Zločini komunizma - Jugoslavenski antifašizam je genocidan

Profesor Goran Jurišić je voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma. Po struci je povjesničar. Ravna se po pravilu kako u tumačenju i istraživanju ove znanosti, povijest se ne smije usklađivati s aktualnom politikom nego samo s istinom. Vrednovati izvore onako kakvi su bili, provjeravati autentičnost dokumentacije, dvostruko i trostruko provjeravati izjave svjedoka, pismene izvore i tako redom. Jer, povijest nije interpetacija nego znanost o istini u prošlosti. Korak po korak dolazi se do istine, to je proces, a mi smo njegovi sudionici. Povijest nije nagađanje niti uljepšavanje, relativiziranje, i nije laganje. Ne postoje dvije istine, postoji samo jedna istina.

45 godina „istraživali“ su se zločini neprijatelja partizana i komunista koji su počinjeni nad komunistima u četverogodišnjoj oružanoj borbi protiv komunista, pri čemu je titoistička historiografija u tu svoju povijest utkala propagandu. Već dugo je krajnje vrijeme istraživati zločine komunizma koji su počinjeni na našim prostorima, i u susjedstvu, od 1941. do pada komunističkog Berlinskog zida i sloma Jugoslavije.

*Koje vremensko razdoblje treba obuhvatiti kada je u pitanju istraživanje komunisitčkih zločina?

- Istraživanja o zločinima komunizma traju od trenutka kada su počinjeni prvi zločini komunizma za vrijeme Oktobarske revolucije ili veleprevrata i dvostrukog državnog udara u Rusiji godine 1917. Zločini komunizma poznati su u svijetu od tada. Već su prva izvješća o zbivanjima iz Rusije zgrozila civilizirani dio svijeta, ali cijeli taj svijet potcijenio je zlo marksističke ideologije na osnovi koje je komunizam institucionaliziran u Rusiji gdje je uništio rusku državu i počinio genocid nad ruskim, ukrajinskim i drugim narodima toga nekadašnjeg carstva. U Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji ista ta ideologija zvala se „titoizam“, te se i danas tako zove. Nakon prvih demokratskih promjena 1990. je komunizam djelomično deinstitucionaliziran dok su komunisti uglavnom ostali na vlasti, postavši „bivši“ komunisti, zvani i „reformirani komunisti“ koji su se preimenovali u „liberale“, „narodnjake“, „demokršćane“, „socijaldemokrate“ i tako redom. Komunisti su se za tranziciju jako dobro pripremili, zadržavši sve poluge vlasti, i pozicije u medijima, tajnoj službi i slično.

*Znači, situacija se sadržajno nije bitno promijenila?

-Samo kozmetički. U Hrvatskoj gotovo i nema važnijeg položaja na kojemu je vlast do sada obnašala osoba koja nikada nije bila komunist, oko kojeg se dalje raspoređuju bivši suradnici OZNE ili UDBE. Druga stvar su anti-komunisti fašističkih opredjeljenja. Isto tako postoje anti-fašisti koji su se u anti-hitlerovojskoj koaliciji borili za slobodu, demokraciju i načela pravne države, kao Amerikanci. Oni drugi su antifašisti koji su se borili za uklanjanje nacističke okupacije kako bi uspostavili totalitarizam drugog predznaka, to jest komunizam. Tito i partija spadaju u ovu drugu po redu navedenu antifašističku kategoriju.

*Je li to bilo vidljivo od najranijih početaka?

-I te kako. Britanski izvori govore o strašnom etničkom čišćenju stanovništva u svakom selu i gradu u Hrvatskoj. „Kakvo je to samo čišćenje“, izvješćuje britanski veleposlanik pri Svetoj Stolici svoje ministarstvo vanjskih poslova u Londonu o političkoj situaciji na području Hrvatske, u svibnju 1945. Dok se u ratu vodila propaganda o borbi protiv fašizma, nakon rata, kada je, dakle, fašizam vojno poražen, obračunava se u Hrvatskoj, isto kao u Mađarskoj, Poljskoj, Ukrajini i drugdje, sa svim nekomunističkim i nefašističkim snagama, pod izgovorom čišćenja ostataka fašizma. Dok na Zapadu antifašistička doktrina završava porazom Hitlera, u Hrvatskoj je ona na snazi do danas.

