Sabor treba zabraniti Mesiću da opet laže pred Haaškim sudom

 

 Pet načela mesićizma

• .Jedno govoriti, a suprotno tomu raditi. Stalno se pozivati na nužnost postupanja u skladu sa zakonima, a osobno u ostvarivanju svojih političkih ciljeva, kršiti zakone i potkopavati pravnu državu

• "Quod licet jovi non licet bovi", tj. "ozakonjenje djelovanja na osnovu dvostrukih kriterija", po kojima bi dopušta raditi ono što kod drugih žestoko kritizira

• Lagati, a stalno isticati kako uvijek govori istinu

• Pretvaranje neistine i laganja u nešto simpatično, čak u sposobnost snalaženja u teškim situacijama.

• Korištenje svih sredstava dopuštenih i nedopuštenih, moralnih i nemoralnih, u cilju ostvarivanja političke karijere

Ponašanje političara, a osobito državnih poglavara, iznimno je značajno jer narod poglavara imitira, ide za njim u dobru i u zlu, posebice u situaciji kada masovni mediji svakodnevno po nekoliko puta u stanove građana posredstvom televizijskih ekrana dovode nasmiješeni lik državnoga poglavara. Zato je životni stil poglavara iznimno značajan jer su u njega uprte sve oči te on svojim moralnim ponašanjem i svojim životnim stilom može sjati kao sretna zvijezda, ali, kako je pisao prije petsto godina Erazmo Roterdamski i "kao nečista, pokvarena repatica, posijati svuda očaj ruševina ako zaboravi da poroci podanika nisu nikada ni u svojim posljedicama tako teški i opasni te da se izgube u masi, ali da čak i lagane pogreške poglavara šire kugu po cijeloj državi."

Najgore je za jedan narod ako ima poglavara koji o svemu govori, a da ništa ne kaže, koji stalno ističe potrebu da se svi pridržavaju zakonitosti, a sam krši zakone, koji stalno govori o općem dobru, a svoje djelovanje usmjeruje na svoju osobnu korist, ako tvrdi da uvijek govori istinu, a u stvari je neprijatelj istine, ako mu ne leži na srcu sreća njegovih podanika nego djeluje na svoju osobnu korist i na zadovoljenje svojih interesa i u korist vlastite karijere. Ta nesreća zadesila je i hrvatski narod jer je aktualni hrvatski predsjednik svojim ponašanjem, svojim životnim stilom i svojim političkim djelovanjem stvorio cjeloviti koncept moralnoga relativizma u politici koji sam nazvao mesićizmom, a koji se kao epidemija širi Hrvatskom. Kako smatram da je mesićizam opasan za sadašnjost i budućnost Hrvatske, pokušat ću obrazložiti što je bit mesićizma i navesti argumente zbog čega se je potrebno suprotstaviti mesićizmu, odnosno, zbog čega je Hrvatskoj potrebna, umjesto detuđmanizacije, demesićizacija Hrvatske.

Bit mesićizma je odstupanje od politike kao moralne djelatnosti kojoj je cilj opće dobro.

Prvo načelo mesićizma može se definirati na sljedeći način:

Jedno govoriti a suprotno tome raditi. Stalno se pozivati na nužnost postupanja u skladu sa zakonima, a osobno u ostvarivanju svojih političkih ciljeva, kršiti zakone i potkopavati pravnu državu.

Evo nekoliko primjera koji ilustriraju kako građanin-predsjednik postupa u skladu s tim načelom.

Iako je predsjednik republike dužan štititi nacionalne interese i državne tajne te striktno postupati u skladu sa zakonima, predsjednik Stjepan Mesić višestruko je, u odnosu na svojega prethodnika Franju Tuđmana i postupanje s transkriptima, koji su mu povjereni na čuvanje, kršio hrvatske zakone i odavao državne tajne.

Evo nekoliko karakterističnih primjera:

1. Predsjednik Stjepan Mesić omogućio je novinaru britanske producentske kuće Newswatch (iz Londona), Johnu Cooksonu, uvid u neodređeni broj transkripta i audio-zapisa te njihovo snimanje. Na temelju toga i snimke službenih prostorija glavne zgrade Predsjedničkih dvora, kao i prostorije u kojoj su arhivirani navedeni dokumenti, novinar Cookson je sačinio desetominutni TV-prilog u kojemu se izričito poziva na sadržaj tih transkripata i audio-zapisa. Njegov TV-prilog emitirala je britanska tv-postaja Channel 4, a zatim i Hrvatska televizija. Iz toga slijedi da je predsjednik Mesić državnu tajnu, koja mu je bila povjerena na čuvanje, učinio dostupnom inozemnoj organizaciji, odnosno, osobi koja za tu organizaciju radi, tj. novinaru J. Cooksonu.

