Početkom ovog mjeseca književnik Davor Velnić u Novom je listu objavio tekst pod naslovom „To je preambula treće Jugoslavije“ o tzv. Deklaraciji o zajedničkom jeziku. Tekst su ubrzo napali kolumnist „Novosti“ Viktor Ivančić i Denis Romac, predsjednik Redakcijskog vijeća Novog lista i potpresjednik HND-a. U prilogu donosimo Velnićev tekst, tekstove Ivančića i Romića kao i Velnićevu reakciju na napade koji su uslijedili nakon objave teksta. (hkv)

 Davor Velnić o Deklaraciji o zajedničkom jeziku: 'To je preambula treće Jugoslavije'

Južnoslavenska ideja potekla je od obrazovanih i nacionalno osvještenih Hrvata koji su Davor Velnic1opterećeni germanizacijom i mađarizacijom spas vidjeli u sveslavenstvu i u bratskom suživotu s ostalim slavenskim narodima. Prije svega s Česima i Slovacima, narodima pod istom austro-ugarskom carskom krunom s kojima su Hrvati imali tradicionalno dobru kulturnu suradnju i pohađali njihova sveučilišta. Iz sličnih je razloga Crkva u Hrvata kadila ideji sveslavenstva; ona se pak nadala unijaćenju pravoslavnog istoka i plodnom ekumenskom dijalogu. Nije li se u Hrvatskoj upravo osnovana Akademija znanosti i umjetnosti nazvala Južnoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti(?), da bi se tek nakon proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske proglasila »Hrvatskom«? Međutim vrag ima tanke uši i tadašnji turski vazali primijetili su te hrvatske sveslavenske tlapnje. Znali su Srbi procijeniti kad je došlo pravo vrijeme i još bolja prigoda, tim više jer ambicija da obnove srednjovjekovno srpsko carstvo(?), čak i u svom prignutom položaju turskih vazala, nije nikad napustila »nebeski narod«.

I to je bio nesretni začetak dviju Jugoslavija: ta hrvatska naivnost i želja da joj se laska i hvali, s jedne strane, i planski osmišljeno bizantinsko laskanje koje je oduvijek tako godilo hrvatskim ušima, s druge. Spretni srpski planovi prisajedinjenja nastali u vojujućem svetosavlju vješto su se izmjenjivali kroz zajedničku povijest dviju Jugoslavija: od velikosrpskog političkog programa, Načertanija (1844.) Ilije Garašanina, dok je Srbija bila turski vazal, preko hegemonističke srpsko-jugoslavenske nacionalne politike i jezičnog jugoslavenskog unitarizma u Karađorđevićevoj i Titovoj Jugoslaviji; od Novosadskog sporazuma i Memoranduma SANU do otvorene velikosrpske agresije na bivše republike SFRJ. Da bi se to četničko zlo zaustavilo, Saveznici su 1999. bili prisiljeni mjesecima bombardirati fašističku Srbiju, baš kao što su nekad bombardirali nacističku Njemačku.

Ništa bez tradicionalnih hrvatskih izdajnika

Danas kad je i najokorijelijim zagovornicima »regijona«, olinjaloj jugoslavenskoj nejači, postalo razvidno da Jezici i nacionalizamse Srbija i zloduh četništva ne mogu tek tako geopolitički »izliti« na Hrvatsku, jer Republika Hrvatska je članica Europske Unije i članica NATO-a, a ovo je stoljeće prekratko da bi Srbija postala članicom bilo kakve europske organizacije – upotrebljene su prokušane metode srbo-četničke hegemonizacije hrvatskih prostora promicanjem jezičnog i kulturnog unitarizma. Naputak Memoranduma II. SANU je jasan: Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu. Naravno, sve to ne ide bez tradicionalnih hrvatskih izdajnika, podgrijanih orjunaša i planski postavljenih »naših« kadrova u kulturi, pravosuđu, državnoj i lokalnoj upravi. Sve uredno ugrađeno za vrijeme karaljevine i »carevine« Jugoslavije, Karađorđevićevim kundakom i Titovom partijom. Zato su potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku provjerena imena yugointelektualista, priučenih novinara i najveći proračunski paraziti: razne šeširđije, markovine, dežulovići, popovići, pilseli, karakaši, kordićke... i ostala yubulumenta sljednica razujućeg srpstva koja uporno želi dokazati da smo još uvijek na Balkanu opasani bodljikavom žicom jugoslavenskog unitarizma, da smo zapravo jedan narod koji piše i govori istim jezikom – jezikom »regijona«.

