Izlaganje dr. sc. Željka Horvatića, profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu i predsjednika Akademije pravnih znanosti Hrvatske, na trećem stručnom skupu o djelovanju haaškog Tribunala, koje smo već objavili na portalu,  podiglo je dosta prašine i na samome Sudu. Podsjećamo kako je dr. sc. Željko Horvatić, argumentirano analizirajući rad ICTY-a, ustvrdio brojne nepravilnosti u djelovanju tog Suda koje su dovele do "činjenično i pravno potpuno neprihvatljive" optužnice o 'zajedničkom zločinačkom pothvatu', time otvoreno aludirajući kako se zapravo radi o političkom, a ne pravičnom Sudu. Stoga i ne čudi reakcija Carle del Ponte kojom ona traži između ostaloga i očitovanje premijera Sanadera smatrajući kako je "neprihvatljivo da se to događa u zemlji kandidatkinji i sada bi izravno s vladom trebalo vidjeti kako to riješiti". U razgovoru za Hrvatsko slovo, koji ovdje donosimo, dr. sc. Željko Horvatić još jednom naglašava sve navedeno te odgovara Carli del Ponte: "... vrijeme je da prestanete sebe smatrati osobom koja će dozvoljavati ili ne raspravu o nekom pravnom pitanju i da se vratite u realnost i razumne okvire rasprave o svim sadržajima suvremenog kaznenog prava." (zdk)

Del Pontino postupanje suprotivo je mandatu Vijeća sigurnosti UN-a

Hrvatsko slovo je 2006. u hrvatskoj javnosti problematiziralo pitanje haaškog zajedničkog zločinačkog pothvata i njegovih nesagledivih posljedica za budućnost Hrvatske, ali i međunarodnog kaznenog prava. Taj je problem prepoznalo Hrvatsko kulturno vijeće. Dr. Milan Vuković ispred HKV-a do sad je organizirao tri skupa na tu temu. Na posljednjem, održanom u Zagrebu u lipnju ove godine, izlagao je prof. emeritus dr. sc. Željko Horvatić. I skup i izlaganje dr. Horvatića, izazvali su reakcije u Europi, kao i kod Glavne tužiteljice MKSJ. Bio je to dobar povod za razgovor…

Gospodine Horvatiću, MKSJ je prema Statutu mjerodavan suditi kršenju Ženevskih konvencija, zakona i običaja ratovanja, te za genocid i zločin protiv čovječnosti. U Statutu ne postoji "zajednički zločinački pothvat". Nije li njegovo uvođenje u optužnicu zapravo prvi korak kojim bi se Hrvatsku osudilo za jedan ili više krimena utvrđenih Statutom, recimo za genocid? Podsjećam da je u velikosrpskoj politici, koja nije doživjela međunarodnu osudu, i danas prevladavajući stav kako je Hrvatska počinila genocid prema Srbima iz Hrvatske? Možemo li u tom pogledu govoriti o stanovitoj uskladbi stavova Tužiteljstva i neporaženog velikosrpstva?

Kada ne bi postojale dokazane tendencije da se djelovanjem MKSJ pod svaku cijenu i bez obzira na pravu istinu o obrani Republike Hrvatske od velikosrpske agresije i oružane pobune s protuustavnim odcjepljenjem dijela njenog teritorija, pravno oblikuje drukčija povijesna "istina" i kada se ne bi već u dosadašnjoj judikaturi tog ad hoc Tribunala mogli prepoznati utjecaji jednostranih političkih interesa, u obzir bi došli provjereni i pouzdani znanstveni argumenti koji konstrukciju ZZP-a u optužnicama protiv generala Čermaka, Gotovine i Markača tijekom VRA "Oluja" čine činjenično i pravno potpuno neprihvatljivom.

