'Roditelji smrt sinova ne smiju tumačiti kao kaznu za svoje pogreške'

Bog ne kažnjava, nego prašta, kaže fra Zvjezdan Linić, voditelj Kuće susreta Tabor u Samoboru i jedan od najpoznatijih hrvatskih svećenika, čije je ime ovih dana na desecima jumbo plakata, kojima je oblijepljen Zagreb uoči spektakularnog seminara duhovnih iscjeljenja za vikend u Domu sportova. Dok se Crkva zavila u duhovnu šutnju o velikoj tragediji na Kornatima, razgovarali smo o tome upravo sa Zvjezdanom Linićem.

• Kako duhovnim očima gledati na nacionalnu tragediju vatrogasaca na Kornatima?

- Često susrećem ljude koji mi dođu ili pošalju nekoga tko je u takvoj očajnoj situaciji, jer se dogodila neka nesreća i izgubili su dragu osobu. To mi je grozno, ali znam da moram biti čovjek koji ima duhovnu poruku, koji im iz te perspektive može nešto reći i ponuditi. Pokušavam ljude suočiti s istinom vjere - to nije svršetak! U našoj dimenziji smrt, osobito tragična, bolan je rastanak, prekid svega što je lijepo izgledalo. To boli i to svatko mora odboljeti, ali postoji ta duhovna i vjerska perspektiva, odnosno Božja perspektiva. Volim citirati evanđelje, gdje na jednome mjestu Isus kaže: “Dođite k meni svi koji ste umorni, opterećeni, ja ću vas odmoriti”.

Citiram to i na sprovodima, tumačeći i čitajući taj odlomak. Smrt s naše dimenzije izgleda kao prekid, bol i rastanak. Ali to “dođite k meni” nova je duhovna dimenzija života za koji se mi ovdje pripravljamo i hodamo u tome pravcu. Naša domovina je na nebesima. Vjernik se mora suočiti s tim temeljnim istinama vječnog života, premda se nerado o tome razmišlja i samim je vjernicima to kraj, točka iza koje više ničega nema. No, to nije točka, nego dvotočka. Ali, to valja vjerovati, jer mi nemamo toga iskustva.

• Čini se da je upravo to najteže - vjerovati da to nije točka nego dvotočka.

- Blokiraju nas emocije i naše ljudsko proživljavanje i doista je teško u tome času vjerovati da je netko toga trenutka sretan kod Boga, a ja sam ovdje očajan što ga nema. Pokušavam upozoriti roditelje koji plaču za djecom, baš kao što su to sada i roditelji vatrogasaca, ne ih zavaravati nekom lažnom utjehom, jer imaju pravo odboliti svoju bol. Ako znaju da su ta osoba, to dijete, muškarac ili žena bili dobri ljudi, neka zahvaljuju Bogu za sve godine koje su ih imali uza se. Svi znamo da će prekidi doći prije ili kasnije, ali je Božji dar nekoga imati uza se. No, u svemu postoji i naša sebična ljudska dimenzija prema ljudima koji su otišli, jer su oni u boljoj situaciji od nas. Ja gledam isključivo na način da meni on nedostaje. To je ljudski i u tome nema ništa grešnog i pogrešnog, ali kako bih pomogao ljudima, govorim im neka puste tu osobu da je Isus zagrli.

• U takvim se situacijama javlja gnjev, zašto su, na primjer, ti mladi ljudi na Kornatima morali tako skončati?

- Točno, gnjev, ali i napast na vjeru, jer u napasti uvijek pomislimo kako Bog sve može i zašto je to dopustio kad je svemoćan.

• Upravo tako, jer čovjek optužuje Boga zašto se to dogodilo.