Takozvana Deklaracija o zajedničkom jeziku, predstavljena u sarajevskom Media centru 30. ožujka, pokušaj je hegemonizacije jugoslavenstvom i preambula 3. Jugoslavije, nove jugoslavenske nakaze. Taj političko-ideološki pamflet, u naravi protuustavan dokument (ne samo u Republici Hrvatskoj) i previše podsjeća na slične dokumente/naputke, prave političke platforme koje su opravdavale i prejudicirale srpsku agresiju devedesetih godina prošlog stoljeća; na krvave sukobe na tlu bivše SFRJ i na svako zlo što je protutnjilo u službi velikosrpstva.

Bez radnih navika i mizernog talenta

U nekadašnjoj hrvatskoj kulturi boljševičkog predznaka, potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku i njihova sljedba žarili su i palili, i nisu se nikad pomirili s činjenicom da postoji međunarodno priznata suverena hrvatska država. Bez radnih navika i mizernog talenta sami od sebe postali su davno potrošena agitpropovska roba, nezahvalni pripuzi, uljezi i hrvatski apatridi koji intenzivno žive u fikciji propale i nepostojeće države, ali hrvatskom proračunu. Čak i uz obilnu pomoć (ovog) Ministarstva kulture, njihova je nemoć očigledna isto kao i namjera da politički, kulturno i jezično integriraju prostor bivše Jugoslavije, samo su im srdžba, očaj i mržnja vidljivi kao plikovi na licu. I dobro je da su istrčali s memorandumskom tzv. Deklaracijom o zajedničkom jeziku, makar su svoja imena sami stavili na listu i to je možda jedini građanski čin koji su ikad učinili. Malo je neobično da čin potpisivanja nisu pripisali fašizaciji Hrvatske, i optužili ustaše da su ih na to prisilili. Neka popisa, dobro je.

Grad Rijeku dobro opisuje poseban jugoslavenski scenarij skiciran još tamo od 1945., kada se od građana na silu ispražnjenu Rijeku mehanički dovode horde opančara »bratstva i jedinstva« i grad popunjava legionarima jugoslavenstva. Grad ostaje »corpus separatum«, ali ovaj put pod budnim okom i strogom upravom Partije, koja nakon 1990. kroz programski izmišljenu i nepostojeću multietičnost i multikulturalnost provodi autonomaštvo i protuhrvatsku politiku, a sve u želji da ostane Jugoslavija u malom. Riječka multietičnost austro-ugarske odnosila se na prosperitetni suživot građana Hrvata, Talijana, Mađara, Engleza, Nizozemaca, Francuza i Grka, danas je to jugoslavenski nacionalizam i predstave folklora »naroda i narodnosti«.

To je ujedno i tajna uspjeha SDP-a na lokalnim izborima u suverenoj Republici Hrvatskoj: mizerna nacionalna osvještenost, orjunaštvo Sušaka i mnogoljudna »Jugoslavija u malom« pod budnim partijskom kontrolom. SDP i njegovo glasačko tijelo u Rijeci djeluju zavjerenički. Ti birači, profesionalni multietničari, podržavaju jugoslavensku državotvornost, a ustvari samo prikrivaju srpsku umreženost. Naime svi oni još žive u riječkoj Jugoslaviji i nadaju ostvarenju neke treće sreće: tisuće njih što udobno od 1945. žive na i u opljačkanom, na gradskim i županijskim proračunskim jaslama.

Riječki HDZ nije se nikad usudio povesti hrvatsku tihu većinu u izbornu pobjedu, artikulirati njene političke želje i tako su Hrvati u Rijeci postali politička manjina. Oklijevanje i podzemna simbioza lokalnog HDZ-a s lokalnim SDP-om traje od samog početka.

Rijeku najbolje uprizoruje m/b Galeb

Grad Rijeka nastavila je tamo gdje je Jugoslavija propala i danas izgleda upravo onako kako bi Jugoslavija izgledala da je nekim čudom preživjela samu sebe. Grad Rijeku na izmaku razuma najbolje uprizoruje m/b Galeb na mrtvome vezu u Riječkoj luci: ruzinava podrtina lažnog bravara i pravog diktatora. To je prikladan spomenik Rijeci i jednoj propalom političkom projektu. Rijeka je ustvari m/b Galeb: abandonirana nakarada i relikt jedne tiranije. Rijeka kao Titov ratni plijen ostala je zapuštena, nepuštena baš kao i njegov zaplijenjeni i nikad pravome vlasniku vraćen m/b Galeb.

Projekt SAO Rijeka je razlog zašto se srbijanska diplomacija uz pomoć Vesne Pusić, Ive Josipovića i Dejana Jovića zauzela da taj grad postane Prijestoljnica europske kulture 2020. Nimalo nije riječ o promociji hrvatske kulture u Rijeci, već o promociji jugoslavenske kulture u jugoslavenskoj Rijeci pod budnim okom Beograda i, naravno, stari komunistički trzaj da se zavuče ruka u tuđi džep, ovaj put fondove Europske Unije namijenjene hrvatskoj kulturi, a ne promociji jugoslavenske kulture.

