Razgovor koji je za portal Hrvati AMAC vodila Katarina Pejaković s dr. Payam Akhavanom, braniteljem generala Gotovine

 

 

Na upit o naglom prijelazu iz Tužiteljstva u Obranu, dr. Akhavan je rekao:

 

Ne bih rekao da je to bio nagli prijelaz. Ured Tužitelja sam napustio još 2000. godine i vrlo sam pažljivo donio odluku da priđem odvjetničkom timu generala Gotovine. Za mene je vrlo bitna nepristrana i pravedna podjela pravde za što je potrebno osigurati svakom optuženiku jaku i dobru obranu. Ali, obranu generala Gotovine prihvatio sam ponajviše zbog izvanrednih okolnosti njegovog slučaja. U suprotnom, ne bi me zanimala uloga odvjetnika. Vjerujem da je general Gotovina pogrešno optužen. Isto tako vjerujem da je on osobno je napravio veliku uslugu međunarodnoj zajednici jer je u biti omogućio Daytonski ugovor promjenom vojnog omjera, nešto što je međunarodna zajednica odbijala učiniti. I ne postoji ništa u dokaznom materijalu koje je Tužiteljstvo podnijelo, baš ništa ne postoji što govori da je general Gotovina kriv za ratne zločine, osim ako se prihvati neka slaba teorija o krivičnoj odgovornosti po kojoj bi svaki vojni zapovjednik bio odgovoran za svaki zločin počinjen u nepreglednom opsegu vojne operacije uključujući desetke tisuća boraca. Stoga je za mene stvar principa da je general Gotovina nevin, i smatram svojom dužnošću da ga branim i ne samo zbog velike uloge koju je odigrao u privođenju kraju jugoslavenski rata i svih užasnih zlodjela i etničkog čišćenja tog rata.

 

Koje stručnosti donosite braniteljskom timu?

 

Nekoliko godina obavljao sam dužnost savjetnika Tužiteljstva i stručnjak sam u međunarodnom humanitarnom zakonu ili ratnom zakonu. Profesor sam na McGill sveučilištu gdje predajem humanitarni zakon i ratni zakon. Dakle, stručnost koju donosim svodi se na razumijevanje i interpretaciju normi, prava i zakona u ratovanju. A pitanje u slučaju generala Gotovine i akcije “Oluja” jest: u kojoj se mjeri akcija “Oluja”, djelomično ili u potpunosti, kvalificira kao kriminalna inicijativa za počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Koji se standardi tu primjenjuju? Po mojoj procjeni, humanitarni se zakon mora gledati kroz prizmu stvarnosti rata. Drugim riječima, što je umjesno očekivati od vojnog zapovjednika da učini u sličnoj situaciji u kojoj je bio general Gotovina. Humanitarni zakon nije nikakva pravna utopija. Rat donosi ubijanje i razaranje. To je žalosna činjenica. Dakle, na akciju “Oluja”, na napad na Knin i sve vojne aktivnosti koje su poduzete u nastojanju da se ispuni legitimna hrvatska želja za povratkom Krajine, mora se gledati kroz prizmu ratnog zakona i pitati: nije li bilo opravdano i zakonito lansirati vojnu akciju? Nije li bilo opravdano upotrijebiti topništvo za uništenje srpskih vojnih objekata u Kninu? Je li to ratni zločin, ako iz straha od bombardiranja, veliki broj civila napusti glavna naselja i pobjegne? Za mene, odgovor na sve to jest: Ne! Cilj akcije “Oluja” u nikojem slučaju nije bio masovno iseljenje Srba iz Krajine, ali je bio nesretna i neizbježna posljedica ove vrste vojne akcije. Ne može se očekivati od vojnih zapovjednika na bojištima da ne uporabe topništvo i da u izvođenju svog cilja ne unište neprijateljske vojne objekte. Zato smatram da je ključno u ovom slučaju razumjeti da ako preokrenemo humanitarni zakon u pravnu utopiju koja ima posve nerealna očekivanja od vojnih zapovjednika, nanosimo veliku štetu humanitarnom zakonu jer poručujemo vojnim zapovjednicima kao što je general Gotovina, koji su profesionalni i nastupaju s najpoštenijim namjerama, poručujem im da bez obzira koliko se oni trudili - nije bitno! Bez obzira koliko se trudili da zaštite civile, još uvijek su odgovorni! Ali humanitarni zakon ima dužnost razlikovati dobre borce od loših a ne kriminalizirati rat kao takav.

