Pero Sudar: Vatikan je zabrinut jer Dayton dovodi u pitanje opstanak Hrvata

Pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar ekskluzivni intervju za Večernjak završio je pitanjem tko može ne željeti ista prava za sve i ozdravljenje bolesnoga bosanskohercegovačkoga društva. Prema stavovima biskupa Sudara koji istinski želi dobro BiH i svim njezinim ljudima i najveći bh. problemi lako su rješivi. Nažalost kada se vratimo u sumornu stvarnost u kojoj glavnu riječ vode bahati političari željni slave i najjednostavniji problem izgleda nepremostiv. Kao rijeko koja osoba u BiH bilo da je riječ o vjerskim ili svjetovnim pitanjima biskup Sudar progovara otvoreno, bez zadrške, kako bi shvatili baš svi, no u isto vrijeme na izrazito visokoj intelektualnoj razni: erudite, filozofa, humanista, teologa... pojednostavljeno čovjeka koji ima što reći. Iz Večernjeg lista prenosimo razgovor s pomoćnim biskupom vrbosanskim mons. dr. Perom Sudarom. Intervju s biskupom Sudarom Večernjak objavljuje u povodu predstojećih ustavnih promjena te stava katoličkih biskupa o tom pitanju. Biskup Sudar govori i o odnosu kršćanstva i islama, odnosu Vatikana prema BiH, povratku te odgovara na pitanje može li zemlja u kojoj je u samom sustavu ukorijenjeno zlo uopće opstati.

VL: Prije nekoliko dana na okruglom stolu u Banjaluci kojega je organizirala Hrvatska narodna zajednica kazali ste da je prijedlog biskupske konferencije o mogućem ustroju BiH zapostavljen. Je li nakon potpisivanja Kreševske deklaracije došlo do promjene u ponašanju čelnika stranaka s hrvatskim predznakom u BiH?

SUDAR: Moja primjedba se nije odnosila samo na stranke s „hrvatskim predznakom“ nego na cjelokupnu bosansko-hercegovačku javnost kojoj je Prijedlog Biskupske konferencije bio i upućen. Ne znam koliko se može govoriti o promjeni ponašanja jer je promjena ponašanja proces koji traje kao i promjena, obraćanje čovjeka. A vlastito iskustvo nas uči kako je to teško. Međutim, činjenica da su svi potpisali Deklaraciju, što za Hrvate u BiH nije beznačajno, ostavlja prostora nadi da biste vi, barem donekle, mogli biti u pravu. U Deklaraciji kao i u nekim drugim prijedlozima stranaka ali i kulturnih djelatnika ima dodirnih točaka pa čak i identičnih stavova s onima u Prijedlogu Biskupske konferencije. U svakom slučaju, stiče se dojam da način na koji je Deklaracija rađena i predstavljena pokazuje kvalitativni pomak u političkom promišljanju o ulozi i mjestu Hrvata u Bosni i Hercegovini.

VL: Imate li povratne informacije što građani na terenu kažu o prijedlogu Biskupske konferencije o ustroju BiH?

SUDAR: Neposredno nakon objavljivanja Prijedloga, tj. prije dvije godine, mnogi ljudi, do čijega mišljenja držim, dali su pozitivnu ocjenu. Da bi se moglo govoriti o mišljenju građana, bilo bi potrebno provesti istraživanje javnoga mnijenja, što je nama neizvedivo a nema ni potrebe.

VL: Ukoliko prijedlog bude prihvaćen od strane predstavnika sva tri naroda konkretno što bi to značilo za čovjeka u BiH u praktičnom smislu?

SUDAR: Ako bi se tako nešto dogodilo, ova zemlja bi izišla na put normalizacije i stekla temeljne pretpostavke da za sve koji to žele postane mjesto normalnoga življenja. Naime, Prijedlog nudi otklanjanje napetosti i premošćivanje jaza između jamstva ravnopravnosti naroda i zaštite prava građana. Na nužnošću harmoničnosti tih dviju pretpostavki i temeljnih preduvjeta ovoga društva su se zatvarale i uporno zatvaraju oči.

