitoj savjesti pridržavajući se dosljedno stavova koje ćemo iznositi u predizborno vrijeme i osluškujući volju onih koji su nam dsali mandat. Politika koja bi bila u suprotnosti s hrvaatskim nacionalnim interesima, a upravo takav je slučaj u proteklih osam godina, neovisno o tom provodio je Sanader ili Milinović ili zajedno jedan i drugi, imat će u nama jasne, glasne i odlučne protivnike. Naš cilj je, ako to ikako bude moguće, pokušai vratiti Hrvatsku samoj sebi. To znači otvaranjem najbitnijih državno-političkih, socijalnih, ekonomskih, demografskih, vanjskopolitičkih, etičkih, ... pitanja i problema u Hrvatskom saboru pokušati prisiliti hrvatske političke čimbenike na odustajanje od slijepe poslušničke politike čiji je jedini smisao bespogovorno izvršavanje zahtijeva koji se Hrvatskoj upučuju s razmih inozemnih adresa.

I na kraju molim vas da komentirate sljedece: posljednjih smo godina svjedoci činjenice da je posve nemoguće složiti u istu vreću sve te rogove koji se uvjetno zovu hrvatska 'desna' opozicija (ovo 'desna' upotrebljavam uvjetno, da skratim objašnjavanje!). Uvijek gotovo dodje do dogovora pa se potom sve raspadne kao da je opet u igri previše raznih ega koji nikad neće moći biti jedan uz drugoga. No, postoji i druga mogućnost: nije li ova nesloga pažljivo orkestrirana izvan ove 'desne' grupe? Nije li logično pretpostaviti da neki ljudi koji bi i mogli i ne bi mogli toj grupi biti na čelu zapravo djeluju kao ubačeni agenti koje kontrolira vrh HDZ-a?

Situacija na sadašnjoj hrvatskoj takozvanoj desnoj političkoj sceni posve podsjeća na stanje u hrvatskoj političkoj emigraciji do 1990. godine. Svi pokušaji objedinjavanja već u samom začetku propadaju. Razlozi su tome zasigurno višestruki; izostanak samokritičnosti kod pojedinaca koji se nalaze na čelu pojedinih stranaka tog spektra, nedostatak snažnih političkih osobnosti koje bi djelovale kao točka okupljanja i povezivanja, pomanjkanje tolerancije u traženju bitnih zajedničkih političkih elemenata. Naravno kao razlog nikako ne treba isključiti ni sustavno i organizirano onemogućavanje objedinjavanja i jačanja hrvatske konzervativne i kršćansko demokratske opcije od strane ultra liberalnih i kozmopolitskih elita (među njima su i dojučerašnji ortodoksni jugounitaristi) koje se već osam godine gadno poigravaju sudbinom Hrvatske koja se tek nedavno, iz krvi svojih najhrabrijih sinova, osovila na vlastite noge. U ovakvoj raboti nerijetko se zasigurno koriste i pojedinci o kojima postoje razni dosjei i informacije s kojima ih se može ucjenjivati. Nerijetko se događa da ljudi koji se pokušavaju nametnuti kao točke okupljanja u ovom političkom spektru postižu upravo suprotne učinke. Rade li to iz „blaženog“ neznanja ili su na zadatku na koji ih prisiljavaju njihovi ucjenjivači, sa sigurnošću nije lako kazati.

Hrvati AMAC

{mxc}