Mesić se treba povući s dužnosti predsjednika

Ne znam hoćete li htjeti objaviti to što vam imam reći, ali moram vam reći, jer tako mislim i osjećam. Sigurno je da iduće četiri godine neću davati intervjue, zato neka bude ovako - rekao je Dražen Budiša za dugo dogovarana razgovora, obavljenog sedam mjeseci poslije prvog kontakta, dan uoči njegova 59. rođendana. "Znate, nikada obitelj nije slavila moje rođendane dok se prije pet godina nije, na isti dan kao ja, rodio moj unuk Filip. Otada 25. srpnja imamo dvostruki povod za slavlje", kaže za Večernji list nekadašnji karizmatični studentski vođa Dražen Budiša poslije četiri godine šutnje, u prvom javnom istupu koji daje otkako je otišao s pozicije predsjednika HSLS-a i iz politike uopće. Vidljivo mu godi život bez političkih funkcija i urednički posao, koji, čini se, radi s velikom strašću. S osmijehom govori o nedavnoj proslavi 40. godišnjice mature u Splitu - u društvu koje je činilo dvadeset baka i jedan djed, tj. on - kao i o hrvatskoj političkoj sceni i nedosegnutim demokratskim idealima u vlastitoj državi. Dojam je: odmorio se i od političke borbe i od birača i od medija, ali mu je politika i dalje velika ljubav i strast.

Prošli ste put od poznatog političara i predsjedničkog kandidata do umirovljenika poljoprivrednika i na kraju urednika u izdavačkoj kući. Kako je došlo do Vašeg angažmana u Školskoj knjizi?

U javnosti je ostao dojam da sam se zbog izbornog neuspjeha povukao u selo i u mirovinu, a zapravo sam umirovljen i tri se godine nije nitko čak ni našalio ponuditi mi posao. Svaki naime zastupnik s navršenih 55 godina koji ne bude izabran u Sabor a nema radno mjesto na koje se može vratiti, bude umirovljen po sili zakona. Iako imam dobru saborsku mirovinu, na koju se ne mogu požaliti, mirovina nije bila moja želja; želio sam napustiti mjesto predsjednika HSLS-a, no nisam želio status umirovljenika. Kad je to prije otprilike godinu dana čuo predsjednik Vlade Ivo Sanader, ponudio mi je neka atraktivna mjesta poput mjesta ravnatelja NSK i ravnatelja Hine. Kako je to bilo obznanjeno u novinama, počele su mi pristizati razne ponude. Jednu od njih dao je moj stari prijetelj iz 1971. Ante Žužul, vlasnika Školske knjige, da budem urednik u njegovu poduzeću. To mi je najviše odgovaralo, pa sam zahvalio gospodinu Sanaderu.

Kako Vam se sviđa to što sada radite?

Sviđa mi se. Radim taj posao već godinu dana, među ostalim uredio sam knjigu "Stvaranje hrvatske države" grupe autora, "Jedna hrvatska sudbina" Josipa Šentije, pa onda "Zaštitu Jadrana" Davora Vidasa, objavili smo faksimil "Logike" Vladimira Filipovića s pogovorom i bibliografijom. Sad također radim na nekoliko novih izdanja, a veoma sam zaposlem i oko projekta starih hrvatskih knjiga, u koji je, kao što je jučer objavljeno, uključen i Večernji list.

Recite nam nešto o Vašem prijateljstvu s Antom Žužulom.

Ja sam bio predsjednik Saveza studenata Zagreba i jedan od tzv. lidera studentskog pokreta. Tako se to danas zove - mi se nikad nismo zvali liderima. Zato kažem takozvani. Vlasti su nas nazivale vođama; to je trebalo sugerirati neku našu desničarsku orijentaciju. Time se željelo obilježiti one koji su tako nazvani. Žužul je bio jedan od istaknutijih sudionika studentskog pokreta, i na Filozofskom fakultetu i na Sveučilištu, i od tada datira naše poznanstvo i prijateljstvo. Ipak, Žužul nije bio u vodstvu studentske organizacije.

U kuloarima i internetom kruži priča i objašnjenje Vašeg angažmana kod Žužula, tj. da Vam on, zbog toga što nije završio u zatvoru, ovim 'otplaćuje' dug.

To su internetske besmislice. U zatvoru nije završilo 35.000 studenata, završilo ih je između 1500 i 2000, a kazneno je gonjeno pedesetak. Ne mogu zamjerati onima koji nisu okusili zatvor pa ni Žužulu. U njegovu slučaju nema moje uloge, nego uloge njegova pokojnog strica admirala Žužula koji mu je tada pomogao. To mi je on sam pričao. Inače, admiral je bio jedan od rijetkih visokih časnika JNA koji je svojedobno pozvao pripadnike JNA u Hrvatsku vojsku.

