Razgovor
Nenad Bach, glazbenik

Imamo puno bisera, ali nam nedostaje ogrlica

Glazbenik Nenad Bach davno je otišao u Ameriku, 29. rujna 1984. i to prije svega s namjerom da mu se djeca rode u demokraciji, te onda da se u svojoj profesiji okuša s onim najboljima. Htio se, kaže, uspoređivati sa svijetom i vidjeti gdje je i što je. Gušio ga je onaj ustajali zrak u bivšoj državnoj zajednici pa je stoga morao izaći na pučinu i tražiti priliku za osvježenje.

Kako je došlo do takve odluke?

Moja je mama bila kuma jednoj djevojčici i tako su počeli prvi kontakti, tako da me je ipak imao netko dočekati na aerodromu, a ukupno sam išao tri puta u SAD. Prije toga sam bio u cijeloj Europi. Tražio sam gdje bi se mogao baviti glazbom. U Parizu i Hamburgu sam spoznao da je New York sredina u koju trebam ići.

Kojom vrstom glazbe se bavite?

Uglavnom rock, ali isto tako i pop glazbom. Ja pišem tekst i glazbu, imam koautora u tekstu, većinom jednog Amerikanca. Radim glazbu za filmove i sve ono što po narudžbi treba za neki film. Konačno i svi veliki autori pisali su po narudžbi. Od nečega su morali živjeti.

Kako izgleda vaša svakodnevica u New Yorku?

Ovako kao što je sada nije izgledalo u početku. Devet puta sam se selio u New Yorku, tijekom 23 godine koliko sam tamo. Ustvari po tom pitnju imam dosta sređen život, obitelj, imamo kuću i zemlju, životinje, smješteni smo na periferiji New Yorka, odmah iza Manhattana, tako da privatno živim u miru i tišini. Minimalno jedan sat ujutro provedem u ispijanju kave i čitanju dnevne pošte. Bio sam prisiljen prestati odgovarati na svu poštu koja stigne u trenutku kada je taj broj premašio 500 mailova, zato što se moram malo više posvetiti sebi i glazbi od koje živim. To me jednostavno tjera i zasad mi, hvala Bogu, dobro ide.

Lijepo za čuti u ova teška vremena?

Nedavno sam u Hrvatskoj matici iseljenika otvorio „Hrvatski svjetski kalendar. com“ ili „Croatia World Calendar“. To je kalendar na kome se vidi sva naša aktivnost u svijetu i tamo će sada ljudi iz čitavog svijeta puniti informacije. Znači sve lokalno hrvatsko u svijetu i sve interenacionalno u Hrvatskoj.

Kako ste došli na tu ideju?

Vrlo jednostavno. Organizirao sam nastup s klapom „Sinj“ koja je imala turneju po Americi. Nastupali smo po športskim dvoranama i kulturnim centrima. Tako je bilo i u reprezentativnoj dvorani sa 700 mjesta na Manhattanu, staroj preko 150 godina u kojoj se okuplja američka elita slušajući glazbu. Druga je dvorana bila „Kennedy Center“ koja je ujedno i najveći kulturni centar u svijetu, a treća „Chicago Culture Center“ i tako redom. U New Yorku se dogodilo da je još jedna klapa nastupala isti dan, a deset godina prije toga nije bilo nijedne klape i možda sljedećih pet godina opet će biti bez ikoga. Taj me događaj ponukao da moram napraviti jedan kalendar gdje će se unaprijed moći vidjeti raspored pojedinih zbivanja, kako bi sve to malo bolje koordinirali jer smo hiper aktivna nacija i više nije za vjerovati što sve radimo.
Vi ste ovdje preblizu pa vam je sve to možda normalno, ali meni koji dolazim iz daleka, stvari izgledaju drukčije. Za ne vjerovati je imati svaki dan ili večer diskusiju na televiziji... Moramo višeš producirati u Hrvatskoj, ne samo zbog intelektualne znatiželje. Rekao bih, imamo puno bisera – ali nam još nedostaje ogrlica.

Kako doživljavate Hrvatsku s pogledom iz Amerike?

Ovako, dopustite mi... šeprtlja – genijalac – šeprtlja – genijalac – šeprtlja – genijalac, eto tako doživljavam. Sada ovisi na što se fokusiraš. Ja u svakom slučaju na genijalce i to u meni izaziva ljepotu i uzbuđenje. Ova naša zemlja ima potencijala postati lučonoša u svijetu.