VL: Koliko je realno da prijedlog Biskupske konferencije bude prihvaćen od strane predstavnika sva tri naroda u BiH?

SUDAR: Onoliko koliko je realna i nada da ova zemlja postane mjestom življenja u kojemu će se svi njezini stanovnici osjećati jednaki pred zakonom i njezini narodi ravnopravni u strukturama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. U ovoj zemlji nije važna samo kakvoća društvenoga uređenja, nego je važno da je to uređenje u stanju jamčiti ljudska prava i ravnopravnost naroda. Naime, od toga zavisi budućnost ove zemlje i prosperitet njezinih građana. Teško je u ozračju politikantstva, kakvim je opečaćena i opterećena naša zemlja, očekivati javno prihvaćanje ovakva prijedloga. Međutim, i sama činjenica da nije dočekan na nož, potvrđuje da u njemu ima pravde. A, zapravo, nepravda je mlinski kamen o vratu svakome tko bi htio da ovo društvo krene uzlaznom putanjom.

VL: Je li Biskupska konferencija dodatno “razrađivala” prijedlog vezano za 30 posto sudjelovanja svakoga naroda u vlasti u regijama. Postoji li opasnost kao i sada da tih 30 posto Hrvata u vlasti budu izabrani od predstavnika druga dva naroda kao što imamo slučajeve u Predsjedništvu BiH i u Vladi RS-a?

SUDAR: Naš Prijedlog je želio, načelno, dati odgovor onima koji sve glasnije poručuju da Bosnu i Hercegovinu i nije moguće urediti kao demokratsku državu, tj. na način da u njoj budu poštivana ljudska i građanska prava, a u isto vrijeme i zaštićeni interesi konstitutivnih naroda. Ako se govori o načelu da bi u svakoj regiji svaki od tri konstitutivna naroda trebao biti zastupljen s najmanje 30 posto predstavnika u vlasti, jasno je da o njima ne može odlučivati pripadnici ili glasači drugih naroda.

VL: Jesu li Hrvati Bosne zapostavljeni kada je riječ o kreiranju hrvatske politike u BiH?

SUDAR: Prije svega želim ponoviti svoje već naglašeno duboko uvjerenje da su zapostavljeni svi Hrvati. Meni je iskreno žao što današnje stanje, mjesto i uloga Hrvata na području Federacije daje argumente protivnicima Bosne i Hercegovine a obeshrabruje njezine pobornike. Na temelju vlastitoga iskustva moram konstatirati poražavajuću činjenicu da je Hrvatima na području Federacije gdje su manjina danas teže ostvariti i zaštititi bilo koje ljudsko pravo nego je to bilo prije deset godina. Ako Crkva kao institucija nije u stanju namoliti ili prisiliti da se izvrši, recimo presuda Doma za ljudska prava o povratu zgrade Nadbiskupske gimnazije u Travniku, donesena zbog vjerske diskriminacije prije nekoliko godina, za čiju provedbu su zaduženi i OSCE i OHR, ili recimo obraniti se od uvjerljivo nepravednih i nemoralnih sudskih presuda u pitanju gradnje školske zgrade u Tuzli, onda je jasno u kakvom društvenome uređenju živimo. Da to nije pravilo za sve u ovoj Zemlji, dokaz su sakralni objekti koji se grade na sve strane i na najatraktivnijim lokacijama.

U isto vrijeme, recimo, započeta gradnja katoličke crkve u Mostaru stoji već desetljeće! A kako je s pravima „običnih ljudi“ znaju donekle oni koji imaju snage primiti ih na razgovor. Ali vi ste načeli vrlo bolno pitanje hrvatske kratkovidnosti i regionalne sebičnosti. Ali, što je još gore, naivnosti u zlu. To pitanje je svakako jedan od glavnih nutarnjih uzroka stanja u kojemu smo se našli i zbog čega danas Hrvati u ovoj Zemlji ni o čemu više ne odlučuju. Međutim, to je teme za širu i dublju raspravu koju treba otvoriti jer je to preduvjet liječenja unutrašnjih rana.

