Nikica Valentić : "U politiku bih se vratio samo da izbije rat"

"Ovo mi je najgluplji potez u životu", zapisao je početkom 1993. u svoj dnevnik Nikica Valentić. Tog je dana napokon popustio i nevoljko poslušao naredbu pokojnog Franje Tuđmana te preuzeo premijersku funkciju. Računao je da će u politici biti do svršetka rata, dakle još oko godine dana. Prevario se, rat je potrajao sve do jeseni 1995. Na dan kad je dao ostavku na premijersku funkciju, što mu je Tuđman dopustio poštujući njihov dogovor, Valentić je napisao: "Ovo je moj najpametniji potez u životu."

I danas se Nikica Valentić otkriva nam u razgovoru u sjedištu njegove građevinske tvrtke Niva u Zagrebu grozi političkih funkcija. Smatra da se čovjek ne treba baviti politikom "ako ima pravi zanat koji mu omogućuje nezavisnost". Tu osobnu filozofiju prakticira i u biznisu radi tek koliko njemu i obitelji treba za ugodan, normalan život. Godišnje sagradim 50, 60 stanova i to je dovoljno, moja tvrtka nije među prvih tisuću u Hrvatskoj kaže sa smiješkom dok gleda moj začuđeni pogled kakav je to biznismen koji ne želi biti jači, "teži", prvi!? No, potvrđuje se ono što svi njegovi, a brojni su, prijatelji dobro znaju nema kod Valentića pohlepe za novcem, a najmanje želje za bahaćenjem. A mogao bi se bahatiti, jer preuzeo je Vladu u trenutku kad to nitko nije htio, doveo državu u red, naoružao vojsku, zbrinuo 650 tisuća izbjeglica, a kad je otišao, državni je dug iznosio samo 5 milijardi američkih dolara.

Premda se grozite politike i živite povučeno, bit ćete svjedok obrana naših generala u Haagu?

Realan sam čovjek i svjestan odgovornosti za sve što se događalo. Teorijski, prema ovako sročnim haaškim optužnicama, svatko može biti sankcioniran. Optužnice su poput šapirografiranih špranci, samo umetneš ime. Pravnik sam i vidim da tamo činjenice pravno ne stoje. Ne volim onu frazu naši će generali u Haagu dokazati svoju nevinost, naprotiv, neka tužiteljstvo dokaže njihovu krivnju, ako je ima. Stoga smatram da moram pridonijeti spoznavanju istine, a to je da ne postoji nikakav zločinački pothvat. Nikada, ni od koga iz tadašnjeg političko-vojnog vrha države, nisam čuo izjavu, ideju da bi Srbe trebalo etnički očistiti iz Hrvatske. Pravomoćna presuda, po tim osnovama, bila bi katastrofa za Hrvatsku i nema za nas ništa prioritetnijeg nego rušiti takvu optužnicu.

Večernji je objavio dokument s ključne sjednice vaše vlade iz listopada 1995., nakon ubojstava srpskih civila u Varivodama. Vidi se da ste svi bili zgroženi zločinom.

Dokument je autentičan, a taj moj istup bio je samo nastavak mojih uobičajenih stavova. Ja sam neosporno državotvoran Hrvat, no uvijek sam se zalagao za ljudska prava, čak i u ratnim uvjetima. U tim situacijama neki su mi prigovarali kako mogu biti tako umjeren, jer sam iz Bilaja u Lici, dakle, turbo hrvatskog mjesta, no uvijek sam za takvu politiku imao podršku pokojnog Tuđmana.

Što se tada događalo na "terenu"?

Nastavljao se rat, puno je bilo nepristupačnih terena, akcija Oluja jest službeno trajala nekoliko dana, no čarke i "čišćenje" terena od neprijateljskih vojnika trajalo je još mjesec i pol dana. Na početku sukoba tamo je bilo više od 100 tisuća hrvatskih, 60 tisuća srpskih vojnika i više od pola milijuna civila. Pojavile su se i pljačkaške bande, a kad sam doznao za ubojstvo devet civila, emotivno sam reagirao i inzistirao na beskompromisnom raščišćavanju. Jarnjak je poslao ekipu svojih najboljih ljudi na teren. Valentića je predsjednik Tuđman postavio 1990. za šefa Ine, a 1993. za ratnog premijera

Kako je došlo do takvog kaosa na oslobođenim teritorijima?

