Dr. Slavko Kulić znanstveni je savjetnik pri ekonomskom institutu u Zagrebu i predstojnik Odjela za interdisciplinarna istraživanja. Priznati je stručnjak o čemu svjedoče priznanja iz cijeloga svijeta.

Razlaz od Jugoslavije, kao hrvatski izlaz potvrđen referendumom, danas se pita o smislu promjene političkog uređenja i pretvorbe komunizma u kapitalizam? Kako i zašto je uopće došlo do tog pitanja?

Ovako - jedno se očekivalo, a drugo se dogodilo. Ni jedna vlast do sad nije stvarnost postavila u pravcu koncepcije razvoja života u prostoru Hrvatske, već je uvela redukciju života i socijalno isključivanje sve većeg broja ljudi. Umjesto velikih obećanja i očekivanja o rastu BDP-a, velikim investicijama, većoj zaposlenosti, bržem rastu gospodarstva na proizvodnji i izvozu hrvatskih proizvoda, veće konkurentnosti i ostvarivanja nacionalnog dohotka na međunarodnim tržištima, stvarnost je pokazala sve suprotno. Umjesto kapitalizacije zatečenog društvenog kapitala s procesom promjene vlasničkih odnosa dogodila se dekapitalizacija i desupstancijalizacija. Umjesto mogućeg kapitalizma kao zamjene za socijalizam, stvarnost je gurnuta unatrag, otvoren je snažan proces refeudalizacije odnosa u stvarnosti. Pod utjecajem neoliberalne doktrine dogodila se nasilna preraspodjela svega u korist privilegirane manjine kroz bezobzirnu uzurpaciju društvenog kapitala. Stvarnost je osiromašena u svakom pogledu. Izvjesnost pojedinca i naroda je pala na vrlo nisku razinu.

Da, ali u međuvremenu dogodila se agresija i okupacija, zatim oslobađanje okupiranoga prostora?

Promatrajući s gospodarsko-socijalnog aspekta otkrivene pljačke i zlouporabe ratnih okolnosti ukazuju da se vodio privatni rat, za privatnu državu, zbog privatnog prisvajanja. To potvrđuje nezakonito dogođena pretvorba i privatizacija (1991.-2007.). To vrijeme se može označiti kao vrijeme u kojem je manjima razvlastila većinu od uvjeta za život i rad. To je vladajuća političko-financijska struktura sve ozakonila, legalizirala i zapečatila kao stvarnost koju se ne treba ispitivati. Stvarnost se drži zarobljenom, u usmenoj predaji vlasti iz mandata u mandat, u beskoncepcijskom stanju za druge. Hrvatska kao subjekt kulture i dalje ostaje u procjepu između anglosaksonskog (proameričkog, individualnog tipa kapitalizma) i proeuropskog, kolektivnog tipa kapitalizma. Konsensuza u Hrvatskom saboru o tome nema ni poslije 17 godina.

Kako se takvo stanje odražava?

Hrvatska javnost ne zna što politika radi, a niti međunarodna politika sluti za što bi se mi mogli opredijeliti. Mi nismo slučajno do danas s ove strane Shengenskog zida. Oporbe u Hrvatskom saboru nemamo, ona ne postoji niti čuva bilo kakvo društveno opredjeljenje u tom smislu, jer ga mi do danas nemamo. Stvarnost je prepuštena interesima interpersonalnog saveza krupnih kapitalista i domaćih podanika. Političko-financijska oligarhija sve je više u funkciji interesa države privatnih vlasnika, umjesto očekivane države hrvatskih poduzetnika, radnika i naroda. Ni ova, ni buduće vladajuće strukture ne će moći ostati na vlasti, jer im je vlast uvjetovana od strane središta izvanjske financijske moći. Bez obzira tko dođe ili tko bude na vlasti biti će u funkciji sve jače represivnosti prema narodu, naplate onoga što se potrošilo na dug, nametnut kao oblik dužničkog podložništva.