No vratimo se hrvatskom jeziku i njegovoj službenoj poziciji u svijetu: hrvatski jezik je jedan od 24 ravnopravna jezika u Europskoj Uniji; međunarodno je priznat kao samostalni jezik 1. rujna 2008. i njegova je kodna oznaka »hrv« pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 »Registration Authority« u Washingtonu. Hrvatski je zaseban slavenski jezik, a njegov povijesni, politički i kulturni razvoj provodio se odvojeno i samostalno od sličnih jezika u širem i daljem susjedstvu. Standardni hrvatski književni jezik razvijao je svoje specifičnosti na morfološkoj, tvorbenoj, fonološkoj, sinktatičkoj, leksičkoj i stilskoj razini i davno usustavio svoje latiničko grafijsko pismo. Da svega toga nije bilo, prije svega stoljetne hrvatske književne tradicije, hrvatski jezik ne bi bio na ovaj način međunarodno priznat i kodificiran. Srpski jezik i kultura su nešto posve drugo. To je država koja je pala pod Turcima i preskočila renesansu, barok i prosvjetiteljstvo, sve bitne faze judeokršćanske civilizacije u Europi da bi tek stvaranjem kraljevine Jugoslavije pokušala lažima i prijevarom steći poželjne kulturološke atribute. Na primjer pokušaj prisvajanja Dubrovnika i tzv. »srpska dubrovačka književnost«?

Razumljivost s nekim drugim slavenskim jezicima, kao »krucijalni dokaz« jedinstvenog jezika nije bitna odrednica, a ni presudna.

Meni bi odgovarala Velika Britanija, na primjer?!

Nego dokle ide ta »razumljivost« i zašto se crta ne podvuče na slovenskom ili bugarskom jeziku, Slovačkom ili Češkom? Meni bi odgovarala Velika Britanija, na primjer?! Skandinavci se prilično dobro između sebe razumiju, čak im je i dobar dio povijesti i državnosti isprepleten, međutim Danci ipak govore danskim, Šveđani švedskim i Norvežani norveškim jezikom, i nikome napamet ne pada te skandinavske jezike stavljati pod istu kapu. Ne postoji skandinavski jezik kao nekakav esperanto Skandinavskog poluotoka, ali postoje danski, švedski i norveški jezik.

Hrvatski jezik je Hrvatskim ustavom zajamčen službeni jezik i zato je nebitno s kojih visokih političkih adresa dolaze službene potvrde o tome. Visoke političke adrese pune utjehe i razumijevanja za hrvatski jezik trebale su se pobrinuti da nitko nikad ne dovodi u pitanje opstojnost hrvatskog jezika u Hrvatskoj, pogotovo ne on što se cijelo vrijeme prežderavaju i bogate na hrvatskom proračunu, ali ne prestaju rovariti protiv Hrvatske. Ove godine na sajmu knjiga u Leipzigu hrvatska »reprezentacija« književnosti pala je na dva nepostojeća slova: Slobodan Šnajder i Damir Karakaš nisu hrvatski pisci nego potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku, i na kojem je to jeziku onda pišu ta dva plaćenika za yugoslovenski jezik i državu na hrvatskom štandu u Leipzigu? Slobodan Šnajder je agipropovski oštroper, a Damir Karakaš je jednostavno netalentirani knjiški pozer, ali ne i književnik. Sve to ministrica Nina Obuljen dobro zna i podržava, ne zato jer može i smije, nego ova Vlada sve vrijeme svog mandata tako jedri. Ovakvo petokolonaško predstavljanje hrvatske književnosti i kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu, pa onda selektivna nakladnička politika u Hrvatskoj – potpisnici tzv. Deklaracije o jednome jeziku naprijed, ostali stoj – i svjetonazorsko opredjeljenje Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Rijeci, isto kao i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, da se ne spominju Leksikografski zavod MK, HRT – provjerena su oružja srbo-jugoslavenstva usmjerena protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Davor Velnik
Novi list

Viktor Ivančić: Novi Novi list

Dan kada je u riječkom Novom listu objavljen tekst Davora Velnića o Deklaraciji o Ivančićzajedničkom jeziku (2. travnja 2017.) lokalni bi kroničari trebali posebno zabilježiti i ostaviti u vidu markacije budućim generacijama, i to kao trenutak snažnoga simboličkog raskidanja s jednom tradicijom, moment od kojega – zahvaljujući nepokolebljivoj uredničkoj volji – dotad ugledna novinska kuća skreće u medijsku kanalizaciju.

