Nije nikakva tajna kako su brojne novine u financijskim teškoćama, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Primjerice, u SAD-u bankrot prijeti četvrtim novinama po broju prodanih primjeraka Los Angeles Timesu, kao i nešto manjem Chicago Tribuneu, a u ozbiljnim financijskim nevoljama je i New York Times. U cijelom svijetu novine su se našle pritisnute Internetom, kojem se mnogi okreću kao izvoru informacija. No, Internet ne može nadomjestiti ozbiljno novinarstvo tako da propadanje novina na svjetskoj razini sigurno nije vijest kojoj bi se trebalo radovati. No, može se reći i da je sama novinarska branša doprinijela ovim procesima, prilagođavajući objektivnost i kritičnost pisanja interesima raznih lobija, što sigurno odbija čitatelje koji su toga sve svjesniji. U potrazi za objektivnošću Internet se onda nameće sam po sebi, no pri tome čovjek dolazi u opasnost da se potpuno izgubi u gomili informacija koje je teško provjeriti, kao i mnoštvu površnih komentara. Ova površnost nije samo problem vezan uz dnevno informiranje, već je često svojstvena i mnogim drugim inicijativama vezanim uz Internet. O socijalnoj mreži Facebook do sada smo na Portalu pisali u kontekstu političkih manipulacija, no vrijedi se i osvrnuti na samu bit Facebooka kao mjesta za virtualno druženje. O tome smo zgodan i dobar tekst našli u mjesečniku Bug posvećenom osobnim računalima.(mm)

Negacija evolucije

Samo u Hrvatskoj navodno ima 380.000 korisnika Facebooka - OK, ima tu svega, vjerojatno i izmišljenih profila i koječeg: najzad, i ja sam na "Fejsu", iako samo tijelom - duhom nisam. Zapravo, tijelom nisam, a duhom... isto nisam? Nečim virtualnim jesam, a komplicirano je sve to.

Pokušat ću pojasniti svoj problem, pa možda kad ga stavim na papir, nekako ugledam neko preočigledno rješenje ili objašnjenje koje mi sada izmiče. Možda se javi neki dobar čitatelj pa mi kaže što radim krivo? Razne oblike onoga što se danas naziva društvenim mrežama na Internetu koristim od 1994., kada sam se prvi put spojio na Usenet. Usenet, mada iz današnje perspektive izgleda prethistorijski, posve je legitimna društvena mreža. Nakon toga sudjelovao sam na toni diskusijskih foruma, svjetskih, domaćih, stručnih, glupih, besmislenih, vrlo ciljanih... svaki od njih je, bez obzira na odnos signala i šuma u komunikacijskom kanalu, koji je nekad bio gori od 10:1 u korist šuma, imao smisla. Facebook, koliko vidim, služi samo kratkom, vrlo površnom hvalisanju, bez dublje supstance. Vrlo je teško govoriti o odnosu signal/šum jer mi se kod ovog foruma, odnosno društvene mreže, čini da je šum zapravo smisao svega, pa je signal = šum!

Želeći iz prve ruke vidjeti to čudo, učlanio sam se na Facebook početkom godine, i ne našavši ništa zanimljivo niti poticajno praktično, odmah ugasio račun. Ispostavilo se da Facebook nikog ne briše iz evidencije članova, već im samo zamrzava članstvo. Tako, kada sam se ove jeseni opet odlučio spojiti, trebalo je samo reaktivirati moj stari zamrznuti račun. Unutar dva-tri tjedna počeo sam dobivati zahtjeve za "prijateljstvom" od ljudi koje jedva poznajem, ne poznajem uopće, te od nekih s kojima se poznajem, ali ne da nismo prijatelji, već smo gotovo posve suprotno. Malo mi je to bizarno - u privatnom i profesionalnom smislu hvatamo se za grkljan, a na "Fejsu" smo, kao, frendači, i dobivamo apdejte kad je tko stavio novu sliku s ljetovanja, oženio se ili našao novu curu, kad ga boli glava, kad mu je dosadno ili koji je film zadnji pogledao? Što je najbolje, u ovome nisam iznimka - listajući profile ljudi koje znam medu frendovima, vidim razne anomalije. Rječnikom "Fejsa", prijatelj je svatko tko je negdje vidio tvoje ime, a visi na Fejsu dovoljno dugo da bi te pozvao u svoju skupinu. Prijatelji na "Fejsu" se broje u stotinama.