I poslije 17 godina mi smo daleko od države kao subjekta civilizacije, parlamentarnog sustava odlučivanja, države razuma. K ovome treba dodati da do danas nemamo utvrđenih granica s novonastalim državama na tlu bivše Jugoslavije. Sve manje smo društvo, i od onog što se podrazumijeva pod pojmom zajednice. Prijeti nam opasnost da nestanemo kao subjekt kulture u tranziciji. Usprkos centralizaciji vlasti u Hrvatskoj, centripetalne sile djeluju u stvarnosti kroz nametnuti regionalizam koji je suprotstavljen, neformalno, formalnom županijskom ustrojstvu života u Hrvatskoj. Ustav RH je nastao i ostao kao vrijednosno politički akt - sredstvo manipulacije stvarnošću, umjesto da je postao i ostao vrijednosno-socijalni akt - oblik socijalne egzistencije i organizacije. Razina opće spojne svijesti o sebi, o vremenu i o prostoru gdje jesmo je vrlo niska - briga za život je također na sve nižoj razini. Svi oblici života u prostoru Hrvatske nestaju jer do danas koncepcije o opstanku i razvoju života u Hrvatskoj nema. To nije nitko ni pokušao.

Ulazak u EU prikazuje nam se kao spasonosno rješenje.Što dobivamo, a što gubimo ulaskom u EU? Može li ulazak u EU nadomjestiti sve dosadašnje propuste ili će ih samo produbiti?

U knjizi "Nužnost rekonstitucije hrvatskog društva i države", iz 1998. upozoreno je da ćemo biti silom iznutra ugurani u EU. To se već tada znalo s naslova novih vlasničkih odnosa. To se događa do danas. To je za političko-financijsku oligarhiju, nezakonito izvršenu pretvorbu i privatizaciju i novu vlasničku strukturu spasonosno rješenje u svakom pogledu. Za narod, kao subjekt kulture, to nije rješenje. Političko-financijska oligarhija s otuđenim društvenim bogatstvom dobiva puno. Ali samo njih 5% bogatih ima razloga zagovarati što brže članstvo u EU. Članstvo u EU je za njih vrlo isplativo, ali za budućnost Hrvatske ne, makar ne na takav način.

Najveći broj stanovnika Hrvatske bit će isključen iz poželjnog socijaliteta EU, ako ga i bude u šestom pokušaju nasilnog udruživanja Europe. Ugovor umjesto Ustava EU je pokušaj manevriranja političke oligarhije Europe da u tome uspije. Za hrvatsku stvarnost socijalno raslojavanje i tiho iseljavanje nije nemoguće u smislu novog razognjištavanja. To u mnogom omogućava useljavanje stranaca i prodaju nasljeđa onih koji nisu uključeni u proces rada i života.

Moćne države EU šire se na Istočnu Europu i Balkan u svim područjima života po kriteriju prava jačeg u skladu s direktivama EU. Institucija pregovora ne postoji pa hrvatski pregovarači ne pregovaraju ni o čemu, već stvaraju dojam da jesu ono što nisu, a na trošak hrvatskog proračuna ulaze u sve dublju hipokriziju bez očekivanih rezultata za narod. Na to je više puta javno upozoravano, ali se praksa "pregovaranja" od oblasti do oblasti nastavlja u smislu bespogovornog prihvaćanja direktiva. Tragično je to ne znati jer ti "pregovori" proizvode kulturne i materijalne posljedice. Asimilacija ili aneksija, genetska i memetska je na pomolu. EU treba hrvatski prostor, a ne hrvatski narod. To Europa i ne krije. Pisanje i zagovaranje velikih koristi za Hrvatsku članstvom u EU iskazuje se plitkim mišljenjem na razini pozitivnih iluzija. I one se financiraju iz proračuna. Kritičke misli na tu temu nema. Sredstva javnog priopćavanja ne nalaze prostora za takvo mišljenje.

Imamo li mi uvid u vlastitu stvarnost, u realitet? Postoje li analize za stratešku budućnosnu orijentaciju s jasnom perspektivom razvitka, a koje bi se temeljile na činjenicama?