2. Predsjednik Mesić je transkripte razgovora predsjednika Tuđmana s drugim osobama, koji su također označeni kao državna tajna, davao odabranim hrvatskim medijima. Na primjer, tjedniku Nacional predao određeni broj transkripata koje je taj tjednik objavio u brojevima: 231. do 238., 240., 243., 246., 251. do 253., 255., 256., 258., 259. (svi izašli 2000.). Slično je učinio i s tjednikom Feral Tribune.

Predsjednik Mesić omogućio je, odnosno, dopustio da 666 transkripata nezakonito dobije Tužiteljstvo Haaškoga suda. I tužiteljica Carla Del Ponte i njezina ekipa su se s takvim udvorništvom izrugivali govoreći kako su dobili hrpu papira, čak i one koje nisu tražili.

Takvim je svojim djelovanjem predsjednik Mesić nanio nenadoknadivu štetu Republici Hrvatskoj i svojim primjerom potaknuo druge da krše zakone i ugrožavaju djelovanje pravne države.

Drugo karakteristično pravilo mesićizma može se formulirati latinskom izrekom:

"quod licet jovi non licet bovi", tj. "ozakonjenje djelovanja na osnovu dvostrukih kriterija", po kojima Mesić sebi dopušta raditi ono što kod drugih žestoko kritizira.

Predsjednik Mesić žestoko kritizira svoga prethodnika Franju Tuđmana zbog rastrošnosti i pompe. Prije izbora obećavao je napustiti Predsjedničke dvore, smanjiti troškove i skupa putovanja, smanjiti predsjedničku svitu itd. Ništa nije učinio, dapače, otišao je korak dalje od svoga prethodnika.

Odavanje državnih tajni i "dilanje" transkripata predsjednika Tuđmana opravdavao je svojom obvezom da je dužan građane upoznati s istinom o tomu što je govorio prvi hrvatski predsjednik. Međutim, kada su novinari na osnovu istoga načela po kojemu građani imaju pravo saznati istinu što je govorio i drugi hrvatski predsjednik kao svjedok optužbe u Haagu, objavili istinu, onda je podržao progon, čak i krivični tih novinara, tvrdeći kako su krivi jer se nisu držali zakona.

Treće pravilo mesićizma može se ukratko formulirati na sljedeći način.

Lagati, a stalno isticati kako uvijek govori istinu.

Mnogo je primjera koji pokazuju da predsjednik Mesić o istim stvarima u različitim prilikama ne govori samo vrlo različito, nego i sustavno govori neistine i laži.

Predsjednik Mesić mnogo je puta uhvaćen u laži, mnogo puta je govorio neistine koje opasno ugrožavaju naše nacionalne interese. Predsjednik Mesić mnogo je puta u različitim prilikama svjesno govorio neistinu kako bi se svidio. Tako će, primjerice Crnoj Gori, reći kako Crna Gora nije nikada ratovala s Hrvatskom i kako Crna Gora nije nikada napala Hrvatsku, iako dobro zna da to nije istina. Jednako će u Beogradu bez problema reći kako se svatko svakome treba ispričati, čime će izjednačiti krivnju agresora i žrtve i nimalo mu neće smetati činjenica da je u vlastitoj knjizi vrlo uspješno dokazao kako se ne može izjednačiti krivnja agresora i krivnja žrtve.

Predsjednik Mesić jednako je olako i sustavno optuživao dr. Franju Tuđmana, govoreći kako se Franjo Tuđman cijelo vrijeme rata dogovarao s Miloševićem i kako su njih dvojica vodili dogovorni rat radi komadanja Bosne i Hercegovine. Ali kada mu to zatreba, u nekoj zgodnoj prilici, bez problema će reći kako je Franjo Tuđman vodio antisrpsku politiku misleći da nitko neće ni opaziti kako su mnoge njegove izjave u suprotnosti jedna s drugom pa tako neće ni opaziti kako je i ta izjava u suprotnosti s optužbom koju je Stjepan Mesić izrekao protiv Franje Tuđmana na Haaškome sudu.

Stjepanu Mesiću neće smetati kada javno govori da su Milošević i Tuđman jednaki krivci za rat iako je bezbroj puta, pa i u svojoj knjizi, argumentirano ustvrdio da je krivac za sve ratove na Balkanu velikosrpska agresorska politika koja je imala svrhu stvoriti etnički čistu veliku Srbiju.