*Kako to kad su nam već bubnjići pucaju od zaglušujućih tranzicijskih dostignuća?

- To su obične manipulacije. Već i svjetski tisak, na primjer, „Der Spiegel“, piše o traljavoj tranziciji iz totalitarnog komunizma u demokraciju. Dok se u ostatku Europe demontira ono što predstavlja Tito čiji je režim odgovoran za masakr nad ratnim zarobljenicima i najvećoj masovnoj grobnici u Europi, onoj u šumi Tezno kod Maribora gdje je preko 80 posto ubijenih hrvatske nacionalnosti, kod kuće se Titove biste vade iz naftalina, postavljaju na javne tribine, na kojima nastupaju državni dužnosnici. Tri najveće masovne grobnice u Europi, ona u Teznom, pa u Macelju, i u Kočevskom Rogu, djelo, ili bolje rečeno nedjelo su jugoslavenskog režima maršala Tita i njegovih nekih hrvatskih, slovenskih, srpskih, crnogorskih i drugih pomagača odnosno počinitelja.

*Kada i iz kojih razloga je osnovana vaša udruga?

-U ljeto 2004. osnovan je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, kako bi se naglasilo koliko su nužna istraživanja o zločinima komunizma u Hrvatskoj. A jedan od glavnih razloga je popularizacija rezultata tih istraživanja temeljem kojih bi obitelji žrtava komunizma saznale istinu da oni koji su nastradali nisu bili zločinci, nego da su žrtve. Time bi hrvatska javnost bila prosvijećena o komunističkim zločinima, i o tome bi se učilo u našim školama. Tako bi i birači ubuduće kaznili sve one stranke koje još uvijek na izborima kandidiraju bivše komuniste, a u vlasti zapošljavaju iste takve, čak i doušnike nekadašnje UDBE, ili neke njihove šefove, dok de facto i osnovano osumnjičeni komunistički ratni zločinci uživaju na slobodi, u Zagrebu i drugdje.

Predstavnici državnog vrha nemaju pravo plašiti ljude simbolima komunizma i bivše Titove tvorevine

*Na koje ste administrativne probleme nailazili prilikom osnivanja udruge?

-Već prilikom registracije Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma uočili smo da će za nas glavna prepreka biti Tito! Naime, iz našeg statuta su nam vlasti prekrižile cijeli sadržaj statuta i stavile pred nas svoj statut, s porukom, uzmi ili ostavi! Problem je bio što se u statutu na više mjesta spominjao Tito u kontekstu zločina. Hrvatski povijesni grb iz godine 1527., kao amblem Centra, državni tajnik Antun Palarić nam je zabranio, pod izgovorom da samo državne institucije smiju koristiti grb Republike Hrvatske. Osjećao sam se kao da živim u 1972. Kada smo vlastima skrenuli pažnju da je asocijacija europskih demokratskih stranaka, Europska narodna stranka, EPP, donijela u veljači 2004. rezoluciju o „Osudi totalitarnog komunizma“, i da u statutu treba barem stajati „istraživanje zločina komunizma“, smjeli smo to ostaviti u statutu, a bili su toliko „velikodušni“ da su nam u preambuli ostavili i spomen na navedenu rezoluciju Europske narodne stranke.

*Zbog čega je sada važna stvarna detronizacija J.B. Tita iz političkog života?

-Zbog žrtava komunizma potrebna je demontaža Tita u Republici Hrvatskoj. To je demokratski proces koji nema alternative. U kolikoj mjeri će predstavnici političkih demokratskih parlamentarnih stranaka u Republici Hrvatskoj tome dati svoj doprinos, u tolikoj mjeri povratit će svoj izgubljeni obraz. U kolikoj mjeri će mediji u Hrvatskoj dati svoj doprinos „zainteresiranoj hrvatskoj javnosti“, u tolikoj mjeri povećat će se stupanj slobode medija u Republici Hrvatskoj, a danas je ta sloboda manja nego na Kosovu.

*Zašto ovdašnji komunistički zločinci nisu procesuirani?

