Hrvoje Hitrec, suvremeni hrvatski romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist, posebice poznat po brojnim knjigama za djecu i mladež, danas je možda najpoznatiji kao predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća. Rođen je u Zagrebu, 1943. godine, diplomirao je komparativnu književnost na Fakultetu u Zagrebu, te od tada do 1985. radio u NIP "Vjesnik", a do 1990. bio ravnatelj kazališta za mladež "Trešnja".

Politički se angažirao nakon demokratskih promjena, bio je glavni direktor HRT-a (1990.-'91.), zatim ministar informiranja u Vladi RH (1991.) te zastupnik s liste HDZ-a u Zastupničkom domu Sabora (1995.-'99.). Nakon 2000. godine Hitrec je istupio iz HDZ-a i jedan je od najžešćih Sanaderovih kritičara, optužujući ga da vodi slugansku politiku. Jedan je od osnivača Hrvatskoga kulturnog vijeća, udruge koja podupire kulturni i sveopći boljitak Hrvatske, osnovane u studenom 2005. godine. Osim što je predsjednik HKV-a, voditelj je i povjerenstva za praćenje pojava u području kulture.

U stanju smo formirati dvije hrvatske vlade

Hrvatsko kulturno vijeće ima danas tisuću i trideset članova. Po snazi i sposobnostima naših članova, u stanju smo u ovom trenutku formirati dvije, a ne jednu Vladu, predstavlja nam svoju udrugu Hrvoje Hitrec.

S tim u svezi, budući da se udruge ne mogu pojavljivati na izborima, postali smo dijelom pokreta pod nazivom Savez za Hrvatsku (Savez neovisnih lista), te će se mnogi naši članovi kao osobe uključiti u liste. Savez za Hrvatsku ima zajednički program i koordinacijski odbor. Mislim da nije preuzetno reći kako taj program ima teorijsku podlogu u programu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Isprva je bilo vrlo teško, odjeci slabi ili nikakvi. No stvari se popravljaju, provlačimo se kroz pukotine visokotiražnih tiskovina. Televizije nas još više-manje ignoriraju pa i Hrvatska radiotelevizija koja bi trebala biti baklja hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta. No mi smo vrlo uporni i svjesni da radimo ozbiljan posao. Nema te teme iz hrvatske zbilje kojoj nismo prišli vrlo seriozno. Spomenuo bih samo naša tri do sada održana stručno-znanstvena skupa o Haagu. Kada je na zadnjem jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za kazneno pravo, prof. Željko Horvatić, komplimentirao Hrvatskom kulturnom vijeću, bio sam vrlo ponosan.

Hrvatsko kulturno vijeće još nije reagiralo na Matičin pravopis. Taj je uradak tek usputno spomenut na tribini HKV-a pod naslovom "Je li nam potreban Zakon o hrvatskom jeziku", na kojoj su nastupili akademici Stjepan Babić i Dalibor Brozović te glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda, gospodin Tomislav Ladan. Uvodno sam govorio i ja, a za servilnost nisam optužio Maticu nego takozvanu hrvatsku političku elitu. Rekao sam, doduše, da programirano destabiliziranje hrvatskoga jezika ima potporu nekih kulturnih ustanova i institucija kojima se na krajnje nesretan način pridružila i Matica hrvatska.

Jezikoslovni trećeligaši stvaraju uvjete za 'zapadni Balkan'

Pokazalo se da je časni starina Julije Derossi bio posve u pravu kada je bio upozorio na tajnovito kuhanje kaše u MH.

Ispiljeni pravopis troje jezikoslovnih trećeligaša jest nazadak a ne napredak, okretanje leđa hrvatskoj jezičnoj tradiciji i povratak novosadskim nebulozama. Glede plana međunarodne zajednice o zajedničkom bosansko-hrvatsko-srpskom kao službenom jeziku 'zapadnoga Balkana', mogu reći da sjajno napreduje, što je uočila i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. U ovom trenutku taj je umjetni jezik već u uporabi Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. Dalibor Brozović je na spomenutoj tribini točno rekao: "Ono što neki vanjski faktori žele učiniti s hrvatskim jezikom, jest na crti stvaranja uvjeta za 'zapadni Balkan'.