Kada se poredaju jedan do drugoga brojni "gafovi" predsjednika Mesića, može se doći do jednoga vrlo neobičnoga zaključka: ti navodni lapsusi ili gafovi, tj. činjenica da o istim stvarima u različitim prilikama govori na proturječan način, ne mogu se objasniti kao nekoncentriranost, "lepršavost" stila ili nedosljednost predsjednika Mesića.

Riječ je o njegovoj smišljenoj politici kojom, upravo tim smišljenim "gafovima", korak po korak, pokušava promicati svoju političku strategiju, tj. naknadno pronalaziti dokaze za ono što je svjedočio na Haaškome sudu, odnosno, stvarati javno mišljenje na temelju kojega bi se krivotvorine o Domovinskome ratu i hrvatskome državnome i vojnome vodstvu, na čelu s Tuđmanom, "ulile" u ljudske glave, kako bi građani, bombardirani mnoštvom dezinformacija, poluistina i očitih laži, počeli vjerovati u te dezinformacije, poluistine i laži.

Četvrto načelo mesićizma je pretvaranje neistine i laganja u nešto simpatično, čak u sposobnost snalaženja u teškim situacijama.

"Samo moja žena vjeruje da ja uvijek govorim istinu", rekao je, mrtav-hladan, Stjepan Mesić kao tajni zaštićeni svjedok optužnice protiv generala Tihomira Blaškića, na Haaškome sudu, u drugoj polovici ožujka 1998. (16. - 19.) zgranutim sucima i tužiteljima koji su ga s nevjericom gledali, odgovarajući na pitanje Ante Nobila, odvjetnika optuženoga gen-erala Tihomira Blaškića, govori li uvijek istinu, ili o istim stvarima u različitim prilikama govori različito. Danas se s pravom može postaviti vrlo zanimljivo pitanje: zašto priznanje Stjepana Mesića - da o istim stvarima govori različito u različitim situacijama - nije uzeto u obzir, zašto su nekritički prihvaćene neutemeljene optužbe koje je u svome svjedočenju iznio Stjepan Mesić ne samo protiv generala Tihomira Blaškića, nego i protiv dr. Franje Tuđmana i državnoga i vojnoga vrha Hrvatske?

Branitelj Tihomira Blaškića Ante Nobilo o tomu je izjavio:

"Doista sam bio ljut na Mesića. Bili smo prijatelji, politički bliski. Smatrao sam da mi je trebao reći da surađuje s haaškim Tužiteljstvom protiv moga klijenta. Nije mi rekao. To sam saznao tek kada je spisu priložena zabilješka njegova iskaza. Ali nisam ju dao Udiljaku za javnu uporabu. Mesićevo svjedočenje, istina, bilo je teška optužba na račun hrvatskog vrhovništva".

Dakle, svjedočenje Stjepana Mesića u Haagu, kao tajnoga i zaštićenoga svjedoka optužbe, poslužilo je ne samo za podizanje budućih optužnica protiv hrvatskih generala (Ademija, Gotovine, Bobetka, Markača i Čermaka) i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, nego i za pripremanje optužnice protiv dr. Tuđmana. O tim namjerama tužiteljstva Haaškoga suda nema nikakve dvojbe. To potvrđuje zapisnik sa svjedočenja Stjepana Mesića, iz kojega je vidljivo da je Stjepan Mesić ispitivan na temelju prethodnoga dogovora o kojemu piše Jasna Babić u svojoj knjizi Urota Blaškić, na str. 116.:

"Deklarirao se (Stjepan " Mesić) kao veliki zagovornik Haaškog suda, apsolutno siguran da je većina ratnih zločina Hrvatske vojske i HVO-a učinak emigrantsko-ustaškog utjecaja na ostarjeloga Tuđmana. Mesić se trebao pojaviti na Blaškićevu suđenju kao svjedok optužbe. Najavljen je kao ekspert za globalne odnose na Balkanu koji može potvrditi potajne hrvatsko-srpske nagodbe u komadanju Bosne i Hercegovine.

Sa sadržajem njegova iskaza Nobilo je, kako tvrdi, unaprijed upoznat iz bilješke koja je nastala tijekom Mesićeva preliminarnog intervjua s haaškim istražiteljima. Bilo je jasno da će ga Tužiteljstvo upotrijebiti u obrazlaganju tvrdnje o ratnom angažmanu Hrvatske u Bosni i Hercegovini, odnosno, za dokazivanje međunarodne dimenzije hrvatsko-muslimanskog rata."

