Otiš'o je otac moj polako

Prošlo je skoro godinu dana otkako je umro moj otac Marsel, a kao da sam još jučer sjedila s njim u vrtu, ispijala kavu i slušala njegove priče... Bio je to čovjek srednjeg rasta, širokih ramena i snažnih ličkih ruku naviklih na teški rad. Rodio se u siromašnoj obitelji, i Obiteljcijeli život živio skromno, ali ponosno. Bez obzira na težak život, tešku financijsku situaciju, skromne mogućnosti, ipak je uspio izgraditi svojim rukama kuću za svoju obitelj. Nije to bila vila, ali bio je to naš mali dio svemira u kojem smo bili sretni, ja, on i mama. Nedjeljom nikada nije radio, bio je to dan kada se otac prvi ustajao, odlazio se obrijati a potom skuhati kavu za njega i mamu, pa nakon doručka nas troje bi smo se uputili u crkvu na misu. Pamtim te nedjelje jer su bile jedine kada smo po cijeli dan bili svi troje skupa. Nakon mise kući na ručak, a onda bi nas popodne otac potrpao u svoju staru Ladu i odveo negdje na izlet. A Lika je prepuna mjesta koja treba vidjeti, prekrasne prirode i neopisive ljepote.

Da se nešto događa i mijenja, shvatila sam po tome što se otac sve manje smijao, i lice mu je bilo sve zabrinutije i ozbiljnije. Bila sam premala da bih shvatila bilo što, ali sam bila ljuta i ljubomorna na glupi Dnevnik jer otac je sve više vremena provodio uz TV i sve se manje smijao... Noću bih čula njega i majku kako dugo i tiho pričaju a ja ništa nisam razumjela. Jednog jutra u sobu mi je ušao otac, sjeo na krevet pored mene, sagnuo se i poljubio me u čelo... Pogledala sam ga i vidjela na njemu neku čudnu odjeću. Nikada nisam vidjela tako nešto... Otac me je gledao nekako tužno, milovao po kosi i govorio mi da pazim na mamu i baku, da pazim na kuću i na Žuću, našeg psa... Rekao je da će se brzo vratiti. Prerano odrastanjeDa se nešto događa i mijenja, shvatila sam po tome što se otac sve manje smijao, i lice mu je bilo sve zabrinutije i ozbiljnije. Bila sam premala da bih shvatila bilo što, ali sam bila ljuta i ljubomorna na glupi Dnevnik jer otac je sve više vremena provodio uz TV i sve se manje smijao... Noću bih čula njega i majku kako dugo i tiho pričaju a ja ništa nisam razumjela. Jednog jutra u sobu mi je ušao otac, sjeo na krevet pored mene, sagnuo se i poljubio me u čelo... Pogledala sam ga i vidjela na njemu neku čudnu odjeću. Nikada nisam vidjela tako nešto... Otac me je gledao nekako tužno, milovao po kosi i govorio mi da pazim na mamu i baku, da pazim na kuću i na Žuću, našeg psaU svome malom dječjem srcu osjetila sam neku tugu i strah. Nisam znala kuda ide, nisam znala što se događa ali u mene se uvukao neki strah i znala sam da njegov odlazak i ta čudna odjeća imaju veze sa Dnevnikom i sa dugim noćnim razgovorima s mamom... Kada je izašao iz sobe, krenula sam prema prozoru i krišom gledala za njim. Stajao je vani zagrljen s mamom a u ruci sam mu vidjela nešto strašno. Bila je to prava puška! Ne ona s kojom je išao u lov, nego ista onakva kao u ratnim filmovima... Ispred kuće stajao je neki kamion i oko nejga je stajalo još ljudi u istoj takvoj odjeći. Prepoznala sam susjeda Marka, strica Milana, kuma Pavu.... Bože moj, što se događa, kuda oni to idu?