Nemamo uvid u vlastitu stvarnost. Mi nemamo činjenica o sebi. Ako i postoje, skrivene su od javnosti i stvarnosti. Potrebnu količinu uvida u to nema ni znanstvena zajednica. Državni zavod za statistiku nema metodologiju praćenja činjeničnog stanja u stvarnosti. Rast BDP-a se ne prati s naslova novostvorenih i dodanih vrijednosti, već s naslova raspoloživog BDP-a, s naslova uvoza tuđih vrijednosti, inozemnog zaduživanja vladajuće strukture i usporedo s njom i naroda kroz nametnutu patologiju potrošnje na dug. Govori se službeno da je dug Hrvatske 30,6 milijardi eura. Kamate se ne spominju. Dug građana koji se približava visini od 20 milijardi eura kod stranih poslovnih banaka ne smatra se dugom države, kao da narod nije subjekt države, baš kao i vlast koja je izabrana kroz zastupničku demokraciju. Ostali oblici dugovanja države ovdje se ne spominju. Taj iznos je u porastu jer sva strana potraživanja prema Hrvatskoj su dug države bez obzira radi li se o inozemstvu, o domaćim subjektima, vjerskim zajednicama, itd. To je ono što određuje dužničku poziciju Hrvatske o kojoj se javno ne govori. Najteže je saznanje da ne znamo stanje duga države.

Koje su posljedice?

Bez uvida u stvarnost ne znamo ni nakon 17 godina što je hrvatsko, a što je strano u Hrvatskoj. Bez uvida u hrvatsku stvarnost, koncepciju razvoja života nije moguće prosuđivati. Prateći engram hrvatskog naroda (trag materijalnog i kulturnog ponašanja) sve manje se može tvrditi da se narod ponaša u skladu s načelom razboritog razmišljanja i odgovornog ponašanja spram vlastite budućnosti. Teško je ne upozoriti da narod ulazi u proces aberacije, odstupanja od tih načela koja ga drže kao subjekt kulture spram budućnosti. Inozemni dug hrvatskih građana upozorava da je narod gurnut u pravcu poremećaja ponašanja, u patologiju potrošnje, rastrošnosti života na dug u skladu s onim što vladajuće elite čine sa zaduživanjem u inozemstvu. One se održavaju na vlasti - na dug. Svi zaboravljaju da nitko nije dobio mandat za vršenje vlasti na dug i rasprodaju supstance, prostora, izvora i dobara koje su zatekli u Hrvatskoj 1991. To su društvene činjenice koje previđaju članovi tzv. znanstvene zajednice, tzv. intelektualci. I oni se ponašaju s umom u funkciji biosa umjesto etosa. Tu više nije problem u vjerskom i političkom determinizmu, već u znanstvenom.

Čime to potkrjepljujete?

Izdvajanje za znanost i obrazovanje s nekih 5,5 do 6,5 milijardi kuna iskazuje se nedovoljnim u odnosu na to da se svijetu hvalimo kako smo za Božić pojeli 11 milijarda kuna. Isto tako za telekomunikacijske usluge Deutsch Telekomu plaćamo godišnje oko 24 milijarda kuna. Za odjeću i obuću plaćamo godišnje i do 36 milijarda kuna da sakrijemo u sebi to što jesmo. Nije da nemamo novaca. Problem je u što ga trošimo - to je pitanje kulture potrošnje i kulture ponašanja, kulture raspolaganja s onim što se zateklo i s čime raspolažemo.

Zašto je u Hrvatskoj i danas aktualno pitanje pretvorbe i privatizacije?

Aktualnost pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj danas je veća nego ikada. Ovo tim više što se vladajuća oligarhija odlučila da skine svaku sumnju s onoga što se utvrdilo, što je nezakonito stečeno i privatizirano (Ured za državnu reviziju došao je do saznanja da je 90% slučajeva u pretvorbi i privatizaciji nezakonito izvršeno). Isto tako da zakoni, uredbe, naredbe Vlade RH koje su to omogućile, govore o zlouporabi zakonitosti spram hrvatske stvarnosti. Da bi se i to otklonilo došlo je do ustanovljavanja tzv. HITROREZ-a - brisanja svih zakona, normi koje su neprijateljske prema kapitalu te protiv nove vlasničke strukture i poduzetnika na tom vlasništvu. To se događa kao nešto što je nužno. Istina da je ultimativno poduzetništvo neoliberalne doktrine zahtjevno, traži vulgarno, nesmetano kretanje kapitala, ali ne i rada. Kapital isključuje nisku vrijednosnu strukturu rada i uključuje viši tehnički sastav kapitala na račun isključivanja rada.