 

Bili ste svjedok Tužiteljstva na Blaškićevom suđenju? U čemu se razlikuje Baškićev slučaj od slučaja generala Gotovine?

 

Blaškićev slučaj je u samoj osnovi različit od slučaja generala Gotovine. Blaškićev slučaj je obuhvaćao namjerno ubijanje velikog broja civila na mjestima kao što su Ahmići. To bio dio kampanje etničkog čišćenja. Moja uloga u tom slučaju zasnivala se na položaju kojeg sam imao prije dolaska na Tribunal za ratne zločine. Bio sam promatrač za ljudska prava zajedno s Tadeuszom Mazowieckie-m u Centralnoj Bosni i svjedok sam očajnih posljedice tog ubijanja u Ahmićima. Ništa takvog se nije dogodilo u odnosu na generala Gotovinu. Tužiteljstvo jednostavno iznosi da je nakon oslobođenja Krajine bilo izoliranih slučajeva ubijanja nekih civila. Ali ni u tim slučajevima nije potpuno jasno koliko se tih ubojstava dogodilo u borbenoj akciji naspram onih koji su bila nezakonita ubojstva nenaoružanih civila. Dakle, nema ništa u ovom slučaju što dokazuje namjerno usmjeravanje akcije na civile. Ono što je također vrlo bitno držati na umu jest da je general Gotovina bio operativni zapovjednik, različito od generala Blaškića koji je bio zapovjednik jednog područja i odgovoran za održavanje reda i zakona, dok je uloga generala Gotovine u akciji “Oluja” bila pobijediti srpske vojne snage u Krajini nakon čega je on uskoro prešao u Bosansku Krajinu u sklopu velike vojne akcije za koju danas znamo da je bila dogovorena sa Sjedinjenim američkim državama i drugim zapadnim vladama koje su tražile kraj rata nakon genocida u Srebrenici. Isto tako znamo da je general Gotovina, zajedno s muslimanskim snagama, prodro da samih vrata Banja Luke. Dakle to su vrlo različite okolnosti i po prirodi navedenih zločina i po dužnostima optuženih. 

 

Kako Vas je iskustvo tijekom UN mandata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pripremilo za posao odvjetnika? 

 

 Mislim da je potrebno biti u tijeku događaja za bolje razumijevanje kako kulture tako i politike, zemljopisa poznavanja gdje je Knin, gdje je Krajina, koja je bila uloga UNPROFOR-a i zašto su Hrvati bili ojađeni ulogom UN-a koja se svodila samo na potvrđivanje srpskog vojnog zauzimanja teritorija postignutog etničkim čišćenjem; koje su bile vojne sposobnosti; što su ljudi mislili, zašto su bježali Srbi iz Krajine prije nego li je i jedan hrvatski borac stigao u Krajinu; za upoznavanje psihe onih koji su na bilo koji način bili umiješani u etničko čišćenje stotine tisuća Hrvata. Zato vjerujem da je ključno stati na zemlju kako bi bolje razumjeli okolnosti i situaciju ne samo na papiru, već i na terenu, u stvarnom svijetu i onda to unijeti u obranu. Mislim da će moja iskustva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini osobito rasvijetliti događaje prije akcije “Oluja” koje ću iznijeti pred sud.

 

Jeste li poznavali generala Gotovinu prije nego ste pozvani da se pridružite njegovom odvjetničkom timu?

 

Ne. Nisam osobno poznavao generala Gotovinu. Ali, naravno znao sam za njega i njegov ugled jer sam pratio događaje oko akcije "Oluja" s velikim zanimanjem. Moj kolega Greg Kehoe s kojim sam radio na Blaškićevom slučaju nagovorio me da se pridružim braniteljskom timu.