Bez obzira na euforiju zbog oslobađanja okupiranih teritorija, već drugog dana hrvatskom državnom vrhu bilo je potpuno jasno očekuje nas druga bitka, za građansko društvo. Uvođenje civilnog poretka trajalo je mjesec i pol do dva, jer riječ je o teritoriju veličine 150 puta 30 kilometara. Podignuto je nekoliko tisuća kaznenih prijava zbog paleža i ubojstava, pljački, dakle nije bilo govora o zataškavanju.

Kako je Tuđman reagirao na događaje?

On je uistinu pobjesnio. Inače, Tuđman je izuzetno kontrolirao emocije, no tu ih nije mogao suspregnuti. "Kakvi su to heroji, što nisu prije mjesec dana uletjeli u pozadinu, dok je još bilo naoružanih neprijatelja? Kakav je to način ubijati civile, kukavice, provokatori", govorio je Tuđman.

Kakvi "provokatori"?

U istrazi nismo isključivali ni mogućnost da se radilo i o "obavještajnom" ratu, pokušajima dezavuiranja hrvatske države. Već smo prije bili izloženi sličnim "incidentima", a koje su, pokazalo se, isplanirale tajne službe nekih država.

Kojih, i na koje incidente mislite?

Bilo je indicija, no o tome kad se arhivi otvore, tada će to biti jasnije. Takve indicije odnose se na zločine u Pakračkoj Poljani, Gospiću i Ahmićima.

Detaljnije?

Potrebno je da se objave arhivi, pričekajmo i memoarsku građu. Samo su idioti ili provokatori to mogli raditi. U jednoj TV emisiji, koju pamtim jer vrlo rijetko istupam u medijima (ovo je treći intervju u 10 godina), pitali su me za Ahmiće, a ja odgovorio: Da se pokaže kako je hrvatska vlada stajala iza Ahmića, kao njezin premijer, ubio bih se. Tada mi je Zoran Pusić, koji putem svojih veza vani i preko HHO-a ima razne spoznaje, rekao da se neću trebati ubiti jer da ima indicija kako iza Ahmića stoji jedna vrlo utjecajna tajna služba važne države...

No, posljedice tih zločina za Hrvatsku bile su jake?

Država koja se stvara u zločinu nema šanse. Koja se stvara u neredu nema šanse. Stoga smo, nakon šoka, brzo reagirali, jer bili smo svi u državnom vodstvu svjesni koje su posljedice. Povukli smo neke poteze, mene su proglasili "liberalom, tehnokratom, poluizdajnikom". U studenome te godine ja sam već bio otišao i nisam dalje mogao izravno pratiti istrage. No, vidi se da su vlade nastojale to riješiti, i sudovi su odradili velik dio posla.

Nije postojao u državnom vrhu plan za etničko čišćenje Srba?

Mogu posvjedočiti da nitko u vrhu nije spominjao etničko čišćenje Srba. Takve optužbe, teze, jednostavno nisu povijesna, niti pravna istina.

Jeste li očekivali da će većina Srba pobjeći iz Hrvatske?

Nismo. Ja poznajem Srbe, iz Like sam, pola mojega razreda u Gospiću bili su Srbi, no nismo imali spoznaja da će pobjeći. Tek poslije, kad smo pronašli arhive RSK, shvatili smo da se njihovo vodstvo mjesecima prije Oluje pripremalo za masovnu evakuaciju. Ja sam, inače, svojim prijateljima Srbima tada poručivao da ne nasjednu opet na velikosrpsku politiku i ciljeve. Bez obzira na to koliko se Srba angažiralo u "Krajini", oni su većinom bili izmanipulirani i bili su žrtve Beograda. Ne prvi put u povijesti.

Nije bilo euforije zbog odlaska Srba?

Bili smo svjesni realnosti i međunarodne situacije da čista, etnička država nema budućnosti. Ni ekonomske, jer je odlaskom Srba dodatno opustošena i inače "rahla" ekonomska struktura tih krajeva. No, njihovo vodstvo nije bilo spremno prihvatiti čak ni plan Z-4, što dokazuje kakvi su bili politički analfabeti. Mene je Tuđman osobno slao u Pakrac da pregovaram da Srbi ostanu. Stav je bio da moraju ostati, no da budu lojalni građani Hrvatske. Hrvati su velike žrtve rata, a i Srbi su velike žrtve ovoga rata jer su bili izmanipulirani i digli ruku na svoju zemlju.

Davor Ivanković
Večernji list

{mxc}