Po čemu?

Po svemu. Imamo tu „kreativnu industriju“ (ne industrijski pogon), koja nam omogućuje da nešto u malim serijama radimo briljantno. Nipošto nije fraza, po prirodnim ljepotama možemo postati svjetska oaza. ˆˆitava Hrvatska može postati jedan planetarni park. Recimo, na svakom krovu mora biti uređaj koji će proizvoditi struju bez štetnog utjecaja na okoliš. Imamo kvalitetnu hranu i treba sve poduzeti da ona i dalje takvom ostane, a ne kvariti je jeftinim pripravcima od tko zna kuda.

Govore da je to preskupo, neisplativo. Što na to kažete?

Ni slučajno, preskupo je nemati sve ovo. Preskupo je upotrebljavati naftu, ugljen. Skupo je kad dobiješ „jeftin“ kilovat struje za, recimo, pet kuna, a onda te čišćenje zemlje kroz sljedećih sto godina košta 740 kuna po kilovatu. Je li to jeftino? Ne, to je skupo. Kada na košulji krivo zakopčaš gumbe i dođeš do kraja, da bi ih ispravio ne koristi otkopčati samo jedan, ona zadnji, kako bi sve doveo u red. Sve ih moraš otkopčati. Sada imamo priliku da u ekološkom smislu ostvarimo pravi posao. Ne samo da slijedimo trendove, pa primjenimo možda njemački model koji, dvadeset posto struje koristi od vjetrenjača.
I onda netko kaže da je do pedesete godine naš cilj imati deset ili petnaest posto. Krivo, cilj mora bit sto posto imati struju od obnovljivih izvora. Pa možda i malo više tako da možemo izvoziti. To se ovdje može jer ovo je država kao motorni čamac, dok je Amerika kao tanker u punoj brzini koji se ne može tek tako okrenuti. Naša je prednost što smo znatno manja skupina ljudi i stoga možemo u kratkom vremenu sve okrenuti na pozitivno. Mi smo dakle u stanju postati i biti lučonoše, a ne samo slijediti nečiji primjer i onda samo kaskati za bilo čim što se pojavi, imajući iluziju kako napredujemo. Kao, već je postalo otrcano, „mi moramo slijediti Europu“. Zašto bismo je slijedili, ako možemo biti ispred nje? Doista sam uvjeren u to što govorim, Europa nam ne bi trebala biti uzor.

Kako kao glazbenik gledate na ove integracijske procese gdje se Hrvatska očajnički trudi zavrijediti „eruopsko društvo“?

Kao i većina naših ljudi u Americi gledam to vrlo negativno. Ipak, nastojim što manje kritizirati, a što više raditi i vlastitim primjerom pokazati što mogu napraviti. Ne možemo stalno nešto rušiti da bi onda počeli graditi. Od onoga što imamo moramo napraviti najbolje, i boriti se u tim demokratskim okvirima. Ne zaboravimo da za vlašću često trče ljudi koji ne znaju vladati i obrnuto. Ljudi koji znaju vladati ne vole trčati za pozicijom. Moramo ohrabrivati ljude koji su sposobni i časni da uđu u politiku, a ne da ostanu po strani izvan doticaja s konkretnom stvarnošću.

Što kažete na fenomen u kojem s bujanjem desetaka tisuća udruga civilnoga društva raste bespomoćnost pojedinca, ali i one poznate šutljive većine u Hravtskoj?

To je ono što nam fali, samosvijest. Već sam rekao: „perla do perle“, ali nema ogrlice. Ogrlica, premda još ne konkretizirana, je to što znamo da mi možemo! Naglasio bih da bi se psiha hrvatskog čovjeka promijenila na bolje u jednoj stvari. Nemojte misliti da je ovo beznačajno. Od onog trenutka kada smo zabili gol Makedoncima u zadnjoj minuti, čitava je nacija na neki način shvatila da mi možemo ići naprijed. Mi smo prije toga dobivali golove u zadnjim minutama. Protiv Francuske smo dali gol i odmah primili jer smo se prestrašili da bi mogli postati svjetski prvaci. U Portugalu smo protiv Engleza poveli i odmah primili gol jer smo se prestrašili. Od Brazila smo dobili gol u zadnjoj minuti prvoga poluvremena, tako da smo bitne utakmice gubili u zadnjim minutama.
A jedna Njemačka kao nacija ili Engleska to sebi ne dozvoljavaju, a kod nas je to bila redovita pojava. Oni daju, a mi primamo gol u zadnjoj minuti. Ovdje je u pitanju samosvijest nacije. Ali, eto, vidite s Makedonijom se dogodilo obrnuto. Nogomet je simbol puno toga dobroga i poznajem mnoge glazbenike koje on inspiria.

