Hrvatska je obećana zemlja za iseljene Hrvate

Dr. Zdravko Sančević, hrvatski iseljenik u Venezueli, jedan je od poznatijih hrvatskih iseljenika koji se vratio u domovinu za vrijeme Domovinskoga rata. Prvi puta 1990. i potom 1991. godine već kao 60-godišnjak.

Sančević se još kao 14-godišnji dječak našao u iseljeništvu 1945. godine. Školovao se u Rimu i Napulju, studirao u Carácasu, Coloradu i Pennsylvaniji (naftni inženjer, magistar i doktor znanosti). Bio je radnik na bušenjima, operativni inženjer, znanstveni i tehnički ekzekutiv u naftnoj industriji kroz skoro 40 godina. Utemeljitelj je naftnih studija na Centralnom sveučilištu Venezuele u Carácasu. Ima jedan patent i objavio je niz stručnih i znanstvenih radova.

Za vrijeme Domovinskoga rata Zdravko Sančević u Hrvatskoj postaje dragovoljac ZNG-a, a potom i pukovnik HV-a. Između ostaloga bio je ministar iseljeništva u ratnoj Vladi demokratskoga jedinstva (1991./1992.), prvi predsjednik Upravnoga vijeća Zagrebačkoga sveučilišta (1992./1993.), prvi veleposlanik RH i doajen diplomatskog zbora u BiH (1992./95.), saborski narodni zastupnik (1996./99.), a već 8 godina počasni je generalni konzul u Bolivarskoj Republici Venezueli. Nosilac je spomenice Domovinskoga rata i sedam odlikovanja, među njima i onog Humaniste desetljeća Internacionalne lige humanista. Ima brojnu obitelj u Venezueli: suprugu, osmero djece i sedmero unučadi. Za njegova posljednjeg posjeta domovini postavili smo mu nekoliko pitanja.

Koja su vaša važnija zapažanja u pogledu razvoja RH nakon završetka rata 1995. potpisom Daytonskog ugovora?

Budući da sam dolazio u RH otprilike svake druge godine, a kao hrvatski diplomat morao pratiti događaje u domovini, čovjek bi, kao autsajder, mogao lagano napisati cijelu knjigu o tom razdoblju. Komentirat ću stoga samo nakratko najvažnije vlastite dojmove za razdoblje od 1995. do 2007. godine uz napomenu da nemaju službeni značaj. Dok je RH pobijedila u Domovinskome ratu 1995., oslobodivši Olujom skoro sva okupirana područja (zadnja pregovorima oko Hrvatskoga Podunavlja i Prevlake 1999.), država BiH je izgubila 49 posto teritorija koji je ostao etnički "očišćen", okupiran i pripao je Republici srpskoj. Prema tome u prvom susjedu Hrvatske, tj. BiH, koja je također i država hrvatskoga naroda, pola njene države ostalo je, zahvaljujući Daytonu, pod velikosrpskom diktaturom. U RH smo porazili velikosrbe i jugosrbe, ali u BiH smo skupa sa Bošnjacima dobrim dijelom izgubili rat, jer je 33 posto Srba zavladalo s 49 posto teritorija BiH.

Što ste radili nakon povratka u domovinu 1991. godine?

Sudjelovao sam kao dragovoljac ZNG-a u njenoj obrani te među raznim dužnostima bio i ministar iseljeništva u ratnoj koalicijskoj Vladi demokratskog jedinstva (1991./1992.). Bio sam i predsjednik saborskoga Odbora za useljeništvo (1995./1999.).

Koliko su Hrvati u Hrvatskoj odmakli u razvoju demokracije u odnosu na svoje susjede?

Hrvati su u RH uveli demokraciju još 1990. koju su razvijali do sadašnjih visokih zapadnjačkih standarda, čime je Hrvatska postala primjer u tom dijelu Europe.

Neki predbacuju hrvatskim vlastima da su malo učinili u prvih pet godina demokracije?

To nije točno. Tek nakon obrambenoga Domovinskog rata i nakon Daytona, počam od 1996. godine, moglo se krenuti u obnovu u ratu porušenih predjela i ponovno uzdizati vanjskopolitički ugled i status RH koji su naši neprijatelji uspjeli svojom promidžbom uzdrmati. Tek nakon obnove ratom porušenoga mogla je krenuti i gospodarska obnova Hrvatske kroz gradnju infrastrukture i poboljšanje hrvatskoga vanjskopolitičkog statusa i ugleda u svijetu. Na primjeru iskusne i zrele diplomacije dubrovačkog stila te u kombinatorici najviših izabranih autoriteta.

Drugim riječima, netočne su tvrdnje zluradih kritičara?

