Euroslavija - inačica treće Jugoslavije
 
 
Političke bitke velesila za područje jugoistoka Europe počele su prije dva stoljeća. Urušavanjem Otomanskog Carstva taj prostor postaje zanimljiv carskoj Rusiji, Habsburškoj Monarhiji i francuskoj carevini (Napoleonova Ilirska provincija). Tadašnja "vladarica svjetskih mora“ Britanija vještim diplomatskim, vojnim i gospodarskim mjerama umjetno održava Otomansko Carstvo na životu ali im uzima Grčku kao odskočnu dasku za nadzor cijeloga južnog krila europskog kontinenta. Tada se javlja politički naziv "balkanski prostor" koji nadmašuje zemljopisne granice Balkanskog poluotoka.
 
U drugoj polovici XIX. stoljeća jača naziv južnoslavenski prostor kao izraz pojednostavljene želje ruske i njemačke (Njemački savez i Austrija) politike da zagospodari cijelim jugoistokom Europe a ne ulazeći u vrlo složene međunacionalne odnose koji su nastali dugogodišnjom osmanlijskom okupacijom tog područja. Po završetku Prvoga svjetskog rata, Britanci zajedno s Francuzima ruše Austro-Ugarsku Monarhiju i Versajskim ugovorom formiraju novu tvorevinu - prvu Jugoslaviju. Ta tvorevina u stvarnosti je francusko-britanska vazalna država Kraljevina Srbija proširena Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Vojvodinom, Crnom Gorom i Makedonijom.  
 
Početkom ratne 1941. godine ona se raspala na više dijelova ili okupacijskih područja. Godine 1945. bila je ustoličena druga Jugoslavija ali bez kralja. Ovaj puta pod vodstvom Komunističke partije kao ispostave sovjetske boljševičke vlasti. U razdoblju 1945. – 1948. godine Moskva intenzivno radi na pripremi i uspostavi nove Balkanske Federacije. U njoj se trebala naći druga Jugoslavija u kojoj bi osim njenih šest republika bile i Bugarska, Albanija te područje Trakijske Makedonije s uključenim Solunom. Sukob Tita i Staljina 1948. godine srušio je taj projekt Balkanske Federacije.  
 
Krajem XX. stoljeća proces demokratskih promjena zahvatio je Istočnu Europu - od Baltika i Urala pa sve do Jadrana i Zakavkazja. Odlaskom tiranskih komunističkih režima, propadaju i njihove umjetne tvorevine: Sovjetski Savez, Jugoslavija, Čehoslovačka i Istočna Njemačka, a obnavljaju se ili nastaju nove povijesno utemeljene države kao Litva, Letonija, Češka, Estonija, Ukrajina, Moldavija, Slovačka, Slovenija, Hrvatska… Za razliku od svih bivših komunističkih vodstava, jedino srpski režim na čelu sa svojim vodstvom kreće u rat za osvajanje prostora zamišljene Velike Srbije, koja se je po nacrtima srpskih intelektualaca i vojnopolitičkoga vodstva trebala protezati na zapadu sve do crte na potezu Virovitica, Karlovac, Karlobag. Tijekom Domovinskoga rata hrvatski je narod pod vodstvom dr. Franje Tuđmana prvoga predsjednika izabranog demokratskim putem, uspio sačuvati državnu nezavisnost, a okupirane krajeve vojno i diplomatski osloboditi.  
 
Nažalost već 1996. godine počinje nova igra oko institucionalnoga okupljanja prostora bivše Jugoslavije pod nazivom SECI – inicijativa za suradnju u jugoistočnoj Europi.  
 