- Čak i najbolji vjernik nosi u sebi optužbu da je Bog kriv. Na koncu, neka podsvjesna krivnja koju vežemo uz Boga nam smeta u čistoći vjere i razmišljanju o vječnom životu i o dimenziji našeg ovozemaljskog života. Ja na to nemam odgovora, baš kao što su filozofije svih vremena razbijale glavu odakle zlo i neke druge stvari. Tu nema ljudskog odgovora. Biblija nas samo pokušava upozoriti da ne odemo krivo u razmišljanju, a to znači: vjeruj da je Bog dobar i da je sve dobro stvorio. Dakle, ne povezuj zlo, nesreću i svoju muku s Božjom krivnjom. Ima zapleta i stvari koje se događaju, a za koje se ne može okriviti Bog, odnosno posve se može vidjeti ljudska krivnja.

• Kao na primjer?

- Na primjer, kada netko strada u prometu. To može biti čisti ljudski faktor, a ja ću Boga kriviti zašto je to dopustio. Može netko biti divan čovjek, ali je vozio pijan, lupio i otišao s ovoga svijeta, ali zar se mogu usuditi kriviti Boga za nešto tako. Reći ću možda heretičku misao: vjerujem u Boga koji je svemoćan i koji je vječan, koji je ostao nemoćan pred tajnom ljudske slobode i osobe i omogućio ljudima da egzistiraju i bez njega ako tako žele. On je nemoćan pred mojim izborom hoću li danas biti krepostan i dobar ili ću nekome zagorčati život. Premalo razmišljamo o toj nemoći koju je Bog izabrao zbog dostojanstva moje osobe, jer bez te slobode ne bi bilo našega dostojanstva i sposobnosti da ljubimo i živimo kao osobe.

• Proizlazi li iz toga da je čovjekova želja, hir ili kapric, jača od Božjeg nauma?

- Bog je nemoćan i pred mojom odlukom hoću li s njime ili neću s njime, biti za njega ili ne, zgriješiti ili neću zgriješiti. Mnogo je toga što ne razumijemo, poput prirodnih nesreća, premda je za mnogo toga što se danas događa u konačnici ipak kriv čovjek, npr. za globalno zatopljenje, sve jače uragane, itd. To jesu plodovi nekog nekontroliranog korištenja zemaljskih energija u sebične svrhe i tko zna kakav ćemo svijet ostaviti generaciji iza nas. Od jednog sam svećenika čuo lijepu složenicu o praštanju. Bog prašta uvijek jer je dobar, čovjek malo prašta, malo ne prašta, a priroda nikad ne prašta. Čovjek je u prirodu unio nered i to se mora vratiti, a za to nimalo nije kriv Bog.

Zato, vjerujem da je Bog dobar i kad se dogodi zlo i nesreća. To vjernik ne smije smetnuti s uma i ja u to čvrsto vjerujem. Pokušavam reći i ožalošćenim roditeljima da vjeruju da je Bog dobar i ako oni vjeruju da je njihovo dijete bilo dobro, onda znajte da Bog to još bolje zna nego vi. I vjerujte da mu je bolje. Naravno, reći ćete da je to slaba utjeha nekome tko na grob prati mrtva sina, ali za mene to nije tako, jer u to stvarno vjerujem i pokušavam ljude senzibilizirati na tu dimenziju, koja im dugoročno može mnogo pomoći.

• Kakva su vaša iskustva, koliko ljudima treba vremena do dođu te spoznaje? Mogu li uopće doći?

- Ima nešto u tome da i vrijeme nešto zaliječi, ali mislim da nekim ljudima mogu pomoći kroz riječ, ali još više kroz molitvu. Čak se i u najvećoj žalosti roditelja usudim reći: “Hajdemo se pomoliti”. Ali, mora se moliti iskreno. Kažem im da moraju svoje dijete dati Bogu i da ga ne čuvaju u sebi. Kršćani uvijek mole za svoje pokojne “pokoj vječni daruj im Gospodine, mir vječni”. Vjerujem u tu dimenziju i povezanost koja ostaje. Onda smo i mi dužni dati mir, jer ako ću stalno kopati u sebi i premišljati, onda sam nemiran i tako ne dajem mir niti onima koji su u drugoj dimenziji života. Sve je to povezano s apelom da se i vjerom pogleda na tu situaciju.