Novi list, u kojem pišu neki od najboljih novinara u ovoj zemlji, znao je biti svakakav, i odličan i grozan, i neposlušan i discipliniran – u vlasničkoj eri Roberta Ježića poduzimao je čak konceptualno složene cenzorske operacije – ali se nikada, baš nikada, nije zatekao u zoni hrvatske medijske kanalizacije. Sada, tekstom Davora Velnića, odvažno je zaplutao tim gustim vodama. Za nekoga tko je dugo godina u profesiji, poput ovoga potpisnika, to je bezmalo potresno: datum od kojega ne uočavaš razliku između priloga u Novom listu i priloga na portalu Dnevno.hr ili u televizijskoj pljuvačnici Velimira Bujanca, zavrjeđuje da s osjećajem poraza začepiš nos i priznaš mu historijski značaj.

Nakon što se, povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku, salvama pravedničke domoljubne srdžbe oglasio cijeli orkestar desničarskih truba, sam članak autora koji za sebe tvrdi da je književnik (član DHK-a i Matice hrvatske) nije dakle interesantan zbog svoga sadržaja, već zbog činjenice da je taj sadržaj obnarodovan baš u Novom listu, kao uvertira u neminovni spektakl novinske autodestrukcije, ili čin dobrovoljnog izlaganja pogubnoj infekciji, ili zorna ilustracija neopozivoga gubitka nevinosti nečeg što zovemo mainstreamom, ili – posve sigurno – prelazak preko ruba od kojega prestaju važiti zadnji profesionalni uzusi i obziri, a na snagu stupaju kanalizacijski kriteriji. Ovi su pak, u skladu s općim ambijentom, takvi da urednički poslovi postaju pacovske kreacije.

U usporedbi s Davorom Velnićem – koji u tekstu o svetosti hrvatskoga jezika masakrira hrvatsku gramatiku, ne umije pravilno upotrijebiti veliko (ili malo) početno slovo, ne zna kako rečenicu opskrbiti subjektom, predikatom i drugim zamornim formalnostima – čak se i jedan duhom siromašni i ovlašno opismenjeni Nino Raspudić nadaje kao seriozan i dobronamjeran novinski pisac; jedan Ivica Šola, koji u boj za nacionalni jezik mobilizira i svoga osmogodišnjeg sina, vjerujući da je ovaj već sad ideološki zadrt na ćaću, postaje umjeren i ostavlja kamiličasti utisak; jedan Josip Jović, sa svojim komesarskim čizmama i histeričnim pozivima na linč, djeluje kao uravnoteženi profesionalac... U samom je Novom listu, ostalom, Zlatko Crnčec objavio regularno glup komentar o Deklaraciji, kakvoga je Crnčec jedino i u stanju sročiti, no sve je to daleko od šovinističkog baleganja velnićevskog tipa, od one vrste prodora kojima se, preko paranovinarskih fenomena, na scenu uvodi golo medijsko divljaštvo.

Potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku za Davora Velnića su ‘olinjala jugoslavenska nejač’, nositelji ‘četničkog zla’, ‘hrvatski izdajnici’, ‘podgrijani orjunaši’, ‘petokolonaši’, ‘yugointelektualisti’ formirani pod ‘Karađorđevićevim kundakom i Titovom partijom’, ‘priučeni novinari’ što su u boljševičkome mraku ‘žarili i palili’, a danas su ‘propala agitpropovska roba’, ‘najveći proračunski paraziti’, ‘nezahvalni pripuzi’, ‘uljezi i hrvatski apatridi’ koji ‘intenzivno žive u fikciji propale i nepostojeće države’, koji se ‘prežderavaju i bogate na hrvatskom proračunu’, ali ‘ne prestaju rovariti protiv Hrvatske’. Zloglasna Deklaracija je ‘pokušaj hegemonizacije jugoslavenstvom’, odnosno ‘preambula 3. Jugoslavije’, odnosno politička platforma ‘nove jugoslavenske nakaze’, odnosno ‘zlo u službi velikosrpstva’, odnosno ‘oružje srbo-jugoslavenstva usmjereno protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske’.

Srbi su za Davora Velnića zauvijek ‘turski vazali’, dok je Srbija ‘država koja je pala pod Turcima i preskočila renesansu, barok i prosvjetiteljstvo’, a potom i sva druga civilizacijska postignuća, ‘da bi tek stvaranjem kraljevine Jugoslavije pokušala lažima i prijevarom steći poželjne kulturološke atribute’. No bolje nije prošla ni Rijeka: tamo su od ‘45. naseljavane ‘horde opančara ‘bratstva i jedinstva”, dovedeni su ‘legionari jugoslavenstva’, te je grad do danas ostao ‘Jugoslavija u malom’, postao je ‘projekt SAO Rijeka’, gdje se vodi ‘protuhrvatska politika’ i vlada ‘mizerna nacionalna osviještenost’, gdje caruje ‘orjunaštvo Sušaka’, i to pod upravom SDP-a, čiji birači ‘podržavaju jugoslavensku državotvornost’, to jest ‘samo prikrivaju srpsku umreženost’, što znači da su ‘Hrvati u Rijeci postali politička manjina’, a također i da će buduća ‘Prijestoljnica’ (!) europske kulture, umjesto da širi hrvatsku uljudbu, raditi na ‘promociji jugoslavenske kulture’, dakako ‘pod budnim okom Beograda’.