Opis tadašnjih zakulisnih igara nalazimo u izvatku iz Godišnjeg izvješća o stanju hrvatske države i nacije dr. Franje Tuđmana za 1996. godinu, nadnevka 22. siječnja 1997. godine:
 
III. Vanjska politika i međunarodni položaj Hrvatske 4. Hrvatska i europske integracije
 
„…Prvi formalni početni korak učinjen je tek primanjem Hrvatske u Vijeće Europe 6. studenoga 1996. Taj je čin dugo i neopravdano odgađan zbog nesklonosti onih političkih krugova u Europi koji su smatrali, i još uvijek smatraju, da je trebalo održati Jugoslaviju po svaku cijenu, kao uspješan model višenacionalne i viševjerske državne zajednice. Za njih je Jugoslavija bila glavni oslonac versajskoga poretka na području jugoistočne Europe, ali i primjer ostalim narodima u višenacionalnim državama u Europi kako je moguće i nužno ostati u takvim višenacionalnim zajednicama. Očuvanje bivše Jugoslavije pomoću reformskih komunista uporno su podupirali mnogi međunarodni čimbenici, od Londona i Pariza, Rima i Bonna, do Moskve i Washingtona. To se očitovalo osobito u prijelomnim danima 1989. i 1990., kad je Anti Markoviću bila obećavana znatna financijska potpora Zapada, ako bi sa svojim Savezom reformskih snaga očuvao Jugoslaviju kao demokratsku zemlju slobodnog tržišta. U to je vrijeme i bivši predsjednik Mitterrand  obećavao Borislavu Joviću francusku potporu za uključivanje u Europsku zajednicu, a i bilateralnu suradnju za razvitak Jugoslavije. Gorbačov je, što je potpuno razumljivo, također davao potporu Jugoslaviji i inzistirao kod Jeljcina da zauzme jasno stajalište, bojeći se da će primjer Jugoslavije negativno utjecati na spremnost naroda Sovjetskog Saveza, u prvom redu baltičkih, za ostankom u sovjetskoj zajednici. Slična su gledišta zastupali i službeni predstavnici drugih zemalja Europske zajednice. Kad su se svi napori za očuvanje Jugoslavije pokazali jalovim te se ona raspala, usprkos očekivanju međunarodnih krugova da će jaka jugokomunistička armija spriječiti osamostaljivanje Hrvatske, pojavili su se različiti pokušaji obnavljanja jugoslavenske zajednice. Zbog kompromitacije državno-političke ideje različiti prijedlozi su polazili, i polaze, od svrhovitosti gospodarskog povezivanja, s nadom da će to s vremenom omogućiti i stvaranje novih državnopravnih veza."
 
Zadaća je u prvo vrijeme bila dana "nevladinim organizacijama", "uglednim intelektualcima" i "pragmatičnim gospodarstvenicima", da bi se danas došlo do službenih nacrta mjerodavnih međunarodnih čimbenika o regionalnoj integraciji.  
 
Još u rujnu 1992. godine održan je u Beogradu kolokvij o novoj zajednici republika bivše Jugoslavije. Poticatelj i glavni organizator Boris Vukobrat, osnovao je, uz nesumnjivu vanjsku političku i novčanu potporu, "Fundaciju za mir i rješavanje kriza", utemeljenu na potrebi stvaranja nove zajednice. Nizali su se dalje "znanstveni skupovi". Jedan je održan na utjecajnom Harvardskom sveučilištu, s prijedlogom profesora Rogera Fischera za globalno rješenje za bivšu Jugoslaviju, u novoj "Jugoslavenskoj" ili "Balkanskoj uniji".
 
Nakon toga Vijeće Europe i lokalna istarska vlast organiziraju u Brtonigli, na hrvatskom području, skup pod nazivom "Regionalna samouprava i transgranična suradnja". Nakon toga, u jesen 1996. u Australiji se pojavljuje brošura "Istra - eksperiment Europe". Iza zamaskiranog podnaslova "Kulturni projekt" krije se zapravo težnja za izdvajanjem Istre iz Hrvatske (i dijelova iz Slovenije i Italije) u "Regiju unutar Europe". Za takvo pretvaranje Istre u "međunarodni europski kulturni park" pokrenut je i "Fond za Istrijanstvo", a među inicijatorima čitavog projekta spominju se i istaknuti članovi IDS-a.
 