Prije svega konstrukcija "zajednički zločinački pothvat" nije bila dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kada su počinjena djela koja se optuženicima stavljaju na teret, pa je takva optužba u suprotnosti s načelom zakonitosti. No, ta konstrukcija i druge pravne neprihvatljive "kreacije" moguće su u djelovanju takvog ad hoc tužiteljstva i ad hoc Tribunala. To, kada i ne bi bilo političkih utjecaja i razloga za takvo "oblikovanje suvremenog međunarodnog kaznenog prava", omogućava nespretna kombinacija kontinentalnog i anglosaksonskog pravnog sustava u kaznenom pravu i postupku koji se primjenjuje u MKSJ i drugi nedostaci u djelovanju tog Tribunala. O tim nedostacima i problemima već postoji obimna znanstvena i stručna literatura. I aktualni predsjednik MKSJ F. Pocar je nedavno (na Konferenciji o međunarodnom kaznenom pravosuđu u Torinu od 14. do 18. svibnja ove godine), o tome rekao: "U radu MKSJ ima nedostatke zbog toga jer je osnovan vrlo kratkom Rezolucijom Vijeća sigurnosti kojom nisu određeni elementi zločina, niti mnoga proceduralna pitanja, već je sve to ostavljeno na odlučivanje sucima". Naravno, da takva situacija ne isključuje mogućnost o kojoj vi govorite.

Kad je već riječ o pravnoj konstrukciji "zajedničkog zločinačkog pothvata" koju nalazimo i u nepravomoćnoj presudi protiv Milana Martića, moglo bi se smatrati da je u tom predmetu radi uključenja Miloševića, Kadijevića, Adžića i dr. takva pravna konstrukcija dobro odabrana. No, ona je u tom slučaju protiv tih i ostalih osoba spomenutih u toj presudi bila samo instrument kojim se izbjeglo njihovo izravno optuživanje. Protiv njih naime postoje nesumnjivi dokazi da su oni morali biti ne samo spomenuti kao članovi ZZP-a već izravno optuženi i osuđeni kao poticatelji i supočinitelji svih zloćina za koje je osuđen Martić. To bi se i dogodilo da, prema otkriću New York Timesa i drugim izvorima, Glavna tužiteljica nije svojom nagodbom u Beogradu 2003. protivno postojećim dokazima o i s t i n i , svojevoljno reducirala optužnice na samo jednog od više počinitelja zločina iz nadležnosti MKSJ.

U svom predavanju tvrdite kako se "u kaznenim predmetima pred MKSJ uočavaju teška kršenja standarda, kao garancija za utvrđivanje istine". Je li dosadašnja praksa MKSJ u prvi plan stavila istinu? Ako nije, čime je nadomješta i po kojim se kriterijima podižu optužnice?

Osim nepridržavanja načela zakonitosti u pogledu ZZP-a brojni dijelovi sadržaja optužnica pred MKSJ u suprotnosti su s načelom krivnje kao jednim od temeljnih načela suvremenog kaznenog prava. Opasnim proširenjem elementa krivnje (mens rea expansion) na primjer zajednički zločinački pothvat se sasvim približio krivnji zbog udruživanja (guilt by association) koja nije propisana u Statutu MKSJ. Izvođenje zaključaka o postojanju optuženikove namjere iz objektivnih okolnosti upitno je s aspekta načela presumpcije nevinosti, kao jednim od temeljnih načela suvremenog civiliziranog kaznenog prava i postupka a koja je, među ostalim, propisana čl. 21/3/ Statuta. Sudska praksa MKSJ u vezi sadržaja teorije ZZP i odredba Statuta u kojoj je ta teorija navodno "implicitno" sadržana nije jedinstvena niti konzistentna što je u neskladu s načelom pravne sigurnosti i načelom pravednosti. Ekstenzivnom primjenom teorije ZZP na čitave političke i vojne strukture države, ostale "znane i neznane osobe", nije zadovoljen uvjet preciznosti optuživanja. Široko koncipirane optužnice po osnovi teorije ZZP u kojima je sadržano "kolektivno" optuživanje ne samo osoba protiv kojih se vodi postupak, već i čitavih državnih i vojnih struktura te "znanih i neznanih osoba", ugrožavaju ostvarivanje svrhe osnivanja i djelovanja MKSJ.

Je li uopće pri MKSJ moguće utvrditi istinu, kad MKSJ nije utemeljen da bi sudio zločinu protiv mira, koji je objektivno početak i uzrok svih daljnjih događaja? Nije li "zajednički zločinački pothvat" u osnovi u optužnicu ugrađen zbog činjenice da je hrvatski narod odlučio zauvijek raskinuti s Jugoslavijom?