Vi na određeni način promovirate Hrvatsku u svijetu. Ujspješan ste glazbenik. Kako se snalazite u svemu tome i kakve kontakte imate s onima koje država plaća da ju predstavljaju?

Moji kontakti su osobni i vrlo dobri za sada i sa veleposlanstvom u Washington D.C. i s konzulatom u New Yorku. Od njih ništa ne tražim pa možda stoga i jesu odnosi tako dobri, ali komuniciramo. Nije sve uhodano. Treba „istesati“ sustav, potom i profil ljudi, edukaciju… To je proces koji mogu kritizirati, ali treba vremena da neke stvari dođu na svoje. Mi koji tamo živimo voljeli bismo da je bolje, ali prihvaćamo činjenice s kojima moramo živjeti. Moja iskustva nisu negativna ali bi mi bilo puno draže da su pozitivnija. Međutim kad god nešto trebam, mogu nazvati i ja se zadovoljim kad s druge strane imam sugovornika.
Usluga se ipak poboljšala, a je li to možda samo prema meni osobno ili prema svim ljudima, to zaista ne znam. Mora postojati škola diplomacije kod nas jer su to sve manje više priučeni ljudi. Nismo imali kadra koji je razvijen diplomatskim školama, a one ne moraju biti američke, engleske ili francuske; možemo razviti svoj model jer ima tu ljudi sa stilom koji se znaju ponašati, govore jezike i jedu žlicom i vilicom, samo im treba dati priliku.

Kako?

Iza kreativnih ljudi mora biti strukturalno razmišljanje, a to znači da mora postojati potpora ljudima koji su istaknuti, a mjerljivim rezultatima pridonose boljitku šire zajednice, nacije i države. Amerika je sredina s brzim promjenama i tamo treba brzo reagirati, inače te događaji pregaze. Naš je sustav spor i u njemu treba nešto mijenjati. Amerika je mnogima ideal, obećana zemlja. Je li se situacija promijenila? Amerika ide u krivom smjeru, tako da nije čudno što se ona danas posve drukčije doživljava nego nekad.

Tko je za to kriv?

Kriva je vlast, a najviše ova posljednja evo već šest godina. Po mom mišljenju ide se posve krivi smjerom.

Je li to zbog rata ili...?

Ne samo zbog rata, on je tek rezultat loše politike i pogrješnih odluka. Amerika mora biti više prijateljski raspoložena prema svijetu, a ne imati ulogu svjetskoga policajca koji će mahati palicom gdje god stigne. Ja ne mogu Istok doživljavati kao neprijatelje, oni su jednostavno drugi svijet, ali to nam ne daje za pravo da se namećemo svemu i svakomu. Imamo svoj integritet i svoje države, meni je Amerika prekrasna zemlja zato što je volim i što sam u njoj odrastao na neki način i što mi je dala priliku.
Ja volim ljude tamo, ali ovo kako se vodi vanjska politika ja sam nezadovoljan. A s tim sam nezadovoljan i ovdje kod nas u Hvatskoj. Međutim, ako sam nezadovoljan to ne znači da sad moram rušiti sve. U parametrima postojećega moraju se nalaziti rješenja, jer ja nemam nikakva utjecaja na američku vanjsku politiku. Ražalošćen sam na sva ta zbivanja kao i na hrvatsko klečanje pred tom bezličnom Europom.

Uz sve to i Hrvatska „postaje agresor“. Što na to kažete?

To je druga stvar, Hrvatska se branila.

Ali u Haagu govore da to nije bila samoobrana. Eto nam pravde?

Ako mogu reći u ime većine „nas Amerikanaca“, mi smatramo da nijedan naš čovjek ne bi trebao biti u Haagu. To je početna linija pregovora i tu je kraj priče. Jer mi smo branili svoju zemlju i to slavno. Mi smo pobjednici i nemamo se kome što ispričavati niti dodvoravati.

Realnost je ipak drukčija, nije li?

