Povjesničar Jože Dežman (52), predsjednik slovenske Komisije za rješavanje prikrivenih grobišta, nakon sondaža masovne grobnice u Teznom, jedan je od najtraženijih ljudi u Sloveniji. Intervjue od njega traže vodeće svjetske agencije, televizijske kuće i novine.
U razgovoru za Jutarnji list Dežman govori o aktivnostima Komisije, istraživanju stratišta na području Slovenije neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Slovenija želi riješiti to pitanje te je vlada ovih dana imenovala članove izaslanstva za sporazum s Hrvatskom o uređenju vojnih groblja.

Naime, slovenska je javnost ostala šokirana nakon otkrića da su samo u Teznom pripadnici Jugoslavenske armije likvidirali više od 15.000 vojnih zarobljenika, ranjenika i civila, uglavnom Hrvata.    

- Golem trošak građanskog rata i revolucije 1941. - 1945. u ljudskim životima je sve jasniji. Slovenija je u svibnju 1945. postala klaonica Europe. Nekako je već bila anticipirana “željezna zavjesa”, Englezi i Amerikanci stopirali su prelazak okupatorskih i balkanskih vojski na Zapad, koje su se slile u Sloveniju gdje počinje pokolj - ispričao je Jože Dežman.

• Kako to da se tek nakon 62 godine otvorenije govori o masovnim zločinima jugoslavenske armije u Sloveniji?

-  Poslije potopa u krvi titoisti su pokušali stvoriti novo društvo u kojem je novi bog Tito koji, uz manje bogove, određuje tko ide u pakao, a tko u nebesa. Nitko o tome nije ništa znao jer se nije usudio znati, strah je držao poklopac tajni. Elementarni tabu titoističkoga totalitarizma održao se uz tajnu policiju koja je kontrolirala čak i to pali li netko svijeće i nosi li cvijeće na grob. No bio je to prevelik zločin da bi se mogao skriti.

Na lokalnim razinama u Sloveniji i u partizanskim krugovima uvijek se o tim zločinima govorilo. Nemoguće je da se, ako imaš kilometar jarka punog mrtvih usred grada, o tome ne govori.

• Komisija na čijem ste čelu potvrdila je nekoliko stotina masovnih grobnica.

- U Sloveniji i u emigraciji bila je do prije pet godina ocjena da ima 40 lokacija masovnih zločina, a mi smo ih do sada utvrdili 540. Na lokalnoj razini svi su znali za te lokacije, ali svi su o tome šutjeli. Meni je otac, kad sam s njim kao dječak išao brati zvončiće u šumu, govorio: ovdje je krvava voda tekla. Tada to nisam razumio.

• Govori se o desecima tisuća mrtvih. Netko je morao osmisliti i organizirati takve strahote? 

- Logistički, tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca morala je pratiti golema logistika. To je golem logistički pothvat, najveći “pothvat” jugoslavenskih partizana, to je Titovo “remek- djelo”. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu. U cijeloj Kardeljevoj korespondenciji od 1941. traži se ubijanje i strijeljanje narodnih izdajnika, političkih i klasnih protivnika, popova i drugih. Zločin je boljševički koncept, politički proizvod, a sustav ubijanja bio je sofisticiran.   

Kolega Jamnik, kriminalist MUP-a, analizirao je proces: jedan zatvara, drugi saslušava, treći vozi na stratište, a četvrti ubija. Na stratištu su svlačili žrtve i miješali grupe. Bio je to monstruozni sustav ubijanja koji je od početka bio u funkciji skrivanja zločina. 

• Javnost je ostala šokirana razmjerima zločina u Teznom?

- Za Tezno se govorilo da je to najveće mjesto zločina, spominjale su se različite brojke, od 40 do 60 tisuća ubijenih. Na istražnoj razini za Tezno se saznalo 1999., kada je pri gradnji autoceste na 70 metara dužine bivšega protutenkovskog rova iskopano 1179 kostura, znači oko 18 po metru.