O "istini" u optužbama pred Tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Haagu i istini o suvremenom međunarodnom kaznenom pravosuđu opširno sam govorio na skupu HKV 8. lipnja. U tom izlaganju postoje dijelovi koji opravdavaju vaše pitanje i sumnju. Što se samog Tribunala tiče valja podsjetiti na spor o njegovoj legitimnosti koji može biti od značenja za konačnu prosudbu njegovog djelovanja i sadržaj presuda koje donosi, pa i istine u njihovim sadržajima. Već u prvom predmetu pred MKSJ (Tužitelj protiv Tadića) došlo je do osporavanja legitimiteta Suda i ovlasti da Vijeće sigurnosti UN, koje prema Povelji UN nema sudbene ovlasti, kreira svoje pomoćno tijelo koje takve ovlasti ima. Sam Sud, kao i dio stručne javnosti nije prihvatio argumentaciju kojom se osporava legitimitet MKSJ. Specifičnost MKSJ je to da je riječ o ad hoc sudu, nastalom izvan klasičnog koncepta suverenosti država, primjenom normi Povelje UN, što je bitno različito od kasnije uspostavljenog stalnog Međunarodnog kaznenog suda koji je nastao usvajanjem odgovarajuće međunarodne konvencije ( Rimski sporazum). Pravni i politički prigovori radu MKSJ temelje se na navedenim posebnostima njegovog nastanka. Osim toga, Statut MKSJ nije predvidio nadležnost za zločine protiv mira, što zbog činjenice da u međunarodnom pravu nije riješeno pitanje agresije, što zbog političkih okolnosti u kojima se nije željelo neke od zaraćenih strana odvratiti od mirovnih pregovora ili suradnje sa Sudom. Ako se dakle, stvarna nadležnost tog suda ne odnosi na zločin agresije, u ovom slučaju Jugoslavije na suverenu državu Republiku Hrvatsku, kakvu istinu o tim događajima možemo očekivati u odlukama tog suda?

Politički vrh Hrvatske već godinama tvrdi da optuženi Hrvati pred MKSJ trebaju "dokazati nevinost". Nije li teret dokazivanja krivnje oduvijek bio na strani tužitelja? Kad je posrijedi međunarodno kazneno pravo, vrijedi li i u njemu presumpcija nevinosti, ili je MKSJ uveo neke nove standarde za "prostor bivše Jugoslavije"?

U djelovanju kaznenog pravosuđa postoje načela i pravila koji su, može se reći, tekovine civilizacije i valja ih smatrati stabilnim standardima postupanja u kaznenim predmetima u nadležnosti tijela nacionalnih kaznenih pravosuđa suvremenih država, ali i u postupanju svih tijela tzv. supranacionalnog, međunarodnog kaznenog pravosuđa (Samo na tri važna načela upozoravam, koja i bez posebnog opisa po svojim nazivima upućuju na njihov sadržaj. To su načelo zakonitosti, načelo presumpcije nevinosti optužene osobe i načelo odgovornosti za počinjeno djelo na temelju psihičkog odnosa osobe koja svojim činjenjem ili nečinjenjem ostvaruje opis kaznenog djela to jest na temelju njezine krivnje).

Kada netko u Hrvatskoj, pa bio to, kako vi kažete "politički vrh", kaže da će optuženi Hrvati pred Haaškim tribunalom dokazati svoju nevinost, uvjeren sam da oni prvenstveno žele reći da su ti optuženici nevini, odnosno da nisu počinili one zločine koji im se stavljaju na teret i da za njih nisu krivi. Što se iz takvih izjava može shvatiti da će "optuženici dokazati svoju nevinost", naravno da pravno nije utemeljeno. Njima tužiteljstvo treba dokazati krivnju i dok se to pravomoćnom presudom ne utvrdi kao istina, vrijedi načelo presumpcije nevinosti. To je "abeceda" svakog suvremenog nacionalnog kaznenog prava i postupka i naravno međunarodnog kaznenog prava i pravosuđa. No, percepcija da Hrvati moraju dokazivati svoju nevinost nije sasvim bezrazložna. Što se tiče, posebno, načela presumpcije nevinosti, čini se da je u postupanju MKSJ ono doista zanemareno i da se teret dokaza prebacuje na optuženike. Opravdano je, stoga pitanje D. Vidak u vašem listu od 16. veljače ove godine u članku "Amputirana istina": "Kako dokazivati i svjedočiti istinu. Hrvatski branitelji i svi pošteni hrvatski domoljubi morati će dokazivati što se zapravo događalo u hrvatskom osloboditeljskom Domovinskom ratu te otklanjati optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu."