Fond muklih fraza ovoga napaljenog Hrvata, rekoh, nije vrijedan osvrta, ali spoznaja da su one osvanule na stranicama novina što su donedavno slovile za jedno od zadnjih utočišta profesionalnog novinarstva svakako jest. Jer kada se psovački nacionalizam, harangistički naboj i šovenska stilistika ‘Bujice’, lišeni minimuma pismenosti i boljeg ukusa, usele u Novi list, pa se zanatska perjanica mainstreama preobrati u glasnik podzemlja, to je bogme prvorazredan kulturni događaj. Zašto je dakle friško postavljeni urednik Robert Frank odlučio novi Novi list priključiti hrvatskoj medijskoj kanalizaciji i tu se, shodno zatečenome ambijentu, profesionalno realizirati kao glavni i odgovorni glodavac?

Da nije riječ o ekscesu, jasno je već neko vrijeme. Prije nekoliko dana, na primjer, Robert Frank je načinio intervju s predsjednikom DSS-a, novoosnovane stranke ‘poželjnih Srba’, a početke pitanja što ih je tada postavio vrijedi – kao malu ilustraciju tehnike žurnalističkoga beščašća – citirati onim redom kojim ih je intervjuist nizao: 1. ‘Pupovčev SDSS, pretpostavljam da se slažete, u velikom dijelu hrvatske javnosti sa sobom nosi hipoteku rata...’ 2. ‘Slažete li se da je Pupovac od srpstva napravio biznis...’ 3. ‘Ponekad se stječe dojam da Pupovac svjesno, na razini odnosa Hrvata i Srba, najprije stvori i forsira problem...’ 4. ‘Njegovi postupci pokazuju da ne pokazuje interes za unapređenje položaja Srba na lokalnoj razini...’ 5. ‘Čini se da je oko Pupovca i njegovog javnog djelovanja po pitanju zaštite interesa srpske zajednice itekako prisutan element novca... Možete li to komentirati?’

Da, možemo li to komentirati? Možemo li nekim stručnim terminom obuhvatiti taj oblik plaćeničke tendencioznosti kada se intervjuist i intervjuirani rasporede u streljački stroj, kako bi zajedničkim snagama ucmekali obilježenog Zlotvora, a ako je prvi dovoljno inicijativan, ovaj drugi mu nije ni potreban, već postoji tek u ulozi konvencionalnoga novinskog dodatka, malo kao dekor, malo kao alibi, da bi se forma smaknuća uopće mogla nazvati intervjuom?

Preobrazbu novina u potjernice uvijek prati sirovi entuzijazam odriješenih ruku. Opskurni univerzum u kojem odzvanjaju Velnićeva sočna proklinjanja, gdje ratoborno klokoće ideologija vjekovnog hrvatstva, gdje se oštre noževi za obračun s ‘hrvatskim izdajnicima’, ‘četnicima’ i ‘olinjalom jugoslavenskom nejači’, ukazuje se kao prostor slobode, prostor u kojem ne žuljaju zanatski okovi, pa će i kreativni subjekt s uredno podšišanim krznom, šiljatom njuškicom i funkcijom glavnog i odgovornog, usprkos novinarskom invaliditetu, napokon doći do punog izražaja, jer ništa ga u tome ne priječi, jer ograničenja profesije, istine, pravde, etike, gramatike ili najobičnijega dobrog ukusa više ne važe.

Besmisleno je u medijskoj kanalizaciji mjeriti razinu zagađenja, kao što je – iz perspektive rukovodnog glodavca – besmisleno utvrđivati razliku između prostačkih komentara čitalaca na internetskom portalu i temeljnoga novinskog štiva. Robertu Franku nije smetalo ni to što se među potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku, koji prema ocjeni Davora Velnića ‘rovare protiv Hrvatske’ i šire ‘četničko zlo’, nalazi nekolicina novinara Novog lista. Naprotiv, njima su te prijetnje ponajprije upućene, ne zbog toga što su potpisali mrski akt, već zato što su novinari: takvi se, naime, pokazuju suvišnima kada građanska štampa zaplovi otpadnim vodama.

