Odgovori na Bozanićeva bleiburška pitanja

Pitanja koja je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 13. svibnja 2007. godine u propovijedi na bleiburškom polju uputio hrvatskoj vlasti, pravosuđu i javnosti ponovno su aktualizirala pitanja o komunističkim zločinima i zločincima. Njegova su dramatična pitanja aktualizirala i razmišljanje o povijesnim istinama, lažima i zabludama, ali i temu osude zločina te eventualne lustracije ljudi koji su prikrivali zločine i štitili zločince. Upravo zbog velike simbolične važnosti, taj ću dio kardinalove propovijedi navesti u cjelini:

"Na ovome mjestu, kao biskup Crkve u hrvatskome narodu, ne smijem šutjeti. Štoviše, valja mi postavljati pitanja koja si postavlja svaki čestiti čovjek prosvijetljen istinom: Kako to da šezdeset godina nakon stravičnoga zločina, bez obzira na to što još uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedočanstava, te bez obzira na to što je iz mnoštva činjenica vidljivo o čemu se radilo, nitko nije odgovarao? Kako to da su još uvijek nepoznata imena nalogodavaca i izvršitelja tih djela1? Kako to da se još uvijek ne može, barem na načelnoj ako već ne i na konkretnoj razini, čuti jasna osuda svega što vapi zbog gaženja božanskih i ljudskih prava, a učinjeno je protiv hrvatskoga naroda?

Zar mislimo da je moguće graditi zdravo hrvatsko i bilo koje društvo sa sviješću da se naraštaje naše djece i mladih hranilo i danas hrani neistinama? Kako to da nije napravljen popis žrtava i da nisu obilježena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leže kosti poznatih i nepoznatih ljudi?" Samo u jednome uzoriti kardinal nije u pravu. U propovijedi je kazao kako bleiburški i drugi zločini komunizma nisu u našoj zemlji osuđeni čak: "barem na načelnoj razini". Ta je konstatacija naprosto netočna, ali nije uopće čudno što Bozanić nije upoznat s načelnom osudom svih zločina komunizma koju je prošle godine, u ime hrvatskoga naroda, proglasio Hrvatski sabor.

Saborska osuda komunističkih zločina

Hrvatski sabor usvojio je 30. lipnja 2006. godine Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine koju sam osobno uputio u saborsku proceduru. Saborska rasprava o toj Deklaraciji, kao i rasprava o Deklaraciji o Oluji (koju sam također pripremio) obavljena je pod okriljem noći pa i nije čudno da Bozanić s njome nije upoznat. Obje su deklaracije usvojene istoga dana i s istim brojem glasova: 67 zastupnika glasovalo je ZA, 12 je bilo PROTIV i 3 su bila suzdržana. Deklaracija o osudi komunističkih zločina u usvojenome sadržaju ima trinaest članaka u kojima se vrlo precizno nabrajaju i osuđuju SVI komunistički zločini. Ovdje ću navesti tek drugi članak u kojemu su opisani komunistički zločini: "Povrede ljudskih prava su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnome razdoblju i uključivale su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkoga i psihičkoga terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkoga pluralizma". Iz konačnog teksta Deklaracije morao sam ukloniti tek jedan, ali važan dio: onaj u kojima se govorilo o kastraciji. Evo toga dijela izvornoga teksta koji sam morao ukloniti da bi Deklaracija dobila potrebnu većinu glasova: "Hrvatski sabor smatra da svi oni koji su osobno počinili ili sudjelovali u počinje-nju zločina totalitarnoga komunizma u Hrvatskoj ili nad Hrvatima u svijetu trebaju biti sudski gonjeni i da nikako ne bi smjeli raditi na poslovima javne uprave, javnih službi, odgoja i obrazovanja, javnoga informiranja, pravosuđa i na svim drugim poslovima koji su povezani ili mogu biti povezani sa zaštitom i promicanjem ljudskih prava i djelovanjem pravne države."