No, glavni razlog za sumnju o dosljednoj primjeni načela presumpcije nevinosti za optužene Hrvate je stalno, sada već osmogodišnje insistiranje Glavne tužiteljice da su njene tvrdnje iz optužnica a priori istinite, i njene izjave kojima se sve više udaljava izvan granica svoje nadležnosti kao stranke u postupku, uz uporno poistovjećivanje njene uloge sa zadacima suđenja Tribunala Haagu, očigledno doprinosi utisku da su optuženi Hrvati doista u nepovoljnom procesnopravnom položaju.

Samo primjera radi u dokaz onoga što tvrdim: Glavna tužiteljica pred MKSJ gospođa Carle del Ponte održala je 29. rujna 2006. na Međunarodnom seminaru u organizaciji Finske kao predsjedateljice EU i Amnesty Internationala u Helsinkiju govor pod naslovom «Building a Culture of Accountability – Action against Imppunity in the External Relations of the European Union – The achievements and challenges of the ICTY». U svojem izlaganju, koje se nije odnosilo samo na njenu djelatnost i djelatnost Tužiteljstva, već na djelatnost cjelokupnog MKSJ ona, ne prvi put, namjerno poistovjećuje djelovanje Tužiteljstva i raspravnih vijeća kao zajedničko djelovanje Tribunala za bivšu Jugoslaviju. Pri tom sve što je u suprotnosti s njenim osobnim tvrdnjama i tvrdnjama optužbe kao stranke u postupku namjerno prikazuje kao suprotstavljanje Tribunalu, kao instituciji međunarodnog kaznenog pravosuđa. Tako nakon tvrdnje o postojanju "Anti-Hague propagande" nastavlja, opet neovlašteno u ime Suda: Mi smo pod konstatnim napadima i pokušajima da se umanje napori Tribunala. Činjenice iz optužnica i dokazi predočeni u sudnicama se osporavaju, optužbe o predrasudama i politizaciji pomiješane sa škandaloznim lažima i manipulacijama se nastavljaju - sve u namjeri da se zaslijepi ljude i zaštiti ono što se predstavlja kao nacionalni interes i "povijesna istina". Tako ona o onima i onome što se usuđuju protiviti tvrdnjama optužbe kao stranke u postupku "u sudnicama". Tko bi se onda mogao smatrati nevinim kada ga ona jednom optuži?

Vladi RH osporeno je pravo na status prijatelja suda. Ne znači li to da će MKSJ ostati prikraćen i za istinu koju Hrvatska sad ne može podastrijeti pred Sudom, ali i za pravičnost postupka? Znamo kome šteti takva praksa, ali kome ona odgovara?

Vlada Republike Hrvatske odlučila je 2006. koristiti mogućnost iz Pravila 74 o postupku i dokazivanju pred MKSJ i predložila raspravnim vijećima u predmetima protiv optuženih Čermaka, Gotovine i Markača te Prlića i dr., više eksperata pravne i drugih struka koje bi Raspravno vijeće, u slučaju pozitivne odluke o prijedlogu, moglo saslušati u funkciji amici curiae, (prijatelja suda) radi pomoći sudu u utvrđivanju istine o pravnim i činjeničnim sadržajima koji su obuhvaćeni optužbama, bilo u svojstvu predstavnika Vlade RH, bilo u individualnom svojstvu. 

Haaško tužiteljstvo je ne samo u podnescima kojima se tome protivilo već i u izjavama za javnost nastojalo Republiku Hrvatsku diskreditirati kao mogućeg prijatelja suda. Valja se samo sjetiti izjave A. Nikiforova, koji je kao ovlašteni predstavnik Tužiteljstva 11. rujna 2006. inter alia izjavio da se je Hrvatska traženjem statusa prijatelja suda "svrstala u obranu zločina".