U Parizu se održava Konferencija o ekonomskom razvitku Balkana i Jugoistočne Europe, organizatori koje su Vukobratova Fundacija i Međunarodna mreža "Europa i Balkan" Sveučilišta u Bologni. Iz Italije dolazi i primamljiviji naziv "Euroslavija". Znanstveni ravnatelj konferencije bio je prof. dr. Branko Horvat iz Zagreba, a financijsku potporu dala joj je Komisija Europske Unije! O djelovanju Soroševe zaklade "Otvoreno društvo" javnost je nešto bolje, ali ipak nedovoljno, upoznata. Toj razvijenoj mreži daje se iz inozemstva velika potpora, kao uspješnom primjeru djelovanja za obnovu "demokratskog prostora" na području bivše Jugoslavije, bez obzira što je Soroševa aktivnost u nekim drugim zemljama (npr. i u SAD i u Italiji) podvrgnuta kazneno-pravnom ispitivanju.
 
Među sličnim tzv. znanstvenim skupovima, koji se pretežno bave ljudskim pravima na ovom području kao pretpostavkom međusobnog povezivanja, treba spomenuti i Konferenciju Ditchley zaklade u Engleskoj o budućnosti zemalja bivše Jugoslavije. Tu je i pokušaj skupine dr. Paula Wernera iz Njemačke, da pod "zvučnim" imenom DEHOS (Demokratski hrvatski opći sabor) ostvari koaliciju lijevih i liberalnih hrvatskih stranaka, za koje se pretpostavlja da bi programski bile za ponovnu integraciju. Nisu izostali niti pokušaji promidžbe regionalnih ideja na službenoj razini. Još za vrijeme bivše Balladurove vlade, pokrenuta je u Francuskoj inicijativa za zaključivanje regionalnog pakta o sigurnosti, poznata kao Deklaracija iz Royaumonta. Obnovljena je i tzv. bugarska inicijativa, s osloncem na sastanke ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja u Beogradu 1988. i u Tirani 1990., s idejom suradnje zemalja regije u osiguranju stabilnosti i ujednačavanju standarda, radi lakšeg integriranja cijele regije u Europu. Sličnu svrhu imalo je i tzv. Balkansko gospodarsko vijeće inicirano od Grčke. A nasuprot regionalnoj balkanskoj inicijativi EU, američka inicijativa za suradnjom u jugoistočnoj Europi (SECI) ima istovjetne, ali i posebne dublje pobude.  
 
Već sam u prošlogodišnjem izvješću Saboru spomenuo pojavu ideja o potrebi regionalne balkanske ili jugoistočno-europske integracije, a u svibnju 1996. sazvao sam i Predsjedničko vijeće, upozorivši da bi takva gledišta mogla imati utjecaja kod zaključivanja budućeg sporazuma.  
 
Sredinom 1996., Europska je Unija počela i službeno objavljivati svoj "regionalni pristup" u ostvarivanju suradnje sa zemljama koje su stekle svoju samostalnost raspadom bivše Jugoslavije i s Albanijom. To stanovište kulminiralo je potkraj 1996. dokumentom Ministarskog vijeća EU, pod nazivom "Zajednička načela budućih ugovornih odnosa s nekim zemljama jugoistočne Europe". U njemu je Hrvatska stavljena u isti "koš" sa SR Jugoslavijom i Bosnom i Hercegovinom i Albanijom. U diplomatskim krugovima taj se nacrt naziva "5+1-1": zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija plus Albanija. Osnovna teza tog pristupa zemljama "južno od Slovenije i sjeverno od Grčke" - kako ih je nazvao opunomoćeni predstavnik EU Carl Bildt - jest da će Europska Unija tražiti od tih zemalja međusobnu suradnju i povezanost, sličnu onoj kakva postoji u Uniji, kao preduvjet za suradnju Unije sa svakom od njih. Pri tom se uvjetuje izgradnja otvorenih i kooperativnih odnosa i spremnosti ne samo na međusobnu suradnju na svim mogućim područjima, nego i na stvaranju jedinstvenih sustava energetike, telekomunikacija, informatike, svih vrsta prometa, poljoprivrede, zaštite okoliša, slobodan promet ljudi i roba. Jednom riječju čvršće povezivanje no što je igdje do sada ostvareno.  
 
