Iz Jutarnjeg lista prenosimo razgovor s bivšim francuskim veleposlanikom u Hrvatskoj Georges-Marieom Chenuom, u periodu od 1992.-1994. godine, a povodom predgovora koji je napisao za nedavno objavljenu knjiguskupine autora "Hrvatska vanjska politika od nezavisnosti do naših dana". Chenu je u diplomatskim krugovima ostao zapažen po tome što je pokušao unijeti više objektivnosti u percepciji Hrvatske. U predgovoru knjigeChenu se osvrnuo na odnose službenog Pariza prema Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, kao i na promjene francuske politike nakon što je 1995. godine na vlast došao predjednik Chirac. U razgovoru također iznosi i njemu poznate detalje "slučaja Gotovina". No, zanimljiviji dio razgovora svakako je i onaj u kojem Chenu potvrđuje pisanje Florence Hartmann o dogovoru najviših predstavnika velikih sila oko neuhićenja Karadžića i Mladića.

'Ne bih uhapsio Gotovinu i da je Pariz to od mene tražio'

Francuskog veleposlanika u Hrvatskoj od 1992. do 1994. godine Georges-Marieja Chenuja u diplomatskim krugovima opisuju kao osobu koja je početkom devedesetih bila sklonija Hrvatskoj od službene francuske politike. Nakon što je napustio veleposlaničko mjesto, bio je koordinator francuskog predsjedništva za Mostar 1995. godine, a tri godine poslije i promatrač OESS-a za opće izbore u Bosni i Hercegovini. Danas je član Odbora za Kosovo, ali i dalje pomno prati događaje u Hrvatskoj. Povod za razgovor s Chenujem njegov je predgovor nedavno objavljenoj knjizi “Hrvatska vanjska politika od nezavisnosti do naših dana” skupine autora, koju je uredio profesor međunarodnih odnosa u Kanadi Reneo Lukic.

• U predgovoru knjizi oštro kritizirate francusku politiku prema Hrvatskoj devedesetih. Odakle potječu problemi u odnosu dviju zemalja?

- S francuske strane prevladavaju dva razloga: nepoznavanje stvarnih unutarnjih problema Jugoslavije nakon smrti Tita i nedovoljno poznavanje suvremene povijesti, posebice Drugog svjetskog rata na Balkanu. Opći je dojam u našoj javnosti bio da su Srbi dobri - zbog uspomene na Prvi svjetski rat i srbofilske prezentacije jugoslavenskog otpora nacizmu, a ostali, pogotovo Hrvati, loši. Takve sam dojmove imao kad sam u srpnju 1991. došao u Jugoslaviju na čelo francuskih promatrača u Misiji Europske unije. Od srpnja do kraja prosinca 1991. shvatio sam da su u Jasenovcu ubijani ne samo Srbi, Židovi, Romi i komunisti, nego i Hrvati koji su bili protiv Pavelićeva režima te hrvatski partizani.

Također sam doznao da su Židove ubijali ne samo ustaše u Hrvatskoj i BiH, nego i srpske vlasti u Srbiji. Na terenu sam, ‘promatrajući’ ratne zone i slušajući stanovnike i brojne izbjeglice, brzo zaključio da su 1991. Hrvati bili glavne žrtve. Nije bilo građanskog rata, nego agresije u svrhu proširenja srpskih teritorija. Nisam došao do takvog stajališta zbog prohrvatske ili antisrpske pristranosti, nego analizom činjenica. S takvom brigom za istinu sam informirao sam Pariz i dao svoj doprinos dnevnim izvještajima koje bi čelnik Misije Europske unije slao Europskom predsjedništvu u Bruxellesu.

• Kako je francuski predsjednik Mitterrand reagirao kada ste počeli slati takve izvještaje?

- Nije bilo kritičkih reakcija ni od Elyséea ni od Ministarstva vanjskih poslova. Nisam dobio opomenu ili posebne instrukcije. Od kolovoza 1991. bio sam uvjeren da jugoslavensku federaciju treba usmjeriti liberalizaciji. Budući da su Beograd, Milošević i većina srpskog stanovništva tražili veću centralizaciju i da su se usprotivili konfederalizaciji, već je tada bilo jasno da je jugoslavenskoj federaciji prošao rok.

Kako bi se izbjeglo daljnje nasilje, bilo je potrebno što brže priznati republike koje su tražile nezavisnost i koje su bile okrenute Europi. Do takvog sam mišljenja došao čitajući engleske i američke povijesne knjige, razgovarajući s hrvatskim i francuskim intelektualcima i razmišljajući o događajima. Bio sam revoltiran i bijesan zbog nasilja nad civilima i ravnodušnosti europskih zemalja prema ljudskim pravima. Ne smatram da sam bio pionir. Naprotiv, žao mi je što nisam prije i glasnije protestirao.