Radi svega gore navedenoga apsurdno je optuživati hrvatske stranke i vlade od 1991. do 2007. da nisu još za vrijeme rata i obnove postigli puni gospodarski razvoj, napredak, ulaz u EU i uspoređivati RH sa zemljama na koje nije izvršena agresija niti su prošle i bile u teškom i užasnom obrambenom rata.

Tu je i teško nasljeđe dvaju nenarodnih i protuhrvatskih jugoslavenskih režima?

Što se tiče ostataka jugo i velikosrpske birokracije, korupcije i nemorala u RH, poznato je da u ratovima negativni i zločinački elementi često isplivaju na površinu (kao 1918., 1941., 1945., pa i 1991. do 1995.) te koče razvoj i blate hrvatske domoljubne demokratske snage od ljevice do desnice.

Neki šire teze da se je bolje živjelo u Jugoslaviji nego sada?

To vrijedi samo za one koji su bili na položajima u titoističkom diktatorskom režimu. Dok su oni imali sve, mase Hrvata su se morale iseljavati i tražiti kruh u iseljeništvu. Protivno jugovelikosrpskoj promidžbi zaposlenost je danas daleko veća u RH nego u doba i FNRJ i SFRJ. Nezaposleni se sada mnogo manje iseljavaju. Hrvatima je sada otvoren pristup u državne i privatne službe, u policiju, vojsku, diplomaciju... A upravo su te službe za obiju Jugoslavija bile rezervirane uglavnom za malobrojne i izmišljene "jugoslavene" i velikosrbe, dok su Hrvati, osim tehnokrata i članova SK, dobivali samo neka sekundarna i tercijarna mjesta.

Ali su zato od nas sve živo uzimali?

Upravo tako. Hrvatski višak novca od turizma, industrijskog izvoza, "gastarbajterskih" doznaka itd. uglavnom je odlazio za Beograd, Srbiju i "nerazvijene", dok sada, na žalost, samo jedna tek mala količina hrvatskoga novca dospijeva do silno nastradalih Hrvata u BiH, što nailazi na mrmljanje onih nehumanih i egoističnih Hrvata.

Kako gledate na stanje informatizacije u Hrvatskoj?

Hrvatske slobodne kulturne, izdavačke i računalne djelatnosti oživjele su i silno uznapredovale, no dio novinstva je još uvijek negativno obojeno; antipatriotski i jugonostalgično. Žuto i korozivno.

Dokle se došlo u fiskalnoj neovisnosti?

Disponibilitet novca se je kroz dolazak stranog bankarstva povećao, ali je Hrvatska novčana stabilnost dovela do sve većega hrvatskog zaduživanja, sve većeg uvoza i sporog povećanja izvoza.

Kako se suprotstaviti tim i sličnim izazovima?

Hrvati se sada na brzu ruku uče, pogotovo kroz pregovore o ulasku u EU, kako konkurirati stranim agresivnim gospodarstvima i kako zaštićivati svoje vlastite interese pred velesilama. Primjerice, izjava hrvatskoga premijera dr. Ive Sanadera da će stranci moći hrvatske nekretnine kupovati samo na određeni vremenski rok i da će tada nakon isteka roka biti vraćene hrvatskoj naciji - jedna je od velikih mudrosti koja proizlazi iz hrvatskoga socijalnog i domoljubnog osjećaja.

Jednom ste izjavili da bi i različita usmjerenja političkih stranaka trebala osiguravati borbu za zajedničke državne interese?

To se može vidjeti na primjeru Njemačke i njene demokršćansko/socijaldemokratske koalicije. I hrvatske političke stranke i njihove moguće koalicije mogu, kroz prvotnu pomirbu, a sada kroz pametnu suradnju, uvijek raditi na dobrobit hrvatskoga naroda, i države i njihove slobode, neovisnosti i demokracije.

Kako tumačite sve više malodušnosti kod Hrvata?

Činjenica je da je patriotski pobjednički zanos kod mnogih Hrvata nakon Domovinskoga rata počeo opadati relativiziranjem hrvatske povijesti, simbola, obljetnica, državnih praznika, uvažavanja nacionalnih velikana itd. Hrvatska povijest je često površno i šablonski sagledavana s natruhama jugodiktatorstva. To su činili oni koji ne shvaćaju da nikad nema povratka na staro. A i negativna strana globalizacijskog materijalizma i divljeg kapitalizma također čini svoje. No, iskreno rodoljubno i domoljubno približavanje hrvatskoj povijesnoj istini i njenom sagledavanju ima priliku dobrim dijelom neutralizirati neznalice malodušnike, zlonamjerne i negativne, indolentne i pasivne prema hrvatskoj demokraciji i budućnosti. Ovime samo upozoravam na neke važnije činjenice i okolnosti nedavne prošlosti, sadašnjosti i skore budućnosti za dobrobit hrvatske države i hrvatskoga naroda.

