»Naredba je morala doći od Josipa Broza Tita«!

Dr. Mitja Ferenc privukao je nedavno pozornost hrvatske javnosti objavom rezultata istraživanja o do sada najvećem pronađenom hrvatskom stratištu nakon II. svjetskog rata - protutenkovskom rovu u Teznom, nekada kraj Maribora, danas njegovim dijelom. Četrdeset sedmogodišnji doktor povijesnih znanosti član je Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobnica. Docent je za noviju povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, autor nekoliko monografija od kojih svakako vrijedi spomenuti: »Zatajeno i očima skriveno. Skrivena grobišta 60 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata« i oko 140 znanstvenih rasprava i članaka. Za hrvatsku je javnost također važno njegovo suautorstvo u knjizi: »Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji«. Rado je pristao na razgovor za Glas Koncila, koji je vođen na samom mjestu masovnoga pokolja.

Deklaracija o obvezi svih državnih institucija

Dr. Ferenc, lijepo Vas molim recite nam na početku kako je uopće došlo do osnutka Komisije i kad je započelo evidentiranje grobišta?

DR. FERENC: Slovenska je, kao i hrvatska, posebnost da se u prijašnjem razdoblju nije smjelo baviti ratnim i poratnim pokoljima i tajnim grobištima pa ta pitanja nisu rješavana kako to priliči demokratskim državama. No, nakon demokratskih promjena u Sloveniji 1990. ubrzo je pri Vladi Republike Slovenije započela s radom Komisija za rješavanje pitanja tajnih grobnica. Članovi su bili predstavnici nekoliko ministarstava i udruga civilnoga društva. Nakon - za slovensku javnost - šokantnih otkrića i pritisaka javnosti, Vlada je u studenome 2001. objavila deklaraciju koja je obvezala sve državne institucije da moraju pomagati u traženju i uređenju grobnica. Tako sam 2002. započeo provoditi projekt evidentiranja grobišta.

Najvažnije je bilo najprije pronaći ljude koji su znali gdje su tajna grobišta. Evidentiranje obuhvaća točno 29 podataka koje moramo prikupiti za svako pojedinačno grobište, od opisnih podataka: koje su žrtve pokopane, njihov broj, narodnost, status, je li grobište nekako označeno, do identifikacijskih i lokacijskih podataka. Osnovno je da svako grobište ispitamo sa svjedokom i da na licu mjesta naznačimo koordinate područja što je temelj za izradu karata i zemljišnih kordinata. Na temelju tih podataka država može započeti postupak za izradu sondaže mogućega iskopa. Važna je i suradnja s kriminalistima s kojima izmjenjujemo podatke, oni pak na terenu uzimaju izjave mogućih svjedoka te istražuju vjerodostojnost naših informacija.

Prema Vašim dosadašnjim saznanjima, koja su mjesta najčešće odabirana za masovna smaknuća?

DR. FERENC: Želio bih ponovno istaknuti da mi je temeljno načelo istraživanje tajnih grobnica. Želim evidentirati sve grobnice svih onih ljudi koji nisu smjeli imati vlastita groba. Među njih spadaju ratna groblja kao mjesta završnih bitaka i poratnih pogubljenja, koja po ukazu saveznoga ministra unutarnjih poslova iz svibnja 1945. nisu smjela postojati pa su poravnana. Na pravnoj je i demokratskoj državi da se to nakon 60 godina konačno već jednom sredi. Prema mjestu koje su izabrali za pokolje, možemo grobišta podijeliti u četiri skupine: kraški ponori, rudarska okna, među koje svrstavamo i skloništa, protutenkovske i protupješačke rovove i jame koje su bile iskopane baš zgog likvidacije.

Grobišta nalazimo svuda po Sloveniji na najrazličitijim primjerenim i neprimjerenim mjestima. Većinom se nalaze u rijetkoj šumi, na šumskim ravnima ili travnjacima uz šumu. Nalazimo ih na različitim lokacijama i to na mjestima koja su kasnije uredili za ribnjake, smetlišta, parkirališta, voćnjake, uz vanjske zidove groblja, na obalama rijeka, kraj potoka, na strmim padinama, često uz kapelice itd. Neke je grobnice otkrila sama priroda, druge su pronađene slučajno ili pri iskopima ili na traženje pojedinaca ili društava, a samo su rijetke otkapane planski.

U protutenkovskom rovu 15.000 žrtava

Koliko ste do sada pronašli, uvjetno rečeno, »hrvatskih« masovnih grobnica?