Potrebu nekoga oblika zakonske zaštite hrvatskoga jezika nije osporio nijedan predavač na tribini. Brozović i ja smo za posebni Zakon o hrvatskom jeziku, Babić drži da bi hrvatski trebalo zaštititi unošenjem novih odredaba u neke već postojeće zakone, a Ladan je govorio o svojevrsnom Propisniku.

A komu to odgovara?

Upravo ove aktualne igre oko hrvatskoga jezika nameću potrebu da se opet progovori o potrebi Zakona o hrvatskom jeziku. Ustav kaže samo da je "u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo", što dobro zvuči, ali je nedovoljno.

Nama treba zakon o suvremenom, standardnom hrvatskom jeziku jer smo svjedoci da taj jezik danas egzistira isključivo na razini interpretacije, neujednačenosti, neobveznosti i subverzije. Odlučno se zalažem za takav zakon, koji bi imao i svoje podzakonske akte ili propise, a oni bi sadržavali i propisani pravopis. To treba i mora biti politička odluka. Dobro uređena zemlja ne može dopustiti pravopisni kaos. U tome kao uzor može služiti Francuska, ali i niz drugih europskih zemalja koje imaju zakone o svojemu jeziku.

Stari jezični unitaristi čekaju treću Jugoslaviju

Tko je proizvodio taj pravopisni kaos za sve vrijeme trajanja samostalne hrvatske države?

Upravo oni kojima je bila zadaća, da ne dopuste potpuno osamostaljenje hrvatskoga standardnog jezika. A zašto? Zato što im je stavljeno do znanja da "nije sve izgubljeno", da će se, dakle, treća Jugoslavija pojaviti u nekom obliku, a tada će stari jugoslavenski jezični unitaristi dočekati nov procvat.

Niti na jednom sveučilištu Europe hrvatski jezik i književnost ne mogu studirati bez prisilnoga braka sa srpskim ili bosanskim?

Dobar dio slavista na europskim sveučilištima drži se simbioze srpsko-hrvatskoga kao pijan plota. Može se to objasniti bijednim taštinama jer zar će sada odjednom pljunuti na sve što su govorili, tiskali i predavali studentima? Postoji, naravno, i viša, politička razina, ista ona koja konjanicima kaosa u Hrvatskoj daje do znanja da će sve opet doći na svoje. Pa nije bez vraga na oglasnoj ploči londonske zračne luke Zagreb i dalje smješten u Jugoslaviju. Britanci rade na političkom ujedinjenju Balkana od 1993. Usput se trude, zajedno s Amerikancima, otvoriti putove imperijalnome pohodu engleskoga jezika, a toj najezdi teško se odupiru i veće zemlje od Hrvatske. Angloamerikanizmi uništavaju samo biće hrvatskoga jezika pa smo tako u opasnosti da dobijemo neku englesko-balkansku varijantu.

Đačka pobuna protiv krivotvorenja Domovinskog rata

Domovinski rat osim kriminalizacije još uvijek nije našao dostojno mjesto u školovanju mladih. Poslije 2. svjetskog rata svaka partizanska ofenziva obrađivana je satima u školama.

Đaci znaju u Domovinskom ratu više od pisaca školskih udžbenika koji, usput, drsko krivotvore povijest. Očekujem đačku pobunu jer su njihovi očevi i poneke majke bili hrvatski branitelji.

Djeca će braniti čast svojih roditelja. A glede partizanskih ofenziva - one i dalje traju. Zadnju ofenzivu imali smo nedavno, mislim na koncentrirani i medijski potpomognut napad na doista blistav govor kardinala Bozanića kod Bleiburga. Nova partizanska ofenziva zbivat će se usred Zagreba, na EUROKAZU posvećenom zapovjedniku jugoslavenske vojske koja je poubijala nekoliko stotina tisuća Hrvata.