Prema američkoj inicijativi o regionalnoj integraciji zemalja u Uniji jugoistočne Europe (SECI), Hrvatska bi se našla još dublje u totalnom balkanskom okviru. Tu Uniju Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija - još i Bugarska, Rumunjska i Moldavija, pa čak i Grčka i Turska s dodatkom Mađarske i Slovenije. Pretpostavke za sadržaj, odnosno za suradnju i povezivanje spomenutih zemalja ove šire zamišljene regionalne integracije, istovjetne su planu integracije jugo-balkanske regije prema prijedlogu EU. Bez obzira na sadržajne sličnosti, očite su razlike u svrsi jedne i druge (uže i šire) zamisli regionalne integracije. Prve, zasnovane na žilavo prisutnim versajskim pogledima (i interesima) nekih europskih sila, a druge, SAD, u biti ne toliko u skladu koliko nasuprot onima iz EU. 
 
Na sastanku spomenutih zemalja, što su ga sazvale SAD u Ženevi (5. i 6. prosinca 1996.) za inicijalni dokument, "Izjavu o namjeri", nisu se izjasnili hrvatski predstavnik, zbog načelnih razloga i slovenski, jer u Sloveniji nije bilo Vlade. Sazivači su odustali od poziva Jugoslaviji, ali je rečeno da će, razumljivo, i ona biti uključena. Uz SAD na ženevskom su sastanku bili predstavnici EU - trojka: Italija, Irska i Nizozemska, a i Rusija. Što bi takva prethodna integracija - svejedno eurojugoslavenska, balkanska ili istočnoeuropska - značila za Hrvatsku, nije teško zaključiti bilo kojem razboritom i obaviještenom građaninu naše države. Po svom geopolitičkom položaju, po čitavoj svojoj četrnaestostoljetnoj povijesti, po svojoj civilizaciji i kulturi, Hrvatska pripada srednje-europskom i sredozemnom krugu u Europi.  
 
Politička povezanost s Balkanom od 1918.-1990. samo je kratka epizoda u hrvatskoj povijesti za koju smo odlučni da se više nikada ne smije ponoviti! Suradnja, zapravo integracija, kakva nam se predlaže s našim južnim susjedima, kao preduvjet odnosa s Europskom Unijom, dovela bi do gospodarskog nazadovanja, a nakon određenog vremena do ponovne političke povezanosti, što bi značilo negaciju svega što je Hrvatska postigla svojom teško stečenom samostalnošću i nezavisnošću. Hrvatska stoga ne može prihvatiti nikakve regionalne integracije, osim one do koje će jednog dana doći s punopravnim članstvom u Europskoj Uniji.  
 
Dok hrvatska javnost općenito smatra da su spomenuti planovi regionalne integracije suprotni hrvatskim nacionalnim interesima, tako ne misle oni u SR Jugoslaviji, već ih prihvaćaju, a i dio političkih čimbenika u Bosni i Hercegovini odmah je objeručke prihvatio regionalni pristup. To dovoljno govori samo za sebe!
 