DR. FERENC: Na temelju usmenih izvora smatramo da je među 540 do sada pronađenih grobnica najmanje 125 onih u kojima su žrtve pripadnici hrvatskoga naroda. Riječ je o vojsci NDH i brojnim civilima koji su se u svibnju 1945. povlačili prema Austriji da bi se predali engleskoj vojsci, koja ih je vratila i predala jugoslavenskim vlastima. Slijedio je povratak tzv. Križni put, Marševi smrti, u kojima je život izgubilo više desetaka tisuća osoba. Sve je to hrvatskoj javnosti dobro poznato, no manje su im poznata mjesta gdje se nalaze grobnice s hrvatskim žrtvama.

Veća »hrvatska« groblja su protutenkovski rov u Mostecu, pet groblja u Crngrobu, Žančani, Jevnik u Sidolu, Lancovo, Hafnarjev greben u Brestanici, groblja u Celju: Mlinarev Janez, Lipovškov travnjak, Bežigrad, Teharje, hrib Gorice nad Šoštanjem, gdje se nalazi šest lokacija, i dr. Međutim, hrvatskih žrtava ima i na drugim lokacijama kao: Jama pod Macesnovom Goricom i Jama pod Krenom, obje u Kočevskom Rogu, Stari Hrastnik, Barbarin rov, groblja u Bistrici na Sutli, u Krakovskom gozdu, Kucjoj dolini, u Kregarjevom grabnu u Marija Reki, Poljani i dr.

U kolovozu ste otkopali protutenkovski rov u Teznom, danas dijelu Maribora, što je prilično uzdrmalo hrvatsku javnost. Do kakvih ste zaključaka došli?

DR. FERENC: Dio protutenkovskoga rova u širini od 70 m otkopan je još 1999. godine za potrebe izgradnje autoputa. Iskopano je 1179 kostiju koje su kasnije položene u zajedničku grobnicu kraj spomenika na groblju Dobrava. Ostatak rova te se godine nije dirao, tako da nije bio poznat obim i stanje groblja u cijelosti. Kolovoško sondiranje, iskapanje zemlje do razine na kojoj su pronađeni ljudski posmrtni ostaci, nastavljeno je s namjerom da se ustanovi u kolikom se dijelu zasutoga rova nalaze ljudski posmrtni ostaci. Četrnaest sondi su u dvodnevnom istraživanju potvrdile postojanje groblja na tri različite lokacije u ukupnoj dužini od otprilike 950 metara. Posmrtni ostaci leže u dubini od 1,5 metara a mogu se pronaći i na dubini od jednoga metra. Širina zasutoga rova je između 3-4 metra. Jednostavnim matematičkim izračunom i usporedbom s iskapanjima koja su izvršena 1999. godine dolazimo do podatka da ondje leži otprilike 15.000 žrtava.

Ukinuta hrvatska komisija

  Može li se uopće govoriti o nekakvoj procjeni broja masovnih grobnica i žrtava u njima?

DR. FERENC: Svakodnevno dobivamo nove obavijesti i zato je teško govoriti o konačnom broju tajnih grobnica. Kad sam 2002. započeo raditi na ovom slučaju, u Komisiji smo smatrali da ćemo obraditi 30 do 40 lokacija. Danas se ta brojka zaustavila na 540. Manji dio tih grobnica bio je sondiran, a manji dio iskopan ili prekopan. Velik dio posla tek nas čeka. U svezi s brojem žrtava, u Sloveniji je načinjen popis svih slovenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu. Od ukupnoga broja od 80.000 žrtava, približno ih je 14.500 likvidirano krajem rata. Koliko je Hrvata, Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Nijemaca i Talijana, nije moguće točno utvrditi budući da su iskapanja tek započela. Znam da su i u Hrvatskoj sastavljani popisi poginulih krajem II. svjetskog rata, ali je ta komisija ukinuta, iako je bila gotovo pri kraju popisa.

  DR. FERENC: Mnogi se nadaju da će država potražiti rodbinu poginulih i izručiti im posmrtne ostatke. Rijetki dosadašnji rezultati govore da će identifikacija biti moguća samo u iznimnim slučajevima i samo u grobovima gdje se nalazi jedna ili najviše dvije, tri osobe, i to ukoliko bi se našlo dovoljno podataka da bi identifikacija srodnika bila moguća. Ukoliko neće biti moguće ustanoviti identitet žrtve, uz pomoć nađenih osobnih predmeta moći će se osim broja, spola, starosti, ustanoviti status i narodnost žrtava. Kad sam sa studentima pretraživao okolicu obiju poznatih grobnica u Kočevskom Rogu došli smo do zanimljivoga otkrića. Našli smo oko 50 kg najrazličitijih predmeta i ustanovili da groblje pod Krenom, koje se u Sloveniji smatralo najvećim grobljem pobijenih slovenskih domobrana, nije pravi simbol slovenskih žrtava, jer su u njemu najvećim dijelom pokopani Hrvati, Srbi i Nijemci.