 

Hrvati u svijetu, jednako kao i oni Domovini s pravom su izgubili povjerenje u Haag zbog upornih pokušaja Haaga da se hrvatski obrambeni rat vođen protiv srpske agresije prikaže kao "zločinački" što sa sobom nosi poruku da je samoobrana krivično djelo. Kako opravdavate ili objašnjavate ovakvo ponašanje ITCY?

 

Ne slažem se u potpunosti s ovom karakterizacijom. Mislim da moramo razlikovati Tužiteljstvo od Tribunala. To nije isto. Tužiteljstvo donosi optužbe protiv generala Gotovine. Ali na Tribunalu je da objektivno podijeli pravdu iI dođe do pravnog zaključka je li Tužiteljstvo dokazalo optužbe ili ne. Dakle, sama činjenica da je Tužiteljstvo podnijelo optužbe protiv generala Gotovine, ne znači da je Tribunal došao do tog zaključka. Druga točka je struktura optužbe za koju vjerujem da je problematična. I smatram, da je to osobita slabost optužbe jer optužba želi zasnovati ideju da je akcija “Oluja” krivični poduhvat jer joj je glavni cilj bio etničko čišćenje Srba iz Krajine. Ne vjerujem da je optužba tako jednostavna te da pokušava samo dokazati da je akcija “Oluja” je krivično djelo kao takva. Postoje teorije da je glavni cilj akcije bio etničko čišćenje ali ne vjerujem da te teorije mogu proći temeljno ispitivanje. Nema nikakve stvarne osnove za tvrdnju da akcija “Oluja”nije bila opravdana, legitimna vojna vježba i iz tog razloga vjerujem da će general Gotovina biti oslobođen svih optužbi. Nema ništa u podnesenom dokaznom materijalu što bi dovelo do zaključka da je kriv. Opet, vraćajući se na ono što sam rekao ranije o svrsi humanitarnog zakona da razabere između dobrih i loših boraca, između opravdane uporabe sile, kao što je u ovom slučaju hrvatska uspostava vlasti na vlastitom teritoriju i neopravdane uporabe sile, primjerice, u svrhu etničkog čišćenja. Iz podataka znamo da je velika većina Srba već bila napustila Knin. To se zna iz izvješća UN, vojnih promatrača i Peacekeeper-a. I znamo da je velika većina njih napustila Krajinu prije nego li su stigli pripadnici hrvatskih oružanih snaga. Neprihvatljiva je sugestija da je cilj akcije “Oluja” bio etničko čišćenje osim ako kažemo da svaka vojna akcija koja uključuje oružani sukob i paljbu u namjeri da oslabi neprijatelja i zauzme teritorij, ima za cilj teroriziranje civilnog stanovništva jer će se civilno stanovništvo iz straha razbježati. Mislim da je takvo razmišljanje posve nerealno i izvan svih realnosti rata i da će postati jasno u sudskom postupku da je general Gotovina u okviru svojih sposobnosti i sa snagama, sredstvima i tehnologijom koji su mu bili na raspolaganju, vodio posve umjeren i opravdan ratu sukladno humanitarnom pravu. Činjenica da je veliki broj srpskog civilnog stanovništva napustilo Krajinu nije ni u kojem slučaju kazneno djelo po Međunarodnom zakonu ili bilo kakav zločin koji bi se mogao pripisati generalu Gotovini.

 

Hoće li oslobođenje generala Gotovine značiti da više neće postojati mogućnost za daljnje optužbe protiv bilo kojeg branitelja ili zapovjednika koji su sudjelovali u akciji "Oluja" ihoće li se takvom presudom i sama operacija "Oluja" priznati pravednom i legitimnom?

