Izjava HHO-a o govoru mržnje i netoleranciji u Hrvatskoj

Hrvatski helsinški odbor (HHO) već dugi niz godina zalaže se za slobodu govora i udruživanja koji će nadilaziti ideološke, nacionalne i sve druge obrasce. Uvijek smo na razne načine osporavali monopolističke navade koje su sebi prisvajale pravo na apsolutnu istinu. Danas smo suočeni sa novim primjerima samodopadnog monopolizma koji se ogleda u dva recentna slučaja u našem javnom životu.

Predstavnici monopolističkih ideoloških skupina što su si izborili povlašteni položaj u većem dijelu medija, a koji djeluju kao surogat za javnost, nedavno su poveli glasnu kampanju protiv zabrane plakata za predstavu "Fine mrtve djevojke" u zagrebačkom kazalištu "Gavella". Gavellin ravnatelj Darko Stazić povukao je plakat dizajnera Vanje Cuculića, koji lezbijsku temu predstave upriličuje nježnim zagrljajem dviju porculanskih Bogorodica.

Njihova kampanja bila je usmjerena na gradonačelnika Bandića i Katoličku crkvu, ali ne i na ravnatelja Stazića. Stazić je mogao, da je imao građanske hrabrosti, odbiti Bandićevu naredbu. Pomanjkanje hrabrosti i ravnatelja i glumaca, koji su mogli odbiti igrati u predstavi zbog zabrane plakata, nadoknađen je glasnim prosvjedima protiv Bandića i Katoličke crkve. Premda smo svjesni da ovakav plakat zacijelo vrijeđa katolike i sve kršćane, pa i druge Marijine poklonike, smatramo da su zabrane, u društvu naviknutom na cenzuru kroz duga razdoblja nedemokratske vlasti, doista nepoželjna.

Naravno, moglo bi se postaviti pitanje zašto dizajner Cuculić lezbijsku temu predstave nije upriličio nježnim zagrljajem dviju porculanskih ministrica u Vladi, recimo ministrice kulture i ministrice vanjskih poslova. Dvojimo o tome je li proračunski novac koji dolazi i iz poreza građana-vjernika, najbolje upotrebljen tiskanjem ovog plakata. No, to u ovom trenutku za nas nije presudno. Izvršni odbor HHO-a doista vjeruje da sloboda ne može biti olako omeđena, čak i onda kada vrijeđa osjećaje hrvatske većine.

Zato smo i osupnuti najnovijom hajkom, ovoga puta za zabranu govora američke spisateljice Judith A. Reisman u Hrvatskom saboru, ali i drugim javnim mjestima.

Ne ulazeći u znanstvene kvalifikacije gospođe Reisman, ne možemo ignorirati hajkaške razmjere kampanje i jezik osporavanja koji se rabi protiv ove javne ličnosti koja zacijelo ne zavređuje razinu difamacije kojom je izložena.

Odjednom su opskurni saborski zastupnici postali intelektualno i znanstveno samoosposobljeni za procjenu pogodnosti, a zapravo podobnosti, klupskih gostiju iz svijeta i to po stranačkom ključu. Šokirani smo provincijalnom razinom hrvatskog antisemitizma kojom je jedna američka Židovka, čiji je veliki dio obitelji istrebljen u nacističkim konclogorima i to u Auschwitzu, izložena optužbama za krivotvorenje Holokausta, kako od HNS-ove zastupnice Nade Turine Đurić, tako i novinarke Jelene Lovrić u Jutarnjem listu od 30. siječnja 2013. Takvo što nisu primjetili u Izraelu gdje je gđa Reisman živjela i gdje danas žive njena kći i unučad, niti odgovorne uprave sveučilišta u Jeruzalemu, Haifi i Tel Avivu na kojima je gđa Reisman često predavala.

Zastrašujuća je činjenica da ova „antisemitkinja" ima otvorena vrata za govor u američkom Kongresu i za savjetovanje američkih ministarstava, ali da istovremeno nije „dostigla" nivo koji bi zadovoljio neokomunističke talibane među hrvatskim sabornicima.

IO HHO-a i u ovom slučaju vjeruje da sloboda ne može biti omeđena bilo kojim političkim, klasnim ili ideološkim svjetonazorima, te poziva saborske zastupnike da obrane slobodu govora u Hrvatskom saboru i u hrvatskom društvu općenito.

IO HHO-a posebno je zgrožen događanjem na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu od 29. siječnja gdje je gđa Reisman dočekana optužbama za antisemitizam. Njoj je na predavanju studentima priređena klasična „sačekuša" koja je kulminirala istupom dekana Nenada Zakošeka, koji je manirom balkanskog primitivca prekinuo svoju gošću, da bi joj čitao bukvicu kako njegove studente nisu indoktrinirali komunisti nego Katolička crkva.

Zastrašujuće je da najveći dio medija prikriva ovaj grubi i necivilizirani ispad jednog visokopozicioniranog dužnosnika Sveučilišta. Stoga se ne treba čuditi da je zgrožena gđa Reisman izjavila da nikada u svom životu nije vidjela ovoliko komunističkih bullya (bully označava snagatore, nasilnike koji se iživljavaju nad slabijima ili nemoćnima).

Dokle idu medijski pokušaji retuširanja događanja na FPZ vidi se iz teksta u Jutarnjem listu od 30. siječnja iz pera Borisa Vlašića koji Zakošekov ispad prikazuje ovako: „Odlučan je bio profesor koji je do tada izgledao kao i svaki drugi sivi profesor skriven u uniformi bijele košulje sa kravatom."

Nadamo se i priželjkujemo da će, prilikom sljedećih istupa gđe Reisman, Hrvatska pokazati i lice uljuđenog demokratskog i tolerantnog društva, bez govora mržnje i prozirnih manipulacija.

HHO