A Glavna tužiteljica pak u već spomenutom predavanju u Helsinkiju, upravo povodom prijedloga RH za prijatelja suda izravno je napala našu državu, članicu UN i jednu od država utemeljiteljica ad hoc Tribunala i njenog mandata kao tužiteljice pred tim sudom, da je upravo Republika Hrvatska primjer pokušaja manipulacija škandaloznim lažima i to samo zato jer se u najboljoj namjeri pomoći sudu koristila mogućnostima iz pravila 74. postupanja i dokazivanja pred MKSJ. Ona se usuđuje tom prilikom reći "Mi smo suočeni sa situacijom da Vlade i Parlamenti svojim političkom deklaracijama pokušavaju mijenjati ili reinterpretirati povijest i izobličiti činjenice dobro poznate svim razumnim promatračima. Tako na primjer sada hrvatska vlada pokušava sebe pozvati kao prijatelja suda u predmetima pred MKSJ da bi osporila tvrdnje iz optužnica potvrđenih po sucima MKSJ sa ciljem da objasni stvarne "povijesne i političke okolnosti."

Ono što posebno zabrinjava i ujedno navedenu osobu diskvalificira kao Tužiteljicu je pozivanje na činjenice "koje su dobro poznate svim razumnim promatračima". To su za nju izvori i s t i n e, a ne dokazi na kojima se imaju temeljiti presude MKSJ. Tko su ti "razumni promatrači" i što je to njima "dobro poznato", može se pretpostavljati, ali Tužiteljicu treba ponovno upozoriti da se u postupku pred sudom izvode dokazi pa između ostalih i s v j e d o c i m a koji su nešto vidjeli i/ili čuli, a "razumni promatrači" neka pišu svoje memoare ili političke pamflete, interpretirajući svoja viđenja istine kako njima odgovara. Vlada RH je na ove izjavu oštro protestirala pismom predsjedniku MKSJ.

Prihvaćena je, međutim, tvrdnja o pristranosti Republike Hrvatske?

Nastojanje da se Republici Hrvatskoj ne dopusti pomoć sudu u utvrđivanju istine, zbog ukupnosti djelovanja tog Tužiteljstva moglo se očekivati, ali bezrezervno prihvaćanje tvrdnje o pristranosti RH u odlukama prvostupanjskih i drugostupanjskih vijeća Haaškog Tribunala valja smatrati potpuno neprihvatljivim.

To između ostalog i zbog toga, jer je Republika Hrvatska: a) među prvim državama nasljednicama bivše SFRJ, još 1996. godine, donijela Ustavni zakon o suradnji sa MKSJ i na temelju njega te kasnijih provedbenih propisa, u potpunosti implementirala pravo tog suda; b) do sada ostvarila punu sudsku suradnju s MKSJ prema čl. 29. njegovog Statuta uključujući i predaju brojnih osoba bez obzira na stvarne i pravne poteškoće koje su u tom cilju morale biti otklonjene te je odlučna tu suradnju nastaviti; c) do sada ostvarila punu suradnju s istražiteljima i tužiteljima Tužiteljstva, uključujući i pripremanje optužbe u predmetu Ademi & Norac koji je 2005. ustupljen odlukom Tribunala u nadležnost hrvatskog kaznenog pravosuđa; d) da relevantne političke deklaracije Hrvatskog sabora kao najvišeg tijela državne vlasti u potpunosti podupiru suradnju sa MKSJ i predstavljaju volju da se utvrdi istina o tragičnim događajima iz rata na području bivše SFRJ a ne «napore da se reinterpretira historija ili izopače činjenice koje su poznati svim razboritim promatračima», i konačno e) da su do sada pravni stručnjaci iz RH nekoliko puta uspješno nastupali pred MKSJ kao prijatelji Suda.

Stoga suci Tribunala nisu trebali prihvatiti tvrdnje Glavne tužiteljice da zahtjev Vlade RH od 18. rujna 2006. da joj se dopusti status prijatelja suda u dva kaznena predmeta pred MKSJ ima puki politički cilj. Naprotiv, nakon što je to Tužiteljstvo u pravnim konstrukcijama optužnica da je veći broj dužnosnika u najvišim hrvatskim vladinim tijelima, od kojih su neki kasnije umrli, u vrijeme počinjenja kaznenih djela optuženih bio upleten u kriminalnu aktivnost, cilj zahtjeva Vlade RH je bio da se Sudu pomogne u utvrđivanju istine o činjenicama na kojima će utemeljiti svoje presude. Time se ostvaruju ciljevi Suda, određeni rezolucijama Vijeća sigurnosti UN. Kada naime, za najviše državne dužnosnike, spomenute u optužnicama, ne postoji postupovna mogućnost da na suđenju osporavaju stigmatizirajuće implikacije iz optužnica, razlozi postupovne pravičnosti traže da se o svim spornim pitanjima Sudu ponude i pribave sve relevantne informacije, pa i kroz primjenu institucije prijatelja Suda.

