Dr. Nikica Barić (r. 1975. u Zagrebu) doktorirao je 2004. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tema: "Republika Srpska Krajina: 1990. - 1991. - 1995. (secesija, glavne značajke, slom)".

Dvanaest godina poslije "Bljeska" i "Oluje" traju procesi hrvatskim generalima (ali i državnom vodstvu) pred Haškim sudom s optužbom o sudjelovanju u tzv. "zajedničkom zločinačkom pothvatu". Stvara li se time put da najveća i posve legitimna hrvatska bitka postane sinonim za kolektivni zločin? Čak su i neki aktualni političari u Saboru izjavljivali kako je "Hrvatska nastala na zločinu"?

Ne mislim da postoji mogućnost da akcije "Bljesak" i "Oluja" postanu sinonim za "kolektivni zločin". Odnosno, svakako ima onih, i u Hrvatskoj i u svijetu, koji te akcije smatraju "zločinom" i "etničkim čišćenjem", ali ne mislim da se oko toga treba uzbuđivati. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i jednostavno treba to prihvatiti i oko toga ne podizati paniku, niti se zgražavati. No, jednostavna je činjenica da je Hrvatska, nakon više godina neuspješnog pregovaranja s kninskim Srbima i nakon očite nesposobnosti UN-a da izvrši mirnu reintegraciju okupiranih područja, odnosno da provede odrednice Vanceova mirovnog plana, krenula u te vojne akcije i ostvarila svoj teritorijalni integritet.

Kako objašnjavate izjavu Carle del Ponte da će Haški sud "pisati novu povijest na ovim prostorima" i nije li ova nedopustiva izjava morala izazvati energičan odgovor službenog Zagreba jer je neprihvatljivo da se jedna tužiteljica miješa u tako delikatna politička pitanja?

Opet ponavljam, treba shvatiti da različiti ljudi različito gledaju na neku stvar. U tom smislu nije potrebno izjavu Carle del Ponte smatrati "nedopustivom". Zašto bi to bilo "nedopustivo", kada je u današnjem svijetu ionako sve manje ili više dopustivo? Ona ima svoje mišljenje, odnosno, zbog dužnosti na kojoj se nalazi teško bi bilo očekivati da izjavi nešto drugo. Prema mom mišljenju Haaški sud je pravosudna institucija, historiografija je nešto posve drugo, a dnevna politika nešto posve treće. Djelovanje Haaškog suda i historiografska interpretacija se međusobno isprepleću, ali nisu istovjetne. Odnosno bez obzira na optužnice i osude Haaškog suda, historiografska interpretacija uvijek može biti djelomično, odnosno i potpuno drukčija.

Ako više nitko ozbiljan ne poriče da je Haški sud ponajviše politički sud, zašto onda naši političari u svojim istupima gaje iluzije o njegovoj nepristranosti i o navodno potpunoj odvojenosti dotičnog Tužiteljstva i Suda?

Stvar je u tome da se Hrvatska još za vrijeme predsjednika Tuđmana obavezala na suradnju s Haaškim sudom, a ako smo se obavezali na suradnju, onda tu suradnju treba i provoditi. Na početku rata Hrvatska je tražila međunarodno priznanje i ona je to priznanje i dobila, dobila je i članstvo u Organizaciji ujedinjenih naroda. Ali sve to znači da se Hrvatska mora pokoravati pravilima međunarodne zajednice, pa i suradnji s Haaškim sudom, koliko god to ponekad bilo neugodno za našu javnost. Nažalost, to je realnost trenutka u kojem živimo.

Molim Vas opišite razloge zbog kojih je bila nužna provedba "Oluje". Zatim, raspoloženje paradržavnih krajinskih vlasti te njihovu povezanost i upućenost na provedbu velikosrpske ideje pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve i vlasti u Beogradu, od pozicije do opozicije. Te od Miloševića do Đinđića u kojeg su lakomisleni hrvatski predstavnici polagali toliko nade.