Otac je ušao u kamion, i mahnuo još jednom mami i krenuli su... Mama je stajala vani mirno bez pokreta, samo su joj se ramena tresla... Otišla sam u kuhinju, pa van ispred kuće a mama je i dalje tamo stajala pognute glave. Kad je ugleala mene, brzo je rukom obrisala suze, nasmiješila mi se i rekla: "Dobro jutro pčelice Majo, idemo raditi palačinke?". Nije to bio onaj čarobni osmjeh moje mame koji sam gledala svaki dan, nije to bio ni onaj zvonki glas... "Kud je tata otišao?" - pitala sam ju a ona mi je rekla da uđem u kuću i da moramo razgovarati. Mama je sjela na kauč, uzela me u krilo, i kao svako jutro, počela mi s četkom četkati kosu a onda je počela .... "Znaš Majo, događa se nešto čudno i tebi možda teško za shvatiti. Teško je to shvatiti i odraslima, a pogotovo tebi. Neki zločesti ljudi ne daju nam da živimo mirno nege žele raditi gluposti, žele nas potjerati iz naše kuće... Majo moja, počeo je rat i tata je otišao u rat, otišao je braniti našu kuću i selo, našu Hrvatsku. Otišao je braniti mene i tebe....". Osjetila sam kako joj je glas hrapav, kako podrhtava i iako nisam točno razumjela što se događa, počela sam plakati. Plakale smo skupa mama i ja, iako mi je ona kroz suze stalno govorila da ne plačem, da će sve biti u redu i da će se tata brzo vratiti...

Prolazili su dani, počeli su do sela dopirati strašni zvukovi. Najbolje se čulo u noći kada je bio mir i tišina, a iza brda se činilo kao da stiže nevrijeme i da sijeva...Sada znam da to nije bilo nevrijeme, bili su odbljesci eksplozija u noći. Tata je dolazio kući svakih desetak dana. Iako se trudio biti isti, shvatila sam da nije više kao prije. Bio je stalno ozbiljan, a njegov osmijeh je bio čudan, ukočen... Promatrala sam ga iz prikrajka i vidjela da je stalno zamišljen, odsutan... Nekada bi se odazvao tek kad bih pozvala tri – četiri puta...

Rat se odužio, prošle su čak i godine. Odrastala sam u ratu, s ocem koji je bio na ratištu. Kada bi došao kući s prijateljima, slušala bih njihove priče i pola toga nisam razujela ali sam shvatila da su proživljavali grozne stvari. Tada sam čula i za Bosnu, pričali su da je tamo gori pakao nego kod nas...što god to značilo. Tada sam prvi čula i za Tysona.

Prepričavao je otac sa svojim prijateljima jednu priču, koju sam kasnije toliko puta čula i naučila je na pamet. Bili su negdje u Bosni na ratištu i uletjeli u neku frku, dosta naivno, a život mom ocu je tada spasio taj Tyson sa svojim dečkima. Od malih nogu slušala sam njihove ratne događaje, a kada bih legla u krevet pokušavala sam zamisliti sebe u istoj onoj odjeći ( sada sam znala da je to maskirna uniforma) i kako zajedno s tatom borim se u ratu. Zamišljala sam kako nosim pištolj, jer puška je bila veća od mene, i imam crnu traku oko glave sa šahovnicom, i kako se vozimo kamionom a ja s dva prsta u zraku pozdravljam svoje susjede, prijatelje i prijateljice, koji me zadivljeno gledaju...Eh... a imala sam tada 4-5 godina... Što ti je dječja mašta...