Osporavanje toga prava Vladi RH, bez pravnih argumenata, ne doprinosi vjerodostojnosti i ugledu Suda, jer omogućava percepciju javnosti da raspravno vijeće odlučuje onako kako to zamisli, predvidi i njima predloži Glavna tužiteljica.

Mislim da zainteresirana javnost u Hrvatskoj prepoznaje selektivan pristup aktualne Glavne haaške tužiteljice. Otvorena pitanja, čini se, potrebno je internacionalizirati. Tko bi i gdje, međutim, trebao pokrenuti "reviziju" rada Tužiteljstva. Hrvatska? Ili neka članica Vijeća sigurnosti? Imamo li mi u svijetu dovoljno jakog prijatelja koji bi na relevantnom mjestu stavio na dnevni red sva otvorena pitanja vezana uz MKSJ?

O tome sam već u više navrata rekao svoje mišljenje koje sada sasvim ukratko ponavljam: Njene izjave i izjava njenog glasnogovornika ne odgovaraju duhu odredbe čl. 16. st. 2. Statuta MKSJ koja traži da "Tužiteljstvo bude objektivno i nezavisno tijelo." Ta objektivnost i nezavisnost mora biti ne samo prividna nego i stvarna. Stvarnost te objektivnosti međutim, ne narušava samo "traženje ili primanje instrukcija od neke države", nego i netočno iznošenje u javnosti da pojedine države ne ispunjavaju svoje obveze prema MKSJ, ili da ih pokušavaju izbjeći prikrivanjem istine.

Osim toga, tu objektivnost narušava i svako javno nastupanje Tužiteljstva koje opravdava ili ide u cilju prekoračenja njegovih nadležnosti i funkcija, propisanih u čl. 18. st.1. i 2. Statuta MKSJ. Zbog njenog svojevoljnog reduciranja optužnica na samo neke (Milošević) i zbog drugih pravno neprihvatljivih postupaka (općenite, činjenično i pravno neodržive optužnice, koje stalnim prepravljanjima produljuju postupke na neprihvatljivo nerazumno vrijeme, itd.), njeno je postupanje protivno mandatu Vijeća sigurnosti UN.

Zbog svega toga, Vijeće sigurnosti UN ne bi trebalo dopustiti najavljeni odlazak Glavne tužiteljice MKSJ gospođe Carle Del Ponte s te dužnosti bez utvrđenja njene odgovornosti za nestručnost i zlouporabu svojih ovlaštenja i trajno narušenje povjerenja država članica UN i svjetske javnosti u međunarodno kazneno pravo i pravosuđe kao garancije supranacionalne pravde i pravednosti za sve države i svakog člana suvremenog čovječanstva. Zbog toga svaka članica UN, a posebno Vijeća sigurnosti, dužna je i ovlaštena pokrenuti to pitanje. Hoće li to netko i kada učiniti ne ovisi o ovdje iznesenim argumentima i njihovoj vjerodostojnosti, već o aktualnim političkim interesima o ocjeni njenog rada i rada MKSJ.

Jedna od vaših polazišnih teza jest da bi međunarodno kazneno pravosuđe moralo biti slobodno od političkih implikacija i političkih interesa. Dosadašnja tri skupa HKV-a o ovoj temi, kao i Okrugli stol Akademije pravnih znanosti Hrvatske (2005.), čini mi se da su dali poražavajuće dokaze o tomu da je u radu Suda, prvenstveno Tužiteljstva, prepoznatljiv trag političkih interpretacija i interesa. Kuda ide međunarodno kazneno pravo ako njime upravljaju prikriveni interesi?