• Je li se odnos Francuske prema Hrvatskoj promijenio kada je 1995. predsjednik postao Chirac?

- On jest promijenio svoju poziciju prema srpskoj strani zato što su francuski pripadnici tzv. plavih kaciga umrli, stradali ili bili oteti u BiH. Isto tako, francuske pilote koji su radili za Ujedinjene narode i NATO bili su zarobljavali su i maltretirali Srbi. Sve se to dogodilo prije Daytonskog sporazuma. Nakon 1995. predsjednik je ponovno imao više razumijevanja za Beograd, ali je istodobno otkrio Hrvatsku. Njegovi sastanci s predsjednikom Mesićem bili su, u tom pogledu, jako važni. Izravno i otvoreno ponašanje vašeg predsjednika, njegova radost i ljubav prema životu dobro su se slagali s Chiracovim karakterom. Činjenica da su predsjednikovi roditelji bili partizani igrala je važnu ulogu o ovom ozračju uzajamne sklonosti.

Na žalost, mnogo mojih sunarodnjaka zna samo za ustaše i ne zna da je bilo mnogo hrvatskih partizana. Štoviše, ne znaju ni za negativnu ulogu koju su četnici igrali tijekom tog razdoblja. Neki ugledni hrvatski povjesničar tebao bi, u suradnji s francuskim, engleskim ili američkim kolegom, napisati knjigu o stvarnim događajima u Hrvatskoj i BiH od 1941. do 1945. i o poratnim godinama komunističke vlasti u Jugoslaviji! Imam osjećaj da je predsjednik Chirac, kao mnogobrojni Francuzi, mislio da Srbija ima ključnu poziciju u jugoistočnoj Europi te da se bez nje ne može ništa trajno učiniti.

• U Hrvatskoj je ponovno otvorena rasprava o kriminalnoj prošlosti generala Ante Gotovine, iz razdoblja kada je živio u Francuskoj. Jeste li, kao veleposlanik, znali da je Gotovina u Francuskoj više puta osuđivan, da je bio u zatvoru...

- Tada ne. Nisam bio upoznat s tim aspektom Gotovinina života. Ali sam, kao svi u Zagrebu, znao da je bio bivši legionar. Upoznao sam Gotovinu 1993., kad je bio general u vojnom sektoru sjeverno od Zadra i Splita. S vojnim atašeom francuskog veleposlanstva posjetio sam hrvatske vojne pozicije nasuprot pobunjenih Srba u Lici. Očito, Gotovina je dobio solidnu vojnu obuku i znao kako je provesti u praksi. Njegove su jedinice bile dobre obučene i disciplinirane. Nakon toga obišli smo branu u Peruči, čije bi uništenje u tom trenutku prouzročilo katastrofu i za prirodu i za ljude.

• U Hrvatskoj se, međutim, postavlja pitanje kako to da Francuska nije tražila Gotovinu, s obzirom na presude za koje nije izdržao kaznu?

- Nisam znao ništa o presudama, odnosno o njihovoj ozbiljnosti. • Presude su ozbiljne. Odnose se, primjerice, na otmicu i iznudu novca. - Mogu vam reći sljedeće o Gotovini. Da je Pariz od mene, kada sam bio veleposlanik, zahtijevao da tražim uhićenje i izručenje Gotovine kod hrvatske vlasti, odgovorio bih da nije dobar trenutak i da je to čak i opasno. Objasnio bih da su general Gotovina i njegove jedinice dobili iznimno važnu misiju, a to je spriječiti da srpski osvajači dođu do mora i razdijele Hrvatsku u dva dijela. To bi bila prava katastrofa za Zagreb i to bi pogoršalo situaciju koja je već bila jako teška na vojnom, političkom i ljudskom planu.

Dodao bih da Francuska, u koju mnogi Hrvati više nisu imali puno povjerenja, ne bi trebala snositi odgovornost za takav poraz. Tražio bih da se postupci protiv hrvatskih vojnika odgode. Uostalom, nisam siguran da bi izručenje bilo moguće, jer nije postojao sporazum o izručenju između Pariza i Zagreba. Izručenje Gotovine - koji je nevin dok se ne dokaže da je kriv - Haaškom sudu značilo je dokaz da je Hrvatska čvrsto integrirana u međunarodno društvo, iako je to bilo bolno za brojne Hrvate.

• Gotovinina obrana tvrdi da je Gotovina u Francuskoj, kao ‘degolist’, bio žrtva političkih neistomišljenika, pobornika predsjednika Mitterranda...

- Ovo ne mogu komentirati jer ništa o tome ne znam. To nalikuje na avanturistički roman!

Orlanda Obad
Jutarnji list

{mxc}