VL: Može li ova zemlja uopće opstati ukoliko ostane podijeljena na ovakav način?

SUDAR: Ni jedna zajednica ne može opstati, ako pristaje ili je prisiljena živjeti pod teretom programirane nepravde i zanijekanih temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda. Ima nešto, o čemu većina političara današnjice ne vodi računa, a to je moralna zakonitost po kojoj nikakva i ničije nepravda, koliko god bila političkim dogovorima zajamčena i nazovi-zakonima pa i silom branjena, na duži rok ne može opstati. I to jednostavno zato što je riječ o zlu u sebi. Nepravda ni na ovome svijetu nema budućnosti! Kako je moguće vjerovati da će opstati društvo koje se miri s činjenicom da se preko milijun njegovih građana ne može vratiti u mjesta iz kojih je silom prognano? Zar je teško zamisliti kolika je to akumulacija nepravde i negativne snage koja svojom zakonitošću vuče na dolje?

VL: Što je glavni uzrok iznimno slaboga povratka katolika u prijeratne domove, tu posebice mislim na prostore u RS-u i tko prema Vašem mišljenju snosi odgovornost za stanje koje imamo na terenu?

SUDAR: Prvi i temeljni razlog jest u činjenici da političko rješenje iz Daytona, svjesno ili nesvjesno svejedno je, poslalo poruku da područja iz koji su istjerani tim ljudima više ne pripadaju. Svi drugi razlozi, koje nije moguće zanijekati, ne bi tako presudno utjecali. Da je to tako svjedoči slika povratka ili ne povratka u cijeloj Bosni i Hercegovini. Kada je riječ o Hrvatima, u Republiku srpsku su se vratili uglavnom oni koji nisu imali nikakvoga drugog izbora. U kantone i općine u kojima je isključivo bošnjačka vlast (Sarajevski i Zeničko-dobojski ili općine Konjic, Jablanica) povratak nije je simboličan. U one sa mješovitom vlašću (Srednjobosanski), povratak je znatan. A tamo gdje su Hrvati na vlasti (Livanjski i Posavski) povratak je iznad očekivanoga. Mislim da ta slika vrijedi i za prognane druga dva naroda. Netko će u tome vidjeti navodnu nespremnost naroda da žive zajedno. Istina je, međutim, da ljudi ne mogu živjeti tako gdje nisu zastupljeni u strukturama vlasti pa osjećaju da im nisu zajamčena ni ljudska ni nacionalna prava te, što je još teže, ne vide perspektive za vlastitu djecu.

VL: Je li 12 godina nakon rata realno očekivati masovniji povratak Hrvata u RS i što bi trebalo učiniti da do masovnijega povratka dođe?

SUDAR: Teško je a i nerazborito predviđati kako će ljudi reagirati. Istina je da je većina ljudi riješila pitanje svoje egzistencije. Međutim, ne vjerujem da su riješili pitanje svoje duše i pretrpljene nepravde. Ali i bez toga, eventualna činjenica da se prognani više ne bi vratili ne može biti razlogom ne činiti ništa na ispravljanju neprihvatljivih nepravdi. Naime, nije riječ samo u broju povratnika nego se radi o nemogućnosti da jedno društvo svoju budućnost gradi na temeljima nepravde. Stoga budućnost onih koji su, unatoč svemu, ostali u Bosni i Hercegovini zahtijeva normalizaciju stanja do mjere koja će svima i na svim prostorima jamčiti ista prava i istu pravnu zaštitu. Tek tako će se otvoriti mogućnost izbora ali i dugi proces ozdravljenja ovoga društva. Tko to može ne željeti i na tome ne raditi?

Miroslav Vasilj
Večernji list

{mxc}