U ljeto 1995. mirovni proces u Bosni i Hercegovini bio je potpuno blokiran. Bosanski Srbi odbijali su sve mirovne inicijative međunarodne zajednice. Uslijedio je napad Srba na Srebrenicu i Žepu s dobro poznatim tragičnim posljedicama za bošnjačko stanovništvo. Nakon toga bosanski i kninski Srbi započeli su nove žestoke napade na Bihać. U takvim okolnostima predsjednici Tuđman i Izetbegović su 22. srpnja 1995. potpisali Splitsku deklaraciju u kojoj su sarajevske vlasti pozvali Hrvatsku da joj pruži vojnu pomoć u suzbijanju srpskih napada na Bihać. Za Hrvatsku je to bio pogodan trenutak da izvrši oslobađanje svojih okupiranih područja, iako joj je iz gotovo cijele međunarodne zajednice poručivano da to ne čini, nego da se osloni na nove pregovore, unatoč činjenice da su kninski Srbi od 1992. odbijali pristati na autonomiju u sklopu Hrvatske, ustrajući isključivo na postojanju srpske države na dijelovima hrvatskog teritorija.

Napredovanjem Hrvatske vojske nakon "Oluje" prema Banja Luci konačno su, nakon više od tri godine, bosanski Srbi prisiljeni na pregovore, što je međunarodnoj zajednici omogućilo sklapanje mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Osim toga, uspjeh "Oluje" omogućio je i mirnu reintegraciju Hrvatskog podunavlja.

Oko "lakomislenih hrvatskih predstavnika" koji polažu nade u beogradsku "poziciju i opoziciju" mogu reći da Hrvatska i Srbija više nisu u istoj državi, pa se prema tome ne trebamo ni "oduševljavati" ni "ljutiti" na Beograd. Oni su jedna država i imaju svoju politiku i interese, a mi smo druga država i imamo svoju politiku. Zato više i nismo u Jugoslaviji, pa nas i ne treba toliko brinuti što je i kakav je Beograd. Bilo bi iluzorno uopće očekivati da će Zagreb i Beograd na isti način gledati na prošli rat.

Kako tumačite ovdašnje medijsko tretiranje događaja s ratnom tematikom gdje se godinama bruji o "zločinima" na hrvatskoj strani, pa manje upućeni u sva naša zbivanja zaključuju kako su "Hrvati glavni krivci za rat", jer se u tom kontekstu o njima najviše govori?

Istina je da su naši mediji u posljednje vrijeme u znatnoj mjeri koncentrirani na zločine koji su u posljednjem ratu počinjeni s hrvatska strane. No, treba se prilagoditi tome da živimo, ili barem pokušavamo živjeti, u demokratskom i otvorenom društvu u kojem nema tabu tema. Sve su teme otvorene za raspravu, koliko god neke od njih bile neugodne. Nismo više u komunizmu u kojem su komunistički zločini bili tabu tema 45 godina. Tako da mislim da se o svemu može raspravljati, ali mislim da to ne može potisnuti temeljnu činjenicu - Beograd, JNA i znatan dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pokrenuli su agresivne ratove u te dvije države i time stvorili stanje u kojem su zločine činile i druge sukobljene strane, odnosno Hrvati i Bošnjaci. No, smatram da je isključiva odgovornost za pokretanje rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na srpskoj strani.

Umjesto za možebitni "zločin u ratu", nametnuta je krivica za "ratni zločin". Iz toga proizlaze nesagledive posljedice. Zašto i među hrvatskim povjesničarima postoji tolika razlika u "znanstvenom pristupu" našoj novijoj povijesti, ako je glavnina događaja i okolnosti u kojima se vodio Domovinski rat egzaktno dokaziva?

Kao što sam već spomenuo, uvijek je moguće iste događaje promatrati iz različitih perspektiva, pa tako i povjesničari daju različite interpretacije, to je posve normalno. Kada je riječ o historiografskoj obradi posljednjeg rata on je još uvijek pod utjecajem trenutnih političkih i javnih rasprava i nesuglasica, tako da, štogod čovjek o tome napiše i kaže, gotovo je nemoguće da ga netko ne će kritizirati, s "ove" ili "one" strane. Osobno se ne slažem s onima koji tvrde da je bila riječ o "dogovorenom ratu", odnosno ratu u kojem su svi "podjednako krivi", a smatram da za to imam prilično dobre argumente, no isto tako nemam iluzija da će biti onih koji misle suprotno. Ali to je jednostavno tako.