 

To su tri različita pitanja o kojima bih trebao razmisliti. Vjerujem da iz praktičnih razloga, protivno pravnom aspektu, neće biti podnesene nove optužbe od strane Međunarodnog kaznenog suda (ICTY) protiv osoba koje su sudjelovale u akciji “Oluja” ili bilo kojih drugih optužbi jednostavno iz razloga jer je UN Vijeće sigurnosti zatražilo da ICTY uskoro privede kraju sve započete postupke. Moje je mišljenje da neće doći do novih optužbi. Bio bih vrlo iznenađen da do njih dođe. Ali, zakonski Tužiteljstvo nije spriječeno u donošenju takvih optužbi. Ipak iz praktičnih razloga vjerujem da neće doći do toga. Ako je general Gotovina oslobođen, uvjeren sam da će to imati velike implikacije na ocjenu punopravnosti “Oluje” i na to kako će biti upisana u povijesne knjige. Vjerujem da bi bilo vrlo nestvarno sugerirati da je obrambena operacija “Oluja” bila, kao takva, zločin jer bi to značilo karakteriziranje svake vojne operacije kao zločinačke operacije. To bi onda značilo da ako je nemoguće voditi potpuno “čistu i sterilnu” vojnu operaciju u kojoj nema civilnih žrtava, niti nehotičnog razaranja civilnih objekata, svi sudionici u vojnim operacijama postaju ratni zločinci. Ne mogu se sjetiti niti jedne vojne akcije, pa čak niti onih koje je vodio NATO koristeći najsavršeniju tehnologiju, u kojoj nije bilo nehotičnih civilnih žrtava, nehotičnog uništenja civilnih objekata, i u kojima veliki broj civilnog stanovništva nije napustio zone borbenog djelovanja.

 

Znači, obrana generala Gotovine je ujedno i borba za čast Domovinskoga rata i čast Hrvatske?

 

Ne mislim da je ovdje samo to u pitanju. Svakako, u pitanju je zaštita prava Hrvatske na povratak uprave na području koje je bilo okupirano od nezakonite, paramilitarne države, Srpske republike Krajine stvorene etničkim čišćenjem, ali je tu i puno opširnije pitanje zaštite ratnog prava. Ne radi se ovdje samo o opravdanju hrvatskog prava na vojnu operaciju, već se tu radi o poruci koja će biti poslana generalima i braniteljima širom svijeta da ako sudjeluju u vojnim operacijama s najboljim i najpoštenijim namjerama i s razumnim nastojanjem da se pridržavaju humanitarnog prava, da će biti oslobođeni. Poruka bi morala biti da neće biti niti optuženi. I da ih se neće okriviti. Vjerujem da je to značajno za budućnost humanitarnog prava i kao povijesno svjedočanstvo za hrvatski narod i akciju.

 

Može li Međunarodni kazneni sud (ICTY) očuvati svoj ugled i moć koristeći dvostruki standard u ponašanju prema malim narodima dok ne poziva na odgovornost one koji su počinili zločine nad Hirošimom, Nagasakijem i Berlinom? Čime se opravdava postojanje jenog međunarodnog suda koji služi kao redarstvenik samo nad malim nemoćnim zemljama?

 

Nažalost, činjenica je da je Međunarodno pravo još u primitivnom obliku. Kad sam prišao Tribunalu za Jugoslaviju, bio sam iznenađen da je uopće osnovan “ad hoc Tribunal”. Moramo se prisjetiti da od Nuernberga do ovog Tribunala niti jedna osoba nije odgovarala pred međunarodnim vijećem sigurnosti a od tada smo vidjeli osnivanje Tribunala za Jugoslaviju, Tribunala za Ruandu, Međunarodnog kaznenog suda, Specijalnog suda za Sieru Lione... Potrebno je vidjeti ove ustanove kao rane početke, kao klice univerzalnog međunarodnog kaznenog prava. Činjenica je da se zakon primjenjuje više na slabe nego na moćne. To nisu poželjne okolnosti ali moralo se od nekud poćeti učvršćavati ove ustanove i gurati ih prema univerzalnijoj primjeni zakona. Rekavši to vjerujem da živimo u svijetu koji je međusobno ovisan i u kojem niti najsnažnije države ne mogu ostati potpuno ravnodušne prema posljedicama svojih postupaka. A to i vidimo, primjerice u slučaju SAD-a; gubitak njihovog ugleda zbog Iraka i Guantanamo Bay-a znatno je oslabio njihov utjecaju u svijetu. Poljuljan je i sam legimitet Sjedinjenih američkih država. Možda ne postoji međunarodni sud koji će suditi odgovorne, i možda će američki sudovi kazniti samo prekršitelje na nižim položajima, umjesto onih na višim položajima koji su više odgovorni, ali se kod međunarodnog suda ne radi samo o osudi već i o punopravnosti, a punopravnost je značajan dio kontinuiteta dugoročne moći država kao što su Sjedinjene američke države.