Međutim, nezakonito stečeno vlasništvo nema pravne važnosti u pravnoj državi, u političkoj državi možda ima. S članstvom Hrvatske u EU misli se stvar konačno skinuti s dnevnog reda, s prihvaćanjem pravne stečevine EU u smislu da pravo proizlazi iz stečene pozicije moći. To se događa usprkos spoznaji da pravo na nasilje nema nitko jer nasilje ne može biti ničije pravo. To s EU govori da je izvorna ideja bogaćenja svim sredstvima europska i da se ona nastavlja kao neko pravo, pravna stečevina, ali ovaj puta ne prema Africi, Latinskoj i Sjevernoj Americi, Aziji, već prema Istočnoj Europi, Balkanu stvarajući svoju Južnu Ameriku - JI Europu.

Svojedobno smo imali 55 banaka. Onda smo neke likvidirali, a neke sanirali i prodali. Čemu i čijem interesu danas služe banke i kakav je saldo između sanacije i prihoda od prodaje? Iznose li banke u stranom vlasništvu dobit izvan Hrvatske ili su ga dužne reinvestirati u Hrvatsku? Neki provoditelji sanacije, postali su u prodanim bankama članovi uprave - što je to?

Da, imali smo oko 55 poslovnih banaka i Središnju banku, HNB. Domaće poslovne banke su likvidirane "po spisku" 35 poslovnih banaka koje su morale nestati od 1997., linijom dvostrukog upravljanja od strane bivše HNB. Ona već odavno nije ni hrvatska, ni središnja, još manje narodna. Monetarnu vlast i monetarni sustav nismo nikad zadobili kao važnu, četvrtu vlast u jedinstvu vlasti, a stvorenu nacionalnu valutu drugi dan smo zamijenili s njemačkom markom. Monetarna politika koju vodi bivša središnja banka ne može zamijeniti ne postojanje monetarne vlasti i monetarnog sustava. Monetarnu politiku uvjetuje i MMF, naši vjerovnici. To je razlog koji upućuje da ranije HNB nije više ni središnja ni narodna, već međunarodna filijala.

Veće poslovne banke u Hrvatskoj su sanirane s preko 90, a prodane su za 5,5 milijarda kuna. Banke su jeftino prodane, a hrvatska akumulacija (štednja i depoziti) u visini od preko 140 milijarda kuna predana je na upravljanje Italiji, Austriji, Njemačkoj, itd. Te strane banke upravljaju uvjetima našeg života i rada, namećući nam patologiju potrošnje iz uvoza. Države koje su kupile naše banke financiraju izvoz svoje robe u Hrvatsku, ali ne i proizvodnju. Priča, na HTV-u i stranom tisku, da su stranci investirali 15 milijarda eura u Hrvatsku ne stoji - to nije istina. Samo je 15% od te cifre ono što se može smatrati stranim investicijama u Hrvatskoj. Ostale milijarde odnose se na kupnju onoga što tim državama donosi profit - kupili su naša profitabilna poduzeća, banke, hotele, osiguravajuća društva, zemljište, itd. To narod mora znati, a ne narod držati u zabludi lažući ga javno preko medija.

Je li se Hrvatska odrekla svojega kapitala?

Našu akumulaciju koju smo predali stranim bankama dali smo uz 1,5 do 2 posto kamata, a te iste banke taj naš novac prodaju nama pod kamatnom stopom od 7 do 28 posto. Osim ove akumulacije hrvatskog društva, stranci raspolažu s našom deviznom štednjom koja je postala međunarodna pričuva i to u visini od 56 milijarda kuna. Isto tako investicijski fondovi, osnovani pod tim stranim poslovnim bankama, raspolažu s preko 17 milijarda kuna. Isto tako i s mirovinskim fondovima u visini od 16 milijardi. Ukupno hrvatske akumulacije u vlasti drugih jest preko 224 milijarda kuna. To govori da je netko hrvatsku stvarnost lišio svih njenih mogućnosti poželjne budućnosti. Hrvatska se guši u inozemnim dugovima, i vlast i narod.

