Nestanak osjećaja krivnje

U briljantnoj knjizi eseja Milana Kundere "Zavjesa" (Meandar, Zagreb, 2006) jedno od pitanja koje pisac kao temeljno postavlja jest: Što ako nas je napustila u ovom vremenu tragika? Vraća se grčkoj tragediji i Kreontu koji smatra da vodstvo grada mora ukrotiti osobne strasti, Antigona brani legitimne dužnosti pojedinca i po Kreontovoj zapovijedi mora umrijeti, a on - kako Kundera piše - pod teretom krivnje želi da više novi ne ugleda dan. Antigona je nadahnula Hegelova razmišljanja o tragici: i Kreont i Antigona koji su na suprotnim stranama brane svoju istinu, a njihova pobjeda je cijena potpune propasti protivnika. "Tako su obojica istodobno pravedni i krivi. Velikim tragičnim likovima na čast je biti krivcima. Duboka svijest o krivnji omogućuje buduće pomirenje. Osloboditi velike ljudske sukobe naivnih tumačenja o borbi između dobra i zla, shvatiti u svjetlu tragedije, bio je golemi podvig duha" - objašnjava pisac. Sve to pokazuje relativnost ljudskih istina i predočava potrebu da se neprijatelju oda priznanje, no vitalnost moralnog maniheizma prema piscu nepobjediva je. Pisac se sjeća adaptacije "Antigone" nakon II. svjetskog rata, djela koje je ubilo tragiku u tragediji, Kreont je fašist koji bez dileme uništava junakinju slobode. Kundera to pojašnjava hitlerovskom snagom zla koja nije samo donijela uočljive strahote nego nas je oslobodila i osjećaja za tragiku, tj. za krivnju. Tragom toga povijest se počela prihvaćati kao borba između dobra i zla. Taj osjećaj tragike koji smo napustili prepustit će se autoritetu sudaca željnih kažnjavanja, pa će se pisac zapitati: "No tko je u tom slučaju nazadovao? Sáma povijest koju su uzurpirali zločinci?"

U eseju "Estetika i postojanje" spominje Homera koji čvrsto stoji uz razloge Grka pri zauzimanju Troje, međutim već će Euripid nekoliko stoljeća poslije pojasniti razloge nepotrebnog žrtvovanja. Helena je naime prema bogovima koji su je stvorili trebala biti tako lijepa da se svijet oslobodi broja smrtnika koji samo smetaju. Nije li ta konstatacija aktualna i danas u velikim razmjerima ratova pa i mirnim pothvatima zemalja koje nazivamo svjetskim silama koje dirigiraju često smrću milijuna i od gladi i od bolesti da bi se domogli nafte ili ostalih dobara. Lijepa Helena tek je izazov piscima, filozofima pa i vladarima budući da su uzroci ratova često prikriveni. Tu se zadire i u korijene I. svjetskog rata za koji nitko neće znati odgovor, "iako je ta golema klaonica u korijenu cijeloga stoljeća koje se nedavno zaključilo i sveg njegovog zla". Veličina te knjige upravo je u tome što ima opće svjetske silnice u kojima se brojni mogu prepoznati, a vrlo je bliska hrvatskoj zbilji.

Blisko nam je i piščevo pojašnjenje Hašekova vojnika Švejka o smiješnome jer upravo o nedavnom ratu imali smo priliku vidjeti nekoliko filmova temeljenih na smiješnom i komičnom. On smatra da su ravnodušni prema kolektivnim krvoprolićima. Dezerter je najčešće lice koje nas udaljava od čovječnosti. Premda treba uzeti u obzir da se Česi nisu osjećali miljenicima Habsburškoga Carstva koje ih je slalo u borbu. Hašek je zbog toga još uvijek vrlo popularan u Češkoj, a Kundera smatra da "trajne kolektivne situacije koje druge ne dijele mogu postati samim razlogom postojanja neke nacije". Tu dolazi do raskida sa sličnošću naše poslijeratne zbilje koja se očituje i u umjetnosti. Naime, u hrvatskoj zbilji previše je prisutan vojnik Švejk, a premalo je stvarnosti.