PovratakRat je prošao, mir se vratio, otac je opet bio onaj stari. Opet smo nedjeljom skupa išli na misu, a popdne se vozili po našoj Lici... Samo, Lika je sada bila razrušena, sela popaljena i prazna... Prolazile su godine u miru, odrasla sam, postala djevojka. Ratne događaje sam potisnula duboko u sebe i bila sretna jer mi je otac živ i zdrav i jer smo svi na okupu. Kum Pavo je ostao bez noge, stric Milan bez oka, a susjed Marko je poginuo... Otac se smirio, iako je ponekad znao biti odsutan, ali stvar se pogoršala prije par godina. Opet je počeo zabrinuto gledati Dnevnik, opet se ljutio i nešto mrmljao. Ali sada sam ja bila starija, sada sam shvaćala što se događa. Branitelje su počeli proganjati, hapsiti i zatvarati. Govore da su činili zločine, da su dio zločinačkog pothvata. Oca je to strašno boljelo... Shvatila sam tada da puno toga nosi u sebi i da ga puno toga boli i muči... Počeo se povlačiti u sebe, sve se manje smijao. Često je razgovarao sa ratnim prijateljima i govorio bi im: "Tko zna tko je sad od nas na redu..."Godine su prolazile i na kraju je rat završio. Domovinski ratSjećam se jednog dana kada je majka sva ushićena uletjela u sobu gdje sam se igrala i rekla da se brzo spremim jer idemo u Gospić. Nisam opet razumjela što se događa ali sam vidjela da je majka napokon opet ona stara, sretna i nasmijana, zvonka glasa ... Požurila sam se spremiti a tada je stigao i kum Pavo s autom pred našu kuću, koji je u međuvremenu bio ranjen i jako je šepao i hodao sa štakom. I on je bio sretan i nasmijan... Potrpali smo se u auto, ja, mama i baka, a u autu je bila i kuma Mara. Ništa nisam razumjela, zašto idemo u Gospić, čemu takva sreća... A u Gospiću gužva, puno ljudi, puno hrvatskih zastava i svi su sretni, nasmijani... Majka me je čvrsto držala za ruku u gurala se kroz gužvu... A onda sam začula iz mase: "Eno ih, dolaze", i tada je krenula eksplozija oduševljenja, pjesme, smijeha... Ljudi oko mene su plakali kao djeca ali svi su bili sretni. Povukla sam majku za ruku i pitala ju što se događa a ona mi je odgovorila: "Oprosti ljubavi, od silne sreće nisam ti ni stigla reći. Rat je gotov! Pobjedili smo i tata se vraća kući" ... Trenutak dva stajala sam mirno i gledala u nju a onda sam briznula u takav plač iz sveg glasa da su se ljudi oko nas počeli okretati i gledati u mene. Majka je stajala i gledala u mene što mi je sada ja sam urlala iz svega glasa. Plakala sam i plakala, sve glasnije i glasnije... Vjerojatno su i iz mene nahrupile sve one emocije koje sam potiskivala svih ovih godina u svom dječijem srcu...

A onda me je majka podignula visoko da i ja vidim. Cestom su u grad ulazili kamioni, tenkovi i još svakava čudna vozila. Na njima su sjedili naši gardisti, sa istim onim marama i crnim trakama oko glave i mahali nam onako s dva prsta, isto kao što sam i ja sebe zamišljala... i oni su plakali! Gledala sam te momke i tada sam zamišljala nešto drugo. Zamišljala sam kako stojim u vjenčanici i kako pored mene stoji moj muž u maskornoj uniformi. Eto što ti je žensko dijete, i u tim godinama misli na udaju, ali ne bilo kakvu, misli na udaju za hrvatskog ratnika.

Iz maštanja me trgne mamin vrisak: "Eno ga! Majo, eno tate!!!!"... I stvarno, na nekom vozilu sjedio je moj tata. Moj tata ratnik! Na glavi mu lička kapa, u ruci puška i gleda okolo po masi nebi li ugledao nas. I tada nas je ugledao. Skočio je s vozila, zaletio se u masu i zagrlio nas tako da sam mislila da ću se ugušiti...Ali bio je to moj tata! Živ, i opet nasmijan i sretan! O Bože, nikada to neću zaboraviti... Koliko je bilo emocija taj dan. Cijeli dan smo se smijali i plakali i tako stalno, a otac nas je svako malo ljubio i grlio...