Kako će putovanje završiti, tek ćemo saznati. Zasad dominira čista buka. Čvrsta urednička desnica lupa hrvatskom batinom tako intenzivno da se ne čuje ništa drugo, pa ni to da se utemeljitelj Novog lista, Frano Supilo, okreće u svom jugoslavenskom grobu.

Viktor Ivančić
Novosti

Redakcijsko vijeće Novog lista osudilo objavu Velnićeva teksta

Redakcijsko vijeće Novog lista najoštrije osuđuje objavljivanje teksta Davora Velnića u Denis Romactom dnevniku, smatrajući da je objavljivanje takvog teksta protivno redakcijskom Statutu i profesionalnim standardima, navode. Redakcijsko vijeće dužno je prema 6. članku redakcijskog Statuta nadzirati provođenje Statuta, stoji u priopćenju Redakcijskog vijeća.

Nadalje se navodi da objavljivanje Velnićevog članka predstavlja kršenje prvog članka Statuta, odnosno njegovih općih odredbi u kojima stoji da se Novi list zauzima za vladavinu prava, socijalnu pravdu, ljudsko dostojanstvo i zaštitu ljudskih prava, poštovanje pojedinca i svih demokratskih vrijednosti.

- Objavljeni članak, naime, predstavlja negaciju svih navedenih vrijednosti. Autor Deklaraciju o zajedničkom jeziku naziva "pokušajem hegemonizacije jugoslavenstvom", odnosno "novom jugoslavenskom nakazom" i "zlom u službi velikosrpstva", a njezine potpisnike "olinjalom jugoslavenskom nejači", "četničkim zlom", "izdajnicima", "podgrijanim orjunašima" i "petokolonašima", "yugointelektualistima", "proračunskim parazitima", "uljezima" i "hrvatskim apatridima", koji "ne prestaju rovariti protiv Hrvatske". Riječ je o huškačkom i šovinističkom pamfletu, koji nema nikakve veze s pravom na različito mišljenje, a niti s Deklaracijom o zajedničkom jeziku, stoji u tesktu priopćenja Redakcijskog vijeća.

- Autor ovog uvredljivog i nepismenog članka, naime, tu deklaraciju samo zloupotrebljava za sramotan šovinistički ispad, kakav nikad nije objavljen u Novom listu i koji je suprotan svemu što bi Novi list trebao biti i vrijednostima za koje bi se, temeljem svog Statuta i svoje tradicije, trebao zauzimati. Riječ je, dakle, o huškanju, pa i otvorenoj prijetnji, a nijedna riječ u tekstu ne tiče se same teme, jezika i lingvističkih pitanja. Riječ je o napadu na Rijeku, koju autor naziva "Jugoslavijom u malom" i "SAO Rijekom", a građane ovog grada žigoše kao "opančare 'bratstva i jedinstva'" i "legionare jugoslavenstva". Riječ je i o napadu na novinare koji su deklaraciju potpisali. Radi se o tekstu koji naprosto nije smio biti objavljen u Novom listu i neshvatljivo je da uredništvo nije zahtijevalo da se takav prostački tekst, koji predstavlja negaciju svih profesionalnih standarda novinarstva, ne objavljuje. Objavljivanjem ovog teksta prekršen je i drugi članak Statuta, koji nakladniku, u slučaju značajnih oscilacija naklade, dopušta zatražiti od glavnog urednika usklađivanje uređivačke politike sa situacijom na tržištu i zahtjevima čitatelja, ali nakladnik o tome prethodno mora zatražiti mišljenje redakcije. U ovom slučaju došlo je do potpune promjene uređivačke politike, o čemu redakcija nije konzultirana, a Redakcijsko vijeće nema informacije ni da je o tome uopće obaviješten nakladnik, premda se i u jednom i u drugom slučaju radi o kršenju Statuta, navode u Redakcijskom vijeću Novog lista koje je ovaj zaključak donijelo jednoglasno.

HND

Autor antijugoslavenskog teksta iz N. lista uzvratio Ivančiću i HND-u

Ako su dva-tri posljednja pasusa kolumne 'Trafika Predraga Lucića' od 3. travnja posvećena mom osvrtu na 'Deklaraciju o zajedničkom jeziku' objavljenom u Novom listu, malo sam razočaran. Ako je sva srdžba 'uvrijeđenih i iznenađenih' zgusnuta u ispljuvku Viktora Ivančića razmazanom u Pupovčevim 'Novostima' od 8. travnja, onda sam pomalo i zabrinut. Čak se i HND ponosno okliznuo na Ivančićev ispljuvak.