Da, da, to pitanje Quo vadis međunarodno kazneno pravo i meni je stalno na pameti. Znate, kada netko stalno isto o nečemu govori kao ja, onda počinje i nastavlja sam sebe citirati. Od toga nisam ni ja imun, pa podsjećam na moju izjavu sa Okruglog stola Akademije pravnih znanosti i Pravnog fakulteta u Zagrebu 14. lipnja 2005. kada sam, kao jedan od u svjetskoj literaturi spomenutih sudionika u stvaranju suvremenog međunarodnog kaznenog prava, govorio o svojim razočaranjima u to pravo i međunarodno kazneno pravosuđe upravo zbog djelovanja MKSJ.

Rekao među ostalim i ovo: "....spreman sam dokazati da je djelovanje tog suda zapravo nanijelo veliku štetu zamisli međunarodnog kaznenog pravosuđa i značajno reduciralo očekivano povjerenje u njegovo djelovanje i učinak. Onako kako je to pravosuđe zamišljeno, da mora predstavljati optimum pravednosti čovječanstva koje nije opterećeno nacionalnim interesima pojedinih država i bilo čijim političkim interesima, da je u pravom smislu riječi i optimalno supranacionalno pravo i pravosuđe čovječanstva do sad se nažalost nije ostvarilo. Šteta koju je nanio Haaški tribunal u svojim postupcima je, skoro bih rekao, veća je od mogućnosti da se ona vremenom ispravi."

Tome treba dodati i ono što sam rekao na skupu HKV 8. lipnja o. g. Tada sam se u cijelosti složio sa stajalištem N. Mihanovića sa skupa 8. prosinca 2006., naime, da bi bilo žalosno kada bi raspravna vijeća Tribunala prihvatila izopačenu i krivotvorenu povijest iz sramotnih optužnica, što bi imalo za posljedicu dezagregaciju pravne logike i moralne supstance te povredu savjesti europskih naroda i europsku civilizacijsku i moralnu sramotu. Još sam rekao i da sadržaji optužnica protiv trojice hrvatskih generala i protiv šestorice optuženika u predmetu Prlić i dr. (za ZZP u podjeli BiH), iako nije u suglasju s pravnim načelima, očito je u suglasju s najavljenim ostvarenjem uloge i ciljeva Glavne tužiteljice o političkoj i povijesnoj "istini", koje nastoje postići zlouporabom međunarodnog kaznenog pravosuđa. Ako ta zlouporaba makar i djelomično uspije, i ako takve "istine" budu temelj presuda MKSJ, istina o međunarodnom kaznenom pravosuđu i primjeni međunarodnog kaznenog prava pred ad hoc Tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Haagu biti će, nesumnjivo, sramotni dio povijesti tog prava u prvom desetljeću XXI stoljeća.

Prije nekoliko dana gospođa Carla del Ponte je izjavila da je napisala pismo premijeru Sanaderu o neprihvatljivosti kritike haaškog suda na skupu hrvatskih profesora prava. Pri tom je navela da se sastala "s tim profesorom" ne navodeći o kome je riječ. "Jutarnji list" od 27. lipnja, dakle, slijedeći dan nakon njene izjave, smatra da se radi o Vama profesore Horvatiću s obzirom na vaše kritike iznesene na skupu HKV 8. lipnja 2007. koje taj list djelomično i prenosi. Što nam možete o tome reći?

Prije svega, doista ne znam na kojeg ona to profesora prava misli. Premijer dr. Sanader me o tom pismu nije obavijestio, pa ne znam o kojem se skupu hrvatskih pravnika radi i o kojem profesoru prava.

Postoji mogućnost da se u njenom pismu premijeru i izjavi možda radi o istupanju ovih dana predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva, također prof. prava Z. Šeparovića, koji je izjavio da je tu gospođu prijavio za zajednički zločinački pothvat protiv Hrvatske. Ako se radi o njemu i toj izjavi, i ako ona smatra da je to nedopustivo, na prof. Šeparoviću je da se o njenom stajalištu očituje, a ne ja.