Rat je prošao, mir se vratio, otac je opet bio onaj stari, kao da rat i nije ostavio traga na njemu. Opet smo nedjeljom skupa išli na misu, a popdne se vozili po našoj Lici... Samo, Lika je sada bila razrušena, sela popaljena i prazna... Otac je samo govorio;" Sve ćemo mi to popraviti, opet će naša Lika biti lijepa..."

Prolazile su godine u miru, odrasla sam, postala djevojka. Ratne događaje sam potisnula duboko u sebe i bila sretna jer mi je otac živ i zdrav i jer smo svi na okupu. Kum Pavo je ostao bez noge, stric Milan bez oka, a susjed Marko je poginuo... Njegova kćer je moja najbolja prijateljica.

Otac se smirio, iako je ponekad znao biti odsutan, ali stvar se pogoršala prije par godina. Opet je počeo zabrinuto gledati Dnevnik, opet se ljutio i nešto mrmljao. Ali sada sam ja bila starija, sada sam shvaćala što se događa. Branitelje su počeli proganjati, hapsiti i zatvarati. Govore da su činili zločine, da su dio zločinačkog pothvata. Oca je to strašno boljelo... Počeo je sve češće psovati, ljutiti se... Shvatila sam tada da puno toga nosi u sebi i da ga puno toga boli i muči... Počeo se povlačiti u sebe, sve se manje smijao. Često je razgovarao sa ratnim prijateljima i govorio bi im: "Tko zna tko je sad od nas na redu..."

Sva ta hapšenja i progon naših heroja, sve to izvrtanje istine, sva ta pljačka i lopovluk, ostavilo je traga na mome ocu više nego sam rat... Lijepa NasaI unatoč tome svemu, uvijek je imao toplu riječ za svakoga, uvijek je svakoga saslušao, i stare i mlade, i uvijek se trudio svakome pomoći, dati savjet....

A ja...eh... neka moja maštanja su se ostvarila. Hvala Bogu da nisu ona kada se u uniformi vozim na kamionu i mašem prijateljima s dva prsta dok mi oko glave vijori crna traka sa šahovnicom. Ali ostvarilo se to da se udam za hrvatskog ratnika. Za mog hrvatskoh ratnika, za mog heroja! Udala sam se za mog Lacija, maloljetnog dragovoljca.

Proživjela sam pakao, od osude primitivne okoline zbog razlike u godinama, do teških situacija s majkom, bakom... Samo moj otac mi je rekao: "Majo, da li ga voliš? Ako ga voliš, iskreno iz srca, onda ništa nije važno! Vidjela si što je rat i mržnja. Ljubav je jedina alternativa svemu tome! Ljubav je jača i od mača!"

Uvijek je moj otac bio pun razumjevanja, uvijek je pomagao drugima, uvijek je svakome davao savjete...Samo sebi nije mogao pomoći. Nitko od nas nije znao što nosi sve u sebi, nikada nismo znali što je točno proživio u ratu i kako je na njega utjecao ovaj današnji progon branitelja i ova nepravda...

Iako potpuno zdrav, jednog dana iz čista mira doživio je srčani udar. Dok smo ga vozili u bolnicu bio je još pri svijesti..I tada, moj veliki otac, hrvatski ratnik, nije mislio na sebe, nego na druge. Govorio mi je što da napravim da pomognem drugima... Kakav čovjek....

U bolnici njegovo srce nije izdržalo...

Otišao je hrvatski ratnik, Ličanin i Hrvat, velika srca punog ljubavi.

Otiš'o je stazom što vijuga
Pratile ga neke stare pjesme
Otiš'o je otac moj polako
Sve do rijeke kojom teče tuga

Otiš'o je pijetli kad se bude
Kao da u šetnju nekud kreće
Otiš'o je s mirisima jutra
Dal je znao da se vratit neće ...

Maja Petrović Lacković
Portal UHD91

Ned, 18-04-2021, 23:10:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.