Kada se otvori 940 metera protutenkovskog rova u Teznom, s tim da je sondiranjem potvrđeno da je sloj kostura oko metar i pol na cijeloj dužini i da se taj sloj stanjuje samo 50-ak metara pri kraju rova, onda, prema kalkulaciji, u Teznom je više od 15.000 kostura. Prema sudsko-medicinskim zapisima, u Teznom su uglavnom ubijani Hrvati, uz manji broj četnika.

Iznenađujuće je to što je u Teznom priličan broj mladih osoba, a među njima je nekoliko postotaka žena i maloljetnika. U Teznom su ubijani vojni zarobljenici, ranjenici, civili. Prema svjedocima, ubijalo se ljude iz logora u Mariboru, a govori se da su na stratište dovodili ljude čak i iz Zagreba. Imamo svjedočenje jednog dječaka koji je uhićen kao mariborski Nijemac i kojeg su vodili u koloni, baš pokraj Teznog.

On je rekao da su uz rov, na određenim udaljenostima, bila mitraljeska gnijezda. Kad bi dionica rova bila puna trupala, onda bi to posuli zemljom i ubijali dalje. Na 15.000 ubijenih bilo je potrebno više tisuća ljudi koji su u logistici ubijanja. U Europi se govori o Srebrenici kao mjestu najvećeg zločina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a mi samo u Teznom imamo bar dvije Srebrenice.

• U Hrvatskoj pojedinci dovode u sumnju vašu metodu sondiranja kao nepouzdanu.

- Mi smo pratili kako radi Haaški sud i uveli njihove metode istraživanja. Za znanstveni pristup - topografiju, sondiranje, arheološke metode, antroploške analize i kriminalistiku, u nekim slučajevima i DNK analizu, odlučili smo se zato što kod nas nema dokumenata o zločinima, a zločinci šute.

Žrtve imaju pravo reći nešto o sebi. Već smo imali primjer relativiziranja iz 2004., kad smo iskopali oca i trudnu majku i kamerom sve to dokumentirali. U posljednjem kadru kći je u jednoj kutijici nosila kosti svojih roditelja, ali je netko sve to opet doveo u sumnju, da je sandučić bio premalen za dva kostura. Čak je i visoki funkcioner režima Pol Pota pred kamerama CCN-a izjavio da on nikad ništa nije znao o zločinima. Ne čudi me što ima onih koji sve dovode u sumnju, ali osmica od žice kojom su gole žrtve vezane bit će “zaštitni znak” titoizma.

• Može li se, na temelju dosadašnjih spoznaja, govoriti o broju komunističkih žrtava u Sloveniji?

- Iako je sve u magli, ipak možemo, hipotetički, govoriti o 100.000 žrtava. Oko petine tih žrtava su Slovenci, domobrani i pripadnici njemačke manjine, drugu petinu čine Nijemci i četnici, a svi ostali, 50.000 - 60.000 žrtava, vjerojatno su Hrvati, odnosno državljani NDH. U Hrvatskoj je poimenice utvrđeno 50.000 žrtava, prema žrtvoslovima i ostalim podacima. Kod nas je poimence utvrđeno 14.000 tisuća i nekoliko tisuća pripadnika njemačke manjine.

• Unatoč pouzdanim informacijama, neke masovne grobnice neće biti teško istražiti. Zašto?

- Kod Ptuja je jedan protutenkovski rov u kojem je, prema izjavama, oko 1000 - 2000 žrtava, vjerojatno Hrvata, ali nikako ne možemo pronaći trasu rova. Vjerojatno najveću jamu s pobijenim slovenskim domobranima još tražimo. Što se tiče  nekih jama, stvari se kompliciraju jer su ulazi minirani, poput jame u Krenu.

Znamo i to da je mnogo žrtava, najviše Hrvata, pokopano ispod parkirališta gotovih automobila u nekadašnjem TAM-u (Tvornici automobila Maribor). General major Marjan Kranjc, posljednji šef KOS-a prije raspada Jugoslavije, izjavljivao je da su ratni zarobljenici, njih oko 2000, ondje živi pregaženi tenkom. Neki su svjedoci otkrili da su mnogi hrvatski zarobljenici, uz ostalo, vezani po petorica bacani u rijeke. 

{mxc}