Je li tako moralo biti?

Nama nije trebalo uzimati strane kredite da smo znali zadržati to što smo imali. To je prešutjela i politička vlast i znanost. O tome šute i strani mediji u Hrvatskoj. Strane banke objavljuju iznos ostvarenih godišnjih profita. Mi nemamo uvida u poslovanje stranih banaka, još manje u to gdje završava ostvarena dobit, osim u potrošnji pomoću bankarske patologije, izmišljenih brandova u pukoj preprodaju tuđeg i našeg novca - kome - ama. Mediji nas sve više zaglupljuju jer su sve manje hrvatski. Voljni izvršitelji - sanatori poslovnih banaka, kreatori privatizacije banaka u Hrvatskoj, postali su gubernatori i pod-pod-poslovođe stranog kapitala u Hrvatskoj. Sve veći je broj onih koji se svrstavaju u novo-komponirane hrvatske kapitaliste, uglednici, uspješnici, profiteri na račun sve siromašnije hrvatske stvarnosti.

Postoji li jasna koncepcija razvitka hrvatskog društva i gospodarstva? Uočavamo raslojavanje svih segmenata društva. Može li gospodarstvo postati integrativni faktor društva?

Više puta sam upozorio da su promjene političko-pravnog uređenja Hrvatske izvršene bez pripreme naroda za tako krupne i iznenadne promjene načina života i rada. Ta upozorenja datiraju od 1991. do danas, ali usprkos toga stvarnost se mijenja po nečijoj nepisanoj koncepciji nasilja umjesto koncepcije razvoja života. Stabilizacijski program iz 1993. nije mogao biti nikakva zamjena za koncepciju razvoja života u prostoru Hrvatske. Zakon o izradi strategije učinio je veliku pomutnju i izopačenost aktualnih vlasti koje iz godine u godinu traže da se piše strategija bez pojmovnog razumijevanja u poimanju pojma strategije i koncepcije. Napisano je stotine dokumenata s naslovom Strategija za ovo, Strategija za ono, ne znajući i ne razumijevajući da se strategija ne piše jer je strategija dijalektička disciplina - činjenje, ostvarivanje onoga što je vezano za društveno odabrane ciljeve, za koncepciju. Do danas to nije jasno onima koji misle da vode ovo društvo. I današnja aktualna vlast manipulira stvarnost pomoću dokumenta pod naslovom "Strateški okvir za razvoj Hrvatske do 2012". Koncepcija se piše. Koncepcija je objektivno odmjeravanje onog što jesmo prema onom čemu težimo. Strategija je ono što možemo učiniti u datom vremenu i uvjetima, uz određeni napor društva. Toga do danas nema kao dokumenta usvojenog u Hrvatskom saboru s konsenzusom političkih stranaka.

Nemamo, uostalom, ni utvrđenih fizičkih granica države. Nemamo puno toga što bi Hrvatsku karakteriziralo kao subjekt civilizacije, državu koja može ući u neki drugi civilizacijski oblik udruživanja, u ovom slučaju EU. Sve stoji otvoreno, u sve jačem unutarnjem i međunarodnom sukobu, sa sve nižom razinom unutarnje i međunarodne određenosti. Bez političkog konstitucionalizma Hrvatske ne može biti postavljeno ni hrvatsko gospodarstvo u smislu ostvarivanja društveno odabranih ciljeva. Ono što živi i donosi profit, dobit, u Hrvatskoj već odavno nije hrvatsko. Nema oznake čije je. Sve nosi masku hrvatskog da se osrednjost ne bi pobunila protiv stranog u sebi. Hrvatska stvarnost i s njom gospodarstvo gubi se u stranom vlasništvu i nestaje u prividu. Privid nas ne će dugo održavati jer i gospodarstvo razjedaju centripentalne sile izvana s podaničkim i podložničkim vezama apostata (genetski i memetski otuđenih od hrvatske stvarnosti i njenih interesa). Raslojavanje i razognjištavanje je na pomolu. Potrošački šok je za očekivati kao i visoku devalvaciju s činom ulaska u EU. To su zakonitosti koje su na pomolu, gotovo uvjetovane. Ulazimo u vrijeme postojanja i tihog nestajanja u tranziciji što najavljuje degradaciju i asimilaciju hrvatske stvarnosti po kriteriju prava jačeg.