Kakva su vaša iseljenička iskustva u doživljavanju hrvatskih iseljenika i njenih odnosa sa domovinom od neovisnosti do danas?

Treba uzeti u obzir da sam kao hrvatski emigrant/iseljenik od 1945. do danas, tj. kroz 62 godine, živio izvan RH i BiH, osim od 1991, do 1999., kada sam proveo četiri godine u Hrvatskoj i skoro četiri godine u BiH kao veleposlanik i doajen diplomatskoga zbora. Dakle, proveo sam većinu svoga života u iseljeništvu gdje sam se školovao, studirao, radio i stalno bio djelatan u hrvatskoj rodoljubnoj i domoljubnoj borbi za slobodu, demokraciju i neovisnost Hrvatske i BiH. Kada su RH i BiH po načelu samoodređenja proglasili neovisnost, sudjelovao sam u njihovoj obrani od velikosrpske agresije.

Jeste li politički djelovali u državama u kojima ste živjeli do 1990. godine?

U iseljeništvu nisam bio član nijedne stranke ili pristalica ideologija već sam se samo borio za ujedinjenje svih hrvatskih demokratskih snaga, što se je ostvarilo konačnom uspostavom općega Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) od 1974. do 1990., i kroz Hrvatski odbor za Venezuelu (HOZV) od 1958. do danas, koji je bio nestranački član ITNV-a. Kroz HOZV surađivao sam sa svim demokratskim snagama koje su potpisale Povelju HNV-a. Prema tome, odrastao sam u demokraciji i promovirao independističke ideje Venezuelca Francisca de Mirande i Simona Bolivara u Latinskoj Americi i borio se da se univerzalno pravo na samoodređenje naroda predsjednika Wilsona (1918.) primijeni i na hrvatski narod.

Kada i kako ulazite u političke vode u Hrvatskoj?

Bio sam sdragovoljac u ZNG-u (kolovoz-studeni 1991.) i organizirao sam prikupljanje vijesti u Ministrastvu informacija za predsjednika RH, jer su sve novinske agencije bile ostale u Beogradu. U to vrijeme iznenadio me poziv dr. Franje Tuđmana i dr. Franje Gregurića da preuzmem Ministarstvo iseljeništva u ratnoj koalicijskoj Vladi demokratskog jedinstva (1991.-1992.).

Kako ste ustrojili Ministarstvo iseljeništva? 

Nakon što su iseljenički fondovi za obranu RH zadržani u MORH-u i nakon što je MORH dao iseljenicima odgovarajuće potvrde tek sam tada preuzeo Ministarstvo i napravio program rada.

Od čega se je sastojao taj program rada?

Proveo sam približni popis hrvatskih iseljenika preko hrvatskih poklisara i katoličkih misija u inozemstvu. Priredio sam predračun i osoblje za jedno manje ali efikasno Ministarstvo. Priredio sam planove za povratak, pihvaćanje i smještavanje hrvatskih useljenika iz iseljeništva, članova manjina iz susjednih zemalja i izbjeglica iz Srbije i BiH, koji to budu željeli. Međutim, taj plan nije bilo moguće ostvariti s obzirom na ratno stanje i pomanjkanje fondova budući su ovi bili uglavnom posvećeni uzdržavanju stotina tisuća izbjeglica i prognanika u RH. Poveo sam kampanju da se domovini prikaže stvarno i vrlo raznoliko stanje umnih hrvatskih zajednica u svijetu. Onih u anglosaksonskim državama i u boljim gospodarskim uvjetima te onih siromašnijih iz latinskoameričkih i gastarbajterskih država u Europi.

Jeste li imali kakvih rezultata?

Od 1991. do 1993. godine krenuo je niz hrvatskih dužnosnika iz RH u obilazak uglavnom anglosaksonskih država (Kanada, SAD, Australija) pokušavajući prikupiti u iseljeništvu sredstva, i donacije za ulaganje u RH, što je pobudilo izvjesnu sumnjičavost kod iseljenika.

Zašto?

Jer iseljenici i sami znaju gdje i kako uložiti ušteđevinu i ne trebaju im posrednici. I uskoro je došlo do potpune obustave novčanih donacija iz iseljeništva. Iseljenici su jedino slali hranu, lijekove i odjeću. To je izazvalo revolt kod nekih ljudi u Hrvatskoj, pa su se počeli zalagati za davanje što manje važnosti iseljeništvu i ukidanje Ministarstva iseljeništva, što se i dogodilo 1992. za Vlade ing. Hrvoja Šarinića. Ukidanjem Ministarstva iseljeništva dolazi do. pojačanog distanciranja između domovine i iseljeništva, te tako hrvatski branitelji, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i još nekolicina ostaju jedina značajna spona između domovine i iseljeništva.