Što predlažete kako bi se u kontroverznim školskim udžbenicima djeci objektivno prikazalo stanje hrvatske borbe za neovisnost, a ne iskrivljivalo bitne činjenice od stvaranja moderne hrvatske države do danas, dakako u domoljubnom duhu - upravo onako kako to rade, recimo, Francuzi, Englezi, Slovenci...?

Kada je riječ o historiografiji kao znanosti, ona mora izbjegavati "domoljublje". Historiografija mora biti kritična prema prošlim događajima. U tom smislu ljudi često govore da će hrvatski povjesničari reći "istinu" o Domovinskom ratu. Ali povjesničar nije tu da govori "istinu", on je tu da postavi svoju interpretaciju.

Ali kada je riječ o udžbenicima za osnovne škole, oni nisu komplicirana historiografska djela od više stotina stranica, oni daju kratku i, neizbježno, pojednostavljenu sliku naše prošlosti, a osim obrazovne imaju i odgojnu funkciju. U tom smislu mislim da u njima treba istaknuti ono što je ključno, a to je da je Hrvatska 1990.-1991. bila napadnuta i da se 1995. oslobađala.

O čemu bi po Vašem mišljenju, kad je u pitanju zaštita nacionalnih interesa, trebalo posebno voditi računa tijekom daljnjega intenziviranja pregovora za formalno uključivanje RH u EU?

Ovo je vrlo složeno pitanje. Početkom 1990-ih, iako je tada položaj Hrvatske bio puno teži, ciljevi koje je trebalo ostvariti činili su se jednostavnim - tada je glavni cilj bio ostvariti teritorijalni integritet. Taj je cilj, uz brojne žrtve i odricanja, ostvaren. Danas imamo Hrvatsku kao državu, ali se izazovi koji stoje pred njom u ovom globaliziranom svijetu čine puno složenijima. Moram priznati da oko svega toga nisam preveliki optimist.

Svakako smatram da trebamo pristupiti Europskoj uniji, a nadam se da će oni koji vode Hrvatsku voditi brigu o njezinim nacionalnim interesima, a to bi se, smatram, trebalo postići poboljšanjem stanja gospodarstva, većom zaposlenošću i djelotvornijom državnom upravom.

U Vašoj knjizi "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995." navodite srpske izvore koji zastupaju famoznu tezu po kojoj "za Srbe nema života u genocidnoj Hrvatskoj", zbog čega su oni, eto, "prisiljeni proglasiti Krajinu da bi srpski narod mogao živeti odvojen od Hrvata u svojoj državi". Potom je planiran program ujedinjenja te "države" s onom na teritoriju BiH i u konačnici s maticom Srbijom, ali takav je plan pomela "Oluja". Sada se opet na mala vrata čuju razne inicijative o nužnom povratku nekadašnjeg plana "Z 4" u RH, o "neravnopravnom položaju Srba u Hrvatskoj"; transformaciji iz nacionalne manjine u konstitutivan narod i tomu slično. Kako to komentirate?

Mislim da nitko razuman i realan u Hrvatskoj, odnosno među političkim predstavnicima Srba u Hrvatskoj, više ne zastupa teze o obnovi Plana Z-4. Iako i dalje ima nesuglasica i incidenata, mislim da je stanje ipak puno mirnije i povoljnije. Smatram da Srbi u Hrvatskoj u sklopu postojećeg sustava pokušavaju ostvariti svoja nacionalna prava i ne vidim u tome ništa loše. Teze o obnovi Plana Z-4 zastupaju osobe okupljene oko "Vlade Republike Srpske Krajine u egzilu", odnosno Srpska radikalna stranka, ali time sami sebi zabijaju autogolove i pokazuju svoju odvojenost od realnosti.

Ne mislim da se hrvatska javnost toga treba plašiti. Ako je Hrvatska u puno nepovoljnijim uvjetima obranjena 1991., a uglavnom oslobođena 1995., i ako u takvim okolnostima Hrvatskoj nije nametnut Plan Z-4, danas o tome ne može biti ni govora. Mislim da se prije svega trebamo koncentrirati na nas same, vidjeti koliko danas sami možemo napraviti, svojim djelovanjem, da Hrvatska bude jedna bolja i kvalitetnija država. Time ćemo se na najbolji način odužiti onima koji su u obrani Hrvatske žrtvovali svoje živote i zdravlje.

Andrija Bauer
Hrvatsko slovo

{mxc}