Postajemo li, dakle, merkantilno društvo i nije li to stanoviti diktat EU? Kome je u interesu nestanak proizvodnje u Hrvatskoj? Je li izlaz u strategiji vlade koja se opredijelila za "društvo znanja"?

Mi ne postajemo čak ni merkantilno društvo. Prešutna trgovačka orijentacija Hrvatske umjesto proizvodno-tehnološke, stvaralačke orijentacije pretvara i poduzeća i građane u preprodavače strane, uvozne robe i kapitala praveći od stanovništva zombije dok ne potroše ono što imaju, što su naslijedili. S obzirom da je sve veći broj ljudi bez posla, ljudi će se upuštati u ulogu preprodavača za strance. To je status pod-pod-poslovođe stranog kapitala u Hrvatskoj. Logika - diktat EU, direktive upućuju na: "što ćete vi to proizvoditi kad mi to bolje od vas proizvodimo? Vi to možete kupiti ako imate čime platiti. Ako nemate, možete kupiti to na kredit države ili na kreditne kartice građana ili na leasing ili. " To se i čini prodajom djedovine ili na dug građana. Dug od preko sto milijardi kuna stranim bankama uz sve veću kamatu kao da nema kraja. Vlada RH, pa ni građani ne slute da im je Indonezija na vratima društva. To je u interesu uvoznog lobija, službenog tečaja kune, pa i političko-financijske oligarhije koja tim tečajem osigurava tzv. konkurentnost na hrvatskom tržištu.

Nestanak proizvodnje u Hrvatskoj očituje se u strukturi izvoza iz Hrvatske. Izvozimo ispod cijene koštanja materijala i rada - za bud' zašto. Gubimo na uvozu trećerazredne robe, od hrane do sredstava za rad. Gubimo na izvozu, na kamatama, na odlivu dobiti, gubimo po svoj širini i dubini tzv. razmjenskih odnosa sa svijetom. Vlast se opredijelila za trgovačku, a ne za proizvodnu orijentaciju, dobiva porez linijom manjem otpora, itd. Dokle? Do potrošačkog šoka koji je na pomolu. Svijet nam ne će dopustiti da u beskonačno trošimo tuđe. Oni prate našu kupovnu sposobnost koja je sve slabija.

Društvo znanja ne znači ništa za ovu stvarnost usprkos nastojanja Ministarstva znanosti da srednja škola postane obvezno stanje svijesti, da pojedinac i narod razumiju okolnosti u kojima žive i rade. Usprkos tome organizirano neznanje je i dalje jače od svakog znanja. Politički determinizam uz potporu vjerskog determinizma hrvatsku stvarnost uvlači u refeudalizaciju odnosa, pad unatrag. Čak ne ni u restauraciju kapitalizma. Savez jednog i drugog determinizma temelji se na preraspodjeli zatečenog, na povratu davno oduzetog. O društvu kulture ne govori nitko, pa ni Ministarstvo znanosti, usprkos spoznaji da je kultura ključ opstanka i razvoja života svakog društva. Narod ima pravo na svoju kulturu jer je kultura njegovo pravo. Na tu istinu upozoreno je na samom početku 90-ih. Narod ima pravo na očovječavanja, na ljudskost. Nitko nema pravo da narod gura u animalizam, u darvinizaciju, u rasčovječavanje i na koncu razognjištavanje. Pokušaj uvođenja obveznog srednjeg obrazovanja u hrvatski sustav obrazovanja nije naišao na odziv u smislu da se za to osiguraju uvjeti, pa teza o Društvu znanja ostaje pozitivistička iluzija koja se topi. Hrvatsko društvo mora doživjeti katarzu. Mora postići diferenciranu svijest o onom što jeste i onom što je poželjno opstojnosti radi. To je moralna i znanstvena obveza znanstvene zajednice i intelektualaca ako to uopće postoji kao subjekt razvoja svijesti u hrvatskoj stvarnosti. Bez toga sve promjene vladajuće oligarhije, ma kako se političke stranke zvale, ne donose ništa osim sve grublje represije kao posljedice plaćanja patologije potrošnje tuđeg.