-Osnovano osumnjičeni za komunističke zločine nisu izvedeni pred lice pravde, ne zato što ne postoje specijalizirani međunarodni sudovi, nego zato što postoji politička blokada u Republici Hrvatskoj da se takvi nađu pred domaćim nadležnim sudovima. Kao što se navodi načelno, a ja navodim činjenično, da na pr. Stjepan Hršak, osnovano osumnjičeni za ratni zločin u Macelju iz 1945. nije ni ove 2007. izveden pred sud, govori u prilog političkoj blokadi. Jer, tko bi u demokraciji na slobodi ostavio čovjeka za kojega postoji osnovana sumnja da je odgovoran za ubojstva 12 tisuća ljudi? Nažalost, policija takvoga nije do sada ni privela na saslušanje i krim-obradu, jer nema političku dozvolu za takvo što.

*Tko onda uistinu vlada Hrvatskom?

-Tko vlada? Pogledajte parlamentarne stranke i saznat će te kako se zovu, i tko ih vodi. Oni su odgovorni za funkcioniranje pravne države. Hrvatski sabor je vrhovno zakonodavno tijelo u čijoj je ovlasti sve promijeniti, pa i odnose u društvu, osigurati vladavinu prava odnosno tijelima pravosuđa dati takvu neovisnost da nije ovisno o aktulanoj politici. Međutim, kako izbori u Hrvatskoj ne mijenjaju u tom smislu ništa, tako ni naši političari nisu svjesni sve dok ih iz Europske komisije ne probude iz sna, kao nedavno, i priopće da primjerice reforma pravosuđa nije zadovoljavajuća, te da se to poglavlje privremeno zatvara i čeka bolja vremena da se opet otvori.

*Kako objašnjavate nekažnjivo iritantno isticanje simbola bivše jugoslavenske državne zajednice na nekim aktualniim skupovima u Hrvatskoj, ako oživljavanje te iste simbolike po logici stvari znači negiranje hrvatske države?

-Razlog tomu je ona politička blokada o kojoj sam prije govorio i utjecaj umreženih bivših udbaško-kosovskih formacija. Nedavno su deklasificirani dokumenti Centralne obavještajne agencije SAD-a. U njima piše da je „bivša Jugoslavija bila izmišljotina 20. stoljeća“. Stoga su zastave tipa one zastave SKJ na nedavnom pulskom skupu relikti prošlosti, i nitko, pa ni predstavnici državnog vrha nemaju pravo plašiti ljude sa simbolima komunizma i bivše Titove Jugoslavije.

*Kako komentirate izjave Milke Planinc u kojima ona negira ne samo povezanost sa zločinima na Bleiburgu, nego i bilo kakva saznanja o tim žrtvama gotovo de pred sam raspad komunizma?

-Pročitao sam to, i mislio sam da bivša „željezna lady komunizma“ ima više stila. Po dosadašnjim istraživanjima, i materijalnim dokazima, a možemo vidjeti rezultat djelomične ekshumacije u Teznom i Macelju, komunizam je iza sebe ostavio brdo kostiju odnosno posmrtnih ostataka likvidiranih, i upravo su ti dokazi, koji se nalaze po cijeloj zemlji i u susjedstvu, onaj čimbenik koji se sam nametnuo. Uzduž i poprijeko bivše države rijetko ćete naići na prostor na kojem ne leže tajne grobnice žrtava komunističkog terora. Nije riječ samo o „Bleiburgu i Križnom putu“, nego o čišćenju hrvatskih gradova i sela od civila, o „klasnoj borbi“ protiv „klasnog neprijatelja“ 1945. na dalje. Netko bi trebao odgovarati za sve to.

*Otkud tolika „zaboravljivost“ komunističkih čelnika kada su u pitanju počinjeni zločini s kraja i nakon Drugog svjetskog rata?

-Navodna amnezija kod nje i drugih posljedica je straha od odgovornosti, iako moram naglasiti da u konkretnom slučaju Milka Planinc nije kriva u pravnom smislu, jer krivnja se može dokazati jedino na sudu. Moralno pitanje je nešto drugo, ali, tko u našoj zemlji pita za moral kada su moralni ljudi gubitnici ove tranzicije. Kad ne bude moralnih, kad moralni dožive totalni poraz, ostaju nemoralni, pa neka im onda njihova jednoumna republika, zavnohovska i titoistička. Na kraju će se međusobno počerupat, jer ne zaboravimo, revolucija ždere vlastitu djecu.

*Imali ste zanimljiv prijedlog o potrebi odgovarajućeg vrednovanja spomeničke baštine. O čemu se radi?