Uostalom, to bi trebao reći i sam sprovod. Volio bih da naši sprovodi budu više kršćanski za sve one koji žele kršćanski sprovod. Da nisu neke blijede utjehe, nego da imaju dimenziju vječnog života. Pokojnik više ne pripada našem ovozemaljskom sustavu života i vjerujemo u drugi, prekogrobni život i da ćemo se i u nebu prepoznati, kako uči Biblija i Crkva, da ćemo biti osobe u nebu, što je jako naglašeno u izričaju vjerovanja, koje izgovaramo svake nedjelje, da ne vjerujemo samo u život duše, nego i u uskrsnuće tijela.

• Kako netko tko je stradao u nesreći, čije se tijelo deformiralo ili čak izgorjelo, kako se on može tijelom prepoznati u raju ili paklu gorjeti?

- To je tijelo duhovna kategorija, kao i Kristovo uskrsnuće. To više nema veze s našim fizičkim i kemijskim pojmovima ljudskoga tijela. I Novi zavjet, koliko god šepa u svojim jasnoćama, pokazuje Krista koji kazuje da ga opipaju i dotaknu, a s druge strane ide kroz zatvorena vrata i nema za njega fizičkih zakona. Kada mu je htjela obujmiti noge, Krist Magdaleni govori da to ne čini jer to više nije to. “Ja sam, živ, a ti idi i svjedoči”. Uskrsnuće je nova kategorija koju ne bismo smjeli poistovjećivati s našim fizičkim, kemijskim, medicinskim i anatomskim pojmovima. No, bit ćemo osobe, a ne kao što se u nekim religijama govori o utopljenju u božansko, kao u budizmu i hinduizmu. Kršćanstvo ostaje osobna vjera do kraja, pa ćemo se i u nebu kao osobe prepoznati.

• Ljudi se u takvim situacijama i samoptužuju, da su možda oni krivi zato što se nekome njihovom dogodila tragedija?

- Ima toga i ljudima želim pomoći da se toga otarase. Pitam ih bi li to učinili da su znali da će tako tragično završiti. Nisu imali nikakvu nakanu, makar je i otac dao maloljetniku da vozi automobil, pa se on razbio. On nije htio da se to tako dogodi, jer mu je samo htio udovoljiti. Nerazborito je postupio, ali je razlika između toga i posljedica. Konačno, i pravni sustav govori o nehatu i kriminalu. Pokušavam ljude osloboditi od krivnje.

• Mislim i na druge oblike samoptuživanja, npr. da je netko živio u grijehu, kriminalu, kao varalica... pa je nesreća neki oblik Božje kazne?

- Čovjek sebe može kritički promatrati, ali ne smije svaljivati krivnju na sebe za neki događaj i uspoređivati ga sa svojim životom. Opasnost je da u takvom svaljivanju krivnje čovjek strada psihički, jer tu nema ispravne logike. Pokušavam ljude osloboditi od te neposredne krivnje, a što se tiče životnih okolnosti, znam da sam u životu počinio neke krive korake i mnoge prave, da se negdje moram korigirati, ali nije dobro da ljudi u trenutku nesreće na sebe svale sav osjećaj krivnje.

• Ne zanima me da kritizirate svoje kolege, ali činjenica je da su mnogi sprovodi samo tehnički odrađeni i ne da se niti naslutiti ova dimenzija o kojoj govorite.

- Čuo sam divnih sprovoda i vrlo lijepo odrađenih sprovoda, nakon kojih su ljudi bili zadovoljni, ali čujem i druge komentare, gdje je sve odrađeno korektno, ali nešto nedostaje. Povezano je to i s našim fizičkim mogućnostima. Na primjer, župnik velike župe kao što je zagrebački sv. Blaž, koja ima 30.000 vjernika, ne može poznavati sve svoje vjernike, pa tako i pokojnika. To je nemoguće i vjerojatno ga nikad nije vidio u crkvi, ali je netko od ukućana tražio crkveni sprovod, koji se načelno nikome ne uskraćuje. Posve je drukčije kada se ljudi znaju iz crkve, kada su čak i prijatelji. Sprovodi se odrađuju profesionalno, poput onih na Miroševcu u Zagrebu, gdje svećenik svakih nekoliko sati ima sprovod i ne ostaje mu vremena ni za što drugo u župi.