Besmisao i užas rata koji se sam po sebi može definirati kao zlo očituje se i u romanu "Kome zvono zvoni", pripovijesti o republikancima, Hemingwayevim simpatizerima koji osvajaju gradić s fašističkom vladom. Osuđeno je bez procesa 20-ak osoba i stjerano na trg gdje su se okupili mještani naoružani maljevima, vilama i kosama ne bi li ubili krivce. Međutim, krivci koje pisac vrlo opširno opisuje pasivni su pripadnici nekakvih fašističkih partija, priprosti ljudi koji suprotstavljene poznaju i ne mrze te su prema njima neodlučni i suzdržani. Pod utjecajem alkohola i zatim i krvi ohrabruju se da bi na kraju prizor prerastao u stravičnu razularenost u kojoj sve postaje pakao. Tu ponovno dolazimo do gubljenja osjećaja tragike, osjećaja krivnje koja kao da je bila rezervirana za neka davna stoljeća. I možemo se složiti s Kunderom o pojedinačnoj volji koja nestaje i da je pakao strahota bez ijednog traga tragike, tj. krivnje.

U tom se kontekstu treba zamisliti nad izjavom HNS-ove političarke (o čemu je jasan komentar ostavio don Živko Kustić) koja je spomenula pokolj na Bleiburgu 1945, gdje su, njezinim rječnikom, stradali ne samo nevini ljudi nego i mnogi zločinci koji su bježali pred partizanima. Ono što bismo u pravnoj državi trebali znati, točno zaključuje Kustić, jest da je svaki od tih ljudi bio načelno nevin i tek bi izvođenje pred zakonite i pravedne sudove neke od njih moglo proglasiti zločincima. Mi živimo s djecom pogubljenih očeva, prešućenih očeva ako su slučajno i preživjeli. Mi djeca pobjednika čiji su očevi možda bili pacifisti ali nisu iskusili križne putove dužni smo otvoriti prostore istine. Njemačka je s najstrašnijim "izumom", holokaustom, otvorila svoje prostore u poznavanju čak i nacističke umjetnosti, a čak je i Hitlerovoj ljubimici, talentiranoj redateljici Leni Riefenstahl omogućila novi umjetnički život. Mi sramežljivo spominjemo i pjesnike i slikare ako su slučajno pripadali poraženima ne vidjevši mnoge koji su radili zločine u ime jedine partije, jedine armije, jedinog vođe, što je imalo malo veze s antifašizmom. Očito je i po tome što se i do danas ne zna istina o Hebrangu. U bilo kojoj zemlji sa sličnom poviješću to je nezamislivo.

Hrvatskoj je zbog toga potrebno jako puno hrabrosti i znanja da se suoči sa svojom poviješću i da trajno ne bježi od nje jer će se jedino tako moći suočiti s nedavnim ratom. Veliki Kundera shvatio je današnje vrijeme bez osjećaja krivnje, što ne znači, i na što on upozorava, da je ne treba tražiti kao što treba inzistirati na dobroti. Možda to izgleda beznačajno kao što su beznačajni izgledali i počeci rada Majke Terezije, ili abbéa Pierrea, kao i pojava pape Ivana Pavla II. koji je djelovao kao jedan u nizu papa da bi se snagom vjere, ali i snagom koja je željela proniknuti u samu srž zla, bilo da se radi o komunizmu ili fašizmu; a sve troje su dokaz koliko pojedinac može kada se prema svijetu ne postavlja samo švejkovski nego odgovorno sa spoznajom da svatko od nas može mijenjati svijet. Spomenimo samo liječnike koji su poginuli na križnom putu samo zbog toga što su liječili po zakonima etike pripadnike različitih vojski, kao što je veliki slikar Ljubo Ivančić pričao i slikao svoje uspomene na braću od kojih su iz splitskih zatvora u doba fašizma stalno stizale krvave košulje. Sva ta gorčina nije ga onemogućila da pred kraj života u razgovoru spomene da je vjera uvijek mogućnost i pomoć svijetu da bude bolji, čovjeku da bude čovječniji. Govorio je i o nadi s kojom i dalje živi, u kojoj se toplina jaslica djetinjstva izmjenjuje s križevima onih u ratu koji često umiru bez svrhe i cilja, često u ime nečijih suludih ideja.

Mi se danas smijemo smotrama malih Kubanaca koji svi kao jedan odaju počast svome vođi. Pa i mi smo bili slični do jučer, ali važno je što ćemo uraditi sutra, po svojoj savjesti, bez naredbe EU ili bilo koje sile. Istine o jamama, golim otocima i križnim putovima, o svim ranama prošlosti treba otvoriti i kao dokaz da se u košmaru profita i obezvređivanja čovjeka nismo izgubili. Na taj ćemo način lakše shvatiti i prošli rat koji se dogodio na ovim prostorima koji u sebi sadrže i grčko-rimsku povijest kojoj se ne trebamo vratiti, ali trebamo potražiti iz svih izvora osjećaj za dobro i za zlo, osjećaj krivnje i osjećaj opraštanja. A sve je sadržano i u križu s raširenim rukama patnje, ali i zagrljaja.