-Naš je prijedlog da glavni grad Republike Hrvatske dobije spomenik žrtvama komunizma, kao što je ovaj na Mirogoju, ali puno veći, i da ga vidi stotine tisuća ljudi svaki dan, a ne samo pojedinačni posjetitelji Mirogoja. Kad stranac i turist posjeti Zagreb, i vidi takav budući spomenik znat će da su u ovoj zemlji postojale žrtve komunizma. Želim da se jedan reprezentativni trg zove i po žrtvama komunizma, jer ako imamo samo trg žrtava fašizma onda živimo u laži. Također, sve spomenike titoističke revolucije bi trebalo uredno ukloniti s javnih površina i pospremiti u memorijalni muzje žrtava i zločina komunizma.

Žrtvama komunizma treba podići primjeren spomenik, jer sve dok imamo samo spomenike žrtvama fašizma – živimo u laži

*Zašto najljepši zagrebački trg još nije promijenio svoj naziv?

-Ne znam zašto taj trg još uvijek nosi sramni naziv „Trg maršala Tita“, ali pretpostavljam da naši vladajući političari misle da je on bio dobar čovjek, jer jedino dobri ljudi imaju trgove i ulice kako bi se nadolozaće generacije mogle na njih ugledati. Nažalost, umjesto da danas razgovaramo o udjelu Republike Hrvatske u svemirskom programu drugih nacija, mi razgovaramo o masovnim grobnicama. Evo, naši susjedi Slovenci, ni krivi ni dužni, gdje god zakoraknu, hodaju po masovnim grobnicama, preko 500 do sada otkrivenih. A najveći broj žrtava u njima su hrvatske žrtve.

U Hrvatskoj postoji blokada da se Milka Planinc i njoj slični izvedu pred sud

Stoga, kao dobri susjedi, naša je dužnost da ih s time ne opterećujemo, i da posmrtne ostatke naših žrtava vratimo u domovinu, i dostojno sahranimo. Svaka žrtva iz masovne grobnice, po Povelji OUN, ima pravo na pojedinačni grob.

*Koliko je moguće očekivati svjedoka u prijavi protiv Milke Planinc?

-Realno četiri svjedoka, a kada partizani ne bi bili kukavice, onda bi bilo možda i 40 svjedoka, ali pod uvjetom da budu pozvani danas jer sutra ne će biti ni njih niti osnovano osumnjičenih, jer svi imaju između 80 i 90 godina. Za Dubajića nemam povratnih informacija je li uopće živ tako da njega nisam uračunao u navedenu brojku. Naše društvo je u biti već zakasnilo. Moglo se sve raščistiti 1990., a ako ne tada, zbog turbulentnih političkih događaja, onda nakon „Oluje“, znači, odmah nakon 1995. Šteta. Ne optužujem nikoga, samo konstatiram. Mogla je i Račanova vlada, pa nije, mogla je i Sanaderova vlada, pa nije. Međutim, bitno bi bilo da se jedan proces održi kako bi se pravno rekonstruirao ratni zločin komunizma, jer obični ljudi najviše vjeruju institucijama, a ako nema presude, onda stotinu knjiga o zločinima komunizma, pogotovo ako nisu uvrštene u obvezni školski program, nema snagu poučka kao jedna presuda, objavljena urbi et orbi, i poslije tiskana u stotinama knjiga. Isto je tako sa zločinom bilo koje druge ideologije.

*Protiv koliko bi se živućih komunističkih glavešina još moglo podnijeti prijava za zločine počinjene tijekom i poslije Drugog svjetskog rata?

-Znam za tri kaznene prijave. Od toga je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma podnio jednu. U sva tri slučaja radi se o nekadašnjim šefovima tajne službe, oficira OZNE, UDBE, odnosno Službe državne sigurnosti. Dvojica njih već su prijavljeni, jedan je i javno priznao zločin, ali on i dalje daje intervjue za javnost. Javnost zna njihova imena. Koja sramota, cijeli narod zna da su to oni, a nitko do sada nije reagirao u smislu pravne države. To je nedopustivo.

*Je li u drugim bivšim komunističkim državama slično stanje?