Prijedlog je da jedan svećenik bude dežuran za sve sprovode na tom području. On to može korektno odraditi i to je dovoljno u jednoj dimenziji, ali pritom može biti različit. Pritom treba razumjeti i svećenike u njihovoj muci. No, poruka se uvijek može dati, pa tako treba obrazovati i mlade svećenike za te trenutke koji su rubni u ljudskom životu. Tada imamo mogućnost reći poruku vjere i mnogima koji već godinama nisu bili u crkvi te dođu kao prijatelji, rodbina, itd. To je, naime, prilika kad se može navijestiti Krista, uskrsnuće tijela, život vječni...

Ljudi se dosta ispovijedaju, ali ne obraćaju

• Što ljudi od vas očekuju, primjerice, za ovaj vikend na velikom seminaru?

-Očekuju od vjere ono što možda koji puta ne dođe do njihovih srdaca, a to je da vjerujem u Isusa Krista koji je konkretan i živ. Ne u ideju, filozofiju, nego živog Isusa onako kako mi ga evanđelje opisuje i daje. Pokušavam reći da nam evanđelje daje Isusa koji u Crkvi živi i dan danas i da ga možemo moliti poput ljudi koji su u evanđelju vikali za Isusom: “Smiluj nam se”. Tu je i fenomen bolesti, koji čovjeka uvijek pomalo vraća Bogu. I govorim ljudima da se uvijek mogu nadati, ali ne magijski i bezveze, jer Isus nije hokus-pokus i čarobni štapić, nego najprije poziva na obraćenje i promjenu života.Gdje je ta granica s magijskim? -Upozoravam ljude na to i želim da ljudi čuju Isusovu primarnu poruku, a to je - obratite se i vjerujte evanđelju.

• Što običnom, konkretnom čovjeku znači kad mu kažete da se obrati?

- Živi pošteno, odreci se zlih navika, prestani psovati, drogerašima da se ostave droge, preljubnicima da to prestanu raditi, egoistima da progledaju malo... Nova kvaliteta života po evanđelju, a to znači služiti, ljubiti i dati se za druge. To je obraćenje! Ima ljudi koji su u preljubu i neka čuju u riječ ili oni koji vole zaviriti u čašicu, njima je jako potrebno da se promijene, jer stvaraju invalide od svoje djece ako su k tome još i agresivni. Narkomani bi trebali shvatiti kako uništavaju sebe i posve su sebični.

• To se može odlučiti na vikend-seminaru, ali čovjeka može brzo pustiti nakon toga?

- Crkva iz godine u godinu ponavlja te apele. I meni to treba. Svaka ispovijed meni je poziv na obraćenje. Ljudi se kod nas dosta ispovijedaju, ali se ne obraćaju. Ispovijedi da je psovao, pa nakon toga opet psuje, da je bludno griješio, pa opet nastavlja s tim. To nije obraćenička ispovijed. Vjerujem da Bog prašta, ali želim da sazori u meni da na svakoj ispovijedi nešto eliminiram iz moga života. Tada se povećava prostor obraćenog života.

• Nije li to preidalno za današnjeg čovjeka, koji želi uspjeti pod svaku cijenu?

-Ne mogu se svim sredstvima činiti neke stvari. Ne mogu lažima eliminirati nekoga da dođem do izražaja. To je zlo. Mogu biti ambiciozan i truditi se, ali samo s dopuštenim sredstvima. No i tu mi treba obraćenje, jer i tu mogu otići u krivo. Zato svoje seminare nazivam prvo seminarima obraćenja, a nakon toga ozdravljenja i oslobođenja.

Darko Pavičić
Jutarnji list

{mxc}