Hrvatske žrtve čekaju po skladištima

Što će se dogoditi s iskopanim posmrtnim ostatcima? Gdje će biti pokopani; tamo gdje su nađeni, u jednu zajedničku masovnu grobnicu u Sloveniji, ili će se izručiti državama iz kojih žrtve potječu?

DR. FERENC: Mjesto pokopa ovisi o žrtvama. Ukoliko žrtve, koje je moguće identificirati, potječu iz određenoga mjesta, najbolje je da ih se pokopa na njihovu mjesnom groblju. Važno je spomenuti da su posmrtne ostatke, koje su ljudi pronalazili tijekom proteklih desetljeća, službenici Državne sigurnosti obično odvozili na nepoznate lokacije. Danas, na temelju sporazuma Slovenije s Italijom, talijanske će žrtve biti otpremljene u Italiju na vojno groblje. Sporazum s Njemačkom nalaže da se posmrtni ostatci njihovih građana pokopaju na tri njemačka groblja u Sloveniji: u Celju, Ljubljani i Kranju.

A što je s Hrvatskom?

DR. FERENC: Suradnja s hrvatskim istraživačima bila bi nam od velike pomoći i smatram da je odavno trebalo početi zajednički projekt otkapanja tajnih grobnica Hrvata u Sloveniji. Možda će toj suradnji pridonijeti monografija o tajnim hrvatskim grobnicama u Sloveniji. Činjenica je da je Slovenija ponajprije zainteresirana za iskapanje i uređenje grobnica za svoje državljane. Dostojno pokopati svoje državljane dužnost je svake države, a na mrtve se, nažalost, često zaboravlja.

Koliko mi je poznato, sporazum o uređenju hrvatskih groblja u Sloveniji hrvatskoj je Vladi predložen još 2003., ali nije bilo odaziva. Trenutna je situacija sljedeća: jedino je 1179 žrtava, čiji su posmrtni ostatci iskopani na 70 metara trase autoputa prilikom otkapanja protutenkovskoga rova u Teznom (Maribor) pokopano na groblju u Dobravi, dok nekoliko desetaka posmrtnih ostataka Hrvata još uvijek leži u različitim skladištima i čeka na dogovor političara.

Bumerang prešućenih pitanja

Kako su u Sloveniji primljene nedavne riječi mariborskoga nadbiskupa i metropolita Franca Krambergera, izgovorene u marijanskom svetištu na Ptujskoj gori, u kojima je upozorio na potrebu »čišćenja povijesnoga pamćenja« tj. da je »potrebno upoznati i priznati istinu, moliti za oproštenje i oprostiti, i za sve žrtve obaviti čin pijeteta«?

DR. FERENC: U novinama se tada pojavilo nekoliko kritičkih opaski, kao i stajalište jednoga poslanika u slovenskom parlamentu, kako Slovenci s pokoljima na Teznom nemaju ništa zajedničko. Istina je da su pokolj tamo izvele jedinice 3. jugoslavenske armije u kojoj nije bilo Slovenaca, ali nadbiskupovo upozorenje razumijem prvotno kao podsjetnik da smo 60 godina to gubilište tajili, da ga nismo mogli istražiti, urediti i žrtve pokopati kako to priliči po svim civilizacijskim normama. Još i sad se u medijima javlja puno pojedinaca, koji kritiziraju tamošnje sondiranje jarka i govore o besmislenom prebrajanju kostiju, jer da je o Teznom već sve poznato, da je istraživanje počelo iz političkih razloga itd. Pojavila se također tvrdnja da nije riječ o hrvatskim žrtvama, nego da su Rusi, vojnici u Teznom, pobili ruske Kozake. Ta je tvrdnja mnogima došla kao naručena jer po tome ni žrtve ni počinitelji ne bi bili s područja bivše Jugoslavije, što nije točno.

Često čujemo kritike - pustimo sve to jer to mlade naraštaje ne zanima. Neki bi najradije sve to zaboravili i zato govore da se moramo usmjeriti prema budućnosti, a ne prema prošlosti. Svakako se svi želimo baviti pitanjima budućnosti, ali narodi koji ne poznaju svoju vlastitu povijest, bez obzira kolikogod ona bila bolna, ne mogu stvarati svoju budućnost. Prije ili kasnije, sva prešućena pitanja prošlosti vraćaju se kao bumerang. Ne slažem se s tvrdnjama da mlade naraštaje ne smijemo opterećivati s poslijeratnim pokoljima i prikrivenim stratištima jer ih oni, tobože, ne zanimaju. To je podcjenjivanje mladih naraštaja koji pitaju, traže i žele odgovore na sve. Jedno od najčešćih pitanja, koje se čuje od protivnika ovoga nastojanja je: Zašto se uopće opterećivati tajnim grobištima? Odgovor je jednostavan. Zato jer postoje. Treba ih vidjeti i za njih znati. Stvari koje ostavimo nerazjašnjenima, koje ne raščistimo kad to možemo i kad je to potrebno, imaju opaku vlastitost da se vremenom same razjasne i to na način koji nije nikome ugodan.