Ako se pak radi o meni, ja ostajem kod svojih izjava o njoj kao Glavnoj tužiteljici. Štoviše sada mi se čini da je ponovno učinila nešto što je zanimljivo za komentar o njenom ponašanju i predodžbi o njenoj (sve)moći. Citiram što to ona kaže iz HINE: "Taj profesor je bio kod mene u posjetu i čini se posve razumnim. On nas je napao zbog udruženog zločinačkog pothvata koji je jedan od elemenata naše optužbe. Ja sam napisala pismo premijeru i sada čekam reakciju. Mislim da je neprihvatljivo da se to događa u zemlji kandidatkinji i sada bi izravno s vladom trebalo vidjeti kako to riješiti".

Ako se radi o stručnoj i znanstvenoj kritici pravne konstrukcije ZZP u njenim optužnicama, zar ona doista misli da je takva rasprava neprihvatljiva u zemlji kandidatkinji za članstvo u EU odnosno možda i bilo gdje drugdje da, ili uopće ne, budući da ona stvara novo međunarodno kazneno pravo i tko se usuđuje to kritizirati.... Što se tiče profesora koji joj se "činio razumnim", ako se to odnosi na mene, jer sam se doista sastao s njom u Haagu (nikako u Sheratonu u Zagrebu), mogu reći samo još ovo: Ako se profesor prava njoj činio razumnim, argumentum a contrario kada se "usuđuje" raspravljati o zajedničkom zločinačkom pothvatu, on je po njoj, postao nerazuman. Ma dajte, mlađa kolegice, vrijeme je da prestanete sebe smatrati osobom koja će dozvoljavati ili ne raspravu o nekom pravnom pitanju i da se vratite u realnost i razumne okvire rasprave o svim sadržajima suvremenog kaznenog prava.

Javnost je upoznata da je Državno odvjetništvo uputilo Vrhovnom sudu zahtjev ili zamolbu da ukine godinu dana pravomoćnu presudu, kojom je Predrag Matvejević pravomoćno osuđen za klevetu, a na koju se ovaj nije ni žalio. O čemu se tu zapravo radi? Nije li sudbena vlast neovisna?

Nisam upoznat sa sadržajem podneska o kojem me pitate, ali mi je dobro poznat slučaj optuženja i presude (Pešorda – Matvejević) za kazneno djelo klevete. Prema mojem znanju kaznenog prava, sud je ispravno postupio kada je P. Matvejevića proglasio krivim i izrekao mu kaznenopravnu sankciju za to kazneno djelo. Ono što sam tada javno osudio bila je reakcija osuđene osobe na tu presudu. On je izričito odbio izjaviti žalbu protiv prvostupanjske presude, koja je zbog toga, koliko mi je poznato postala pravomoćna. P. Matvejević je tada i kasnije svojim izjavama o sudbenoj vlasti u Republici Hrvatskoj neutemeljeno, ali s meni prepoznatljivom nakanom, nastojao diskreditirati ne samo tu vlast već hrvatsku državu u kojoj, po njemu, postoje takvi zakoni i sudovi koji njemu po takvim zakonima sude (da ne bi bilo zabune o mojoj uporabi riječi diskreditirati ona se po lat. tumači: uzeti kome dobar glas, ozloglasiti koga i osporiti nekome autoritet...).

Što se neovisnosti sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj tiče upozorio bih na opći problem sadržaja nezavisnosti, slobode, suverenosti i sl. Nema apsolutne nezavisnosti, slobode, suverenosti itd. Kada se radi o sudskoj nezavisnosti, ili bolje rečeno o nezavisnosti sudbene vlasti u bilo kojoj državi, pa i u Hrvatskoj, postoje brojni sociološki, psihološki i drugi čimbenici koji u konkretnoj situaciji čovjeka, ljudskog bića u obavljanju dužnosti suca čini samo ograničeno nezavisnim. No vi u svojem pitanju ne mislite na te okolnosti. Vi vjerojatno mislite na (ne)ovisnost sudbene vlasti o političkim utjecajima. Na temelju brojnih primjera koji su mi poznati, mogu s punom znanstvenom odgovornošću smatrati da je sudbena vlast kao ustavna kategorija i u svojem ukupnom djelovanju u Republici Hrvatskoj neovisna u suglasju s njenom ustavnom pozicijom u državnoj vlasti. To ne znači da se u nekom konkretnom slučaju ne bi mogao dogoditi pokušaj (uspio ili neuspio) utjecaja na nekog suca ili sutkinju. To onda treba dokazati te neodložno i beskompromisno sankcionirati prema postojećim zakonima.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}