Ja to ne kužim, a jesam li glup ja ili Fejsbuk - odlučite sami. Kada sam toliko nadvladan mnoštvom kao u ovom slučaju, dopuštam i vlastitu glupost. Uz Facebook, jednako mi je glup i Linkedln, navodno namijenjen poslovnom "networkingu". Facebook je za egzibicioniste i hvalisavce, a Linkedln niti za njih.

Negdje tamo, ako se ne varam 2001., izišla je igra Tropico - klasična simulacija grada ili države, ali s nekim zabavnim i tada inovativnim elementima: igrač je u ulozi diktatora male otočne banana-repu-blike negdje u Karibima i svojim odlukama upravlja hoće li njegova državica biti tropski turistički raj ili totaliratna utvrda, hoće li krenuti stopama blagostanja ili biti ruglo regije. Ništa posebno novo - Sim Citv je "izmislio" takav tip igara još krajem pretpotopnih osamdesetih, a uslijedio je i nebrojen niz klonova. Tropico je bio zabavan zbog svog otkačeno-duhovi-tog scenarija, a ako se ne varam, bio je i prva igra tog tipa koja je uvela individualizirane likove. Po cesti su šetali mali virtualni ljudi, njih na stotine, i po prvi put je svaki imao svoje ime i prezime, zanimanje, bazične osjećaje, strasti i potrebe. Kako rekoh - posve je moguće da Tropico ovo uopće nije uveo prvi, povjesničari igara neka me isprave, ali ja ga osobno pamtim kao prvu igru s tim "fičerom" koju sam igrao i zato je bitan za ovaj tekst.

Dakle, kada biste nadnijeli miša nad nekog čovca na ulici u oblačiću bi se pokazalo, na primjer: Pablo Gomez, njegova razina općeg zadovoljstva i kratka rečenica o tome što Pablo osjeća ili ima namjeru raditi: "večeras idem u krčmu", "dosadno mi je", "želim bolji posao". Kratke, šuplje rečenice koje su u kontekstu igre imale smisla jer su igrača upućivale da stanovnicima da ono za čime žude i tako ih drži zadovoljnima. Za strateške odluke u igri postojali su znatno bolji i precizniji alati za sondiranje javnog mnijenja - mali su oblačići tu bili uglavnom da igri daju atmosferu, a virtualnim čovuljcima kakvu-takvu bazičnu "osobnost".

"Stanovnici" Facebooka svojom me plitkom komunikacijom podsjećaju na virtualnu ekipu iz Tropica. Golema većina "apdejta" nečijeg stanja svodi se na kratke, često i kriptične rečenice, one-linere bez ikakve supstance. Kompleksna ljudska bića iz stvarnog života, sposbna za rješavanje jednadžbe s tri nepoznanice, duboke osjećaje, pisanje teksta za Mrežu ili shvaćanje Danteove Božanske komedije, svedena su na virtualne mrave iz Tropica ili tamagotchije, čiji vokabular sadrži šaku one-linera i "psihičkih stanja"! I to na mreži koja bi trebala promovirati individualizam, kreativnost, ovo, ono?

*****

Na početku sam spomenuo 380.000 korisnika Facebooka iz Hrvatske. Prva verzija ove kolumne sadržavala je znatno skromniju brojku od 170.000 koju je netko zavrtio pred par tjedana, ali još za vrijeme nastanka ovog teksta Iskon je u nekom priopćenju spomenuo 380.000. Ako odete u Facebookov alat za kreiranje oglasa i glumite da ćete uzeti oglas, što može svatko - sustav vam zaista izbacuje broj od 380.000 korisnika iz Hrvatske kao ciljanu skupinu ako u svoj oglas niste unijeli nikakve spolne i dobne restrikcije. Svakom je prodavaču oglasnog prostora u interesu povećavati broj svojih korisnika i čitatelja, no kako je točno Facebook došao do po mom mišljenju bizarno pregoleme brojke od 380k Hrvata zaista ne znam. Poslao sam upit Facebookovoj službi za novinare, ali mi do zaključenja ovog teksta nisu odgovorili. Željno čekam što mi imaju kazati, a o tome onda eventualno čitajte u nekoj narednoj kolumni (ili na mom profilu na Fejsu zomg LOL).

Oleg Maštuko
Bug

{mxc}