U nas postoji ozbiljan problem socijalne diferencijacije stanovništva. Je li to posljedica beskoncepcijskog stanja, koje odgovara "otuđenim središtima moći"?

Socijalna diferencijacija stanovništva u Hrvatskoj posljedica je nezakonite pretvorbe i privatizacije. Kapitalistički sloj nastao je s naslova političko-financijske diferencijacije u preraspodjeli društvene moći, a ne znanja i rada. O tome se i danas šuti. Ta diferencijacija se produbljava svih 17 godina s naslova sve dublje nezaposlenosti ili pak zaposlenosti u preprodaji tuđih vrijednosti na hrvatskom tržištu. Narod je isključen iz politike od strane zastupničke demokracije, a radnici iz ekonomije gurnuti na tzv. tržište rada. Moto koji važi u društvu je: "Školuj se, ulaži u sebe sam jer roditelji i država više ne mogu i čekaj da te netko treba za nešto od čega ćeš moći živjeti".

Otuđeni centri moći u Hrvatskoj su već odavno u interpersonalnom savezu kapitala s političko-financijskom oligarhijom i Europe i autokratske hrvatske države. Svijet interesa svrstao je i hrvatsku stvarnost u "svijet interesa". Hrvatsku stvarnost karakterizira 1.500 do 2.000 privilegiranih, svrstanih u političku oligarhiju, u oligarhiju političkih stranaka na vlasti i nekoliko stotina moćnih poduzetnika nastalih uz potporu političko-financijske oligarhije. Ta nemoralna diferencijacija započela je 1991. i traje do danas. Prva je diferencijacija nastala s preuzimanje poduzeća i novca između političke, financijske i poduzetničke oligarhije. Druga s preprodajom preuzetog ili nezakonito stečenog. O tome govore današnje vibracije u hrvatskom društvu, koje proizlaze od grube krađe gotovog novca zatečenog u hrvatskim bankama ili pak onog koji je došao s naslova pomoći iz inozemstva do vibracija u HFP-u. Ove zadnje vibracije ukazuju i na inscenaciju korupcije u Hrvatskoj, o nezakonitoj pretvorbi i privatizaciji ovog što je preostalo da bi se prikrilo ono što se dogodilo do 2006. Nije trebalo inscenirati stvar u HFP-u da bi se politička oligarhija dodvorila ili opravdala Europi u predvečerje uključivanja u EU. Europa to prepoznaje, mada se zna i to da sve što je Europa stekla u zadnjih 500 godina pripada tom tipu bogaćenja, bogaćenju svim sredstvima. To je izvorna misao i ideja bogaćenja Europe do danas. Direktive EU nisu ništa drugo do održavanje tako stečenog širenjem na svoje bliže okruženje jer su Afrika i Latinska Amerika iscrpljena.

Kakvi su odnosi ključnih snaga u hrvatskom društvu? Imamo više od 100 političkih stranaka - nije li već taj podatak stanoviti pokazatelj kaosa, da ne govorimo o zastupničkoj demokraciji bez odgovornosti, pa i o izbornim obećanjima i njihovom zaobilaženju po dolasku na vlast?

Odnosi snaga u hrvatskom društvu su nepovoljni s naslova opstanka Hrvatske kao subjekta kulture i civilizacije. Mentalitet društva s patologijom potrošnje na dug govori o dubljoj antropološkoj pogrješci u mentalitetu. Možda se radi i o perceptivnom defektu uma, u diktatu ispodprosječnosti i osrednjosti. Kao da se toga ne možemo osloboditi do osvješćivanja stvarnosti u kojoj jesmo. To govori i o patologiji karaktera, o karakterologiji ljudi u političkim strankama, možda i naroda, o rasjedu u mentalnom sklopu vodećih struktura u vlasti. Osim sebičnosti, anacionalnosti, bezobzirnosti i političke brutalnosti (isključivosti) imamo i autoritarnost i autokratizam kojem tzv. tuđmanizam nije ni do gležnja. Za tuđmanizam se ne može reći da nije bio autoritaran kao što se ne može reći da nije imao nekakvu dušu. Današnji autoritarizam je sve bezdušniji, gotovo anacionalan, sebičan, graniči sa apostatizmom, otuđenošću od svakog respekta naroda kao subjekta kulture. Narod nije puk kao što nije bio ni masa. Narod je subjekt kulture i ne može opstati izvan subjekta civilizacije.