O svemu tome morali bi razmisliti oni pojedinci u Hrvatskoj koji zagovaraju prihvaćanje regionalnog pristupa, jer bi time navodno glavnu ulogu u procesu približavanja Europi preuzela Hrvatska, a ne Srbija, odnosno Jugoslavija! To i jest glavni mamac kojim se Hrvatsku želi pridobiti za takve planove. Međutim, Hrvatska ima dovoljno iskustva sa sličnim idejama od prošlog stoljeća do naših dana. Stoga je nepovratno prošlo vrijeme nezrelosti hrvatske politike i traženja oslonca u političkim krugovima drugih zemalja. Uspostavom svoje samostalnosti i suverenosti, Hrvatska je stvorila osnove da svoju vanjsku politiku vodi u skladu s hrvatskim nacionalnim i državnim interesima, vodeći računa o međunarodnim okolnostima, ali ne podliježući hirovima i interesima nesklonih silnica.
 
Ne prihvaćajući nikakvo formalno uključivanje u bilo kakve regionalne okvire, Hrvatska je, međutim, u potpunosti opredijeljena za razvijanje dobrih odnosa sa svim državama tog područja, posebno na pojedinim projektima od zajedničkog interesa, kao što su prometnice i energetska infrastrukturu.
 
U okviru europskih integracijskih kretanja Hrvatska je sudionica Srednjoeuropske inicijative, Radne zajednice Alpe-Jadran, a posebno je za nju važna što bolja i uža gospodarska suradnja sa zemljama Srednjoeuropske udruge slobodne trgovine (CEFTA). Zaključenje gospodarskih sporazuma sa zemljama te udruge, i pristupanje istoj, mora biti neposrednim ciljem hrvatske vanjske politike, jer će se Hrvatska na taj način početi i brže i prikladnije vraćati u onaj okvir svoje prirodne, geopolitičke i kulturno-civilizacijske pripadnosti, iz kojeg je bila istrgnuta, premda ne i bez vlastite krivnje.  
 
Što se tiče suradnje Hrvatske s europskim državama, u promicanju ideje europske sigurnosti i stabilnosti, treba istaknuti da je Hrvatska od samog njezinog primanja u tadašnju Konferenciju, a sada Organizaciju o sigurnosti i suradnji u Europi, podupirala ostvarenje načela te Organizacije. I djelotvornu primjenu tih načela, ne samo na svom državnom području, nego i u širem okruženju, u kojem još uvijek prijete opasnosti oružanih sukoba i nestabilnosti. To se posebno očituje u pristanku na osnivanje promatračkih misija, kojima je zadaća praćenje stanja ljudskih i manjinskih prava i razvitka demokratskih institucija. A također i u sudjelovanju u podregionalnom sporazumu o ograničenju naoružanja, što bi trebalo omogućiti da niti jedna od susjednih zemalja ne ojača sredstva svoje nacionalne sigurnosti na štetu drugih. U okviru opće europsko-atlantske suradnje, na osiguranju mira i sigurnosti, Hrvatska želi pristupiti Partnerstvu za mir, te postati i članicom Sjevernoatlantskog saveza (NATO), jer smatra da ta organizacija daje najbolje jamstvo za sigurnost svake svoje članice i za stabilnost cijelog međunarodnog poretka……“
 
Ali, dolaskom na vlast „ trećesiječanjske“ garniture Račan - Mesić, 2000. godine započeo je održavanjem Balkanskog sammita u Zagrebu projekt treće Jugoslavije. Taj projekt stvaranja zajednice država Zapadnog Balkana ili treće Jugoslavije zahtijeva poništenje nacionalnoga identiteta i promjene vrijednosnoga sustava u hrvatskom narodu. Sustavno organizirani promidžbeni pothvat rashrvaćivanja provodi se pod radnim nazivom "detuđmanizacije“.  
 