Lustracija ili lustracije

Iako sam predložio 'lustracijski paragraf bio sam svjestan kako će me HDZ-ova većina, sa svojim koalicijskim partnerima, zamoliti da ga uklonim iz završnoga teksta da bi mi pružila glasačku potporu. Razlog za to nije navodni "strah HDZ-a od lustracije", već činjenica što je ta stranka svjesna kako je agresija na našu zemlju 90-ih godina prošloga stoljeća proces lustracije učinila krajnje složenim. Naime, na tragu poznate Tuđmanove teze o "nacionalnom pomirenju", u obranu zemlje i naroda uključili su se i mnogi ljudi koji su sudjelovali u gušenju ljudskih prava pa i u počinjenju zločina u doba totalitarnoga jugo-komunističkoga poretka. Istodobno, mnogi komunistički disidenti postali su sudionicima agresije na Lijepu Našu, pa i počinitelji pojedinačnih i masovnih zločina. Upravo zbog toga krajnje složenoga i kontroverznoga povijesnoga nasljeđa, danas je vrlo teško ozakoniti i provesti lustraciju, jer se u javnosti stalno sukobljava nekoliko nepomirljivih lustracijskih paradigmi i pokreta.

Prva paradigma: naznačena je u propovijedi Josipa Bozanića i s njome se je lako složiti: svi ljudi koji su počinili zločine tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega u ime različitih totalitarnih i zločinačkih pokreta i poredaka - ustaštva, četništva, fašizma, nacizma i komunizma - trebali bi se pravosudno progoniti. Nevolja je jedino u tomu što je većina tih ljudi danas u ranim ili kasnim osamdesetim ili devedesetim godinama pa je upitno pitanje o pravdi i pravednosti kojima se oni mogu privesti.

Druga paradigma: javnost je teško učiniti svjesnom činjenice da su mnogi ljudi koji su aktivno sudjelovali u kršenju ljudskih prava - bivši agenti i doušnici jugoslavenskih tajnih tužbi, ali i krunski svjedoci zlokobnih političkih procesa - odavno postali članovi i vođe slavljenih 'nevladinih udruga' koje se navodno bore za prava ljudi, životinja, manjina i za zaštitu prirode. Zlokobni primjer toga obrasca bijega od odgovornosti je Žarko Puhovski, dugogodišnji predsjednik HHO-a.

Treća paradigma: Ohrabreni uspješnim izbjegavanjem zaslužene lustracijske kazne, ti se ljudi danas pojavljuju kako zagovornici novoga, kapilarnoga lustracijskoga pokreta koji sve sudionike državotvornoga pokreta i Domovinskog rata 1990.-1999. godine želi izvrći procesima lustracije ili sudskoga progona.

Četvrta paradigma: Zakon o oprostu kojim je Hrvatska od kaznene odgovornosti oslobodila sve sudionike oružane pobune, agresije i okupacije naše zemlje koji nisu počinili ratne zločine, danas pred hrvatsku javnost stavlja novo pitanje. Treba li u odnosu na te ljude primijeniti barem lustracijske propise? Pitanje je: treba li tim ljudima koji su ugrožavali ljudska prava na okupiranim hrvatskim prostorima, a koji se danas slobodno vraćaju u Hrvatsku, barem uskratiti pravo (na određeno vrijeme - pet ili deset godina) na obavljanje poslova važnih za funkcioniranje države, nacionalnu sigurnost i ljudska prava?

Moj je odgovor na ta pitanja pozitivan! Nevolja je jedino u tomu što ja kao neovisni saborski zastupnik imam samo jedan glas.

Jedan 'glas' ima na žalost i uzoriti kardinal Josip Bozanić. Njegovi vjernici i moji čitatelji trebali bi pripomoći da naši glasovi ne ostanu glasovi vapijućih u pustinji hrvatskoga duha koji vapi za pravdom i poštenjem.

dr. Slaven Letica
Hrvatski list

{mxc}