Nedavno je u tisku objavljeno da Britanci započinju prodaju hrvatskoga priobalja.

Svaki stranac može legalno prodavati hrvatsku zemlju, dovoljno mu je da otvori agenciju. Tomu treba stati na kraj, pogledati kako su strancima doskočili Bavarci ili Talijani. Ne možemo dopustiti da nakon obiteljskoga srebra rasprodamo i obiteljsko zlato.

A to zlato je naš prostor. To zlato je Hrvatska. Nedavno je novi politički organizam pod nazivom Savez za Hrvatsku, uputio hrvatskim građanima Proglas u kojemu se kaže i ovo: "Ovu zemlju možemo sačuvati samo mi koji smo povijesnim iskustvom, osjećajem i kulturnom vezani uz nju."

Neke druge udruge još uvijek bezuspješno pokušavaju pokrenuti izvođenja pred sud živućih ubojica Hrvata u poratnim danima 1945.

Točno, pokušavaju udruge. A čiji je to posao, nego posao države? Ima li hrvatska država svoju policiju i državno odvjetništvo? Ima, ali nema političke volje da se zločinci izvedu pred sud ili da barem ispred svojega imena i prezimena dobiju titulu - zločinac. Postoje brda dokumenata i knjiga u kojima su ta imena zapisana. Postoje isto tako brda dokaza za zločine, ali ništa se ne miče. Nema pomaka ni u sustavnome utvrđivanju imena žrtava, stotine grobišta čekaju da budu otkopana, grobovi onih koji su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela, štono reče Đilas. Što uraditi? Ili taj strašni posao obaviti, ili predložiti Hrvatskom saboru da donese deklaraciju u kojoj bi stajalo da jedino zločini nad Hrvatima zastarijevaju. Ili da se jednostavno ne računaju, kako reče Krleža.

Nova politička tvorevina - da se Hrvati ne dosjete

Upozoravate na ponovno ujedinjavanje zemalja zapadnog Balkana.

Nikoga više ne treba upozoravati. Proces stvaranja nove političke tvorevine pod nazivom 'zapadni Balkan' upravo je u fazi pune realizacije.

Nakon što su brojni koraci učinjeni u okviru Pakta o stabilnosti, sada je palicu preuzeo Proces suradnje u jugoistočnoj Europi u kojemu su, kao štafaža, i neke zemlje koje ne pripadaju bivšoj Jugoslaviji. To je zato da se Hrvati ne dosjete. Nova-stara tvorevina ima već i svoje institucije: Regionalno vijeće, tajnika i tajništvo, te glavni grad. Upravo se radi na pronalaženju grada koji bi bio sjedište zajedničkoga parlamenta.

U svezi s tim, HKV je uputio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti odluke Vlade RH da djeluje u okviru takvoga Procesa. Naime članak 141. Ustava Republike Hrvatske izrijekom zabranjuje ne samo balkanske sveze, nego i svaki korak koji bi mogao dovesti do njih. Za sada iz Ustavnoga suda nema ni glasa, možda zbog kadrovskih rošada. No svakome je jasno da je riječ o protuustavnoj situaciji, što zahtijeva angažman cjelokupne javnosti. Problem je u tome što naša javnost nije dovoljno upoznata s ovim u biti puzajućim procesom, mediji daju vedru, gotovo srdačnu sliku regionalne suradnje, a radi se opasnom, reverzibilnom procesu koji nas vraća u nevolje dvadesetoga stoljeća. Svi oni koji su, počevši od prihvaćanja 'regionalnoga poglavlja' Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju pa do dana današnjega omogućili, s naslova Republike Hrvatske, da zemlja ode u pogrješnom smjeru, imaju se smatrati izdajnicima. Izdali su prije svega više od devedeset posto građana koji su se na referendumu 1991. izjasnili za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Većina njih je živa. Tražim od njih da to i pokažu.

Tomislav Držić
Hrvatski list

{mxc}