Zastupnička demokracija je otuđena od interesa naroda. Ona se iskazuje zastupajući svoj interes, a ne interes naroda. Pojam demokracije i neovisnosti Hrvatske se pretjerano zloupotrebljava. Stvarno stanje se sve više razlikuje od službenog mišljenja. Kancelarski sustav vladanja, nigdje utemeljen, preuzeo je i izvršnu i zakonodavnu vlast, dok sudbena i monetarna u političkoj državi ne znače ništa. Ako to ne osvijestimo zakonito ulazimo u okolnosti koje ne sliče na ništa što se dogodilo u tisućljetnoj prošlosti iščekivanja hrvatske države.

Je li hrvatski narod postao u tranziciji izgubljen subjekt kulture i identiteta prije negoli je postao istinskim međunarodnim subjektom zapadne civilizacije? Gdje je izlaz?

Hrvatski narod i Hrvatska kao subjekt kulture i civilizacije spada u srednjoeuropsku i mediteransku kulturu i civilizaciju, a ne Balkan. Tzv. pregovori s EU s pozicije Hrvatske na Balkanu udaljilo je Hrvatsku od onog što ona stvarno jeste u kontekstu EU kao nekog nadcivilizacijskog ustroja naroda i država u Europi. Ako je Trst središnja fizička točka europskog kontinenta, a Hrvatska s tom točkom graniči, tada je Hrvatska nesporno srednjoeuropska po svemu pa i po fizičkom smještaju. Ako se hrvatska politički ne konstituira do sljedećih izbora do kraja 2007. prijeti nam opasnost da bez političko-pravnog konstitucionalizma budemo iznutra silom ugurani u EU i da nestanemo kao subjekt kulture prije nego se ostvari tisućljetni san o tome da postanemo država - subjekt civilizacije. To može učiniti i današnja aktualna vlast - hrvatski sabor i Vlada RH, ako se postigne konsenzus o tome u Hrvatskom saboru. To bi bila i društvena i povijesna prekretnica hrvatske stvarnosti, kvantni skok u poželjnom smislu. To je čin kojim se Hrvatska autokratska država transformira u parlamentarnu državu zapadnog tipa ili tranzicija države nužde u državu razuma. To bi bio čin zadobivanja parlamentarne demokracije u kojoj bi hrvatski poduzetnici i radnici odlučivali o gospodarskom i socijalnom životu na hipotenuzi s katetama suradnje s Hrvatskim saborom i vladom. Tim činom hrvatski sabor/zastupnici naroda, ponovo postaju odgovorni narodu, a vlada Hrvatskom saboru. Danas imamo suprotno.

Vlada RH kao kancelarska vlast manipulira s Hrvatskim saborom, zastupnicima naroda, ismijavajući njihov izbor i odgovornost prema narodu. Ovim činom Hrvatski sabor postaje mjesto odgovornosti za sve: za predsjednika države, za vladu RH, za predsjednika sabora, za sve članove hrvatskog društva, države i zajednice. To moramo nepodmitljivo razumjeti i učiniti prije članstva u EU. Aktualna vlast Hrvatske mora izići iz hipokrizije, a intelektualci umom iz biosa u etos. U suprotnom ostajemo i dalje bez unutarnjeg samoodređenja i jasnog međunarodnog opredjeljenja. To od nas očekuje i Europa i svijet. Mi to možemo! Svijet i Europa će nas cijeniti i vrednovati po onome što ćemo svijetu pridonositi, a ne samo ono što ćemo od svijeta prositi.

Hrvatsko slovo

{mxc}