Čujem da ste vrlo revni u dolaženju u Masarykovu 28, da ste tamo među prvima.

U ljetnim mjesecima ne, ali u zimskim - da. Inače nemam obvezu dolaska na posao, ja sam u ugovornom, a ne u radnom odnosu. Ostao sam u statusu umirovljenika i ovo radim kao honorarni posao. Tako mi odgovara. Živim na selu i kako imamo mnogo zemlje oko kuće, ljeti zbog vrućine mogu raditi samo rano ujutro: zato tada na posao ne dolazim među prvima. Zimi pak ustajem u četiri i pol, a idem spavati nakon dnevnika. Zatvorim kokošinjac pa na počinak. Emisiju 'Otvoreno' nikad ne dočekam. Sad prvi put živim u skladu sa svojim bioritmom.

Kako doživljavate kad Vas nazivaju recimo najvećim oklijevalom hrvatske politike? Pogađa li Vas ili ste hladni prema tome?

Ne čudim se. Ja sam na to navikao. Što sam stariji, sve sam hladniji, gotovo bih rekao da sam danas posve hladan na takve i slične kvalifikacije. Štoviše, ni ne čitam to, pa zapravo ni ne znam da me je netko tako nazvao.

Ako ste hladniji, znači li da biste sada bili zreliji i spremniji za politički rad?

Hladniji sam na objede, uvrede, podmetanja. Puno toga sam prošao, pogotovo kad su mediji posrijedi. Doduše svi to prolaze, ali mislim da je to kod mene bilo prilično drastično. To me još uvijek ne bi kvalificiralo za neko drukčije bavljenje politikom. Bez obzira na to što sam hladniji, mislim da bih danas, da sam u politici, bio u još puno više sukoba nego što sam bio nekada - a bio sam u previše njih. Bilo bi to sa mnom danas još žešće nego prije. Zato kažem hvala Bogu da u tome više nisam. Jer, to bi bili sukobi u kojima ne bih imao izgleda pobijediti.

Zašto tako mislite?

Pa zbog toga što se u međuvremenu sustav vrijednosti bitno promijenio u odnosu na ono što ja smatram vrijednostima. Dominantno raspoloženje našeg naroda nije više na razini onih političkih ideja i vrijednosti za koje sam se ja zalagao. Vjerojatno to tako mora biti. U tom smislu ja sebe smatramo čovjekom iz prošlog vremena. Bolje je da vas vrijeme pregazi, nego da sami sebe pregazite.

Na primjeru pokojnog Ivice Račana i nevjerojatne potrebe da se zna sve o njegovoj bolesti, usporedili ste vrijeme prije nekoliko godina kad ste Vi bili na jednoj ozbiljnoj operaciji i kad je raspoloženje medija bilo sasvim drukčije.

Točno. Prije nekoliko godina imao sam tešku operaciju kralježnice. Tada su novinari bili, barem u mom slučaju, obazrivi. Nikakvih navala nije bilo, nego smo mi u stranci morali dati priopćenje zašto me nema. To s Račanom - i s tom voljom da se uđe doslovno "pod tkivo" čovjeka koji je bolestan - bilo je strašno. Kad je riječ o meni, nisam ogorčen, racionalno prihvaćam da je došlo do promjena, bio je to na neki način zakonit put. Za mene je bolje da me u takvim novim okolnostima nema i da se bavim nečim drugim.

O Vama se više zna kao o političaru nego kao o znanstvenom radniku. To su "bijela polja" Vaše biografije…

Diplomirao sam filozofiju i sociologiju, i kao profesor, sa svojom političkom popudbinom, u vrijeme Jugoslavije nisam imao šanse zaposliti se u prosvjeti. Tako sam se našao u NSB u odjelu za stare i rijetke knjige. U međuvremenu sam postao i bibliotekarski savjetnik. Iz područja povijesti hrvatske i europske knjige objavio sam pedesetak znanstvenih i stručnih radova, pretežno u "Kršćanskoj sadašnjosti", kod pokojnog Ladislava Turčinovića, i to je prilično nepoznato. Prije dvadesetak godina objavio sam knjigu "Počeci tiskarstva u europskih naroda", pa priredio, pod naslovom "Moje drago srce", pismo Petra Zrinskog Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima; ta knjiga doživjela je više izdanja. Objavljivao sam i u inozemstvu, npr. jedan veći tekst o humanizmu u Hrvatskoj na engleskom jeziku kod uglednog izdavača Pennsylvania Press University. Moji radovi nikada nisu bili praćeni medijskim prikazima, a ni ja sam nisam to naglašavao, pa su ljudi često bili iznenađeni kad bi našli neki naslov pod mojim imenom. Pogotovo nečega što ne bi mogli vezati sa mnom. Primjerice, tekst Prva kazališna predstava u Rijeci, ili Hrvatski tekstovi u djelu Hyeronimusa Megisera. U posljednjih petnaestak godina bavljenja politikom sve to sabrano znanje nije nestalo. Najesen mi izlazi jedan tekst u katalogu velike izložbe o Dalmatinskoj zagori, koja se postavlja u Muzejskom prostoru.