Stjepan Mesić potpuno je opravdao očekivanja Haaškoga suda. Čak se može reći da je dao više od očekivanja jer se u svome svjedočenju stalno trudio što je moguće više optužiti dr. Franju Tuđmana za stvaranje zločinačke organizacije i za zločinačku politiku i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Građanin Stjepan Mesić svoje je svjedočenje u ožujku 1998. prilagodio potrebama "međunarodne zajednice", ali i svojim ambicijama jer je vidio da, ako bude

dovoljno oštar i ako ispuni očekivanja "međunarodne zajednice", može opet visoko uzletjeti u hrvatskoj politici.

Peto, najopasnije pravilo mesićizma, jest korištenje svih sredstava dopuštenih i nedopuštenih, moralnih i nemoralnih, u cilju ostvarivanja političke karijere.

U provođenju toga načela predsjednik Mesić, kao i mnogi drugih hrvatski političari, bespogovorno sluša bjelosvjetske moćnike i provodi njihove želje koje su često u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima.

Predsjednik Mesić je u svjedočenju u procesu generalu Blaškiću, neistinito posvjedočio:

1. da su Hrvati napali Muslimane, dok je u stvarnosti bilo obrnuto - Muslimani su napali Hrvate,

2. da je Hrvatska bila umiješana u rat u Srednjoj Bosni, a prava je istina to da su Hrvati bili enklava i da Hrvatska, čak i da je htjela, nije mogla biti umiješana u taj rat,

3. da su Hrvati ratovali kako bi etnički očistili Srednju Bosnu i taj dio Bosne pripojili Hrvatskoj, a stvarna je istina to da je vodstvo HDZ-a iz Hercegovine pravilo pritisak i poduzimalo konkretne mjere, a djelomično su to učinili, da se Hrvati iz Srednje Bosne isele i nasele u Hercegovini. Zato Blaškić i Hrvati iz Srednje Bosne nisu imali nikakvu vojnu potporu, nego su se samoorganizirali i borili se protiv deset puta jačeg neprijatelja.

Međutim, Haaškome je sudu bilo potrebno upravo svjedočenje Stjepana Mesića, kao "krunski dokaz o tomu da je Hrvatska bila ne samo umiješana u rat u Bosni i Hercegovini, nego i agresor na Bosnu i Hercegovinu, da su vrh hrvatskoga HDZ-a i hrvatsko vojno i državno vodstvo, na čelu s dr. Tuđmanom, podupirali smišljene i planirane zločine radi etničkog čišćenja Muslimana, tj. kao "krunski dokaz" za pretvaranje legitimne i legalne samoobrane hrvatskoga naroda u Srednjoj Bosni u navodni smišljeni genocidni rat radi etničkoga čišćenja Muslimana.

U svome svjedočenju Stjepan Mesić nije navodio činjenice niti je polazio od stvarnih događaja, nego je neistinito optuživao Franju Tuđmana i Hrvatsku na temelju izjava pojedinaca, često neimenovanih.

Optužio je Franju Tuđmana za grijeh mišljenja, tvrdeći kako je Franjo Tuđman mislio da je najbolje pripojiti dijelove Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Odbacivao je mogućnost da su Muslimani napali Hrvate u srednjoj Bosni. Tvrdio je da se ratom u Bosni i Hercegovini upravljalo neposredno iz Hrvatske s ciljem pripajanja Srednje Bosne, etnički očišćene, Hrvatskoj. To je svjedočenje Haaškome sudu bilo "krunskim dokazom" kako bi moglo presuditi da je Hrvatska bila agresor, da su Hrvati u Srednjoj Bosni napali Muslimane itd. To je bilo "krunsko svjedočenje" jer, kako je rečeno na Sudu, bilo je to svjedočenje čovjeka koji je bio u vrhu vlasti i najbliži suradnik Franje Tuđmana. Od svjedočenja Stipe Mesića, Tužiteljstvo Haaškoga suda, u svim svojim optužnicama, optužuje hrvatsko državno i vojno vodstvo, a posmrtno i dr. Franju Tuđmana, za stvaranje zločinačke organizacije, a te iskonstruirane optužnice i Tužiteljstvu i inim "tužiteljima" služe kao podloga na kojoj svim silama pokušavaju naš Domovinski rat pretvoriti od našega ponosa u našu sramotu. Predsjednik Mesić se sprema na novo svjedočenje u procesu protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini i na pitanje novinara što će tamo govoriti, odgovorio je: "Istinu, kao i uvijek." Mislim da je došlo vrijeme da Hrvatski sabor zatraži od predsjednika Mesića da povuče svoje lažno svjedočenje na kojemu se temelje haaške optužnice te da mu se, radi obrane nacionalnih interesa, onemogući novo govorenje "istine" u Haagu.

Dr. Zdravko Tomac
Hrvatski list

{mxc}

Pon, 14-10-2019, 16:39:23

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.