Kako se to odrazilo na obranu Hrvatske i hrvatskih enklava u BiH?

Obrambeni rat se nastavio iz proračunskih sredstava RH, dok su HVO u BiH još jedno vrijeme financirali iseljenici iz dotičnih krajeva (Tomislav-grad, Livno, zapadna Hercegovina i hrvatske enklave), dok konačno i to nije presušilo, te je od tada Hrvatska prema ustavu morala skrbiti i za Hrvate u BiH, a djelomično i za muslimane-Bošnjake prema Ugovoru o prijateljstvu i suradnji RH i BiH iz druge polovice 1992. godine, još jednom se pokušalo oživjeti Ministarstvo iseljeništva u Vladi Zlatka Mateše, no i taj je pokušaj bio kratka vijeka jer je čak i sam gospodin ministar iz Kanade navodno izgubio svoje investicije u RH.

Kasnije je bilo još gore?

Da. Smrću dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška te kasnijim brzim izumiranjem starih patriotskih iseljenika i uglednika i dolaska novih naraštaja u emigraciji, situacija se u hrvatskome iseljeništvu naglo promijenila. Usporavanje dodjele državljanstva iseljenicima i njihovim potomcima prema čl. 11. Zakona o državljanstvu (za iseljenike), nedodjeljivanjem stipendija iseljeničkoj mladeži za studije u Hrvatskoj, odnosi između hrvatskoga prekomorskog iseljeništva i domovine spali su uglavnom samo na folklorne i umjetničke veze sa Ministarstvom kulture, Hrvatskom maticom iseljenika, Institutom za migracije, Zavodom za društvene studije Ivo Pilar i djelovanjem sve rjeđih hrvatskih misionara u iseljeništvu. Hrvatsko demografsko opadanje u domovini pretvara se sada i u demografsko opadanje u hrvatskome iseljeništvu kroz asimilaciju i nepovratak u Hrvatsku djece i potomaka iseljenika, pogotovo onih iz država u kojima su ostali osiromašeni. Tako sada dolazi do struje preseljavanja Hrvata i njihovih potomaka iz Latinske Amerike i BiH uglavnom prema anglosaksonskim zemljama.

Što sada treba učiniti da se isprave sve nanesene nepravde iseljenicima?

Potomcima hrvatskih iseljenika treba dati priliku za dobivanje hrvatskoga državljanstva, stipendija, učenje hrvatskoga jezika u domovini i posjeta RH, posebice hrvatskome iseljeništvu sa sveučilišnom, višom, profesionalnom i zanatskom naobrazbom. U suprotnome će nas zapljusnuti afričko i azijsko nekvalitetno i nelegalno useljeništvo, kao što se to već događa u Španjolskoj i Italiji.

Dakle, vi vjerujete da bi se uz bolju organizaciju iz svijeta vratio jedan dio iseljenika?

Jedna manja nacija kao što je Hrvatska trebala bi biti sretna i presretna da ima jedan izvor hrvatskih iseljeničkih povratnika posebno onih mladih, koji moraju biti stimulirani i objeručke prihvaćeni. No, događa se upravo suprotno.

Na koji način?

U Hrvatskoj je još uvijek puno onih koji iz svojih jugonostalgičarskih i protuhrvatskih egoističkih interesa promiču priče o "bogatom iseljeništvu", koje treba iskoristiti i opljačkati. Tu je još uvijek otrcana fraza o "ustaškoj emigraciji" (koja ukoliko je uspjela preživjeti Bleiburg i ine pokolje, u iseljeništvu je davno već izumrla). To nam sve rade naši neprijatelji kako bi oslabili domovinsku i iseljenu Hrvatsku i prekinuli sve njihove veze.

Što treba učiniti da se premoste sve te nepotrebne i lažne prepreke?

Treba puno više ljubavi, plemenitosti, humanosti i logičnosti u pristupu domovinske Hrvatske prema povratku novih generacija potomaka hrvatskih iseljenika u domovinu svojih predaka, gdje se danas bolje živi nego u mnogim zemljama iz kojih bi povratnici došli. O tome, općenito govoreći, da Hrvati u RH danas bolje žive nego, na primjer, u Latinskoj Americi nema sumnje. No radi se tu i o jednoj ustavnoj obvezi hrvatske države da skrbi i o potomcima nekad prognanih, protjeranih i izbjeglih Hrvata koji su bili žrtve velikosrpskoga jugoslavenstva.

Zrinko Horvat
Fokus

{mxc}