Zbog tajnih grobnica svi smo bili poraženi?!

  DR. FERENC: Pitanje pobjednika i poraženih, ako se gleda po neistraženosti i nesređenosti tajnih grobnica i nastavljanju takvoga sadašnjeg stanja, lako može dovesti do zaključka da smo svi bili poraženi. Govorim to stoga što ni 60 godina nakon završetka II. svjetskog rata nismo udružili političku volju, osjetljivost i znanstveni napor kako bismo to stanje promijenili i te grobnice konačno dostojno uredili.

Možete li kao povjesničar reći tko je odgovoran za te zločine? Što mislite o tezama koje se posebice čuju u Hrvatskoj, da Josip Broz Tito nije znao za te masovne pokolje?

DR. FERENC: Odluka o »čišćenju neprijatelja« posve je sigurno donesena u najvišem jugoslavenskom državnom vrhu, naredba je morala doći od glavnoga zapovjednika jugoslavenske vojske Josipa Broza Tita, no, ne zna se točno kad i u kojem obliku. Likvidacije Slovenaca najčešće su vršile odabrane jedinice sastavljene od pripadnika Ozne i Knoja. Likvidacije zarobljenika drugih nacionalnosti vršile su odabrane jedinice svih četiriju armija koje su se zatekle na slovenskom teritoriju. Na Teznom (Maribor) to je činila 3. armija jer je tamo bilo njezino operativno područje.

Tako velika i masovna likvidacija nekoliko desetaka tisuća ljudi ne bi bila moguća bez naredbe s najvišega političkog i vojnog vrha. Ne obazirući se na razloge i na još uvijek različito interpretiranje događaja s kraja rata, mora se ustvrditi da je nova jugoslavenska vlast zbog golemoga broja ubojstava bez sudskih presuda počinila stravičan zločin nad vlastitim stanovništvom, koji je još uvećan naređenim prešućivanjem zločina i oduzimanjem prava mrtvima na grob - za što nema ni jednoga pravnog a još manje moralnog opravdanja.

Poseban obračun pobjednika

Rezultate svojih istraživanja predstavili ste na izložbi »Zatajeno i očima skriveno« pa nam je ukratko opišite.

DR. FERENC: Izložba je istodobno rezultat spoznaja koje su nastale između 2002. i 2004. te presjek stanja nakon što je, uz pomoć kriminalista, rodbine žrtava i drugih poznavatelja, popisan dosadašnji broj grobnica. Izložba govori o tome da je završetak II. svjetskog rata, kojega su mnogi dočekali radosni i sretni, s druge strane mnogima donio bol, trpljenje i smrt. U svim ratovima postoje pobjednici i poraženi i u mnogim slučajevima dolazi do poratnih obračuna. No, obračun pobjednika s poraženima u Sloveniji je po mnogo čemu poseban.

Najprije po enormno velikom broju žrtava koje je donijelo poraće. Sljedeća posebnost o kojoj govori izložba je da poraženi i 60 godina po svršetku II. svjetskog rata nemaju označen grob, a za veliku se većinu još i ne zna gdje počivaju. Nisu bili pokopani na primjeren i čovjeka dostojan način. Izložba prikazuje područja gdje su brojna i pojedinačna tajna grobišta po cijeloj Sloveniji, kao i rijetka istraživanja koja su načinjena o pojedinim grobnicama. Izloženi su također osobni predmeti koji su nađeni pri iskapanjima npr. iz Slovenske Bistrice, Teznoga, Gornje Hudinje, Kočevskoga Roga, Kočne i nekih planinskih jama. Neki predmeti, npr. prstenje s ugraviranim imenima i datumima, omogućavaju identifikaciju osobe.

Temeljna namjera izložbe je da posjetitelji, nakon što razgledaju izložbu i upoznaju se s tom problematikom, sami potraže odgovor na pitanje što učiniti? Nadam se da će i njih, kao i priređivače izložbe, voditi misao da u svačiju svijest mora duboko prodrijeti misao kako svatko ima pravo na grob i da moramo konačno mrtve pokopati za što je potrebna konkretna akcija. Izložba se još ovaj mjesec može razgledati u Pokrajinskom muzeju u Kočevju. Razmišljam bi li bilo pametno prirediti izložbu o tajnim grobnicama Hrvata u Sloveniji. Materijala je mnogo, a možda bi koja hrvatska ustanova pokazala zanimanje za to.

Tomislav Vuković
Glas Koncila

{mxc}