Zar je to sve što su potpisnici „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ i prvoborci za SAO Rijeku uspjeli istisnuti iz svoje srdžbe ili me ipak očekuju prave četničke batine kad sljedeći put uđem u jedan od riječkih lokala gdje se posjetitelji pri ulazu nimalo diskretno pozdravljaju s uzdignuta tri prsta, a konobar im uz smiješak, onako drugarski, otpozdravlja istim znakom? Ne znam dobiva li se na taj način samo popust na hranu i piće, pa je to samo marketinški trik, ili je to ipak tajni znak zajedništva SAO-ovaca i ratujućeg svetosavlja? Možda će me HND pokušati uvjeriti da se to meni i mojim prijateljima tek pričinilo?

Samo se s građanima i pismenim ljudima može i smije polemizirati, međutim to nije moguće s plaćenicima propalog jednoumlja, čak i kad stihoklepaju po novinama i zbrkama pamfletističkih pjesama žele postati pisci. Takvi polemiziraju nakon što vežu protivnika, a onda ga omekšaju batinama i šikaniranjem. I tu počinje „trafikantova“ i Ivančićeva frustracija; ne mogu me isljeđivati, uručiti mi otkaz i sve ono što se radilo izdajnicima jugoslavenstva u slavnim vremenima koja agitpropovski oštroperi veličaju i neprežaljeno oplakuju. Zato nema polemike i nema druge strane; ostala je samo gorčina žuči i zluradost putujućih trgovaca mržnjom što po uredništvima prodaju žalosnu osrednjost i ne posve bezazlenu robu.

Moj im tekst sada koristi za napad na tek ustoličenog Roberta Franka. Proglašavajući „Novi list“ negdašnjim utočištem profesionalnog novinarstva vređaju sjećanja živućih, jer istina je nažalost drugačija. „Novi list“ je od 1945. Rigidno partijsko glasilo, a od 1990. utočište antihrvatskih nezadovoljnika. I nije li dovoljno zaviriti u Lucićevo i Ivančićevo piskaranje i vidjeti da nije riječ o novinarskoj već agitpropovskoj profesiji plaćenićkog antihrvatstva?

Nažalost SAO Rijeka nije urota ili moj umišljaj, nego politička operacija i svetosavski zalogaj prisajedinjenja. Manjine u Republici Hrvatskoj imaju svoja zakonom zajamčena prava i nitko im ta prava ne osporava. Više od toga spadalo bi u privilegije i povlastice, a to nije norma demokratskog građanskog suživota većinskog i manjinskog naroda. Na isti način kao što se manjine trebaju brinuti o svojim pravima, i dužnostima naravno, to isto treba činiti i većinski narod, jer i on može biti zakinut u svojim pravima. To smo, nažalost, imali priliku osjetiti za vrijeme SR Hrvatske s tzv. konstitutivnim narodom te poslije u srbočetničkoj agresiji na Hrvatsku. Činjenica je da Republika Hrvatska nema nikakvih poteškoća s manjinama, dapače, one su dragocjeni ukras suverene hrvatske države i mnogi pripadnici manjina, čak i srpske manjine, borili su u Domovinskom ratu u Hrvatskoj vojsci.

Nisam čuo da se talijanska, češka ili makedonska manjina bune jer su im osporena manjinska prava; nije zabilježeno da je to izjavila crnogorska, slovačka ili mađarska manjina. Njihove dvojezične tabele nitko nikada nije dirao. Samo je o jednoj riječ: o svetosavskoj manjini i sljedbi Milorada Pupovca; o tvorcima i podržavateljima tzv. SAO Krajine i podupirateljima srbočetničke agresije na Hrvatsku. Upravo je novoizabrani srbijanski predsjednik i četnički vojvoda, Aleksandar Vučić, izjavio da želi obnoviti Jugoslaviju plus Albaniju?!

Jesu li takve izjave za Predraga Lucića, Viktora Ivančića i HND nova politička platforma i naputak piskaranju?
„Trafikant“ i Viktor Ivančić se ne pitaju kako je na popisu stanovništva grada Rijeke iz 1913. godine zapisana brojka od 80 pripadnika srpskog naroda, a sto godina kasnije na popisu stanovništva ima nešto manje od 8 000 pripadnika srpske manjine. U sto se godina sto puta povećao broj Srba u Rijeci ili 10 000 posto?! Je li u pitanju spontana migracija ili pomno isplanirana invazija i hoće li onda uskoro u Rijeci biti postavljene dvojezične tabele na latinici i ćirilici ili je tzv Deklaracija o jednom jeziku riješila dvojbu i dovoljno je da budu na ćirilici? Takav svetosavski migracijski marš nadmašuje sva „postignuća“ islamističke invazije na Europu.