Recite nešto o spomenutom tekstu koji Vam je objavljen samo u Americi.

To je pregled humanizma u Hrvatskoj, u jednom zborniku, najpotpunijem pregledu humanizma u Europi u cijelosti. Tekst je na engleski preveo Ivo Banac. To je bilo prije dvadeset godina.

U kakvim ste odnosima danas s prof. Bancem?

Već dugo nismo ni u kakvim odnosima! Politika puno toga razara. Ja to međutim ne uzimam previše dramatično. Čuo sam da je za jednog Engleza rečeno: Bit će da je dobar čovjek kad ima toliko neprijatelja. Meni su bliži ti rastanci kad se u njima čuva vlastita osobnost, nego održavanje nekog umjetnog trulog kontakta.

Jeste li Vi uglavnom razarali svoja stara prijateljstva?

Ja sam tu posve subjektivan. Očigledno da nije tako, ali ja ni u jednom sukobu ne vidim da sam kriv. Po naravi stvari, to ne može biti, ali hoću reći da su mene ljudi napuštali, a ne ja njih. Moje su krivnje u tome vrlo male…

Kako su Vaši roditelji primali sinovo političko djelovanje? Suđenje i zatvor koji su došli kao posljedica toga djelovanja?

Evo primjera. Bio sam potpredsjednik Sabora i u posjetu mi je bila majka. Na kućna vrata pokucaju mi dva policajca, kažu imaju nalog za moje privođenje zbog neplaćanja kazne za parkiranje. Prema njihovoj evidenciji pet je plaćenih kazni, a jedna nije. Bio sam uvjeren da sam platio sve. Godinu dana kasnije otkrio sam da je ta šesta - skliznula sa stola. Međutim tada sam bio uvjeren da me okrivljuju nevinog. Uistinu je bila riječ o privođenju, jer je postupak, na koji se ja nisam odazivao, bio okončan; mislio sam, zašto bih se odazivao kad sam sve to platio! Kažu mi policajci, kazna je jedan dan zatvora. U tom trenutku pogledam majku, i vidim na njezinu licu da su to njoj poznati prizori iz prošlosti. A ja kažem "U redu, samo da se obučem". Sad su se i policajci šokirali pa će: "Pa nemojte, gospodine Budiša, nema potrebe", a ja ću na to njima: "Zašto ne?". Uglavnom poslije konzultacije sa svojim pretpostavljenim odustali su, ali je moja majka uzdisala "Pa zar opet, nakon svega!"

Pretpostavljam da ste još uvijek član HSLS-a? Imate li još negdje člansku iskaznicu?

Član sam Matice hrvatske, plaćam članarinu i dobivam knjige. To je jedino mjesto gdje sam, osim HSLS-a, član. Doduše nisam siguran jesam li platio članarinu za HSLS za ovu godinu. Inače sam u stranci običan član, nemam nikakvu dužnost niti sam počasni predsjednik, iako se to može ponegdje pročitati. Taj institut uopće i ne postoji u HSLS-u.

Nagovaraju li Vas iz HSLS-a da se vratite u politiku?

Ne! Mi smo to davno raščistili. Rekao sam ako ja tu budem a loše krene, onda nećemo izbjeći interpretaciju da je loše jer se nisu riješili Budiše. Moguća je i druga interpretacija: ako pak dobro krene, nije to ovo vodstvo zaslužilo, nego su to još neke stare, Budišine zasluge. Da stvar bude čista: ja jesam član HSLS-a, ali ni na koji način ne sudjelujem u političkom životu stranke.

Vi ste odlazili i vraćali se s funkcija u HSLS-u. Jesu li to bile impulzivne odluke ili kalkulacije?

Ja sam puno puta odlazio i vraćao se, davao ostavke. Jedino nisam davao ostavke kad se to tražilo. Nikada nisam odlazio misleći da ću se vratiti. Moji odlasci nikad nisu bili neka kalkulacija. Moje odluke nisu bile impulzivne, ali u sazrijevanju odluke nitko sa strane nije sudjelovao. Činile su se impulzivnima zato što nigdje nisu bile rečene, ali nisu bile impulzivne. U svakom slučaju - kad sam odlazio, nikad nisam računao s povratkom. Što se tiče HSLS-a, niti oni mene trebaju, niti ja njih, a tako bi se moglo reći za politiku u cijelosti. Dakle na istoj smo liniji.

Jeste li sigurni da politika više nije Vaš izbor do kraja života?