Da, realnost je drugačija. Realnost je takva da smo imali Goli otok prije nekoliko godina, ali to ne znači da je moramo prihvatiti. Ima puno negativnih realnosti. Realnost je i to (koliko god netko mislio da pretjerujem) da mi ložimo naftu sada. To je tako kao da se grijemo paleći knjige iz Aleksandrijske knjižnice i govorimo da nam je toplo. To mi sada radimo, ložimo naftu a automobil na struju je davno izmišljen. To radimo zato jer netko ima veliki profit od toga i jer je cijeli sustav tako nakaradno napravljen da koristi izvore koji postoje ali na neracionalan način. Međutim nisu svi izvori dobri. Kao na biblijskom stablu spoznaje, postoji dobro i postoji zlo, blago onima koji to dvoje razlikuju.

Znači li to da je potrebno malo usporiti i pogledati oko sebe?

Kao civilizacija mi smo se toliko ubrzali da ćemo se potpuno razletjeti ako ne usporimo. Treba se više vratiti prirodi i zapitati se kuda sve ovo vodi. Dan ima 24 sata, a nas se tako usmjerava kao da ima 30 ili više sati. Općenito uzevši čovjek uvelike precjenjuje svoje stvarne mogućnosti i izigrava Boga. Pa se pitam koliko se još može upinjati i rastezati, a mudriji kažu može – dok ne pukne. Kao što pucaju i propadaju razni planovi, projekti, industrije, tako puca i čovjek ako se ne povuče dok još ima vremena.

Pratite li stanje u hrvatskoj glazbi?

Ne previše. Ali koliko god mogu pratim klapsku pjesmu zato što me to zanima i što na novom albumu koji pravim, podijelit ću klapu kroz zvuk. Nešto kao što je Paul Simon radio s Južnoafrikancima. Klape su naš biser svijetu nepoznat i one mogu postati svjetski fenomem, samo treba jedna strukturalna podrška i jedna politika kulture na duže vremensko razdoblje od minimalno deset godina, tako da se osigura ono što se treba napraviti. A to su stalni nastupi na svim festivalima u glavnim svjetskim metropolama jedanput ili dvaput godišnje.
Zatim sustavna produkcija i prezentacija CD-a na svim granicama, jer čim primjerice sletite u Tursku sustav se prebacuje na njihovu glazbu, u Italiji talijanska, pa se pitam zašto kod slijetanja na Plesu ne čujem hrvatsku glazbu. Nema tu puno izmišljanja jer je sve već izmišljeno, samo treba na pravi način odraditi ono što moramo i tu se opet vraćamo na onu priču „perla do perle...“

ˆČemu koriste slavni primjeri iz povijesti?

Zaboravu i rasprodaji. Imamo hrvatske povijesne osobe kud god se okreneš, a uopće se ne koriste. Marko Marulić je ne samo preveden na japanski, nego je tiskan na japanskom davne 1525! Tiskan je u vrijeme kad je bilo svega nekoliko knjiga na svijetu. Benedikta Kotruljevića, tvorca prvog udžbenika za navigaciju i sustav dvojnog knjigovodstva u ekonomiji imali smo prije nego što je Kolumbo otkrio Ameriku, a mi o tome pojma nemamo. „U boj, u boj“ iz opere Nikole [ubića Zrinskog kao hit pjeva se u Japanu već sto godina. Japanci to pjevaju na hrvatskom! Takvih je primjera još napretek. A to je ponajviše zato što smo se mi u prošlosti borili „rušiti“, a ne „graditi“. Ne razumijemo da moramo imati strukturu i viziju za sljedećih pedeset godina.

Što treba napraviti da klapska pjesma postane fenomen?

Kao prvo, umjesto podruma u Zagrebu moramo s njom izaći u svijet i pjevati je u „Carnegie Hall-u.“ Netko će reći koliko košta „Carnegie Hall“? Da, ali se ne pita koliko se može zaraditi ako to postane svjetski fenomen. Samo od ploča može se vratiti uloženo, a gdje je tek ostalo. Po sličnom modelu i turizam se može duplirati, i to po prihodima, a ne po ljudima jer turista je u sezoni ionako previše.
No da ne idemo u širinu i na ostale teme koje će možda doći na red drugom prilikom, pokušajmo barem ovu godinu-dvije skoncentrirati se na klapsko pjevanje kao hrvatski fenomen koji cijeloj državi može fantastično pomoći. Pogledajmo samo što je fado napravio za Portugal. ˆČuda. A mi ljubomorno čuvamo klapu samo za sebe.

Andrija Bauer
Hrvatsko slovo

{mxc}