Brojenje i prebrojavanje nije prozivka i nije zabranjeno, dapače poželjno je da bi se u svakom trenutku znalo je li učešće u manjinskim pravima i dužnostima po zakonu i dobrom međunarodnom običaju. Takvo je brojenje bilo strogo zabranjeno u Jugoslavijama, jer su obje diktature nasilnički krile istinu o „prisajedinjenju srpskih zapadnih zemalja“. Zbog prebrojavanja se robijalo i gubila se glava, jednako u Kraljevini kao i u Titovoj Jugoslaviji. Vrijeme komunističke represije ipak je isteklo, čak i u Rijeci. Ponderiranje manjinskih prava i dužnosti civilizacijske su i demokratske tekovine građanskog društva: nacionalne manjine su ustavna kategorija i broj ne smije biti tajna kao ni gdje manjinac radi, dapače to je jedini način da bi se poštovao srazmjer manjinske populacije u izvršnoj vlasti. Jesu li glasačke kutije za manjince hrvatski nacionalizam ili demokratski doseg suverene Republike Hrvatske?

Srpska manjina u Hrvatskoj, predvođena Miloradom Pupovcem, išla je tako daleko da je u nekoliko navrata pokušavala ucijeniti mandatare hrvatske Vlade, nametnuti se biračkoj volji većinskog naroda, a sada se trsi preko politike (riječkog) autonomaštva i otpora prema Zagrebu, preko kulture i Riječkog sveučilišta preuzeti još uvijek dobro partijski premrežen prazan i promašen grad Rijeku. Posvaku cijenu želi zauzeti savršeni grad domaćih ustrašenaca i šetebandjerista, kad im već „prisajedinjenje“ Dubrovnika nije uspjelo.

Zar feministice ne broje ženske kvote i zastupljenost u politici, menadžmentu, umjetnosti, državnim službama... U RH je zakonom predviđena kazna strankama ako ne primjene „žensku kvotu“ u izbornim listama. Dakle itakako se broji, i to je dobro, inače kako bi žene ostvarile svoja prava i ravnopravnost među, na primjer, lučkim radnicima, bauštelcima, rudarima...? Zar to isto ne čine osobe s posebnim potrebama, bore se za svoju zastupljenost, no početak zakonom zajamčene ravnopravnosti su prave brojke i točno stanje stvari, a ne uobičajeno muljanje i potisnuti strah kad god se spomene nacionalnost. Loše namjere započinju s neiskrenošću i skrivanjem činjenica, licemjernom tišinom.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02, 47/10, 80/10, 93/11) pruža najveću zaštitu manjinama u demokratskom svijetu i time se Hrvati mogu ponositi, ali se uvijek postavlja pitanje srazmjernosti. Naime, ako je, govoreći primjerice o gradu i županiji, neka manjina zastupljena s 5% u populaciji, ne bi li bilo pravedno kad bi ona imala između 5 i 10% zastupljenosti u izvršnoj vlasti i inim tijelima uprave i samouprave? No, u Rijeci taj broj nadilazi četverostruku, ako ne i peterostruku zastupljenost jedne jedine manjine. O čemu onda možemo govoriti? O slučajnosti ili projektu?

I na koncu, ne znam bi li pomoglo spomenuti u kojim se to riječkim lokalima pozdravlja i odzdravlja s tri prsta ili da to ipak obave oni kojima je to posao i za to su plaćeni? Možemo li samo zamisliti da netko uđe u lokal s nacističkim pozdravom, takvog bih osobno izbacio iz lokala, no ne znam smijem li izbaciti „troprstaša“, a da me ne proglase ustašom? Koja bi se antifa i medijska halabuka digla, a četnički pozdrav svetosavlja u Rijeci itekako prolazi, možda zato jer je dobrodošao?

I onda, moj druže oštroperski, hoćemo li nastaviti o Međunarodnom festivalu Malih scena, o Šerbedžijinoj „kafanskoj“ glumačkoj školi i kreveljenje po „Kraljici mora“, frljićima u kulturi, o izboru novog rektora-beogradskog đaka? I nisu li krajem siječnja 2016. godine održani „Dani svetosavlja u Rijeci“, gdje se pravoslavlje izjednačilo sa srpstvom, a tek restauracija Titove dragocijenosti i relikta komunističke tiranije...? I tako dalje do u beskraj sve dok podignuta tri prsta ne postanu „zvanični“ pozdrav grada Rijeke „prestonice srpske kulture“.

Poznat sam kao izuzetno tolerantna osoba, nimalo i nakada šovinist, ali ni za koga ne držim smokvin list u ustima. Zato me ne smeta prostački Ivančićev tekst, jasna mi je njegova plaćenićka pozicija i zapravo ga žalim. A HND, „krovna organizacija“ hrvatskog novinarstva, narasla su joj krila pa sebi pili ruke i noge.

direktno

Pet, 20-10-2017, 16:13:09

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0070_Desnic.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).