-U drugim državama bivšeg komunističkog lagera bolja je situacija. Bivši šef istočnonjemačke komunističke partije čak je svoju kaznu odslužio i još može uživati u mirovini. Nije, dakle, čak više važna nikakva duljina kazne nego samo da budu kažnjeni, odnosno da im neki autoritet kaže: Ljudi, ovo što ste radili drugim ljudima nikada niste smjeli raditi! To je zlo što ste učinili; drugima ste nanijeli patnju. Ako ne bude procesa, očekujem barem od budućeg predsjednika i premijera da to kaže javno svim još živućim komunističkim počiniteljima! Procesi su još bili u Češkoj, u Poljskoj, a optužnice su podignute svugdje osim u Rusiji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori i Makedoniji. Rusija je odbila Poljskoj dati dokaze za Katynski zločin nad Poljacima, ali barem se bivši predsjednik Jeljcin ispričao za taj komunistički zločin. Kod nas ni to.

*Čemu onda saborska deklaracija o zločinima komunizma?

-Deklaracija Hrvatskog sabora o zločinima komunizma u tom smislu kao da ne postoji – u biti, upravo je to jedna u nizu deklaracija koja je donesena samo da se zadovolji forma. Sjetimo se deklaracije o Stepincu, a što je s njegovim krvnikom? U biti, Stepinca se i danas u nekim medijima kleveće, i tvrdi se da je zločinac, a nije zločinac nego blaženik.

*Nije li čudno da se u Hrvatskoj ponovno plasiraju parole o navodnim univerzalnim vrijednostima antifašizma i koliko je primjerice Mesićev antifašizam kompatibilan stvarnim vrijednostima na kojima je nastala poslijeratna Europa?

-Antifašizam kao doktrina na snazi je samo u Hrvatskoj, Sjevernoj Koreji, i na Kubi. Koliko znam, čak u Srbiji više nema anifašističke doktrine, mislim naravno na onaj antifašizam koji je istoznačnica s komunizmom. U Srbiji doduše imaju četništvo kao doktrinu, ali barem su učinili jedan korak naprijed, jer, komunisti su puno gori od četnika, i to zato što četnici žele „Veliku“ Srbiju za račun svojih susjeda, dok komunisti žele cijeli svijet osvojiti. Komunizam je u svojoj ideji, kao i praksi, zločinački, jer, „besklasno društvo“, kakvo ieologija marksizma propagira, znači istrebljenje svih klasa, od građanske, intelektualne, posjedovno-imovinske do radničke klase u koju se komunistički pokret kune. Komunizam je u biti totalno lud – on želi sve uništiti, dok komunistička propaganda tvrdi da želi stvoriti raj na Zemlji. Zato su komunisti, da bi prikrili rupu u svojoj ideologiji, stvorili jaku propagandu čije posljedice i poruke čujemo i danas u Hrvatskoj. Ako je poredak komunizma/socijalizma, jer socijalizam je isto što i komunizam, bio tako super, zašto smo ga onda promijenili, zajedno s milijunima drugih ljudi u Europi.

Pa onda smo, kao, svi ludi, ili? Kao povjesničar jamčim da jugoslavenski antifašizam u Drugom svjetskom ratu, i sve do 1990. nije bio borba protiv fašizma i za slobodu naroda nego samo podmukli izgovor za provođenje revolucije, znači, za nasilje, za teror, diktaturu i genocid. Ono što je super velika laž, koja se unazad godinu dana lansira u hrvatskoj javnosti, to je da su Domovinski rat i partizanska tzv. oslobodilačka borba jedno te isto, borbe za istu vrijednost slobode. Time se neki od partizana žele osigurati od pravne države jer onaj tko se borio za slobodu nije ratni zločinac, osim možda, kad je u pitanju doktrina haaškog suda, ICTY. Povijest je već dala odgovor da partizanski rat nije bio oslobodilački. Uostalom, preko 500 masovnih grobnica u Sloveniji, i tko zna koliko u Hrvatskoj, BiH i u Srbiji, svjedoče o tiraniji, a ne o slobodi. Oslobodilački ratovi oslobađaju, a revolucionarni ratovi postupaju revolucionarno, znači, bez milosti. Istina oslobađa, a istina je da je jugo-socijalizam bio komunizam, i da je to bilo zlo.

Andrija Bauer
Hrvatsko slovo

{mxc}


Ned, 31-05-2020, 11:45:15

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.