Nositelji tog programa uglavnom ne raspoznaju stranačke boje pa gotovo istovrsno djeluju bez obzira na stranku koja je trenutačno na vlasti. Osim dobro razrađene i usklađene metodologije djelovanja nositelji su rashrvaćivanja duboko infiltrirani u državne i javne ustanove te vlasničku strukturu medijskih kuća. Jednako tako, unutar mnoštva skupina nevladinih organizacija, pojedinci, a čak i cijele skupine pod geslom dobrotvornosti prikriveni su profesionalni obavještajci. Oni su javni nositelji ciljeva trećesječanjske politike koja je zemlju nakon šest godina dovela i do prvih rezultata svoga novog projekta: 
1. Javna medijska sotonizacija Domovinskog rata
2. Montirana politička suđenja u Haagu
3. Javno medijsko veličanje komunističkih tirana iz razdoblja druge Jugoslavije
4. Prihvaćanje pisanja zajedničke povijesti jugoslavenskih naroda
5. Postupni otklon od hrvatske jezične tradicije i ponovno oživljavanje "novosadskog“ dogovora
6. Gospodarsko povezivanje zapadno balkanskih država
7.Izgradnja jedinstvenog kulturološkog prostora treće Jugoslavije, npr. zajednički filmski projekti, izdavački projekti, Balkanska športska liga.
8. Zamjena prvobitnih ciljeva i kamuflaža treće Jugoslavije s nazivom CEFTA.
9. Izgradnja ili sinkronizacija zakonodavstva pojedinih članica treće Jugoslavije ili CEFTE
10. Prihvaćanje Beograda kao središta "regiona" CEFTE ili Zapadnog Balkana nakon presude Međunarodnog suda u Den Haagu kojom se Srbija oslobađa od optužbe za genocid u Srebrenici i kojom se Srbija proglašava jedinom pravnom nasljednicom druge Jugoslavije.
Nova tvorevina "Zapadni Balkan" sastoji se od Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Makedonije i Srbije te pridružene članice Moldavije, čiji status je još uvijek upitan poradi zemljopisne odvojenosti i vojno –političke nazočnosti Ruske Federacije u separatističkoj pokrajini Transnistar.
 
"Zapadni Balkan" bez Moldavije ima 23,7 milijuna stanovnika, a brutto domaći proizvod te tvorevine iznosi 91,6 milijardi dolara. Hrvatska s 4,4 milijuna stanovnika ostvaruje bruto domaći proizvod od 40 milijardi dolara što predstavlja 44% dohotka "Zapadnog Balkana" ( Neslužbeno, BDP Hrvatske u 2006. godini iznosi 43 milijardi dolara što ukazuje na uzlazni trend.) Ovaj podatak je izuzetno važan jer Bruxellska administracija zahtjeva samofinanciranje organa nove tvorevine po principu solidarnosti u ovisnosti o visini BDP-a pojedine članice "Zapadnog Balkana". Prevedeno radi se o operaciji "harmonizacije " društvenog standarda na razini "Regiona" Sve nabrojano imali smo u SFRJ u vidu izdvajanja za nerazvijene republike i pokrajine.  
 
Činovnički aparat Europske zajednice javno najavljuje zajednički ulazak Zapadnog Balkana u Europsku Uniju za 6 do 8 godina s izuzetkom pojedinih političara iz Bavarske i Austrije koji za Hrvatsku predlažu ubrzani i izdvojeni prijem.  
 
Znakovito je pročitati komentar najave proširenja EU sa "Zapadnim Balkanom" moćnog EU povjerenika Guntera Verheugema od 3. siječnja 2007 godine : "Buduće male državice EU-a ne mogu računati na punopravno zastupstvo u Europskoj komisiji već se moraju zadovoljiti mjestima zamjenika povjerenika, uostalom to je već predviđeno u budućem Ustavu EU..." Na kraju, umjesto zaključka, moramo se zapitati koja je to moć oduzela Božji dar zdravog razuma hrvatskoj političkoj eliti?
prof.dr. Mate Ljubičić
Fokus
 
{mxc} 
Uto, 11-08-2020, 17:44:21

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.