 

Što očekujete u slučaju generala Gotovine?

 

Očekujem dugu i tešku bitku, barem što se tiče braniteljskog tima. Pripremamo vatrenu obranu u kojoj ćemo pobiti svaki i najmanji dokaz i ne ćemo štedjeti nikakvog truda ni napora da dokažemo Sudu nevinost generala Gotovine.

 

Mislite li da mu neće ići u korist to što se je neko vrijeme skrivao?

 

Možda neće izgledati dobro, ali ne mislim da će sud donijeti svoju presudu na račun toga. Konačno, pravo pitanje će biti: postoji li dovoljan dokaz da se dokažu navedene optužbe protiv generala Gotovine I sačinjavaju li ti dokazi zločin? Zato nisam iznimno zabrinut zbog činjenice što je neko vrijeme bio bjegunac.

 

Kakva je Vaša prognoza za moguće posljedice Međunarodnog kaznenog suda (ICTY) za Hrvatsku na duži rok?

 

To je vrlo dobro ali teško pitanje. Nadam se da će posljedice Međunarodnog kaznenog suda (ICTY) biti ne samo u Hrvatskoj nego u Međunarodnoj zajednici poticaj na poštivanje zakona.

 

Smatrate li da bi bilo bolje da se je generalu Gotovini sudilo u Hrvatskoj?

 

Mislim da bi međunarodni sudovi trebali biti osnovani gdje god državni sudovi nisu u mogućnost ili nisu spremni suditi optuženima. To je osnovni model Međunarodnog kaznenog suda. Osobno vjerujem da postoje prednosti u vođenju procesa u zemlji gdje je kazneno djelo počinjeno jer omogućava ljudima određeni udjel u postupku i bolje je da se ljudi suoče sa svojom prošlošću. Dakle, slažem se da bi postojale prednosti da je ovo suđenje u Hrvatskoj. Ali u o ovim okolnostima to nije moguće. Mislim da Tribunal želi kontrolirati značajnije slučajeve. Ali se slažem da gdje je god to moguće, bolje je da se postupak vodi pred državnim sudom.

 

Imate li poruku za posjetitelje portala Hrvati AMAC?

 

Želio bih poručiti posjetiteljima AMAC-a da ne gube vjeru u Međunarodni kazneni sud (ICTY) i njegovu sposobnost da nepristrano donese pravednu presudu u ovom slučaju. Isto tako da braniteljski tim neće štedjeti napora kako bi dokazao nevinost generala Gotovine i nadam se da će njegovim oslobađanjem i krajem sudskih postupaka od strane ICTY-a završiti jedno teško i žalosno poglavlje hrvatske povijesti i započeti put prema puno boljoj budućnosti. Imao sam čast boraviti šest mjeseci u Zagrebu na Mlinovima tijekom rata i proputovao sam zemlju od Vukovara do Knina i od Zagreba do Pule. Stekao sam prijatelje u različitim krugovima hrvatskog društva i mogu reći da sam presretan da se je taj narod izvukao iz tragičnog poglavlja svoje povijesti. Nadam se da će i Međunarodni kazneni sud postati daleka uspomena, ali ona koja će dovesti do istine i zakona i pomoći zaklopiti ta nesretna vremena.

 

  {mxc}