Skoro sam siguran! Nisam u potpunosti, iako sam svaki dan sve sigurniji. Da rastumačim to, nisam nikad o tom govorio. Ja politiku nisam ostavio zato što je to bio moj izbor, nego je to bio izbor građana. Ne mislim tu na predsjedničke izbore, na kojima sam dobio više od milijun glasova, nego na izbore za Sabor. Dogodio se slučaj kojem je teško naći usporedbu u drugoj zemlji, da nakon toliko glasova na predsjedničkim izborima nisam prešao prag na izborima za parlament. Glavno načelo koje me vodilo u političkom životu bila je samostalna Hrvatska kao demokratska država. To znači da treba poštovati volju građana. To je svetinja demokracije. A ta volja građana bila je u jednom trenutku jasna poruka: Budiša, hvala ti lijepa, više nam nisi potreban. Ja sam to respektirao. Napustio sam politiku ne zato što se meni napuštala politika, nego sam postupio u skladu s dobrim demokratskim uzusima, da se snose konzekvencije izbornog neuspjeha.

Zašto se u tako kratko vrijeme dogodio takav obrat?

Ja imam neke odgovore, za koje nisam siguran da su točni, a loše bi zvučali čak i da su istiniti. Zato ih je bolje izostaviti.

Je li Hrvatska danas politički stabilnija i razvijenija država nego 2000. godine kad ste bili na vlasti?

I stabilnija je i razvijenija. Bila bi tragedija da sedam godina poslije nismo razvijeniji. Što se tiče političkog ponašanja u predizbornoj kampanji, u demokratski razvijenom svijetu ne možemo vidjeti ponašanje slično našem. Mislim tu na europsku tradiciju. U Hrvatskoj je još uvijek samo po sebi razumljivo nešto što je u demokratskom svijetu nezamislivo. Određeni oblici ponašanja zbog kojih se moraju snositi konzekvencije ovdje se i nagrađuju, čak i izbornim pobjedama. Kad govorim o političkoj stabilnosti, onda mislim prije svega na previranja među političkim strankama koalicije u kojima sam i sam sudjelovao. Takvih zapravo danas nema jer je jedna stranka na vlasti, uz neki oblik sitne koalicije koji nije dokraja definiran. Unatoč političkoj i gospodarskoj stabilnosti, u pogledu usvajanja sadržaja proklamiranih europskih političkih normi i uzusa, vidim kod nas paradoks: da su često korifeji te politike tipičnog antieuropskog i balkanskog ponašanja. Gdje god je velik govor o Europi, s velikim europskim frazama, tamo je slabo poznavanje Europe i neeuropsko ponašanje i naš primitivizam. Ja tako doživljavam našu sadašnju političku scenu. Predsjednik države Stjepan Mesić je danas izvor političke nestabilnosti, a njegova bi dužnost nalagala baš suprotno. S obzirom na sve ovo što se događa u posljednje vrijeme, i ne samo u posljednje, on bi trebao napustiti dužnost i na taj način učiniti uslugu Hrvatskoj. To se neće dogoditi i zbog toga što je pitanje politike pa i kaznene odgovornosti pitanje odnosa snaga, a ne funkcioniranja pravne države. To se neće dogoditi ni stoga jer on je poseban fenomen na hrvatskoj političkoj sceni. On primjerice može hvaliti NDH a da mu istodobno plješću židovska zajednica i kvaziliberali, on može eklatantno kršiti Ustav i zakon a da ga otvoreno hvale dekani pravnih fakulteta, pa čak i poneki dužnosnik moje stranke.

Što kažete na najnoviju koaliciju HSLS-a i HSS-a? Jesu li Vas pitali za savjet, u kakvim ste odnosima s Đurđom Adlešić?

Nisu me pitali za savjet. Oni znaju da to podržavam, i uvijek sam se zalagao za takvu koaliciju dok sam bio predsjednik stranke. S Đurđom Adlešić sam inače u dobrimm odnosima, ponekad se čujemo i vidimo. Zadnji put smo se sreli prije dva mjeseca, a u društvu je bio i predsjednik HSS-a Josip Friščić.

Kakav im izborni rezultat predviđate?

Ne bih se u to upuštao, loš sam u takvim prognozama. Još uvijek intenzivno pratim političku scenu, ali u prognoze ne ulazim.

Dugo ste u politici, zna Vas puno ljudi. Sad ste već četiri godine u mirovini, osjećate li da Vam popularnost opada? Prepoznaju li Vas npr. prodavači u trgovinama?

Dogodilo mi se da je u trgovini prodavačica rekla "Ja vas odnekud znam", a ne npr. "Dobar dan, gospodine Budiša". Što se mene tiče, ja bih volio da me uopće ne zna. Dakle nimalo mi ne smeta što nisam popularan na taj način, radije bih bio potpuno anoniman.

Branka Primorac
Večernji list

{mxc}